Jučer si bio sretan i bezbrižan tinejdžer, a danas ležiš u lokvi krvi među mrtvima! – ovako komentiraju prijatelji poginulih stravičan teroristički napad na Pariz prije dva dana. Kamo sreće da su mladi Europljani prije točno 24 godine tako komentirali tromjesečnu opsadu i pad grada Vukovara… Kamo sreće da su tada tako komentirali mučenja, pokolj, koncentracione logore, jeziva svjedočanstva o nepojmljivo teškoj sudbini Vukovaraca, svakodnevnom otporu, predanoj i herojskoj borbi koja je trajala bez prestanka, iz dana u dan, iz noći u noć i završila se istrebljenjem i progonstvom čitavog jednog grada tada napadnute Hrvatske.
No, ovaj komentar je znakovit i jednako primjenjiv i tada, kao i danas. Vukovarski dečki iz svih kvartova, mladići i stasali mladi ljudi su se preko noći našli suočeni s divljim barbarstvom, iskonskim zlom, neobjašnjivo mračnom razaračkom silom koja je njih i njihove obitelji, rođake, braću, sestre, majke i očeve, susjede i poznanike bez ikakvog razloga, bez ikakvog upozorenja htjela izbrisati s lica zemlje. Točnije, postojao je razlog kojeg nitko iole normalan nije mogao pojmiti ili shvatiti: trebalo je ubiti i iskorijeniti sve hrvatsko u jednom drevnom, kulturnom i bogatom gradu – Vukovaru. Pariške žrtve i njihovi najbliži susreću se istim pitanjem zašto kao i Vukovarci i uopće Hrvati zahvaćeni agresorskim i nametnutim ratom tada. Odgovor je isti: manijaci, teroristi i ubojice koji žele smrt i propast svima drugima. Manijake i teroriste koji su počinili pokolj u Parizu možemo imenovati, baš kao manijake i zlotvore koji su klali, ubijali, mučili i silovali po Hrvatskoj. Isilovi teroristi nikada neće od tog civiliziranog svijeta biti amnestirani, njima se neće dati šansa da stvaraju svoju državu. Međutim, istim Srbima koji su tada bili zagovornici, huškači i podmladak krvožednih četnika i njihovih grupacija (Vučiću, Nikoliću i ostalima) – ulaz u politiku bio je dozvoljen, od tog istog civiliziranog uljuđenog svijeta koji se skanjivao nad sudbinom Vukovara, a istovremeno stavio embargo na uvoz oružja u Hrvatsku koja je bila ostavljena goloruka pred agresorom. Taj isti civilizirani svijet ima suosjećanja nad Šešeljevim „teškim“ zdravstvenim stanjem i vraća ga Srbiji, neosuđenog za sva zvjerstva koja je počinio i na čije činjenje je poticao druge.
Čitav svijet je u trenu stao složno uz Francuze osudivši ova ubojstva islamskih ekstremista. Koliko je nama tada trebalo da uvjerimo taj isti svijet u svoja stradanja? Sjećam se sućutnih pogleda i „ne bi se štel mešat“ izraza lica koja bi Europljani u Beču namještali kada bi o ratu u Hrvatskoj bilo riječi. Živjela sam tada u Beču, moji prijatelji su bili mladi ljudi iz te iste Francuske, Austrije, pa čak i iz Norveške. Taj rat nisu mogli prihvatiti, bio im je tada zastrašujuće blizu, no oni su uspješno zatvarali oči pred stravičnim činjenicama. To je bilo nešto što se događa tamo daleko, na divljem Balkanu, to ne rade civilizirani ljudi, tako su govorili. Danas nas svrstavaju u „zapadni Balkan“, uz svesrdnu pomoć Pupovca, Pusićke i svih ostalih domaćih izdajnika. Da bi sprali vlastitu sramotu sa sebe. U krajnjem slučaju će se ograditi žicama, jer se to njih ne tiče. No, ovakve terorističke napade neće riješiti žicama, nego će se morati prihvatiti posla i iznjedriti strategiju obrane čitave Europe, čiji smo mi dio i punopravni član. Europa više nije samo tu da prihvati izbjeglice kojih će ovoga puta biti u milijunskim brojkama ili da pošalje humanitarnu pomoć i novac negdje daleko, jer to više nije dovoljno.
