Hrvat iz Srijemske Mitrovice Mario Vrselja meta srpske nacističke gamadi jer brani hrvatske nacionalne interese u Vojvodini

Mladi Hrvat iz Srijemske Mitrovice Mario Vrselja meta sveopće histerije i europejaca i rusofila u Srbiji jer brani i štiti hrvatske nacionalne interese u Vojvodini

Boje se što je za vrlo kratko vrijeme taj mladi čovjek uspio probuditi godinama i desetljećima srprske strahovlade u Vojvodini zatomljeno hrvatstvo srijemskih Hrvata. I već godinama unatrag, mnogi Hrvati Srijema, upravo zaslugama mukotrpnog političkog, znanstvenog i kulturnog angažmana Marija Vrselje, idu stazama povratka hrvatskim korijenima nakon toliko dugog razdoblja jugoslavizacije i srbizacije diljem Srijema.

Da bi Vrselju ocrnili, ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj, pribjegli su Srbi svojoj oprobanoj metodi političkih podvala i laži. Tako su svi režimski dnevni listovi u Srbiji u nekoliko navrata objavili identičan tekst i kritički osvrt Vrseljinog posjeta tribini profašističkog Nacionalnog stroja Gorana Davidovića, zvanog “Firer.” Taj velikosrpski firer i pobornik lika i djela Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i Draže Mihailovića, radi svoga ekstremističkog djelovanja u Srbiji, u odsustvu je osuđen na kaznu višegodišnje robije, skupa sa svojim najbližim političkim suradnicima iz spomenute nacističke udruge. Mariju Vrselji su pokušali podmetnuti da je kao tobožnji pristaša Nacionalnog stroja nazočio kao mladi student brucoš 2005. godine političkoj tribini u organizaciji “Nacionalnog stroja” na fakultetu u Novom Sadu, te da je i prijatelj i istomišljenik Gorana Davidovića, osvjedočenog velikosrbina. U prilog tome, javnosti su na uvid servirali i fotografije sa spomenute tribine, gdje Mario Vrselja, kome je tad bilo devetnaest godina, sjedi tik do Gorana Davidovića. Time su htjeli Srbijanci kazati kako je u ranoj mladosti sad deklarirani hrvatski domoljub bio zakleti velikosrbin i osobni prijatelj Gorana Davidovića, u Srbiji godinama znanog i afirmiranog mrzitelja Hrvata. Čak je i sam Goran Davodović više puta ponavljao kako nikad u životu nije imao ništa zajedničko sa Marijom Vrseljom, te kako je on došao sa svojim pristašama rasturiti antifašističku tribinu radi koje je, opet sa svojih nekoliko kolega studenata s fakulteta došao Vrselja. Davidovićeva skupina je fizičkim napadom prekinula antifašističku tribinu i samovoljno otpočela svoju promociju nenajavljene tribine pod nazivom “Što je htio Dimitrije Ljotić.” Znači, u startu su bili i ostali na suprotnim političkim stranama ljudi kao Davidović, zvani “Firer” i Vrselja, kao što je to situacija i danas, ali Srbi se trude zataškavati ovaj demanti fašista Davidovića koji sam niječe bilo kakvu poveznicu s Vrseljom.Također, Mario Vrselja je više puta argumantirano obrazložio s kim je stigao na tribinu, kao i činjenicu da ga je kamera slučajno snimila pored Davidovića na samom izlazu iz dvorane. Ali, Srbe istina ne zanima, već žele Marija Vrselju namjerno iskompromitirati pred Hrvatima i u Hrvatskoj, kako bi ga poslije takve podle i mučke propagande, nakon Srbije, odbacila i Hrvatska.U kampanji protiv Vrselje upregnuti su svi politički komentatori i analitičari u Srbiji, čak i oni navodno, građanski orijentirani novinari nesrpske nacionalnosti kao Nijemac Darko Šper, Bošnjak Dinko Gruhonjić i Vlah Teofil Pančić. Njih trojica radi osobne sigurnosti zbog niza drugih političkih povoda i događaja, napali su iz svih oružja Vrselju da bi napadom na njega na amoralan način pokušali spasiti vlastitu kožu, jer su i sami imali svojedobno problema sa velikosrbima. I sad kao žrtve velikosrba nemaju nimalo empatije za još jednu žrtvu velikosrba kao što je Mario Vrselja.

