Proturječni i konfuzni Ivan Vilibor Sinčić reče nedavno kako mu je jedan od dva najveća uzora u Srbiji i Boris Malagurski, srpsko – kanadski redatelj, producent, scenarist, voditelj, ali prije svega i iznad svega dokazani i u svijetu odavno prokuženi srpski politički lobist. Velikosrbi su ga iz njima znanih razloga prozvali srpskim Michaelom Mooreom. Otac Borisa Malagurskog je subotički profesor Branislav, korijenom Poljak, čiji je predak još u sedamnaestome stoljeću nakon slavne bitke kod Sente, što je pod vodstvom poljskoga kneza Jana III Sobjeskog, kršćanska vojna alijansa vodila protiv Turaka, odlučio nakon svršetka boja protiv Turaka ostati zauvijek u gradu na sjeveru Bačke. I otuda je i izravna poveznica mladog i zajapurenog Srbina po službenoj dužnosti Borisa Malagurskog sa poljskom davnom postojbinom iz grada Mala Gora u Poljskoj. I sve to potanko Malagurski u jednome dahu pojašnjava u intervjuu za češki politički i kulturni magazin Literarni Noviny. Njega koji je tek po lozi majke Slavice dijelom Srbin, ova istina koju i ne prikriva u razgovoru za češki magazin, nimalo ne zaustavlja u angažmanu za velikosrpsku političku ideju. Dapače, ta samospoznaja o nečistoj krvi, doživljavanoj tako iz kuta nepopravljivih srpskih fašista, daje mu samo dodatnog poticaja da u vlastitim više političkim, nego filmskim i umjetničkim pregnućima bude i većim Srbinom od čistokrvnih Srba. S druge strane, Srbima je itekako u interesu da njihova izvitoperena politička stajališta i posve krive predodžbe u Vancouveru usred Kanade promovira upravo čovjek koji i nije u cijelosti Srbin. Oni računaju da time širenje srpske političke promidžbe kroz filmsku kameru Borisa Malagurskog ostavlja još jači dojam na zapadnu javnost. I zato su ga još kao maloljetnog dječaka uputili ka Zapadu gdje je emigrirao iz rodne Subotice 2005. godine kada mu je bilo samo sedamnaest ljeta. Nitko realan ne može protumačiti odlazak Borisa Malagurskog u tako ranoj životnoj dobi drugačije nego kao planirani i osmišljeni srpski izvozni artikl u daleku Kanadu s ciljem duhovnog manipuliranja nedostatno upućenim stanovnicima Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. I tako se o državnom srbijanskom trošku mlađani Malagurski i otisnuo put dalekog svijeta.
O umjetničkom opusu Borisa Malagurskog nema se puno toga pohvalnog reći. Tek svi njegovi filmovi odišu neprikrivenim i intenzivnim širenjem zamisli srpskoga ultranacionalizma na filmskom platnu. Njegova filmska misija treba zapadnom svijetu dočarati našminkanu sliku okrutnog i svirepog velikosrpskog projekta i filmskim relativiziranjem krivnje za krvavi raspad bivše Jugoslavije, predočiti taj povijesni događaj kao zajedničku krivnju svih, osim, naravno, po Malagurskom, vječnih i jedinih pravih žrtava Srba. Samo su Srbi ostali neshvaćeni i neprihvaćeni u tom surovom svijetu kojem su zakazala osjetila u zapažanju uzroka i posljedica onoga što se dogodilo Srbima. E, zato je tu Sinčićev ideološki miljenik, možebitno i prijatelj Boris Malagurski, da nemilosrdnim Amerikancima, Englezima i poglavito anglosaksonskom dijelu čovječanstva objasni kako su zapravo Srbi jedino ispaštali i stradavali, samo što je cijeli svijet u dubokoj zabludi i to ne vidi. Tu je Boris Malagurski da im otvori oči i prosvijetli zamračeni um. Kako to pristrano čini, već je bjelodano pokazao i u najranijim filmskim ostvarenjima. Njegov prvi dokumentarac o Kanadi je prikazan još 2005. na tradicionalnom filmskom festivalu na Paliću i to mu je dalo krila za snimanje novih dokumentarnih serijala koji su uvijek imali istovjetnu velikosrpsku fabulu. Boris Malagurski, koji po tumačenju Ivana Sinčića, širi samo