Brojni srpski političari nemaju niti dana radnog iskustva, a neki su i krivotvorili diplome

Beskrajan je niz srbijanskih poznatih i utjecajnih političara koji nikad nisu imali u karijeri niti jednog dana radnog staža. Mnogi su i bez dana radnog iskustva kročili u svijet politike, preko noći se kroz nju obogatili i dosegli zvjezdane visine u životu. Pojedini su poput srbijanskog predsjednika i neprocesuiranog i neosuđenog ratnog zločinca Tomislava Nikolića i kupili diplome da bi tim gnusnim činom dodatno obezvriejdili rad i trud mladih i poštenih ljudi koji jedino vlastitim znanjem i talentom dolaze do diploma i priznanja. Srbija vrvi od ovakvih slučajeva bez presedana i kao takva besprizorna u kršenju etike i smisla visokog školstva može poslužiti kao pozitivan primjer jedino živozidaškom cirkusu Ivana Sinčića i Ivana Pernara. Oni su već u godinama kad bi trebali uveliko biti pri kraju studija, ali očito po ugledu na brojne im srbijanske uzore u političkom miljeu uopće ne kane što prije završiti fakultete. Ugledali su se obojica na Srbiju, zemlju bezakonja u svemu, pa tako i u domenu sustava visokog obrazovanja. Kad je Sinčić poručio da mu je uz Stojana Nenadovića drugi najveći idol među Srbima redatelj, scenarist i producent politike strpskog velikodržavlja Boris Malagurski, time si je samo još više stegnuo omču oko vrata na političkoj sceni Hrvatske. Jer, Malagurski, po očevim korijenima potomak doseljenih Poljaka u Subotici, je od malih nogu projektiran kao promotor velikosrpskih imperijalnih interesa. To je i tematika ogromne većine njegovih filmova, ali to je već tema koja zaslužuje poseban osvrt. Usredotočimo se sad samo na spomenutu dugu nisku srbijanskih političkih parazita koji nikad ništa nisu radili, osim što su se bavili i još uvijek se aktivno bave politikom. Od toga su napravili unosan biznis, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali. Sve su srbijanske stranke ispreplitane takvim likovima, kako u vlasti, tako i u oporbi i zato takvi kompromitorani političari mogu biti uzorima jedino živozidaškom cirkusu.

Među najpoznatijim primjerima ove vrste su redom sadašnji i bivši najviši politički dužnosnici Srbije. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je u dva mandata punih osam godina bio na čelu zemlje, tek je uz svesrdnu potporu i lobiranje kod profesora od strane svojih roditelja, oboje sveučilišnih profesora, uspio diplomirati na Filozofskom fakultetu na odsjeku psihologije. No, nisu ga mogli dodatno pogurati u zvanje asistenta na Filozofskom fakultetu. Tu mu već nisu bile dostatne protekcije što ih je imao prilikom polaganja ispita u studentskim danima. I tako je Boris Tadić, kome je već 57 godina, uspio u karijeri sakupiti tek nekoliko godina staža profesora psihologije u jednoj beogradskoj gimnaziji, gdje je bio stjecajem okolnosti i profesor svome budućem političkom miljeniku Vuku Jeremiću. Kasnije su im se politički putevi razišli, jer su se posvadili oko temeljnih političkih načela. Nedoučeni psiholog Boris Tadić nije kao netalentirani i nevješti psiholog uspio na vrijeme zamijetiti veliksrpske porive kod svoga učenika Vuka Jeremića. Ovaj, također, intelektualno prosječni, ili ispodprosječni čovjek, sumnjivo stečene diplome na Sveučilištu u Londonu, nije se mnogo osvrtao na kasnije burne i žučne Tadićeve kvalifikacije i diskvalifikacije njegove ličnosti. Odabir stranačkog pulena je bio na Tadiću, a ne na sedamnaest godina mlađem Jeremiću, velikosrbinu muslimanskih korijena po majčinoj strani, potomku poznate komunističke obitelji Hamdije Pozderca. U svakom slučaju iz cijele priče, samo je Jeremić, barem za trenutak, profitirao Tadićevom dugogodišnjom potporom, jer kao jedva prosječno inteligentan čovjek nije mogao sin komunističkog bogataša i generalnog direktora beogradskog  “Jugopetrola” i sanjati da će se ikad tako visoko vinuti u sazvežđe političkih zvijezda Srbije. Tko još onda pita Vuka Jeremića što nikad i nitkom nije pružio dokaz o diplomiranju fizike na Sveučilištu u Londonu. Referenca su u Demokratskoj stranci, mu kao potomku etabliranog prijeratnog komunističkog namještenika Miloša Jeremića, bili brojni politički kursevi na Harward Sveučilištu. Naravno, niti jedan kurs nije pohađao o svome trošku, nego kako se i može logički zaključiti samo stranačkim novcima. I takve priglupe buzdovane niskog čela i kratke pameti poput Vuka Jeremića, Srbi su željeli kandidirati i na najviše funkcije u Ujedinjenim narodima. Zbilja se ponekad čini kako Srbi misle da je cijeli svijet pao s neke visoke grane i tresnuo svom težinom o zemlju.