Ovakav politički spin imao je samo jedan cilj. Trebao je oblatiti Marija Vrselju u očima Hrvata, kako u Vojvodini i u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, kao i diljem svijeta gdje god žive Hrvati. Takvim političkim i medijskim udarcem, željeli su Srbi sotonizirati Marija Vrselju kako nigdje ne bi imao mjesta. U Srbiji su ga radi dokazanog hrvatstva odavno razapeli na križ, a ako ga uspiju lažno optužiti i Hrvate i Hrvatsku uvjeriti u srpke laži da je nekad bio velikosrbin, a sad se izdaje za nešto posve drugo, onda su posve ostvarili svoju prljavu nakanu. Srećom, nisu uspjeli u toj pokvarenoj namjeri, jer Hrvati i u Srijemu, ali i izvan granica Srbije, odlično znaju tko je i što je Mario Vrselja. Ako već u Srbiji ima status nalik na public enemy, onda je barem u Hrvatskoj uvijek dobrodošao. Tako je bilo i prigodom susreta Marija Vrselje sa predsednicom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović, kao i prilikom uzvratnog posjeta mladeži DSHV-a iz Srijemske Mitrovice središtu HČSP-a u Zagrebu. Sastao se Mario Vrselja 2011. godine zajedno sa izaslanstvom mladih DSHV-a iz Srijemske Mitrovice  i sa Franom Čirkom, predsjednikom mladeži Hrvatske čiste stranke prava u Zagrebu. Bilo je to netom nakon posjeta mladih HČSP-a predvođenih Franom Čirkom Srijemskoj Mitrovici i prije toga tradicionalnoj proslavi Dana bana Josipa Jelačića u Srijemu. U Hrvatskom domu u Srijemskoj Mitrovici upriličena je tom prigodom i fešta, cijelu noć slušala se hrvatska glazba a dominirale su domoljubne pjesme Marka Perkovića Tompsona, a čuli su se i Škoro, Nina Badrić i ostali popularni hrvatski glazbeni izvođači. I to je još više rasplamsalo strasti i razbuktalo mržnju Srba prema Mariju Vrselji. Pitaju se Srbi kako to on ima uopće pravo birati s kim će se, gdje, kad i zašto sastajati, družiti, što će pjevati, koje će filmove gledati i knjige čitati. Kad je sve to okrunio odlaskom u Bleiburg i polaganjem vijenaca na spomen na stradale sunarodnjake na sedamdesetu obljetnicu najveće tragedije u hrvatskoj povijesti, tim je činom izazvao erupciju najgroznije i najotrovnije mržnje u cijeloj Srbiji. Istog trena otpočeo je javni natječaj u Srbiji sa samo jednom temom: pljunuti što više i ocrniti što jače Marija Vrselju, tako da mu život u Srbiji, bolje reći u Vojvodini, postane neizdrživ, te da sam podigne sidro i zauvijek napusti Srijemsku Mitrovicu. I morao se nakon serije bjesomučnih i bestijalnih javnih napada i prijetnji na određeno vrijeme maknuti iz rodnog grada, jer Srbi nisu posustajali u svom izljevu nabujale netrpeljivosti.

