Veleobrat u montiranom političkom suđenju subotičkom Hrvatu Oliveru Duliću, bivšem ministru za rad i prostorno planiranje u srbijanskoj Vladi i bivšem predsjedniku Skupštine Srbije
Svojedobno je subotički renomirani kirurg ortoped Oliver Dulić postao najmlađim predsjednikom Skupštine Srbije u cijeloj njenoj povijesti političkog parlamentarizma. Imao je samo 32 godine kad je zasjeo na poslovično užarenu stolicu predsejdavajućeg u srbijanskoj Skupštini. Ali, nije to bila i kruna političke karijere i munjevitoga uspona Olivera Dulića na političkoj sceni Srbije. On je 2008. godine nakon tadašnje pobjede Demokratske stranke na izborima u Srbiji od svoje stranke dobio povjerenje i u vođenju značajnog ministarskog resora. Postao je ministar za životnu sredinu i prostorno planiranje u Vladi Srbije. I od tog trenutka kad se vratolomnom brzinom popeo do vrha političke vlasti i moći u Srbiji, počinje i pravi hod po mukama za Olivera Dulića. Neprestano je, kao čovjek Srbima oduvijek nepoćudnog hrvatskog podrijetla, bio izložen kritikama medija u Srbiji, kao i tada još oporbene Vučićeve i Nikolićeve SNS, tek formalno otrgnute iz naručja njezine i do danas jedine i istinske srži srbijanskog političkog radikalizma, oličenog u Šešeljevom SRS-u. Iz redova dva nominalno raspolućena desna krila srbijanskih naprednjaka i radikala, krenule su prve opake strelice ka Duliću i prije nego je postavljen na ministarsku dužnost. Njima kao urednim nacionalnim higijeničarima u Srbiji nije promakla pojedinost da subotički liječnik i kirurg u opisu uže specijalnosti ima odlično razrađene poslovne veze, sklopljene poglavito sa slovenskom tvrtkom Nuba invest. Sa Nuba investom koja je u poslovnom smislu produkt tvrtke “Nuba savjetovanje i investiranje”, Oliver Dulić je zaključio preko uredno propisanog tendera vrijedan posao postavljanja optičkih i elektroničkih kablova uz magistralne i regionalne puteve u Srbiji. Ti su ugovori Olivera Dulića sa Slovencima provedeni u djelo još 2009. i 2010. godine. Jer, Dulić je, pored osnovnog zanimanja, još i vlasnik tvrtke D.G. computers za promet računarima kao i opremom za računala. Razvidno je kako je Dulić, po vokaciji najprije liječnik, onda još i političar, u isto vrijeme i aktivni poduzetnik. Sve to skupa bode oči i para uši dežurnim srbijanskim “rodoljupcima” tipa Vučića ili Nikolića. I zato su odmah po dolasku na vlast u svibnju 2012. godine pokrenuli politički iskonstruiran sudski proces protiv Olivera Dulića. Znalac četiri svjetska jezika i u slobodno vrijeme i glazbeno nadareni svirač tambure, glasovira i gitare, našao se u pravom grotlu svakodnevnih medijskih i političkih optužbi. U Srbiji su tabloidni mediji najčešće u isto vrijeme u funkciji policije, istražnog suca, tužitelja, kao i samog sudskog vijeća. Optužuju i unaprijed presuđuju bez elementarnih dokaza, a politički instrumentalizirano tužiteljstvo i sudstvo nerijetko se protivno svim pravnim regulama, oslanjaju na pisanje polupismenih srbijanskih novinara umjesto na materijalne dokaze u istražnom postupku. I tako je i Oliver Dulić postao jednom od brojnih žrtava nepravednog pravosudsnog sistema u Srbiji.Protiv Olivera Dulića, kao i protiv njegovoga glavnog pomoćnika u ministarskom resoru Nebojše Janjića, te direktora “Srbija puteva” Zorana Drobnjaka, još polovicom 2012. godine podignuta je optužnica za zlouporabu službenog položaja pri dodjeli posla spomenutoj slovenskoj tvrtki Nuba