Čedomir Jovanović, neostvareni dramaturg, koji zvanično nikad nije položio sve ispite na odsjeku dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, nikad se nije okušao na polju umjetnosti. Nitko nikad nije čuo za bilo koju scensku izvedbu njegovog komada, jer nikad ništa nije ni znao napisati. Diplomu je steako političkim vezama pokojnog Zorana Đinđića, koji mu je preko svojih političkih kanala, uspio naći vezu za krivotvorenje diplome kojom se Čedomir Jovanović i danas ponosi kao da je stvarna. Njega sve to ni najmanje ne smeta u političkoj karijeri. Još kao propali student FDU-a kročio je u vosoku politiku tijekom studentskih prosvjeda u Beogradu 1996/97. protiv ondašnje Miloševićeve diktatorske vlasti i od tog trenutka on je poderane farmerice zamijenio isključivo lister odjelima, a od tada je prvi puta u životu počeo nositi i najskuplje cipele iz kojih ne izlazi do današnjih dana. Ljetuje i zimuje u najskupljim turističkim odredištima diljem planeta i posjeduje veliki broj privatnih lokala, pretežito restorana, kao i tvrtki. U podrijetlo novca kojim je uspio raširiti toliko biznis za rekordno kratko vrijeme nitko u Srbiji nije uspio ući do kraj u trag. Brojni neuspjesi na izborima njega , dakako, nisu nimalo uzdrmali. On je upsio iskoristiti politiku onda kad je bio u vlasti i sad je postao obrtnik i podizetnik na originalni srbijanski način, naravno protuzakonito, ali legalizirano sistemom sveopće korupcije, tako da će on i njemu slični ostati zauvijek izvan dometa zakona u Srbiji. Ponekad se istakne u javnosti nekom, samo naizgled suvislom i pomirljivom izjavom, glede stalnih političkih previranja u famoznom “regionu”, tek toliko da pokuša zamagliti vlastitu neugodnu i tamnu prošlost mladog Šešeljevog četničkog jurišnika na vukovarskoj fronti 1991. godine. To je sad tema o kojoj svakako nerado priča i koju bi želio zaboraviti kao i novinarski angažman ranih devedesetih u nekoliko velikosrpskih pročetničkih listova u kojima je pjenio od raspomamljenog velikosrpstva.

Aleksandar Vučić je još jedan u seriji političkih, stranačkih uhljeba na sceni “nebeske” Srbije. Voli se hvaliti gospodar mraka i tame u Srbiji kako je diplomirao sve samim desetkama u indexu Pravnog fakulteta u Beogradu. Onim što ga bolje poznaju iz studentskih dana, nije promaklo da je na svaki ispit izlazio sa unaprijed znanim setom od tri pitanja, te je tako da bezočan način taj višestruki besprizornik uspio završiti fakultet. Jednom prigodom baš tih devedesetih kada je Vučić i “studirao” sistemom naručenih ispitnih pitanja kod korumpiranih profesora Pravnog fakulteta, u srbijanskoj Skupštini povela se na tu temu velika i žestoka rasprava između Aleksandra Vučića i njegovog tadašnjeg političkog oponenta Žarka Jokanovića iz male, ali tad utjecajne parlamentarne stranke Nove demokratije pod paskom potonjeg ministra unutarnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića. Smijehotresno je svakom upućenom u kupoprodaju ispita na beogradskim fakultetima toga doba zvučala polemika dvojice bešćutnih, tad još vrlo mladih političara. Jokanović je pred mikrofonom skupštinske govornice elaborirao taksativno o svim ispitima koje je Vučić lažno “položio” na Pravnom, a tadašnji generalni tajnik Šešeljeve stranke Vučić je Jokanoviću uzvraćao isto takvom lavinom dokaza kako je Jokanović, opet političkim vezama njegove stranke uspio “položiti” ispite na Filozofskom. I opet Jokanović, za razliku od Vučića nije uspio kupiti stranačkom svemoći sve profesore psihologije na Filozofskom, te je zaribao sa studijama. Da je odabrao Vučićev fakultet, nedvojbeno bi nalik Vučiću postao i “studentom generacije.” Ne čude danas niotkog tko se sjeća priglupog i neotesanog Vučića iz njegovih studentskih dana, kako nedavno javno prizanje u intervjuu srbijanskim medijima da je većinu knjiga za polaganje ispita morao čitati i po stotinu puta ne bi li nekako upamtio ispitnu materiju. I takav dokazani glupak koji, eto, izrekom i sam potvrđuje da je teški glupak, danas predvodi srpsko stado ovaca. Bleje za ovnom kome su okačili zvono oko vrata da ga bespogovorno slijede, makar i sve do pakla