dobre kulturne i političke vibracije po Srbiji i famoznom regionu i prije promoviranja pravog filma prvijenca Kosovo, možete li zamisliti ( u originalu prikazanom na engleskom jeziku u anglosaksonskom području film se doslovno zove “Kosovo, can you imagine ?), već je tim djelom sebe predstavio pukom transimsijom nepresušnih ideja srbijanskog velikodržavlja koje dolaze od njegovih mentora i političkih pisaca njegovih scenarija iz vrha svake srbijanske vlasti, pa tako i ove aktualne. U seriji razgovora vođenih sa probranim političkim istomišljenicima, Malagurski u tome filmu daje srceparajući prikaz patnji i stradavanja isključivo Srba bez poniranja u uzročno posljedični niz koje su polučile takav po Srbe poražavajući ishod. I da bi potkrijepio svoje poglede, u pomoć je pozvao sugovornike u dokumentarcu kao što su kanadski general Louis Mckenzie, bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji James Bissett ili ekonomist Michel Chasusdowsky. Naravno, taj film je svoju premijernu izvedbu imao na satelitskoj ruskoj TV mreži, poznatoj diljem svijeta pod nazivom Russia Today. U tom TV programu, isključivo političkog sadržaja ništa ne može proći bez suglasnosti Vladimira Putina, iz duboke sjene prvog i jedinog pravog kreatora programa te televizijske postaje zadužene za širenje proruski orijentiranih stvaratelja u svijetu. Među takve, nedvojbeno, spada i mladi 27 – godišnji Boris Malagurski. Samo zahvaljujući sustavnoj državnoj promidžbi i potpori Srbije i njezine dijaspore, dva su filma Borisa Malagurskog, doživjela i neka sporadična međunarodna priznanja. Spomenuti film o Kosovu je nagrađen u Vancouveru, gradu u kojemu živi i stvara već puno desetljeće, a dobio je za taj film i Srebrnu palmu na meksičkom internacionalnom festivalu u Rozaritu. I tu bi bila točka bez zareza, da nije uslijedio njegov mega filmski projekt u dva nastavka zvani “Težina lanaca” ( Weight of chains ). Tu jeftinu filmsku limunadu je ponudio na širokom spektru umjetničkog tržišta u nadi da će dostići slavu i ugled besprizornog i bahatog Emira – “Nemanje” Kusturice, redatelja koji je postao poklisarom srpskih državnih interesa na polju filmske industrije i prije nego je Boris Malagurski 1988. došao na ovaj svijet.
O filmu “Težina lanaca” sud filmske kritike već je iznio dosta kritika iznijetih na temelju iznimno zlonamjernih nakana autora filma da Srbe prikaže jedino nevinim u svim ratovima u kojima su bili agresori, a da za sve okrivi ne samo Hrvate i Bošnjake, nego i velike sile, ponajprije SAD i EU predvođene Njemačkom. i u sklopu nakaradnog poimanja stvari iz ispranog mozga Borisa Malagurskog, u cijeloj priči je neizbježna i uloga NATO pakta. Kako bi potkrijepio vlastite zlobne, ali vrlo smišljene i namjerne političke provokacije, pretočene na filmsko platno, Malagurski svojim mislima pridodaje i razmišljanja njemu bliskih sugovornika i istomišljenika u Srbiji. Tako se redaju na filmskoj traci i glumac Branislav Lečić, bivši direktor i vlasnik TV B92 Veran Matić, bivši košarkaš Vlade Divac, ali da bi konstrukcija lažne priče i podvale Malagurskog bila kompletirana, tu su i ispovijesti Jadranke Rajhl – Kir, udove ubijenog ratnog načelnika policije u Osijeku Josipa Rajhl – Kira ili kazivanje Vesne Levar, supruge ubijenog Milana Levara u Gospiću, ili Radeta Aleksića, oca ubijenog Srđana Aleksića, Srbina kojega su ubili Srbi u Trebinju kad je pokušao fizički zaštititi od zlostavljanja svoga školskog druga bošnjačke nacionalnosti, te je zato platio glavom. Znakovito je iole upućenim ljudima, posebice onima što zbog godina života pamte ta ratna vremena, da mladi Boris Malagurski kome su tad bile samo tri