Trulu Europu koja je navikla gurati probleme pod tepih i čekati da ih netko riješi umjesto nje, Hrvati su branili od turskih osvajanja, bili predziđe kršćanstva stoljećima, očuvali europska carstva, produžili im život i omogućili im procvat, a zauzvrat smo bili gurnuti u svakakve zajednice, od kojih je najgora bila ona jugoslavenska koja nas je kao naroda skoro koštala glave, koja nas je doslovce istrijebila i od koje smo se sami obranili. Europa, osim časnih iznimaka, nije maknula ni prstom i čekala na pobjednika – ali je prethodno napadnutoj strani (Hrvatskoj) uvela embargo na oružje. Danas nas ta ista Europa gura na Balkan, zapadni Balkan, mada bi svakom iole pismenom i obrazovanom Europljaninu trebalo biti jasno da je Hrvatska dio Srednje Europe. Hrvatski narod je pokazao razumijevanje i suosjećanje sa sirijskim izbjeglicama, pružili smo im sve na njihovom putu bez povratka, instinktivno smo osjetili patnju. Sada ih njihove zemlje snova više ne žele? I jedino što imaju ponuditi kao zaštitu je – žica?
Hrvati su se sami obranili od agresora i zlotvora 1991., pa ne sumnjam da će se znati obraniti i od europskog licemjerstva i nemoći pred valom terorizma. Jedino što nas zasada priječi u tome je antihrvatska vlada koja to želi ostati i preko drugih (Mosta) silom opstati na vlasti. Hrvatski narod je bio goloruk kada mu je nametnut rat i ipak ga je dobio. Hrvatska nikada nije imala izgleda da postane samostalna država – i to je usprkos svemu postala. Generacija kojoj pripadam rođena 50-tih, 60-tih pa i 70-tih godina prošlog stoljeća doslovce je izginula na ratištima, ali smo opstali ipak. Ova antihrvatska vlast nas je ogulila do gole kože, ona prisiljava naše sinove i kćeri na odlazak iz zemlje, ona nas i danas raseljava ekonomskim pritiscima. Ako se ovako nastavi, Hrvatska će biti opustošena, a Hrvati postati dijaspora. Hrvati su već dijaspora u vlastitoj zemlji, pod vlašću antihrvatske vlade. Petrina piše nepismene i prostačke fb statuse i trlja ručice zbog osvojenog saborskog mandata, a Petrov liže oltare i u svom Mostu trpi čovjeka koji briše ime Franje Tuđmana s ulica i trgova i baca križeve u smeće! Vukovar je natopljen nevinom krvlju, njegovo memorijalno groblje je groblje jedne čitave sjajne generacije koja je izginula za Hrvatsku. Neka Petrina samo pokuša čupati križeve u Vukovaru! Predrag Matić, nesuđeni braniteljski ministar se boji za svoju kožu od branitelja-invalida u kolicima? Milanović nas je sve omalovažio i nazvao slučajnom državom, pa zar je herojska obrana golorukog naroda bila slučajna?! Ako Božo Petrov sa takvima namjerava raditi, neće mu pomoći ni svakodnevni odlazak na misu, kao ni svakodnevna ispovijed da opere ljagu sa sebe što je prevario svoje birače!
No, vratimo se Parizu i stravičnom terorističkom napadu. Istina je da su nevine žrtve ovog napada nasilno otišle s ovog svijeta u jednom trenutku i to se ničim ne može opravdati. Svijet njihovih prijatelja i vršnjaka, svjedoka i ranjenih, svih preživjelih je u tom trenutku zauvijek promijenjen. Rečenica kojom sam započela ovaj tekst je ključna za shvaćanje ove tragedije: Jučer si bio sretan i bezbrižan tinejdžer, a danas ležiš u lokvi krvi među mrtvima! Ovih dana se sjećamo vukovarske tragedije, ona je trajala mjesecima, vukovarski dečki su sami sklepali kakva-takva oružja, obučavali jedan drugoga u hodu kako se boriti, branili svaki pedalj svoga grada. Ginuli jedan za drugim i kad su izvlačili mrtva tijela svojih prijatelja, svoje braće. Bili od danas na sutra stavljeni u istu situaciju kao i preživjeli mladi Parižani.
Jučer smo bili tinejdžeri, samo dečki iz kvarta, a danas smo se našli u lokvi krvi, među tijelima naših sugrađana… – ovo su riječi koje sam mogla pročitati i u očima jednog od preživjelih vukovarskih junaka koji nam je jučer ispričao jednu od bezbroj potresnih ispovijesti o padu Vukovara. Vjerujte mi, sasvim običan, tih i pristojan čovjek srednjih godina. Tada, 1991. bio je mladić, pun života i planova, kao i svaki drugi Vukovarac, Parižanin, Europljanin. Dečko iz kvarta. Cura iz kvarta. Mnogih njegovih prijatelja više nema, a njegov život nikada više neće biti isti. Kakva je razlika između Pariza i Vukovara? Nikakva. Dva grada u Europi, oba pogođena nasiljem iskonskog zla. Sjetimo se toga, odajmo počast žrtvama Pariza i žrtvama najteže i najdulje opsade jednoga grada u povijesti moderne Europe– žrtvama Vukovara. O potonjima tek počinjem pisati, s neizmjernim bolom.
Ingrid Runtić