U slučaju državnog progona i sotoniziranja Marija Vrselje nije pokazala jedinstvo ni krovna udruga vojvođanskih Hrvata na čelu sa HNV-om. Upravo su se najviše podijelili sadašnji i bivši vosoki dužnosnici Hrvatskog nacionalnog vijeća. Jedinu otovrenu potporu Mario Vrselja je naišao kod Petra Kuntića, bivšeg predsjednika HNV-a u Subotici, dok je aktualni predsjednik HNV-a Slaven Bačić dugo vremena bio rezerviran i neutralan. Izbjegavao je konkretno prokomentirati ovaj očiti slučaj političke hajke i lova na čovjeka, nastojeći pronaći nemogući kompromis sa skupinom vijećnika hrvatske zajednice koja je tražila javnu , glasnu i jasnu osudu Marija Vrselje. Nije teško pogoditi da su u tom poslu napada na Vrselju radili po nalogu centrale beogradske vlasti, ali i njihovih istomišljenika u svim oporbenim strankama u Srbiji. Među glavnim zagovornicima osude i isključenja Marija Vrselje iz svih hrvatskih političkih udruga u Srijemu i na cjelokupnoj vojvođanskoj razini, naglesniji su bili dr. Tomislav Stantić, sa još osmoricom političkih zastupnika hrvatske zajednice u Subotici, kao i politički solisti poput Mate Matarića ili Zvonimira Perušića. Posve nedefiniran želio je ostati i ravnatelj zzavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, koga mnogi vide kao budućeg glavnog kandidata za mjesto predsjednika HNV-a umjesto sadašnjeg predsjednika Slavena Bačića. Unutar hrvatski sukobi glede harange na nedužnog Marija Vrselju ne prestaju. Iako su neki poput Mate Matarića i Tomislava Stantića u povodu ovog slučaja, tražili sazivanje izvanredne sjednice HNV-a s ciljem smjene dosadašnjeg predsjednika Slavena Bačića, do toga, ipak, nije došlo, niti je to stavljeno na dnevni red. Poslije višemjesečne šutnje o srpskoj harangi i progonu Marija Vrselje, čuo se, napokon i glas prozvanog Slavena Bačića. On je poručio da se HNV kao krovna politička udruga vojvođanskih Hrvata ne moće i ne smije očitovati u povodu Vrseljinog slučaja, pogotovo ne činom osude, jer HNV nije ni tužiteljstvo, niti sud.

I tako je Mario Vrselja uglavnom ostao prepušten sebi, bez prave, glasen i jasne potpore matične hrvatske udruge u Vojvodini. Naposlijetku, oni su zatražili i njegovu ostavku na sve političke dužnosti što ih obnaša u ime hrvatske zajednice u Vojvodini. Ali, smjeli i odlučni Mario Vrselja ostao je nepokolebljiv u svom razmišljanju. Bez imalo dvojbi, odbio je dati ostavku na stranačke dužnosti, poglavito na mjesto predsjednika mladeži DSHV-a u Srijemskoj Mitrovici. Ovakva njegova odluka zasugurno će samo još više dati do znanja velikosrbima i njihovim slugama da je vrijeme zastrašivanja i protjerivanja Hrvata, unatoč i svim sadašnjim pritiscima, prevaziđena metoda kojom ne mogu zaplašiti hrabrog čovjeka poput Marija Vrselje. Nitko od njegovih javnih progonitelja, ogrnutih pod masku državnog terorizma, ne može mu ni zaboraviti, niti oprostiti da je, recimo još 2011. godine on osobno bio inicijatorom velikog projekta REKOM-a, regionalne inicijative za prikupljanje građe o ubijenim, protjeranim i nestalim na području bivše Jugoslavije. Projekt je obuhavtio popis 150 mjesta diljem svih šest republika, članica bivše države i svatko je popisivao ubijene, prognane i nestale u svome kraju. Naravno, Vrselja se usrdotočio na sudbinu ubijenih, protjeranih i nestalih Hrvata, pogotovo iz Srijema i Bačke i bio je na čelu akcije skupljanja ukupno milijun potpisa za pokretanja sveobuhvatnog programa otkrivanja sudbina brojnih obitelji svih nacija i vjera iz bivše zemlje. U toj akciji Vrselju su kao koorodinatora akcije za Vojvodinu, najviše pomogli predstavnici udruga mladih iz Srijema, najviše iz Srijemske Mitrovice i Rume.  Tu treba spomenuti Branislava Karalića, Jovana Kovačića, Aleksandra Budošana i MIlana Kucurića. U ime udruge Cro – educa svojim se potpisom pridružio i Mario Vrselja. I sve to nije prošlo nezapaženo u Srbiji, kronično nespremnoj da se suoči sa vlastitim zločinima iz prošlosti, ali na primjeru zajedničke osude Vrselje od strane i ljevičara i desničara u Srbiji, očito, pripravne da prvom zgodom u nekoj doglednoj budućnosti pokuša ponoviti iste zločine ako im se ipet ukaže šansa kao od 1991 – 1999. godine.