godine života, vrlo samouvjereno govori i tumači ljude, pojave i događaje kojima uopće nije mogao nazočiti. Tako je za jednog od sugovornika, također, zalutalih političkih komentatora uzeo i Boška Ćirkovića, pjevača i člana pročetničkog glazbenog benda “Beogradski sindikat”. Oni u su u Srbiji i izvan njezinih granica poznati kao pristaše veliksorpske ideje, ništa manje od, recimo, starog pokvarenog rokera, masnobradog pripitog četnika Bore Đorđevića. I sve to, dakako, nije nepoznato ni Borisu Malagruskom, niti njegovom okruženju kada guraju u prvi plan ljude takvog kova, uostalom kao i Vladu Divca, velikosrbina koji je 1990. naočigled svih u košarkaškoj dvorani sa velikom strašću i mržnjom zgazio i poderao hrvatski stijeg. A, evo sad u slatkorječivim dokumentarcima Borisa Malagurskog i takav fetivi četnik Vlade Divac priča o pomirbi, jednakosti i pravdi među ljudima, etničkom i vjerskom suživotu i o nizu drugih misli slobode i demokracije o čemu je svoju prvu i posljednju riječ izrekao 1990. godine gaženjem hrvatske zastave. Ono što je tad s dvadeset dvije godine napravio u Buenos Airesu, to misli i sad prijetvorni četnik Vlade Divac, a to zna i njegov filmski promotor Boris Malagurski, najveći uzor Ivana Sinčića među svim Srbima današnjice, ako se i Malagurski kao izvorni Poljak, ali Srbin po osjećanju i djelovanju, može svrstati među istinske Srbe.
Nema u mega filmskom projektu Borisa Malagurskog razlike između četnika i partizana, jer su se i jedni i drugi u njegovom poimanju stvari, borili za sveopću srpsku stvar, s time da ne propušta naglasiti kako je četnički koljač Draža Mihailović prvi gerilac pokorene i Hitlerovom čizmom pregažene Europe. I to odgovara današnjoj i svagdanjoj srpskoj interpetaciji Drugog svjetskog rata. To je spika i obrazovanog i neobrazovanog naroda u Srbiji. Malagurski je na filmski ekran samo prenio sva ona naopaka shvaćanja kojima Srbi ionako robuju. Osim četnika i partizana, u filmu su kao srpski tradicionalni narativi, ravnopravno podijeljeni i zastupljeni s istim pravom glasa i srpski ultranacionalizam i jugonostalgija i uobičajena srpska tlapnja o “građanskom” ratu u bivšoj Jugoslaviji od 1991 – 1999. kao glavna srpska mantra i polazno i završno gledište na uzroke i posljedice raspada bivše zemlje. Taj su raspad Srbi i u politici, a ne samo u sferi umjetnosti, dugo nazivali razbijanjem Jugoslavije, te je i mlađahni Malagurski, kojim se Sinčić oduševljava kao zakleti srbofil, samo na tragu tih suludih srbijanskih mitova i legendi koje datiraju iz devedesetih. I odoljeli su zubu vremena, ostali i opstali do današnjih dana, jer Srbija samo voljom Zapada i njezinih političkih i vojnih sila i političke elite, nije doživjela do kraja slom i brodolom kakav je poslije sveg učinjenog zla, jedino i zaslužila. U tom slučaju ne bi bilo danas raznih Malagurskih da novim i mladim naraštajima podmeću srbijansko kukavičje jaje. Malagurski, kao odnarođeni Poljak je samim tim činom otuđenja od vlastitog naroda genetska kukavica i rođena posrbica. I kao takav, on će u “Težini lanaca” zanijekati sve srpske genocide u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i sve to na svaki način relativizirati. Tragikomičan je prizor spomenutog filma kada iz jednog muslimanskog sela u okolici Srebrenice, navodno dragovoljno, bježe muslimanske obitelji, iako ih, prema idiličnom prikazu filmske radnje, susjedi Srbi nagovaraju da ostanu u mjestu koje je nakon mirovnog sporazuma u Daytonu pripalo takozvanoj Republici Srpskoj.. Ima takvih sličnih melodramatskih scena u izobilju u političkom filmskom pamfletu Borisa Malgurskog, kojem je Ivan Sinčić u Hrvatskoj i dalje najveći