Bezdušno i grozomorno skandiranje bosanskih navijača protiv pariških žrtava

Bezdušno i grozomorno skandiranje bosanskih navijača paralo je nebo nad grobnom tišinom stadiona u Dublinu

Uvertira uzvratnog dvoboja Irske i Bosne i Hercegovine u Dublinu obilježena je skandaloznim izgredom dijela navijača bosanskohercegovačke nogometne vrste. Gromoglasno skandiranje Palestini tijekom minute šutnje i odavanja počasti žrtvama masakra fanatika i krvoloka ISIL-a, svijetu je pružilo pravu sliku totalnog poremećaja i rastrojstva razularene rulje onih što krivo za sebe vjeruju da su zbilja propovjednici vjere. U nju se, zapravo, lažno zaklinju jer usred Irske, zemlje što je prva priznala neovisnost Palestine, nimalo slučajno, iz sveg glasa kliču palestinskoj državi. Nedavno su u Zenici isti ti navijači Bosne i Hercegovine, zaogrnuti zastavom sa zlatnim ljiljanima, što su je posudili, ali poštenije je reći ukrali od srednjevjekovne zastave bosanskog kralja hrvatske krvi Tvrtka Kotromanića, izveli sličan odurni i besprizorni  performans. Tad su vrijeđali simbole, zastavu i himnu Izraela, opet veličajući Palestinu kao i znakovlje turske države. Ni riječi ljudske i moralne osude u bilo kom značajnijem bošnjačkom mediju nije bilo ni u povodu prvog incidenta u Zenici, kao ni nakon jučerašnje epizode u Dublinu. Dapače, pojedini muslimanski portali kao Vijesti Ummeta sa istaknutom potporom rušilačkim i divljačkim terorističkim napadom u Parizu su preplavili stranice bošnjačkih internetskih strana. Tek nakon burnih prosvjeda nebošnjačkog pučanstva, kao i međunarodnih čimbenika u Sarajevu, ovaj portal su bošnjačke vlasti, očito, nevoljno uklonile. Ali, mlaka i blaga reakcija, recimo, čitanog i među Bošnjacima najpopularnijeg dnevnog lista Dnevni Avaz na sinoćnje bezdušno i bezosjećajno vikanje Palestini je nedvojbeno znak solidarnosti s međunarodnim terorizmom. Francuske sigurnosne službe, prema najnovijim izjvešćima, kao glavne organizatore i inspiratore masovnog krvoprolića u Parizu, neviđenog i nepojmljivog u novijoj povijesti Europe, pronalaze, ne samo u Francuskoj i Belgiji, nego i u samoj Bosni i Hercegovini. Identificirali su 27 naseljenih mjesta diljem Bosne i Hercegovine, gdje žive vehabije, a još je mnogo dulji popis mjesta sa većinskim pučanstvom bosanskih muslimana u kojima pune dvadeset tri godine obitavaju sad već ukorijenjene obitelji mudžahedina, u ratu poznatih po zvjerskom ubijanju nevjernika, odnosno svih onih koji nisu pripadnici njihove vjere. Kao tri najozloglašenije točke tajnih i skrovitih utvrda ISIL-a u Bosni i Hercegovini koje su jasno označile francuske obavještajne službe u potrazi za svjetskim bazama terorista islamske države, tri su mjesta dobila prvorazredan značaj. To su sela Gornja Maoča, Dubnica i Željezno Polje, sve u dolini rijeke Bosne. Otuda je po podacima francuske obavještajne službe upućen i najveći broj islamskih dragovoljaca kao saveznika ISIL-a.