invest za izvošenje radova na postavljanju optičkih kablova uz puteve. Mreža je bila razgranata, tako da se raširila i postavljanjem optičkih kablova i prema međunarodnim putevima ka Hrvatskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Makedoniji. Srbijanske vlasti predvođene Vučićem i Nikolićem u biti nisu mogli Duliću i njegovim najbližim suradnicima oprostiti što su na tenderu oni skupa sa Nuba investom dobili posao ispred nosa njihovim državnim miljenicima i favoritima Telenoru i SBB. Posao je uglavljen dok je još Dulićeva DS bila na vlasti, a Vučić i Nikolić su preko policije, tužiteljstva i suda pod lažnom izlikom borbe protiv kriminala i korupcije u društvu, dolaskom na vlast najprije sudski procesuirali Olivera Dulića za kazneno djelo kojim je zaprijećeno u najtežem obliku i do dvanaest godina zatvora. Stoga, nisu birali sredstva u političkom procesu protiv subotičkog Hrvata Olivera Dulića. Cijeli slučaj imao je svoju predigru još i prije dolaska takozvanih naprednjaka na vlast u Srbiji. Još u ožujku mjesecu 2012. godine, samo dva mjeseca prije dolaska Vučićeve i Nikolićeve ekipe na politički tron u Srbiji, Uprava kriminalističke policije i tužiteljstvo za organizirani kriminal pokrenuli su predistražni postupak protiv Dulića u svezi sa spomenutim poslom sa Slovencima. Tvrdili su kako je slovenska Nuba invest protuzakonito dobila posao na neregularnom tenderu, te da su, očito državni miljenici, doduše sa mješovitim domaćim i inozemnim kapitalom, Telenor i SBB ostali nezasluženo kratkih rukava. Oni su po tumačenju vrlih čuvara srpskog poduzetničkog duha za dozvole svojih poslova morali čekati i po godinu dana. U hajku protiv Olivera Dulića nije bio uključen samo već dobro znani glavni tužitelj u Specijalnom sudu za organizirani kriminal Miljko Radisavljević, nego i navodno statusno neutralna udruga zvana Savjet za borbu protiv korupcije. Ta je organizacija godinama bila pod paskom sad pokojne Verice Barać, u srpskoj javnosti prepoznate obično borcem protiv svake vrste kriminala i korupcije u društvu. No, čak je i ona 2010. godine dala službeno priopćenje koje je bilo uvertira o početku otvorene kampanje protiv Olivera Dulića. Tvrdila je kako je u dodjeli posla NUba investu prekršena zakonska procedura, te su Slovenci bili povlašteni na tenderu. Tako su svi iole značajni politički i ostali čimbenici i u vidu nevladinih udruga poput spomenute organizacije kojom je stolovala Verica Barać združenim snagama napali Dulića. Provlačen je kroz medijsko blato žutog tiska kao ovejani kriminalac jer je Nuba investu, tvrtki sa samo jednim uposlenim čovjekom i sa osnivačkim kapitalom od svega tri tisuće eura povjerio posao koji su svi oni već unaprijed vidjeli kao unosan biznis neke druge tvrtke s kojom su oni kao država željeli uglaviti suradnju i od toga ubirati i osobnu korist i golemi profit.
I zato je Dulić i postao meta Srba. Nije im bilo dostatno što je kao čovjek iz mješanog braka, oca Hrvata i majke Srpkinje, svojom voljom kršten u srpskoj pravoslavnoj crkvi, iako mu je otac Hrvat katolik. Oliver Dulić se u nekoliko navrata svih prethodnih godina, otkako obnaša visoke dužnosti u srbijanskoj državi, na različite načine izjašnjavao o svom podrijetlu. Očigledno, već tada zastrašen mogućom političkom i društvenom odmazdom, koja je kasnije i islijedila, Oliver Dulić nikad i nigdje nije negirao hrvatsko podrijetlo koje ima po ocu. Ali, upadljivo je insistirao