obožavatelj, jer unatoč svemu, Sinčić i dalje tvrdokorno vjeruje da Malagurski širi ideje istine i pravde, slobode i demokracije. U tom je širenju slobodarskih misli Sinčićev miljenik Malagurski jednostavno nezaustavljiv. On ide i korak dalje da bi uvjerio čovječanstvo kako i neki bitni uglednici u Sjevernoj Americi misle na njegov način. I tu u “Težini lanaca” spominje na temu tlačenja Srbije i eminentne sugovornike koji stoluju značajnim svjetskim organizacijama kao što su “Global reasearche centre” na čelu sa sveučilišnim profesorom iz Ottave Michelom Chasusdowskyim ili organizacijom “The Lord Byron Fondation For Balkan Studies”, gdje je prvi čovjek bivši kanadski veleposlanik u Beogradu James Byron Bissett. Očito je bivši veleposlanik dobio od Srba dobru lovu za promicanje njihovih interesa na Zapadu, te se Malagurski poziva na autoritet davno kupljenog srpskog igrača. I da bi upotpunio svoju teoriju zavjere, Malagurski jugoslavenski raj na zemlji, o kakvom su mu mogli pričati bajke samo oni još stariji od njega sa još ispranijim mozgom od njegovoga, opisuje kao ruševinu bivše ideologizirane i u nebesa podignute države koju je srušila samo zlovolja inozemnih političkih čimbenika. I nije teško pretpostaviti i bez njegovog pojašnjenja da cilja na Amerikance, jer se u vlastitim samoobmanama spušta ravno u ponor septičke jame kad tvrdi da njegove poglede dijele i Amerikanci koji su sve to uobličili u političko – ekonomskom projektu rušenja Jugoslavije. I veli da je u razdoblju od 1984 – 1990. sve to pohranjeno i do tančina opisano u Nacionalnoj fondaciji za demokraciju ( National Fondation For Demokracy ), a nezaobilazna je i uloga u raspačavanju bivše države i uz sudjelovanje CIA. Da Ivan Vilibor Sinčić u svojoj sumanutoj opsjednutosti likom i nedjelom Borisa Malagurskog ne bude usamljen, pobrinula se i stanovita nevladina udruga pod nazivom “Mirovna akcija humanista iz Bosne i Hercegovine.” Kad se malo podrobije pogleda u kazalo raznih vladinih i nevladinih udruga u BiH, razvidno je kako je ta udruga registrirana u Istočnom Sarajevu, tamo gdje je Malagurski imao prigodu prikazati i srpsku verziju istine o Kosovu. I to se osobito dojmilo Srbima u istočnoj sarjevskoj općini pod nadzorom Srba u entitetu zvanom Republika Srpska. Što se u svemu tome dojmilo Ivanu Sinčiću, neka sam zaključi. Tako je najbolje i najracionalnije i za njega najuputnije.
I nije politički angažman Borisa Mlagurskog, koji se još uvijek ponegdje krivo predstavlja filmskim redateljem i umjetnikom, ostao neprimijećen u vječno budnoj srpskoj političkoj zajednici. Svugdje je Malagurski rado viđen gost, od pročetničkih prosvjednika na organiziranim srpskim demonstarcijama u Beogradu 2008. kad je imao ulogu jednog od vatrenih govornika na mitingu potpore kosovskim Srbima, do gostovanja u emisiji još jedne stare posrbice, novinarke češko – židovskog podrijetla Mire Adanje Polak, koja se u napadima svoga velikosrpstva, Srbijom voli razmetati nekad i više i jače i od Malagurskog. I zato joj je kao mladi nasljednik na poslu otuđenja od svoga korijena i stalnog i pravovjernog dokazivanja Srbima, upravo on bio najdraži gost emisije na državnoj RTS kad se već proslavio i u Srbiji pročuo naručenim srpskim političkim performanskom “Canada project.” I zato ga je uvijek budna posrbljena napola Čehinja i napola Židovka Mira Adanja Polak dočekala raširenih ruku. Ima je tko naslijediti u prljavom poslu duhovne i kulturne dragovoljne asimilacije i pretapanja u tuđe vrednote. I svakako, Boris Malagurski kao takav, nije promakao i uvijek budnom oku i odvojenom, za takvu vrstu potreba uhu i odašiljaču Emira, ili pokrštenim srpskim