ako treba. samo se neće napiti sa izvora vode na pojilo na koje je poveo za sobom stado ovaca. To im iz dana u dan postaje sve jasnije. Ne treba posebno isticati da Vučić nikad nije pokušavao naći bilo kakav posao u pravničkoj struci. On se zaposlio kao i mnogi drugi u Srbiji kao doživotni “profesionalni” političar. Toga nema niogjde sem na divljem Balkanu, osobito u zemlji Srbiji. Primjerice, Jimmy carter je davne 1984. izgubio u predjedničkoj utrci kao demokratski kandidat od republikanca Ronalda Regana. I mirno je, bez ikakve melodrame, ustupio zakonski predjedničko mjesto bivšem holivudskom glumcu Reganu. Vratio se svome poslu proizvodnji kikirikija jer je i prije ulaska u politiku imao već razvijeni biznis i nije mu bilo teško prilagoditi se novij situaciji, zapravo povratku izvornom načinu zarade za život. Samo je ovdje moguća naopaka situacija udomljavanja doživotnih profesionalnih političara, kao da su rođeni i predodređeni baviti se politikom. Na Zapadu se bavljenje politikom ne smatra profesijom, nego to rade tek profesionalno ostvareni ljudi. To im je i preduvjet kandidiranja za najviše političke dužnosti. Samo je na brdovitom Balkanu, poglavito u vječito nemirnoj i nesređenoj zemlji poput Srbije sve sasvim obratno. U Srbiji u politiku ulaze redom neafirmirani i neuspješni ljudi koji tu nalaze načina zgrnuti ogromni kapital i osugurati golemim bogatstvom čak i nekoliko svojim budućih generacija.

I Tomislav Nikolić, srbijanski gedža iz okolice Kragujevca i četnički vojvoda i masovni ubojica hrvatskih civila iz slavnoskog sela Antin 1991. godine, ne odudara od gore opisanog klišea srbijanskih političara. Nikolić je pod stare dane riješio prosvijetliti svoj pomračeni um, te je u 57. godini uspio “diplomirati” na Fakultetu za menadžment u Novom Sadu. Iako i ne zna gdje se taj fakultet nalazi, niti je ikad u životu vidio bilo kog profesora i predavača spomenutog privatnog fakulteta, Nikolić se nigdje ne libi istaknuti kako je obrazovan kao akademski građanin. Premda iz svakog njegovog javnog nastupa izvire prirodna glupost i nedoučenost preambicioznog građevinskog tehničara iz Kragujevca, lansiranog u političku orbitu 1990. godine, njega opaske akademskog svijeta Srbije o kupljenoj, krivotvorenoj diplomi uopće ne pogađaju. Dapače, negdje se u njegovom životopisu mogu pronaći i tragikomični različiti podaci o njegovoj naobrazbi. Na jednom internet sajtu zvaničen prezentacije Tomislava Nikolića stoji da je diplomirao na menadžmentu u Novom Sadu, te da je završio i masterski studij na novosadskom privatnom fakultetu kojim stoluje stranački uhljeb njegove stranke SNS. On mu je osobno i uručio lažnu diplomu. Na dva druga alternativna Nikolićeva internet sajta stoje drugačiji podaci o profilu njegove “visoke” naobrazbe. Na jednom mjestu je poželio biti diplomirani pravnik, na drugom mjestu piše da je diplomirani ekonomist. U biti svi znaju da se Nikolić srami svoga jedinog pravog i točnog zvanja građevinskog tehničara, koji je sa tim zvanjem u svojstvu terenca obišao gotovo sva područja bivše Jugoslavije. Jedno vrijeme radio je kao grobar na gradskom groblju u Kragujevcu. Otuda mu i nadimak Toma grobar, premda neki vezuju vezu nadimka i sa njegovim vatrenim navijanjem za Partizan, klub poznat po navijačkoj huliganskoj skupini “grobari.” Kako je u životu na razne načine pokapao ljude, što usmrćivanjem na bojišnici i mimo ratne crte likvidirajući bespomoćne hrvatske civile nasjtarije životne dobi, što beskurpuloznim eliminiranjem političkih suparnika u Srbiji, Nikolić i tim povodom zavrijeđuje epitet grobara. Svakako je i on tek jedan od brojnih srbijanskih političara velike i pohlepne ambicije i neizmjerno malog dara koji je u životu po svaku cijenu želio biti većim i značajnijim nego što mu to skromni intelektualni kapaciteti dopuštaju. Međutim, dokazao je da u srbijanskom društvu bez poštivanja preciznih kriterija i standarda sujpeha, na površinu može isplivati i jedan tako intelektualno opskuran i posve minorni lik kao što je Nikolić. U svakoj civiliziranoj državi on i njemu slični i već opisani bio bi uvijek tek na društvenoj margini.