I zanimljivo je kako je nagrlatiji medijski jurišnik na Marija Vrselju, politologa međunarodne škole “New policy school” ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške, bio upravo jedan nesrbin. Riječ je o Darku Šperu, rođenom Nijemcu iz Zrenjanina, jednom od rijetkih preostalih Nijemaca iz toga prije Drugog svjetskog rata, pretežito njemačkog grada u Banatu. Darko Šper je svojim životnim djelom savršeno pretopkjeni Srbin po načinu razmišljanja i filozofiji ćivota. To je potvrdio i na primjeru Vrselje. Nije mu palo na pamet poistovjetiti slučaj Vrselje sa patnjama i stardavanjem vlastitog njemačkog naroda u Vojvodini, niti sam želi znati da su Srbi protjerali gotovo pola milijuna Nijemaca iz Vojvodine nakon 1945. samo zbog grijeha pogrešnog podrijetla i srpskog pripisivanja Nijemcima kolektivne krivnje i sudjelovanja svih Nijemaca u Hitlerovim postrojbama u Drugom svjetskom ratu. Tako je glasila proklamirana srpska optužnica na račun Nijemaca, a na presudu Srba pod vodstvom srpskoga sluge Tita nije trebalo dugo čekati. To bi morao znati i posrbljeni Nijemac Darko Šper, prije nego danomice počne rigati vatru na Marija Vrselju. Lako je Darku Šperu. Prodao je on svoju vjeru za srpsku večeru i sad okrivljuje Vrselju što to isto nije učinio. Onda ni njegovih gadnih i odvratnih komentara o Vrselji na web portalu Radio televiizije Vojvodine ne bi ni bilo. Naravno, da se sad već srednjovječni Darko Šper, najprije nije odrekao samog sebe i svojih njemačkih korijena, kulture i tradicije svoga naroda, nikad ne bi ni postao novinar u fašističkoj tvorevini Srbiji. Zna on odlično da je to conditio sine non qua u Srbiji, uvjet bez koga se ne može zamisliti novinarska karijera u zemlji ruskog satelita na Balkanu. Zato je i svatkom upućenom u medijsku scenu Srbije sasvim jasan i logičan razvojni novinarski put ljudske stranputice Darka Špera. Počeo je još 1995. na lokalnom Radio Zrenjaninu, u koji su tad mogli pristupiti samo dokazani veliksrbi i njihove vjerne sluge poput Špera, nastavio je u isto tako, loše kamufliranoj “prograđanskoj” novinskoj agenciji Beta, a dalja vertikala je trasirana putem izvođača velikosrpskih novinarskih uradaka. Od novinarske usradnje u Blicu 1996, te Glasu javnosti od 1997 – 1999. u oba lista pod paskom državnog špijuna Manojla Vukotića, velikosrbina rodom iz Crne Gore, umirovljenog zvanično tek prije nekoliko godina u njegovoj 75. godini života, preko opet dvogodišnje suradnej sa Radijom B92 pod nadzorom dragovoljno posrbljenog Hrvata iz Šapca Verana Matića, obožavatelja četničkog pokreta, do pisanja u Građanskom listu od 2001 – 2005, te povremenim epizodama u lokalnim medijima Radio Kojot ili Super TV i TV mreži ANEM , očigledno je da samom kratkoćom boravka u raznim redakcijama Darko Šper, kao notorni izdajnik svoga njemačkog naroda nigjde nije uspio naplatiti svoju izdaju. prije ili kasnije, svi su ga kao dotrajalu krpu odbacili. Tako je bilo i prilikom njegovog povremenog pisanja za BIRN ( Balkansku istraživačku novinarsku mrežu) u Beogradu, a isti je epilog imala i njegova kratkotrajna novinarska misija u CINS-u ( Centru za istraživačko novinarstvo Srbije ) kojim stoluje beogradski Slovenac Branko Čečen i sam meta napada velikosrba u Beogradu. Tu se Šper pročuo tekstom i komentarom o korupciji u pravosuđu