imenom, može se kazati i Nemanje Kusturice. Baš je od Emira – Nemanje (dobio je novo ime vlastitim izborom nakon krštenja u srpskoj pravoslavnoj crkvi 2011. godine, tako da je sad vlasnik dva imena ) Kusturice i od bivšeg Hrvata po ocu Milorada Dodika još i najbolje shvaćen i prihvaćen Boris Malgurski. Nije zaboravio ni Miroslava Lazanskog, također, Poljaka po djedu doseljenom iz Poljske. I on mu je u dosnimljenom nastavku “Težine lanaca”, također, bio jedan od dragocjenih sugovornika koji su ovjekovječili njihovu zajedničku i posvemašnju političku glupost, ludost i političku nepismenost. Od Srba još su dokumentarcem prodefilirali i likovi poput Vuka Jeremića i Mlađana Dinkića, a tu su mjesto našli kao gosti i Oliver Stone, Carla Del Ponte i Noam Čomski i kao specijalni gost i dežurna srpska budala jedan od Sinčićevih političkih učitelja Ivo Josipović. Morali su ga kao afirmiranog srbofila, uglaviti nekako do neba zahvalni Srbi ubacivanjem u filmski kadar i time odavanjem posebnih zasluga u zajedničkom poslu za sveopću srpsku političku platformu, ovog puta još i snimljenu na filmu. I Malagurski kao novopečena posrbica sad traži financijsku injekciju od prokušanih starih posrbica tipa bivšeg muslimana Emira Kusturice ili bivšeg katolika Milorada Dodika. Želi snimiti dugometražni propagandni film o Republici Srpskoj i bespotrebno je reći kako je kod njih dvojice naišao na istinsko razumijevanje i oduševljenje. Prepoznali su se u startu, kao što su ga kao mladog prepoznali i posrbljena Čehinja Mira Adanja Polak ili posrbljeni Poljak Miroslav Lazanski ili toliki drugi istog ili njima sličnog formata izdajnika vlastitih naroda. Zato među svima njima Boris Malgurski i ima najdublji naklon za svoju kvazi umjetnost, posebice s akcentom i osvrtom na jugokomunistički raj na zemlji. Jer, veli u filmskoj radnji, u ludilu istrajni i dosljednji Malagurski, kako je 1988. bivša zemlja imala dug od 13,5 milijardi dolara, a 2010. godine zbirni dug svih država slijednica je iznosio 184 milijarde eura. Netko ga je od starijih krivo podučio. I pred rat i krvoproliće u režiji njegovih srbijanskih gospodara, ukupni dug bivše SFRJ je bio znatno veći, negdje preko 22 milijarde dolara kao tadašnje obračunske valute. To što je sad višestruko uvećan u svim zemljama nastalim nakon bivše SFRJ najveća je krivnja njegove voljene Srbije koja je sve zajedno svojim osvajačkim i genocidnim ratom gurnula u ambis i ekonomske katastrofe. Koliko je po Borisu Malagurskom taj “truli Zapad” neumoljiv i bezosjećajan, sigurno najbolje govori i njegov životni primjer. Živi i radi u Kanadi već deset godina. Govori i piše gdje god stigne o ekonomskim i političkim nedostacima tog istog Zapada. Mjesečno uredno prima kanadske dolare na svoj konto i to mu ne pada na pamet odbiti i od toga se odreći. Nije glup i malouman pa da ne zna kolika socijalna davanja ta “trula Kanada” daje i socijalno nezbrinutim osobama u starosti, čak i o osobama koje nikad i nigdje tijekom najbolje životne dobi nisu radile i privređivale. Kad je tako fanatični pobornik Srbije i majčice joj Rusije koju hvali i slavi u svakoj prigodi, što onda ne napusti Kanadu i Vancouver i emigrira u Putinovo rusko carstvo? Ili, što se ne vrati u Vučićev kazamat zvani Srbija, ništa bolji i ljepši od sličnog živopisnog srpskog pejzaža koji je u sedmanaestoj godini napustio kad mu je Vojislav Koštunica dodijelio ulogu mladog i golobradog političkog izaslanika Srbije na “trulom Zapadu”. Ne kani lukavi i svim bojama namazani Boris Malagurski nikad učiniti takav korak, jer bi to po njega bila fatalna greška u koracima. Nije iz Amerike u Rusiju emigrirao natrag ni Solženjicin, nego