I o svemu ovome vrh bošnjačkih stranaka, kako vladajuće SDA Bakira Izetbegovića, tako i svih oporbenih muslimanskih stranaka sve zna, ali mudro šuti. Odgoj njihove mladeži manifestiran u posve negativnom kontekstu na tribinama stadiona u Dublinu je odraz njihove panislamske politike začete još početkom rata u Bosni i Hercegovini i zapisanog u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića, rodonačelnika tako nakaradnog ratničkog i netolarantnog poimanja islama među muslimanskim vjernicima u Bosni i Hercegovini. Tom je stazom nastavio i Alijin sin Bakir, ali nikad jedan ogromni problem ne može ležati na plećima samo dvojice ljudi. Ovdje je posrijedi jedinstveno suludo i sumanuto razumijevanje religijskog fanatizma u glavama i mnogih ostalih političkih lidera bosanskih muslimana, kao i vjerskih poglavara i inteligencije. To su skupine koje u svakome društvu jesu lokomotiva i kao predvodnici jedne nacije ujedinjene k tome i u iskrivljenom i rigidnom tumačenju smisla vjere koju ispovijedaju, oni neprijeporno snose povijesnu i tešku odgovornost za seriju teških, bezumnih i bešćutnih ispada onih što su kao samoproklamirani navijači tek stasali u godine punoljetstva. Ti što su tom nesnosnom galamom u mukloj tišini pedeset tisuća skamenjenih Iraca poručili i nazočnim gledateljima i milijunskom TV auditoriju da se nimalo ne razlikuju od masovnih ubojica što su počinili masovni pokolj u Parizu, nanijeli su najveću moguću štetu upravo svom narodu i vjeri u koju se lažno kunu, a koju u svome korijenu uopće ne razumiju, a pogrešno misle da su im takvim neljudskim ponašanjem prvi i najveći branitelji. Oni su tim potezom jasno rekli da bi, ustreba li, sutra i sami uzeli strojnice u ruke i pucali bilo gdje i bilo kad po masi nedužnih i nevinih civila u bilo kom kutku svijeta. Ne zanima ih i ne pogađa ih onako kamenih srca i crne duše što je među žrtvama međunarodnih siledžija bilo u stotinama ubijenih i ozlijeđenih i pripadnika njihove vjere i subraće u čije se bratstvo po zajedničkoj vjeri, opet lažno zaklinju. Ovakvim rezonom tek njih drže vlastitim otpadnicima što nisu poput životinjskog čopora krenuli za njima nošeni animalnim instiktom samoodržanja. Često se od takvih mogu čuti svakidašnje jadikovke od sveopćem ugrozu muslimana diljem planeta od združene koalicije kršćana svijeta koji protiv njih vode, navodno, novi križarski rat do istrijebljenja. I onda kao odgovor na izmišljenu opasnost, slijedi masovni poziv svim muslimanima na sveti rat, odnosno džihad. Umjesto da vrućeg srca, ali hladne glave, najmudriji ljudi među muslimanima u Bosni i Hercegovini shvate da su potomci Hrvata rimokatolika, kao i u najvećem dijelu Crne Gore, a jednim sasvim malim dijelom i Srba, onim muslimanima što dolaze iz srpskog dijela Sandžaka,  te sjevera Crne Gore i djelomično iz Podrinja i okrenu se u ljudskom i životnom smislu najbližim susjedima kojima pripadaju po etnosu, oni tvrdoglavo nastavljaju putem koji ih vodi ravno u provaliju.