Srbije, nakon čega je dobio otkaz. I glupo je, ali i krajnje navino pomislio da će možda na dulji rok zadržati trenutačnu funkciju urednika web portala pokrajinske RTV u Novom Sadu ako se naručenim velikodržavnim komentarima okomi na Marija Vrselju. U tome pohodu su mu najvjerniji saveznici i Bošnjak Dinko Gruhonjić iz Novog Sada, koji je zbog javnog suprotstvavljanja režimu Miloševića i Šešelja još devedesetih ostao na ulici bez egzistencije, ali umalo pored posla i bez glave tih burnih godina. Zaboravio je na žestinu napada istih progonitelja i pobornika istih političkih ideja koji sad ciljaju na Marija Vrselju. I što bi bilo s njim da onda nije imao barem koji glas potpore malog broja ljudi u Srbiji koji su mu pomogli da istraje i odoli svim iskušenjima i izazovima.  Otuda i njegov nesuvilsi komentar “Neka cvjeta tisuću cvjetova nacionalista” ima jasnu političku poruku potpore vlastima u Srbiji, premda će to Gruhonjić zanijekati, kao i njegov dodatni dio komentara u kojem usput s gnušanjem spominje i političke akcije Mađara u Vojvodini. On je, očigledno, promjenio pod stare dane političku stranu i zaboravio je da je bilo i dosta Hrvata i Mađara u Vojvodini što su ga podupirali kad mu je bilo najteže. Sad se nada da će umilostiviti srbijanskog gospodara ako kao u srednjovječju osviješćeni Srbin muslimanske vjeroispovijesti to potkrijepi serijom političkih paškvila na adresu Marija Vrselje.Tuđa muka i patnja ne pogađa ni Vlaha, a sad je posve jasno, tek pritajenog velikosrbina Teofila Pančića. I taj je dugokosi i masnokosi Pančić, dva i pol desetljeća kolumnist tjednika “Vreme” pod višegodišnjim tutorstvom SOROS fondacije prešao u frontalni napad na Marija Vrselju. Lako mu je i brzo iz okrugle glave ivjetrilo sjećanje na pravu torturu što je prije samo nekoliko godina doživio u gradskom prometu u Zemunu. Na ulazu u na posljednja vrata autobusa napali su ga huligani, identificirani policijskim očevidom kao državni batinaši. Tukli su ga nemilice metalnim ššipkama gdje god su stigli, a željeli su ga doslovno linčovati na javnom mjestu uz skandiranja i dobacivanja političke sadržine. Tad je na vlastitoj koži osjetio što znači delikt različitog političkog mišljenja u Srbiji. Međutim, njega češe samo vlastiti svrab, ali ne i tuđa nevolja i ispaštanje. Tako se i on oholo i licemjerno ponio spram Marija Vrselje. Nije propustio krajnje dvolično zamijetiti kako se “nacionalisti svih boja lako prepoznaju” te ga ne čudi kako su se na inkriminiranoj političkoj tribini i u nastavku “kontra – tribini” u Novom Sadu zajedno našli Goran davidović – “Firer” i Mario Vrselja. Za nerazumnog i nerazboritog čovjeka nalik Teofilu Pančiću postoji lažni znak jednakosti između “Firera” Davidovića i Marija Vrselje, jer su oba nacionalisti, samo je jedan srpski, a drugi je hrvatski. Samo je prevido  različitu konačnicu političke aktivnosti Gorana Davidovića i Mrija Vrselje. Pravomoćnom sudskom odlukom suda u Srbiji Goran davidović, ili kako ga od milja zovu, a on se i odaziva na “Firer”, osuđen je u odsustvu na višegodišnju zatviorsku kaznu radi teškog kaznenog djela raspirivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje. Mario Vrselja, unatoč sveopćoj histeričnoj kampanji cjelokupne srbijanske javnosti da mu se podmetnu i izmisle nepostojeća kaznena djela, nikad