na jugoslavenstvu koje preferira kao svoju opciju. On je čovjek koji je u srpskim medijima isticao da su mu podjedanko bliski i otac Hrvat i majka Srpkinja, ali posve je jasno da su Srbi počeli bezrazložnu političku, kasnije i sudsku kampanju protiv Dulića jer su ga oduvijek smatrali isključivo Hrvatom. Mogao se on i deset puta krstiti u srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali sve mu je bilo uzalud. Srbi su odlično znali korijene njegovoga oca i zato su se tako zlonamjerno i postavili prema Oliveru Duliću. Upravo je Oliverov otac Ivan i najteže podnio dugogodišnju harangu protiv njegovog sina. Još kad je policija u Subotici na temelju raspisane tjeralice provela pravu raciju u Subotici ne bi li uhitila po izrečenom sudskom nalogu Olivera Dulića, njegovom je ocu pozlilo i doživio je infarkt. Dulićeva Demokratska stranka, još polovicom 2012. u stanju raspada, tek je blago podržala svog višegodišnjeg dužnosnika. Sem na redovitim konferencijama za novinstvo u organizaciji DS-a, on od razvlašćene stranke, koja je ostala bitnom tek na lokalnoj razini, objektivno i nije mogao očekivati institucionalnu potporu glede eventualne obustave politčki inspiriranog kaznenog postupka. U prosincu 2012. godine došlo je do nagovještaja veleobrata u sudskom postupku protiv Dulića i još dvojice osumnjičenih Nebojše Janjića i Zorana Drobnjaka. Tada je izvanraspravno vijeće Specijalnog suda u Beogradu odbacilo optužnicu protiv Olivera Dulića. Onda je i Apelacijski sud u Beogradu u lipnju 2013. godine ukinuo potvrđenu optužnicu Specijalnog tužiteljstva i vratio sudu slučaj na ponovno razmatranje. U prijevodu, to znači da se sudski postupak ne obustavlja trenutačno, nego se sve vraća na revidirano suđenje od početka. U obrazloženju odluke Apelacijski sud je tek naveo samo činjenicu kako je posegnuo za ukinućem prvotnog rješenja o optužnici jer nije na pouzdan način utvrđeno da su trojica optuženih, poglavito prvooptuženi Oliver Dulić, protupravnim radnjama pribavili protupravnu korist u iznosu od točno 9 033 688, 08 dinara. I preračunato u eure, radi se o višemilijunskom iznosu, koji je lako izračunati, budući je euro oko 120 puta jači od srpskog dinara. Nema nikakvih dokaza radnji kaznenog djela, ali je načinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. I sve to tako stoji u pismenom obrazloženju suda, bez ikakve isprike tog suda, ili neke niže sudske instance u Srbiji što su Dulića razapinjali godinama na križ isključivo zbog hrvatskog podrijetla. Od svih medijski napadanih bivših dužnosnika prethodne vlasti Demokratske stranke, znakovito je kako je prvi na sud dospio baš Oliver Dulić i njegova borba s vjetrenjačama na srpskom sudu je potrajala najdulje u usporedbi s ostalim slično režiranim političkim suđenjima u Srbiji. Čim su Vučić i Nikolić zgrabili vlast u Srbiji, policija, tužiteljstvo i sudovi su po njihovoj političkoj naredbi počeli s progonom političkim suparnika. Najčešće optužbe bile su uvijek vezane za korupciju i kriminal. To su pokušali smjestiti i Duliću.Njemu kao životna pouka iz cijelog ovog slučaja, koji još nije sasvim okončan u pravnom smislu, ali je praktički riješen, treba poslužiti više nego pozitivni primjer srijemskog Hrvata Marija Vrselje. Mladi čovjek iz Srijemske Mitrovice i potprdsjednik ogranka DSHV-a u Srijemskoj Mitrovici je već mjesecima tema najjačih verbalnih nasrtaja svih srpskih medija, samo zato što s ponosom ističe svoje