Osuditi samo izmanipuliranu mladež koja je produkt društvene političke, vjerske i intelektualne elite bosnanskih muslimana, bilo bi pogrešno, jednostrano i površno. Uvijek treba tražiti uzroke, a ne samo posljedice neke društvene anomalije. Devijacija u ponašanju bošnjačke mladeži nastala je kao logičan rezultat četvrt stoljeća zaglupljivanja više naraštaja promidžbom lažne povjesti, lažne politike i lažnih kriterija društveno prihvatljivih i poželjnih vrijednosti u svim poljima života. To je truli korijen sunovrata i strmoglavog moralnog posrnuća Bošnjaka. Godinama nas je s pravom čudilo, iznenađivalo do zabezeknutosti dimenzija muslimanskog odstustva bilo kakve zahvale državi Hrvatskoj i općenito hrvatskom narodu, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini za sve dobro i plemenito što je hrvatski narod napravio za muslimane uoči i tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Da nije bilo Hrvata u proljeće 1992. godine, sami Bošnjaci – muslimani nikad ne bi većinski mogli izglasati neovisnost na referendumu BiH o izdvajanju iz krnje Jugoslavije, točnije Srboslavije. Da nije bilo vojne pomoći Hrvatske u ljudstvu i naoružanju i zajedničke borbe HVO-a i muslimanske, a samo deklarativno svenarodne armije BiH, cijela Bosna bi šapatom pala u srpske ruke već u rpoljeće 1992. godine. Da nije bilo skrbi hrvatske države u prihvatu preko pola miliujna muslimanskih prognanika iz BiH na području, također, ratom zahvaćene i od srpske agresije stradale i ugrožene Hrvatske, sve te unesrećene muslimanske obitelji ne bi imale gdje pobjeći i sačuvati živote pred srpskom najezdom. U to vrijeme Hrvatska je skrbila o još gotovo isto toliko stotina tisuća hrvatskih izbjeglica i prognanika, što iz same Hrvatske sa područja pod okupacijom Srba, što Hrvata protjeranih iz Vojvodine i Srbije. I opet je Hrvatska bila široke ruke i otvorenog srca i za Bošnjake kako su se usred rata nacionalno prozvali i po tko zna koji puta u novijoj povijesti ponovno prezvali potomci negdašnjih Hrvata rimokatolika iz predturskog doba. Oni su tako odlučili protivno zdravom razumu, ali to je njihova pogrešna odluka otuđenja i odnarođenja od hrvatstva i to je sad činjenično stanje. Možda se u nekoj budućnosti i popravi i vrati na staro, ali o tome je sad teško i iluzorno govoriti. U Bugarskoj se, recimo, velika skupina bugraskih muslimana stoljećima nazivala Pomacima, a to su im ime dali sami Bugari pravoslavne vjere, aludirajući nazivom da su se pomaknuli iz pravoslavne vjere. I tamo su u Bugarskoj, kao i u Bosni, ti narečeni Pomaci, bili i većim Turcima od onih u Turskoj. Ali, procesom prosvijećivanja, obrazovanja, poglavito mladih, vremenom se većina Pomaka vratila s islama u pravoslavlje i postali su opet Bugarima. Možda se isto tako nekad i bosanski muslimani vrate s islama na katoličanstvo i opet postanu Hrvati, tko zna kakve sve izazove nosi buduće vrijeme.

Ako ne znamo što u politici i životu jednog naroda nosi dan, a što noć, onda barem znamo kakva je reakcija države Turske u koju se kao svoju najveću svetinju kunu današnji Bošnjaci i vole je čak i više nego rodnu grudu Bosnu i Hercegovinu. Potvrđuju to i vatrenijim navijanjem za Tursku na svim sportskim natjecanjima gdje ne nastupa Bosna i Hercegovina, a u velikoj i najvećoj su dvojbi kome darivati simpatije u izravnom srazu Bosne i Hercegovine i Turske. Tu tek dolazi do unutarnjeg loma i psihološke podjele ličnosti u koje ne bi proniknuli