i nigjde nije osuđen, jer i nema razloga za to. Ali, kako funkcionira poremećeni,alkoholom dodatno isprani mozak Teofila Pančića? Vrselja po Pančiću, dijelu sudbinu sa Davidovićem, jer se, po njegovom veleumnom gledištu svi nacionalisti i ultranacionalisti ovoga svijeta, odlično razumiju i surađuju, te imaju i na stranačkoj razini bliske kontakte. U zemlji laži, lopovluka i prevara, Pančić za izrečene laži nikad neće odgovarati. Ali, svi znatiželjni mogu na osobnom Davidovićevom sajtu na internetu promaći sve njegove poveznice sa inozemnim političkim udrugama. Na dugom popisu imena organizacija diljem Europe nema nigdje niti jedne hrvatske udruge koja ima prijateljske veze sa davidovićevim velikosrpskim pokretom “Nacionalni stroj”, a u svojim propratnim komentarima  o Vrselji, Davidović ga uvijek naziva istim imenima kao i svi ostali Srbi u Srbiji. I time su svi lažni argumenti istog trenutka izbijeni iz rukava lažnom moralistu i samoproglašenom moralnom sucu Teofilu Pančiću, poznatom devedesetih po krađi autorskih aforuzama u Srbiji. Jednom je prigodom tako kao prevarant i lopov dobio i godišnju nagradu za aforizam godine u Srbiji, a u biti je tuđi aforizam prepisao i potpisao kao vlastitu šalu o zločincu Vojislavu Šešelju davne 1995. godine. I sad takva moralna gromada baljezga i trabunja o Mariju Vrselji. Kad se otrijezni uz malo više rasola, možda se skupa sa opet dokazanim antialkoholičarem Dinkom Gruhonjićem, prisjeti da po zadaći srbijanske službe, Rusi bi dometnuli i družbe, puca rafalno po Vrselji koji je, recimo, u ime REKOM-a i skupa s njihovom zajedničkom prijateljicom Natašom Kandić, provodio spomenutu i gore opisanu akciju REKOM-a u Srbiji. Tada su, sada se vidi kao na dlanu, samo lažno, branili načela općih ljudskih prava, sloboda, demokracije i humanosti. Mnogo im to teže ide od ruke kad treba s riječi prijeći na djela. Ili su satkani od istog materijala kao i spomenuta Nataša Kandić koja je preko dvadeset godina skupljala dokaze o srpskim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, da bi nakon oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču pokazala godinama skrivano, velikosrpsko lice. Npotrebno je reći da je i za sve ostale tobožnje srpske mirotvorce i humaniste, Hrvatska bila žrtva samo dok je vojno bila u podređenom položaju. Onog časa kad se Hrvatska zauvijek oslobodlila velikosrpskog elementa u utrobi svoga tkiva, svi srspki mondijalisti, kosmopolite i internacionalisti svih vrsta su automatski skinuli maske i počeli izigravati drvene odvjetnike srpskih pobunjenika i odmetnika. I tu od daleke 1995., evo gotovo do konca 2015. godine preko dva desetljeća nema nikakvih razlika u političkim razmišljanjima i tumačenjima i srpskih nacionalista i srpskih mondijalista. E, sad je tu njihovu ustaljenu kolotečinu poremetio svojim hrabrim i dosljednim stavom i držanjem jedan mladi Hrvat iz Srijemske Mitrovice Mario Vrselja. Ne da čovjek na sebe i na svoje i samo zato je u fašističkoj Srbiji na odstrijelu bez ikakve pravne zaštite. Istodobno, abolirani četnici po Hrvatskoj vršljaju na sve strane. Na dan okupacije Vukovara, svi srpski mediji će drage volje pred mikrofone dovesti, recimo, Vojislava Stanimirovića, a zna se kako je on žario i palio sve što je hrvatsko u ratnom Vukovaru 1991. i 1992. godine. I sad