hrvatsko podrijetlo i pronosi hrvatski jezik, kulturu, tradiciju i običaje u sredini u kojoj živi. Doduše, i Hrvatsko nacionalno vijeće se sugurno pod pritiskom viših političkih vlasti u Srbiji, podijelilo u njegovom, opet političkom slučaju što su ga umjetno stvorili velikosrpski centri moći u Beogradu. Ali, barem se on za razliku od Dulića, jasno i glasno odredio tko je i što je. Svijest i savjest su mu na mjestu i zasuigurno ga i Srbi koji ga mrze u dubini duše više cijene od Dulića. Subotički Hrvat po ocu Oliver Dulić, skupa s jednim od tri svoja brata, Modestom Dulićem, pokušao se iskreno približiti Srbima najviše koliko je mogao, čak i ne naglašavajući hrvatstvo da time ne bi nagazio Srbe. Znao je odlično koliko su oni na hrvatstvo alergični i odbojni. Ali, usprkos takvom njegovom stavu, Srbi su mu organiziranim Drajfusovskim suđenjem na konkretan način pokazali i dokazali što o njemu istinski misle. I zato su konačni rezultati nedjeljnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj toliko bitni i za Hrvate u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Stranka koja je u oslobodilačkom i slavnom domovinskom ratu vodila Hrvatsku, najbolje će znati zaštititi interese Hrvata i u Hrvatskoj, ali i izvan jezinih granica, uključujući i one poput Olivera Dulića. Nije on jedini koji je svojim dvojakim nacionalnim izjašnjavanjem išao linijom manjeg otpora. Hrvati se ni u Hrvatskoj u vrijeme petnaest godina vladavine presvučenih jugokomunista i srbofila pod imenom SDP-a nisu mogli od 2000 – 2015. ocjećati u punoj mjeri svoji na svome, a kamoli Hrvati u Vojvodini i Srbiji. I tako je Oliver Dulić u jednom trenutku i podlegao utjecaju većinske nacionalne sredine i grdno pogriješio. Tek kad su mu tijekom sudskoga postupka oduzeli čak tri putovnice, jednu diplomatsku i još dvije, jednu hrvatsku i drugu srpsku, njemu se sve otvorilo pred očima. Zabranili su mu tim potezom i slobodu kretanja, posebice mogućnost slobodnog izlaska iz zemlje. Bio je doslovno zarobljen u Srbiji i tom odlukom suda svrstan u građanina drugog reda. Ako nakon izbora u Hrvatskoj bude napravljena pobjednička koalicija domoljubne koalicije s još nekim pouzdanim političkim partnerom, onda će i ljudima poput Dulića u budućnosti biti lakše, jer će svaki Hrvat imati pravu adresu kojoj se može obratiti u rješavanju vlastitih problema i ako živi izvan matice Hrvatske. To do sada nije bio slučaj, posebno za vlasti SDP-a, koji je pokazao nesposobnost i neznanje i na političkom i na ekonomskom planu. U ratu su devedesetih imali dezertere poput Milanovića ili Josipovića, a u miru se, recimo, u migrantskoj krizi, najblaže rečeno nisu snašli. Konkretnije i preciznije, pokazali su totalni diletantizam u migrantskoj krizi i priljevu masa izbjeglica s Bliskog istoka. I opet vele kako imaju najbolje želje i najbolje namjere prema Hrvatskoj. Zaboravljaju samo da je i put ka paklu popločan dobrim željama. Da su oni kao i njihovi legitimni prethodnici u Savezu komunista Hrvatske ikad mislili bilo što dobro Hrvatskoj i Hrvatima ne bi nikad dopustili srpsko etničko, političko i ekonomsko širenje po Hrvatskoj još nakon 1945. pa sve do 1990. godine, a to su im u miru i u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj opet dopustili nakon 2000. godine sve do današnjih dana. Da su Milanovićevi uzori u političkom životu 1945. bili na strani, na primjer Andrije Hebranga, a ne Josipa Broza zvanog Tito, možda