ni svi psiholozi ovoga svijeta. Pola ih navija za Tursku, pola za Bosnu! I kad je tu lažnu dilemu pokušao razriještiti bivši turski premijer Sulejman Demirel, odlični osobni prijatelj prvog hrvatskog predsjednika dr.Franje Tuđmana, nastala je prava pometnja i totalno rasulo među bosanskim muslimanima. Njihovo odabrano izaslanstvo najuglednijih stranačkih lidera zaputilo se svojedobno u Istanbul, tražeći otvorenu potporu turske države za uspostavu unitarne Bosne i Hercegovine, naravno, isključivo pod njihovim zapovjedništvom, gdje bi druga dva naroda bili tek pokusni kunići, ne samo Hrvati, nego čak i Srbi, bivši iz doba SFRJ i kasnije, uzori posrbica među muslimanskom komunističkom i postkomunističkom elitom, otuđenom od običnog puka bosanskih muslimana koji je izvorno uvijek, za razliku od političkih vođa znao da pripada hrvatskom stablu, od kojeg su ga u srednjem vijeku nasilno otkidali Turci, a u novom vijeku Srbi. Eto, pokojni Demirel je bio mudar i razborit čovjek, te je Izetbegoviću, Silajdžiću i Ganiću tijekom njihovoga posjeta i moljakanja glede neuslišene političke potpore, kratko kazao:”OKrenite se vi bosanski muslimani vašim susjedima, najprije Hrvatima od kojih potječete i sa kojima stoljećima živiite. Vi živite s njima, a ne s nama u Turskoj i oni su vam bliži od nas u drugoj zemlji i na drugom kontinentu. Bliži su vam čak i Srbi od kojih je tek manji broj vas potekao. Većinom ste Hrvati i mi to imamo pohranjeno i u našim turskim arhivama u Istanbulu,Izmiru, Ankari, Bursi… Čuvamo to stoljećima i možete i samo to pročitati ako hoćete.” Tako je zborio Sulejman Demirel, pravi etnički Turčin i znalac povijesti. Malo je reći da su Izetbegović, Silajdžić i Ganić nakon te besjede Demirela bili zaprepašećni i nijemi. Bila su to lica kamenih svatova. Zbunjeni, ošamućeni, kao udareni mokrom krpom po glavi, vratili su se pokunjenih glava, pognutog nosa i crvenih obraza. I takvo osjećanje istinskog ljudskog poniženja i prinudnog spuštanja na zemlju iz letenja u oblacima fantazije i mašte o pričama Šeherezade iz 1001 noći na kojima su odrastali, nije ih napuštalo do slijetanja zrakoplova iz Turske do sarajevske zračne luke. I opet im se javljaju  vlažni snovi pojavom Tajipa Erdogana, aktualnog turskog premijera. Kad se zna da je Erdogan netom poturčeni pravoslavac armenskog podrijetla, koji najdublje prezire i mrzi najprije vlastiti armenski narod, pa onda sve ostale kršćanske narode, razvidno je zašto je baš u njemu Bakir Izetbegović našao uzdanicu kad je proljetos riječima pokušao zaprijetiti Hrvatima u Bosni i Hercegovini turskom silom, ako Hrvati istraju u pravednoj ideji stvaranja zasebno entiteta i obnove Herceg Bosne. Muslimani niječu pomoć hrvatskih postrojbi u deblokadi Bihaća i srpječavanju reprize Srebrenice, nezahvalno i amoralno oporgavaju bilo kakve hrvatske ratne zasluge za formiranje i opstanak Bosne i Hercegovine kao države a  najviše negiraju da je Hrvatska skrbila o muslimanskim izbjeglicama na svom teritoriju, ponajmanje da je Hrvatska proslijeđivala muslimanima oružje da bi se obranili od Srba. Takvu spiku ima i glavni zasupnik bošnjačkih – muslimanskih interesa Šemsudin Tanković, čelnik SDA u Hrvatskoj. Zna da u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj može nekažnjeno vrijeđati i javno lagati u zemlji domaćinu, a tako što nikad ne bio smio izjaviti, recimo, u Srbiji. Tamo bi mu u slučaju takvog ispada odmah pokazali povratnu kartu