Nisu ništa uspješnije i dugotrajnije kraijere ni mnogi drugi srbijanski političari koji su se već oprobali na vlasti ili upravo zauzimaju najviše političke pozicije u Srbiji. U tu veliku skupinu spadaju aktualni predsjednik Demokratske stranke Bojan Pajtić, visoki dužnosnik i njegov sugrađanin iz Novog Sada Dušan Bajatović, generalni direktor NIS-a ( Naftne industrije Srbije) s mjesečnom plaćom od petnaest tisuća eura. Nasuprot njemu, oduvijek dosljednom i naopakom i nakaradnom ljevičaru zločinačke Miloševićeve, a sad Dačićeve SPS, Pajtić je mijenjao stranačke dresove. Bio je i vjerni suradnik srpskog fašista iz Vojvodine Milana Paroškog u Narodnoj stranci. Ratnih devedesetih Paroški i njegov tad mladi pobočnik Bojan Pajtić, sin srpskog svećenika i majke Mađarice, zagovarali su srpske granice i zapadnije od Šešeljeve linije Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Štoviše, Paroški i Pajtić su bili u stranci koja je u ratno vrijeme u Skupštini Srbije devedesetih naočigled TV auditorija u Srbiji htjela Srbiji priključiti pola Zagreba i cijelu Rijeku. Danas Pajtić taji svoju mračnu političku prošlost, jednako kao i njegov sugrađanin Borislav Stefanović, nova uzdanica Demokratske stranke, također, novosadski kadar. I Stefanović je u mladosti redovito posjećivaso četničke derneke na Ravoj gori skupa sa Vukom Draškovićem i težio Velikoj Srbiji kao i Mađar po majci Bojan Pajtić. Sad obojica galame da su oduvijek demokrati i traže od Zapada političku logistiku i promociju umjesto Vučića na čelu Srbije. Umjesto jednog idiota Vučića, tako bi Srbija dobila nova dva idiota na političkoj pozornici. Iz duge novosadske plejade političkih kadrova iz raznih stranaka vriojedi još izdvoojiti i imena naprednjačkog dužnosnika Igora Mirovića, bivšeg Šešeljevog gorljivog radikala, zadućenog za blaćenje i sotonizaciju ljudi drugačijeg mišljenja. To ga je kao mladog i preporučilo Šešelju, osobito nakon javnog prozivanja radikalima oduvijek mrskog i nepoćudnog pjevača Đorđa Balaševića. Bespotrebno je kazati da je i pjesnik u pokušaju Igor Mirović čovjek bez ijednog dana radnog staža. U tu grupu kroničnih neradnika i neuposlenih ljudi spadaju još i Dragan Šutanovac ( Demokratska stranka), inženjer strojarstva, bez dana staža u radnoj knjižici, MIloš Aligrudić (DSS), čovjek velikog povjerenja Vojislava Koštunice, sin pokojnog slavnog glumca Slobodana Aligrudića, Božidar Đelić (DS ), katastrofalni financijski savjetnik vlada čak tri zemlje Poljske, Rusije i Srbije. I on je kao i brojni srbijanski politički paraziti završio studije u inozemstvu, točnije u francuskoj i dakako ne svojim, nego posuđenim novcem. Od Novosađana politički zbrinutih neradnika tu su i vječiti stuident privatnog FABUS-a Bojan Kostreš, desna ruka Nenada Čanka u LSV, Aleksandra Jerkov, nekad kadar LSV-a, a sad DS-a, profesorica lingvistike koja ni dana nije radila u svojoj struci ili bilo gdje u životu osim što se od rane mladosti bavi politikom. Tu je i klasični srbijanski tupan i prostak Dragan Marković zvani Palma. Završio je ŠUPU ( Školu učenika u privredi ), pekao je cigle, iznamljivao ciganske šatre za svadbe špo Jagodini, bio je i autoprijevoznik ugljena, a kad je rat zakucao na vrata, priklonio se zločinačkoj stranci ratnih zločinaca Željka Ražnatovića Arkana i Borislava Pelevića poznatoj pod imenom SSJ (Stranka srpskog jedinstva ). Danas se bez