su u valovima ekonomskih i političkih emigranata iz Rusije i zemalja koje su ekonomski i politički uništavali Rusi od 1945 – 1990 ljudi bježali na Zapad. I tako je iz Poljske na Zapad prebjegao i Zbignjev Bžežinski i bezbroj drugih. U obratnom smjeru gotovo nitko, jer nitko normalan i ne pada s konja na magarca. I zato Malagurski u svojim lažnim filmskim pothvatima može obmanuti samo prosti um amorfne mase ljudi i prodavati rog za svijeću blagoglagoljive filmske prizore o kolosalnim vremenima iz Karađorđevićeve ili Titove države. I toga ima napretek u njegovim kvazi filmovima. Samo bi propali političar u pokušaju poput Ivana Sinčića trebao znati tko je i što je uistinu Boris Malagurski, prije nego ga hrvatskoj javnosti lažno prestavi kao tobožnjeg kosmopolita i borca za istinu, pravdu i slobodu, kao i jednakost među ljudima različitih svjetonazora. Upravo je Boris Malagurski svojim životnim putem sve suprotno od onoga kakvim bi ga Ivan Sinčić želio vidjeti i Hrvatskoj prikazati u nezasluženom pozitivnom kontekstu. Boris Malagurski je sa svojih tek 27 godina života već na sigurnom putu ka ropotarnici povijesti i lansiranja propalih velikosrpskih planova u sklopu pokušaja provedbe drugog dijela Memoranduma. Ono što nisu mogli realizirati snagom oružja, sad Srbi preko tipova poput Malagurskog rade na polju kulture, posebno filmova i knjiga koji imaju istu poruku. To je relativiziranje ili potpuno negiranje krivnje Srba za ratove devedesetih i serijski pokušaji prodaje takvih prozirnih dječjih priča i utjecajnim i moćnim zemljama Zapada koje kreiraju i odlučuju o sudbinama manjih država i malobrojnijih naroda na planetu. I samo zato Boris Malagurski nije nimalo bezazlen srpski šraf u njezinom paklenom stroju i stoga ga treba ozbiljno shvatiti kao opasnog političkog suparnika i osvjedočenog borca protiv svih hrvatskih državnih i nacionalnih interesa. Jer, nije on toliko moćan i bitan kao pojedinac, koliko neki centri moći i američke i kanadske političke i znanstvene organizacije koje podupiru njegov velikosrpski uradak. Za deset godina stalnog boravka u Kanadi stigao je upoznati i značajne ljude iz svijeta politike i niz javnih ličnosti iz svih oblasti života. Zato on može biti jako oružje u rukama moćnijih od njega, barem u domenu filmske produkcije. I slikarem naivcem u politici mogu ga shvaćati samo politički diletanti nalik Sinčiću i njemu sličnim koji nikad i neće skužiti svu podmuklost i podlost jednog političkog plaćenika kakav je Boris Malagurski, prepredeni lik koji u kinematografiji nastavlja istim stazama Emira Kusturice iz osamdesetih kada su ga sigurnosne službe bivše zemlje gurnule na umjetničku scenu. Sad umjesto njega, već ostarjelog i istrošenog, srpsku maglu na Zapadu prodaje Boris Malagurski. I Srbima je super to što on nije istinski Srbin, jer oni u svojoj uobrazilji vjeruju da su tim potezom postigli dodatni cilj. Zapadu su na djelu pokazali kako mogu promovirati kao kulturnog veleposlanika u Kanadi i SAD-u čovjeka koji je po ocu Poljak i katolik, premda se predstavlja Srbinom, a to je sa srpske točke gledišta dokazom više da u Srbiji vlada nacionalna i vjerska tolerancija gdje i predstavnici jedne totalne manjine u društvu mogu pronaći punu afirmaciju. I misle da su uspjeli podvaliti Zapadu svoju retoriku. Kao da nitko u svijetu ne zna da je Malagurskom i njemu sličnima uvjet svih uvjeta za proboj u životu bio odricanje od vlastitih korijena. Sve ostalo onda ide automatski svojim uhodanim redoslijedom. I tu su se Srbi u pokušaju obmane i podvale zapadnom svijetu lika kao što je Malagurski grdno prevarili, naravno, ni prvi, a niti posljednji put.
Dragan Ilić