u jednom pravcu. Nasuprot tome, za Srbima su  bosanski muslimani žudjeli i čeznuli jer štuju samo silu i respekt proizašao iz straha.Nisu Bošnjacima od 1945 – 1991. samo zbog evidentnog utjecaja jugoslavizacije i srbizacije kroz politiku, gospodarstvo,znanost, kulturu, sport, glazbu, film, književnost, Srbi preko noći postali na umjetan način bližim od Hrvata. To je bio dugotrajan proces odnarodenja i otuđenja od hrvatstva datiran iz vremena turskog carstva, koji je kulminirao u eri Srboslavije, lažno zvane Jugoslavije od 1918 – 1991.Taj su respekt samo gole fizičke sile bosanski muslimani pokupili i vrijednosno usvojili još od Turaka iz srednjeg vijeka, a u Srbima su vidjeli zamjenu za  srednjevjekovneTurke i poželjen nove gospodare. I zato su im se toliko i dodvoravali i pred njima ponižavali, vjerujući da će ih Srbi prihvatiti. Ali, zaboravili su da su i Srbi, kakvi god oni prijeki i posve naopaki i primitivni bili, također, propatili pod Turcima i da nimalo ne cijene poturice. Grdno su se stoga prevarili bosanski muslimani, jer su ih Srbi brutalno odbacili i sad je stanje takvo da Bošnjaci neće ni sa Srbima jer su se razočarali u svoju neuzvraćenu ljubav kao uvrijeđena seoska mlada, a iskreno pruženu prijateljsku i bratsku ruku Hrvata nisu nikad ni htjeli. Razlog je tek sad nakon ovog muslimanskog teškog i svjetskih razmjera značajnog izgreda u Dublinu, lako dokučiti.

U dubini sagledavanja stvari, bosanski muslimani su u Hrvatima rimokatolicima oduvijek vidjeli isto ono što suvremeni džihadisti u brutalnom i opakom pohodu na srce Pariza i ostatka rimokatoličke i protestantske Europe i Sjeverne Amerike i Australije istim očima vide. To je za njih predvorje njima duboko nepojmljivog, prije svega sistemom ljudskih i moralnih vrijednosti, odbojnog, stranog i neprihvatljivog svijeta. Zato sad teko zdušno i horski slave masakr na ulicama Pariza, zato tako skandiraju i u Dublinu i u Zenici i bilo gdje se nađu. Nije li i ciejli taj Zapad tijekom velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu skrbio brižno o ljudskim potrebama stotina tisuća izbjeglih muslimana iz Bosne i Hercegovine. Dobar dio njih trajno je udomljen u bogatim zemljama Skandinavije, Njemačke, Beneluksa, Švicarske, Austrije, ali i SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Velike Britanije. Neki vele da je samo mala skupina među tri tisuće bošnjačkih navijača ružnim povicima provocirala Irce u Dublinu. Ako je tako, što je onda ona golema većina od tri tisuće na sve to šutjela i time se izravno solidarizirala sa parolama manjine? Dokle ide dvojno moraliziranje onih koji bi da prenebregnu odgovornost većine? Napadnuta država Francuska i glavni grad Pariz, poznat i slavan kao grad svjetlosti, kulture i europske kulturne revolucije i preporoda zapadnog svijeta  početkom Novog vijeka prije nekoliko stoljeća, doživio je najteži mogući udarac. Jedan bezumnik i maloumnik tipa Miroslava Lazanskog danas u srpskim medijima likuje nad sudbinom Pariza. Nije on manji taliban od onih što su u Dublinu skandirali Palestini. I on, kao i pravi muslimanski talibani, bilo oni sa svjetskih tjeralica što bacaju bombe i rafalima  smrtonosno kose nevine civile, odlično zna da je Francuska bila prva država svijeta koja je milijunima useljenih muslimana prvenstveno iz svojih bivših kolonija podarila ravnopravnih građana Pete francuske republike. I takvih je muslimana sa francuskom putovnicom i domovnicom danas blizu