bi ih danas netko shvaćao ozbiljnije. Ili, da su Račan ili Šuvar imali petlju Srbima i ostalima u bivšoj SFRJ predložiti izmještanje glavnog grada bivše SFRJ iz Beograda u Zagreb, možda bi ih netko danas doživljavao i kao dobronamjerne i državotvorne. Ovako, ljudi poput narečenog Olivera Dulića iz Subotice rasli su i formirali se sa sviješću da su Srbi istinski vladali svuda u bivšoj zajedničkoj državi i u policiji, vojsci, sudu, tužiteljstvu i općenito svim razinama državne uprave i u samoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i u Crnoj Gori, Sloveniji i Makedoniji. Zato nije on jedini koji se na vlastitu štetu i po cijenu velikih političkih patnji i stradavanja u Srbiji, krivo odredio prema svome nacionalnom biću. Mislio je kao i mnogi drugi, mlađi ili stariji od njega, da će srpska hegemonija potrajati vječno i da sunce hrvatske slobode neće doći za vrijeme njegovog života. Pogrešno mišljenje ljudi koji nemaju dostatno hrabrosti i samosvijesti. To je doba hrvatske slobode i nezaviosnosti došlo još početkom devedesetih, ali je povijesni kotač zaustavljen i vraćen unatrag 2000. godine kobnom pobjedom hrvatske ljevice i poltrona i sluga Srbije. Zato se, u to vrijeme mladi Oliver Dulić iz straha od povratka na staro, vrlo vjerojatno i priklonio srpskoj stranci DS i kao što se vidi iz svega opisanog grdno je pogriješio. Da je bio i ostao samo uz svoj narod kao Mario Vrselja iz Srijemske Mitrovice, sigurno bi bolje prošao. Imao bi ga tko zaštititi pred političkim napadima srpske države. Ovako, tek ga je maratonski sudski proces na koncu balade podsjetio kome jatu izvorno pripada i tko mu jedino može jamčiti sigurnost i ravnopravost kao građaninu u zemlji bezakonja kakva je Srbija. Hrvatska je na putu da dobije novu i istinski državi i narodu odanu vlast koja će znati štititi prava i interesa Hrvata svuda u svijetu. Onda više i neće biti ekstremnih slučajeva tipa spomenutoga političara Olivera Dulića iz Subotice, ili recimo Željka Komšića iz Sarajeva ili Igora Lukšića iz Bara. Zajednički im je imenitelj političko etabliranje u jednom duljem ili kraćem razdoblju u Srbiji, BiH i u Crnoj Gori. Zajedničko im je i to da su sva trojica, netko više, netko manje morali kriti hrvatsko podrijetlo da bi im uopće bio moguć prodor ka vrhu političke moći u sve tri pobrojane države. I zajedničko im je to pšto nikad nisu vjerovali da će na političkim meridijanima bivšeg jugo prostora doći i hrvatskih pet minuta. To je vrijeme sad došlo i tek će dolaziti u brzom ritmu. Sva trojica spomenutih političara mislili su da će srpska politička dominacija potrajati dugo i vječito u mjerenju vremenom jednog prosječnog trajanja ljudskog života, te su se kameloenski pokušali prilagoditi sprskim pravilima političke igre. Prevarili su se u računici i zato su sva trojica sad politički izvisili. Dulićev slučaj smo opisali, a bolje ne prolaze ni Lukšić i Komšić. Prvi je u Crnoj Gori na ledu nakon sukoba sa Đukanovićem, dok je Komšićeva stranka ispala iz koalicijakog kolosijeka. Nije više potrebna Izetbegoviću, te Bošnjak katolik kakvim se proglašava Komšić više nitkom ne treba,kao ni Crnogorac katolikIgor Lukšić crnogorskom vladaru Đukanoviću. Svi ovi pimjer trebaju biti poučni. A Duliću, Lukšiću i Komšiću primjer mladog i iznimno hrabrog i nacionalno svjesnog i opredijeljenog Hrvata iz Srijemske Mitrovice Marija Vrselja treba biti pozitivan primjer i putokaz u životu.
Dragan Ilić
