Most je očito krenuo putovima druga Tita. Sastančenje je doduše upriličeno na Plitvicama, a ne na Brijunima, ali ugođaj mora ipak biti. „Ića i pića“ sigurno ne manjka. A niti novaca.
Petrov umiruje pučanstvo u maniri velikog državnika, mada mu uloga sastavljanja vlade još nije ni dodijeljena. Malo najuri Petrinu iz Mosta, a malo ga prima nazad. Jezivo živcira sličnost prezimena Petrov i Petrina, tako da i ja ponekad zamjenjujem mladog pijevca s olinjalim starim prostakom. Zato se radije oslanjam se na imena. Prije izbora Božo ovjerava kod bilježnika kako neće koalirati s SDP-om ili HDZ-om, poslije izbora sam sebe uvjerava kako to nije ozbiljno mislio. Baš kao neuspješno liječeni alkoholičar koji sam sebe uvjerava da mu je to zadnja čašica ili da jučer nije pio a jest. Opijen neočekivano dobrim izbornim rezultatom, Božo ima pune ruke posla oko samoga sebe. Kao psihijatar i pacijent u jednoj osobi, osjeća se kraljem situacije jer ga vazali (mediji) u to uvjeravaju, a on nekako ipak sluti da to nije stvarnost. Realnost mu bježi iz ruku, stvara se plodan teren za podvojenu ličnost, dok situacija u državi eskalira u šizofreniju podvajanja između HDZ-a i SDP-a. Stipe (Petrina) prostački lobira za ljevicu i vadi sve krčmarske adute iz rukava i pritom se trudi biti još i šarmantan na svoj kočijaško-psovački način, što mu naravno ne uspijeva. Božo svojim pijevnim lokalno obojenim govorom pokušava spasiti što se spasiti da – a toga je, iskreno rečeno, sve manje. U Mostu se okupilo šaroliko društvo, neki njihovi novoizabrani zastupnici prošli su pravu turističku šetnju po svim postojećim i propalim strankama Hrvatske, od HDZ-a, SDP-a, reformista, Oraha dok nisu spoznali da su ustvari uvijek bili nezavisni Mostovci kao npr. još jedna doktorica, Ines Strenja-Linić. Nije samo narod u potrazi za trećim putem, nego i sami političari, kako izgleda…
Kao u mjuziklu Chicago, ponašaju se kao onaj umjetnik koji je na svom putu isprobao mnoge ljubavnice, sve dok ga nije stigla osvetnička ruka prevarene žene. Problem je u tome što je prevarena žena zbog svog čina završila iza rešetaka, a u našem slučaju je narod taj koji je prevaren i koji je ostao – praznih džepova i potraćenih glasova.
Karamarko je začuđen, on i inače pomalo začuđeno izgleda, no ovog puta zaista ima razloga. Ništa više nije pod kontrolom; čak i termini dogovaranja i pregovaranja mu ne idu baš u korist. Mostu je u pregovaranjima prvo na redu SDP, kao gubitnik izbora, a tek onda HDZ koji je na izborima pobijedio. Onaj tko Mostu predlaže takve termine – mora da je SDP-ovac. U tom se metežu Živi zid čudi zašto se njih ništa ne pita. I oni su zaboravili da su obećali svojim biračima da neće ni s kim koalirati. Sada se vidi da ih to žulja, ali budući da ih nitko ne doživljava, silom prilika moraju ostati dosljedni. Usput, njihov zid se rapidno osipa, ciglice otpadaju, članstvo razočarano odlazi, a prljavo rublje izlazi na vidjelo. Ivica Marković na primjer, više nikog ne može ucjenjivati jer neće postati saborski zastupnik, zahvaljujući ovom portalu koji je na vrijeme otkrio njegove prljave poslove.
Ono što je Dušan Cvetanović uvijek znao, ali mudro o tome šutio, konačno je i potvrđeno: imunitet saborskog zastupnika na deložacijama ne znači ništa. Zato se nikad na njima nije ni pojavljivao, osim kad bi znao da će biti samo tulum. Pametan čovjek, Pupovac ga je očito naučio političkom zanatu. Činjenicu da su zbog toga pridobili bar 50% svojih birača za sebe također je prešutio. A da je i htio ne bi mogao nadglasati Pernarov proljev na usta i Sinčićevu sektašku zatupljenost. Sad se svi zajedno drže za ručice i čekaju smak svijeta, jer je nacija „ispranog mozga“. Hrvoje Runtić otvoreno psuje, pravi slavonski brat Stipi Petrini. Možda otkriju da su i oni bili oduvijek nezavisni i da ustvari spadaju – pod most.
Milanović više ne zna kako bi izmanipulirao političare, Most i javnost. Toliko je gladan vlasti da ne vidi prst pred nosom. Mislim da mu žena gura table čokolade u usta, jer dijeta s tankim kriškama kruha protiv ovakve teške ovisnosti ne može pomoći. Moć je snažna droga, a ovaj se očito predozirao. Mi, obični žitelji ove napaćene zemlje živimo više nego skromno, daleko od svake ovisnosti. Gledamo njih kako se predoziravaju novcima i umišljenim moćima i čekamo na ishod. Plaćali smo Brijune, sad plaćamo i Plitvice.
Krvlju naših najboljih sinova i kćeri smo platili Vukovar i Škabrnju, da bi nam Stipe sada bahato psovkama lomio šiju, čupao križeve i veličao Tita, da bi Zoki postao slučajni premijer, da bi bivša četnička tajnica paradirala kao ministrica socijalne skrbi, da bi Pupovac lijepio flastere po Saboru i da bi nam nicale nekakve fronte i zidovi sektaških budala po domovini. Takvih jezivih primjera ima napretek. Kao da nam je poštapalica Frljić režirao državu i od nje napravio neku svoju nakaradnu predstavu. Branitelji nam se zacijelo okreću u grobu, a njihovim preživjelim suborcima koji preko godinu dana prosvjeduju u šatoru u Savskoj 66 je ukinuta struja. Mrak se spustio nad Hrvatskom, svi smo zaustavili dah, jedino sirijske izbjeglice putuju dalje. Ne postoji za Hrvatsku prvi, drugi, a niti treći put. Postoji samo jedan jedini put, a to je put prema Hrvatskoj. Njega smo odabrali prije 25 godina, njega smo odabrali i sada.
Političari, poštujte volju većine naroda i povinujte joj se!
Ingrid Runtić