šest milijuna. Na načelima slogana egalite, liberte, fraternite, o jednakosti, slobodi i bratstvu sazdana je suvremena Francuska, a te su uspostavaljene civilizacijske tečevine  dvadesetog stoljeća, ubrzo slijedile i ostale razvijene europske države. I samo na temelju tih opće prihvaćenih civilizacijskih vrijednosti, ljudi različitih rasa, naroda i religija su postali jednakopravnim građanima Francuske. To vrijedi i za današnju prvu svjetsku silu SAD, Kanadu kao i zemlje EU, te i preostale zemlje Commonwelta Australiju i Novi Zeland. I sad se terorističkim nasrtajem ISILO-ovaca u samo srce i svjetsku kolijevku te nove civilizacije upravo u glavama samih Francuza i njihovog predsjednika Francoisa Olanda dogodio preko noći radikalni zaokret u razmišljanju. Sad su dodatno i ovakvim porukama sa tribina stadiona u Dublinu i bosanski muslimani navukli na sebe i sve muslimane u Europi još veći gnjev. Treba razlučiti običnu sirotinju i izbjeglice iz Sirije, među kojima iz te zemlje Bliskog istoka dolazi i razmjerno veliki broj kršćanskih vjernika, posve nepoznatih kao takvih Europljanima, od poludjelih i podivljalih islamskih fundamentalista i terorista. Treba odvojiti žito od kukolja. Ali, to trebaju najprije napraviti sami muslimani,jer to nitko ne može učiniti izvana u pozitivnom smislu koliko oni kritičkim preispitivanjem vlastite odgovornosti mogu samo napraviti. Nikakvi zračni udari NATO saveza ili sadašnji ruski zračni napadi na ISIL ili možebitna kopnena akcija u Siriji i u Iraku, neće donijeti uspostavu trajnoga mira u tom dijelu arapskog svijeta, ako se samo muslimani i sami žrtve i zatočenici propagande vlastitih fanatičnih vođa, ne dozovu razumu i svojom voljom se ne odreknu takvih lažnih predvodnika. Ako se taj povijesni obrat u glavama potlačenih i napaćenih običnih muslimanskih masa u Aziji i Africi, što su taocima  iracionalne i ratoborne politike političkih i duhovnih vođa, ne dogodi, bit ćemo samo u začaranom krugu stalnih kriza i novih izvora napetosti u svijetu. Oni moraju shvatiti da su zlouporabili gostoprimstvo Francuske i cijelog Zapada i pokazali masovnim masakrom civila u Pariza istu onu količinu bezdušnosti i bezumnosti kao što su u opisanim ratnim događajima iz devedesetih bosanski muslimani pokazali nezahvalnost prema Hrvatima. U muslimanskom svijetu na globalnoj razini mora doći do evolucije u shvaćanju ljudskih vrlina. Oni velikodušnost Zapada, čije je oličenje muslimanima u Bosni oduvijek bila najbiliži susjed Hrvatska, vide kao manu, a ne kao vrlinu. Jer, oni sami, kad bi mogli, očito nikad putniku namjerniku i stradalniku ne bi u svome dvorištu pružili utočište kao što je to napravio Zapad, najprije u ratnim uvjetima devedesetih Hrvatska kao istinsko predziđe kršćanstva. Moraju muslimani skužiti da nije obveza, niti dužnost bogatih zemalja Zapada biti izdašnim i darežljivim prema njihovim useljenicima, nego je to tek dobra volja prema njima i ovisi od svake zemlje ponaosob. Ne žele prihvatiti da je uzvišeni smisao života u ljudskom davanju, a ne u ljudskoj otimačini. Zato tako i razmišljaju o dok ubijaju ili skandiraju ubojicama na tribinama stadiona ili dvorana. Nažalost, u njihovom shvaćanju preovladava misao da se pozicija jakog gradi isključivo na sili, bilo vojnoj ili goloj fizičkoj snazi. I tu je i još jedan princip duboko usađen u filozofiji njihovog života. Grubo prevedeno u okvire suvremenog života, to nepisano pravilo glasi otpirlike