kao i niz njemu sličnih, aboliranih četnika, uživa sve moguće povlastice u Hrvatskoj, gdje je i saborski zastupnik. S druge strane, niti jedan metak, kamoli bomba ili granata iz smjera Hrvatske nije ispaljena ka Srbiji. Po Vojvodini Hrvati nisu pravili teritorije koje bi priključili matici Hrvatskoj. Ali, u politici vječnih duplih standarda u srbijanskoj politici, normalno je postojanje Vojisalva Stanimirovića, Radeta Leskovca, Veljka Džakule i niza drugih samo formalno pravno neosuđeneih ratnih zločinaca u političkom životu Hrvatske, a svim Srbima je čudno i nenormalno kad jedan Hrvat u Srbiji koji za razliku od nabrojane trojice četnika iz Hrvatske nitkog nije ni ubio, niti protjerao, samo brani, štiti i čuva svoje i odoljeva svim pritiscima i provokacijama države Srbije koja mu uskraćuje elementarna ljudska prava. I sve to prolazi bez prave reakcije, kako iz Hrvatske, tako i iz svijeta da se Srbija najzad obuzda i zaustavi u njenom kolektiv nom ludilu povampirenog nacionalsocijalizma i fašizma u svim klasama, staležima i slojevima društva. Da nisu žalosni, Srbi bi u svojim nasrtajima na Marija Vrselju bili još i komični, barem onoliko koliko su djeci pučkoškolske dobi zanimljivi likovi neoprevaziđenog remek djela Hrvoja Hitreca iz serijala i knjige za djecu “Smogovci.” I u povodu pokretanja časopisa Obnova i Hitrec se našao na meti posvemašnjih napada i prozivki iz Srbije, a Mario Vrselja jer je uzeo riječ na svečanom skupu otvorenja časopisa za promicanje priej svega kulturnih i nacionalnih veza Hrvata diljem svijeta. Samo u Hitrecovim “Smogovcima” djeca maloljetne dobi smišljaju trikove sukladne svome uzrastu, a i odrasli se od srca tim doživljajima “Smogovaca” smiju i bezbroj puta s užitkom gledaju reprize serije, čiji  je scenarij napisan još daleke 1976. godine. I vjerovali ili ne, ta je serija od svih dječjih serija iz razdoblja življenja pod krovom bivše Jugoslavije bila godinama najgledanija dječja TV serija u Srbiji. Nitko ne može izračunati koliko puta su “Smogovci” reprizirani na beogradskoj televiziji od 1976. do početka rata 1991. godine. Od tad, jasno iz raloga političke osvete Srba Hrvaoju Hitrecu radi njegovoga hrvatskog domoljublja, serija se više ne prikazuje u Srbiji. Ali, doživljajima mladih adolescenata pruža sliku paralele i neumoljive digresije sa stanjem duha i sad uveliko odraslih Srba i zato bi Srbima trebala biti i sad poučna i ne bi im bilo zgoreg pogledati je još koji put. Jer, kako smo iz ovoga osvrta mogli vidjeti, mnogi viđeniji, javno promovirani i etablirani Srbi ili čak i aktivne posrbice u Srbiji, ponašaju se kao djeca. Naravno, djecu za nestašluke nitko ne osuđuje, jer će prije ili kasnije odrasti i sazrijeti. Ali, kad jedan narod  kao što je srpski kolektivno ostane nedozrelim i nedoraslim, onda je to zaista ozbiljno i zavrijeđuje. pozornost. To ni genijalno pero duhovitog Hrvoja Hitreca ne može dočarati da bi Srbima bilo jasno i da bi napokon izvukli pouke i promijenili iz korijena svoj naopak sistem životnih vrijednosti. I tako, kao što Srbi nikad nisu nikad uspjeli razumjeti dubinu i značaj Hitrecove umjetnosti pisanja, tako danas ne razumiju ni Marija Vrselju. Ako je u društvu Hitreca, Vrselji treba biti čast što ga Srbi ne vole. Ima ga tko voljeti i poštivati.

Dragan Ilić

DOPSNIK IZ BEOGRADA