njegove male ali svim strankama značajne koalicijske stranke izvornih zločinaca iz srbijanskog Pomoralvja, ne može zamisliti nijedna vlada u Srbiji. Za vrije rata Marković – Palma je prevozio Arkanovu kradenu robu dopremanu sa bojišta i od toga zgrtao kapital. On je gradonačelnik Jagodine preko dva desetljeća. Amoralni glupaci, luđaci i budale biraju sebi ravnog, čovjek iz naroda. Kakav narod, takav i njegov predvodnik i ne samo na lokalu u Jagodini, nego i širom Srbije na svim razinama vlasti. Bezlične ljude koji nikad i nigdje ništa u životu nisu radili osim što su se bavili i i dalje se bave najunosnijim političkim biznisom, dopunjavaju još i novosadski političari Aleksandar Jovanović (LSV), Dušan Elezović, zvani konobar, srednjoškolac koji je kupio diplomu privatnog Fakulteta FABUS u Novom Sadu. Prirodna intelektualna ograničenost samo mu je prednost u Srbiji. Kao politički uhljeb prima mejsečnu plaću od pet tisuća eura na poziciji Upravnog odbora novosadske naftne kompanije NIS. Ima petosobni stan u Novom Sadu i brojne lokale u gradu.Igor Pavličić, bivši gradonačelnik Novog Sada, koga je smjenio, također, sramotni Vučićev kadar Vučević na mjestu prvog čovjeka grada, je besposleni odvjetnik koji nikad nije imao niti jednog klijenta, niti zna što je to odvjetnički posao za koji se samo formalno školovao. Njegova glavna životna referenca za supjeh i proboj u političkom životu Srbije je kumstvo sa Bojanom Pajtićem. Tu su i priučeni Aleksandar Kravić s višom upravnom školom nekad na poziciji difrektora RTV ( radio televizije Vojvodine), zatim igardski ministar za omladinu i sport u Novom Sadu, potom Siniša Bubnjević, samouki “fotograf” i ministar prometa u Novom Sadu u doba vladavine DS-a. Ne treba smetnuti s uma ni dvojci vječito nezapslenih sociologa Borislava Novakovića iz Demokratske stranke i Aleksadra Jovanovića iz Čankove LSV u Novom Sadu. Prvi je bio svojedodbno gradonačelnik Novog sada, sad je na poziciji generalnog direktora ZIG-a u Novom sadu, dok je Jovanović potpredsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine još jedan od bezbrojnih srbijanskih profesionalnih političara koji nikad ništa nije radio. Ovome popisu treba pridružiti još i imena nekih novih, relativno mlađih stranačkih kadrova iz aktualne Vučićeve i Nikolićeve vlasti. To su ministar unutarnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović i ministar pravde Nikola Selaković. Doduše, Selaković je za razliku od Stefanovića, uspio prije dolaska njegove stranke na vlast u Srbiji, prikupiti nekoliko godina radnog staža, a Stefanović nema niti jednog dana radnog staža mimo politike. Isto vrijedi i za Branka Ružića potpredsjednika SPS-a i prvog zamjenika isto tako profiliranog Ivice Dačića. U cjelini, ovakvi srbijanski paraziti i kronični lijenjivci mogu biti uzorima samo neradnicima poput vječitih studenata Ivana Sinčića i Ivana Pernara. Nije čudo da su našli idole u srbijanskim propalicama i da kao propaliteti i teže istim takvim propalitetima poput svih opisanih srbijanskih političara. Da imaju i zrno pameti u glavi ne bi se divili onima koji su u ratu željeli, a i sad potajno, premda zvanično taje, imaju veliksorpske planove i ideje u glavi. samo se lud i nenormalna čovjek može iskreno diviti vlastitim neprijateljima, a to čine Sinčić i Pernar. Zato ih je i narod odbacio na izborima i rekao im gdje im je mjesto .

Dragan Ilić