ovako: samo je žena ta koja treba milosrdno davati i pružati dobrotu, toplinu duše i srca, jer je fizički slabija od muškarca. I to je po njihovom tragičnom povijesnom usudu, navodno mana. Zato su u takvom svijetu žene i danas rangirane kao u pradavna vremena zaostalih i prevaziđenih civilizacija, manje vrijednim, zato žene tamo tuku i zlostavljaju na razne načine. I zato su i danas u zemljama šerijatskog zakona žene obespravjene kao u srednjem vijeku.Nasuprot tome, muškarac je mjereno tim standardima istočnjačkih civilizacija jugozapadne Azije, Bliskog istoka i sjeverozapadne Afrike simbol onoga što fizičkom snagom ima otimati od drugoga da bi opstao i to je muškarcu, po njihovom shvaćanju jedino i predodređeno. Jer, misle ako tako čovjek ne postupa, onda će ga progutati život.Sam život tretiraju često i metaforom džungle na asfaltu. Zanimljivo, ova krilatica o džungli na asfaltu često se kao životna maksima može čuti i kod mnogih i učenih i neučenih Srba kao način životnog razmišljanja. U tome su Srbi bliski muslimanima cijelog svijeta, jer su to naopako shvaćanje života kao džungle na asfaltu, gdje opstaju kao u životnjskom svijetu samo najveće i najjače životinje, Srbi pokupili tijekom pola tisućljeća robijanja pod Turcima. Opet, Turci su još pogubnije djelovali na promjenu iskonskog hrvatskog mentalnog sklopa bosasnkih muslimana. I zato sad oni u Dublinu kao u tursko doba prije pet stotina godina, klicanjem Palestini, pozivaju u novi sveti rat, novi džihad. Vrijeme je za njih stalo prije pet stotina godina, kao i za one što su ubijali ljude u Parizu. I dok tako razmišljaju u srednjevjekovnim oblandama, nema pomaka naprijed. Moraju se pogledati u zrcalo i suočiti sami sa sobom. U tišini svojih koraka najbolje će oslušnuti samoću svojih krivih pogleda na svijet koji ih okružuje, u čijim ekonomskim benefitima i socijalnim davanjima bogatog gospodarstva zapada uživaju, ali istinske vrednote Zapada odbacuju radi njihovog klasičnog poimanja jedinog po njima istinskog odnosa muškarca i žene. Muškarac je tu, da po njima i fizički zlostavlja ženu, kao, uostalom i muškarca slabijeg od sebe. Ako nevoljniku i stradalniku pruži ruku spasa, onda je za njih takav čovjek feminiziran. Tako ih uči naopako tumačenje i shvaćanje religije, za koju tvrdo vjeruju da je istinski slijede. I analogno tome, i sve države i narodi Zapada su za tako odgojene muslimane, pristaše ISIL-a, Al Qaide, islamske braće, kojim je od reda, recimo i to, blizak osobno Bakir Izetbegović i njim sličnim terorističkim skupinama samo feminizirani, izvitopereni i izopačeni narodi i bolesne civilizacije, koje će oni svojim svetim ratom prevaspitati na svoj način. I kako jedino razumiju i priznaju silu, a na bačeni kruh odgovaraju bacanjem kamenja, ne preostaje ništa drugo nego da osjete silu koju samo i cijene kombinacijom straha i poštivanja. Kad se uskoro na djelu uvjere da i Zapad umije biti na njima jedino shvatljiv način “muževan” u smislu okrutne vojne sile i fizičkog kažnjavanja i surovog batinjanja, možda jednog dana, kako rekoh već u nekoj  vlastitoj osami dođu do prave i duhovne samospoznaje i kritičke prosudbe o vlastitim postupcima. Niti jedna NATO bomba neće ih raspametiti dok jednog dana iskreno sami sebi ne priznaju svoje pogreške i konačno se ne opamete i počnu sa okolnim narodima i civilizacijama na ovom planetu voditi normalan i skaldan suživot kako i dolikuje suvremenom čovječanstvu.

Dragan Ilić