Vukovar sutra na jedan dan postaje centar Hrvatske. Dan kada se jedan narod sjeća zvjerske vojske. Srpske. Dan kada su zvijeri ubijali civile po ulicama i pjevali o klanjima. Kolona sjećanja podsjetiti će na sva stradanja. Doći će i premijer Milanović, onaj isti aparatčik iz devedesetih, osoba zbrisala u diplomaciju, kada je Vukovar gorio. Danas takav dezerter vodi državnu delegaciju u Vukovar. Može li čovjek vjerovati u njegovu sućut, kada baš on danas najviše proziva branitelje? Diplomatski aparatčik isprnog mozga, vjeran samo mreži diplomata, danas pokušava isprati i našu slobodu. U principu svako se češe di ga najviše svrbi…
Vukovar devedesetih bio je sve ono što danas nije. Solidaran. Hrvati su sa vrlo malo uspjeli nevjerojatno puno. 285 oklopnih vozila i 30 zrakoplova uništeno je u Vukovaru. Po nekim podacima čak 14.000 srpskih terorista je ubijeno za vrijeme napada na Vukovar. Gubici srpske vojske u području Vukovara okrenuli su domovinski rat u drugom smjeru.
Srbi više nikada nisu uspostavili potpunu kontrolu nad okupiranim područjima. Gubici u Vukovaru su bili preveliki za JNA-u. Vojsku koja je napala svoje građane i postala krvnik Hrvata, u Vukovaru je zvjerski osvetila svoje gubitke.
Pitam se kad je narodna pamet toliko zatajila, da ni mudrih riječi više nema. Narod previše šuti. To je dalo hrabrosti nesposobnoj vlasti u dijeljenju lekcija sa svog dvora, koji pak liči na dvor luda. Takva vlast je danas prozvala branitelje da moraju biti pristojni, kada prolazi vlast Vukovarom, vlast dezertera… Takva vlast ne razumije da će Vukovar preživjeti i Milanovića. Vukovar je Blago Zadro. Nije ćirilica. Nije Stanimirović. Nije niti Milanović. On je grad branitelja… on je grad svih krikova boli koje danas politika i diplomacija ne razumiju. U spomen području Ovčara još su krici boli utkani u sav onaj mir. Mir. Milanović i slični bešćutnici remete taj mir.
Očito savjest ne da mira. Previše je okružen promašenom politikom, istom onom, koja je uništavala vukovarske snove… Vukovar još uvijek čeka hrvatsku vlast.
Škabrnja i Vukovar su genocid nad čovječnošću …. krvnik ŠKABRNJE Vasilije Vidović mirno živi u Zemunu, Vukovarski koljači iz JNA-a mirno žive u Beogradu…
NAROD JE PREPLAVIO ZEMLJU SVIJEĆAMA SJEĆANJA.
https://www.youtube.com/watch?v=DiWXwz-YkEU
“Vidjeli smo Blagu kako leži na cesti,pomislili smo da se pravi mrtav dok se pucnjava ne stiša,kad smo prišli ,nije davao signale života,Blago je poginuo, muški i herojski prvi u napadu, a zadnji u povlačenju”
-” Zvonko Mlinarić – Špeki (sredina) bio je pripadnik Turbo voda koji pod cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika, a poginuo je pokušavajući izvući tijelo Blaga Zadre..”
Prije nego što će nad gradom zapuhati vjetrovi rata, bit će poznat kao omiljeni konobar iz kultnog kafića Mustang na Trpinjskoj cesti, živopisan, hiperaktivan, nemirna duha, beskrajno zabavan. Kad je zaratilo, Zvonko Mlinarić među prvima preuzeo je naoružanje i javio se zapovjedniku obrane Blagi Zadri. Nešto kasnije, sa 26 godina, bit će među najstarijim pripadnicima Turbo voda, jedine vukovarske interventne postrojbe.
– Od prvog tenkovskog napada na Trpinjsku cestu, Špeki je s Blagom i njegovim sinom Robertom s takvim veseljem odlazio i na Sajmište, Lužac, kud je god trebalo. Uvijek je tražio nevolju – priča Stipo Mlinarić.
Tako je bilo sve do 16. listopada, posljednjeg dana njegova života. Poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano. Prvi put, Zvonku Mlinariću bilo je teško ustati, kao da je slutio. “Kud baš sad napadaju, toliko mi se spava”, kazao je tog jutra.
Ipak je ustao i pod kišom granata stigao u zapovjedništvo i ondje doznao da je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođu za njima.
– Kad smo Jadranskom stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži pogođen na cesti. Najprije smo mislili da se pravi mrtav, da se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kad smo uspjeli prići bliže vidjeli smo da ne daje znakove života – svjedoči Stipo.
U tim odsutnim trenucima, Špeki pokušava pretrčati dio ceste, nastojeći zauzeti bolju poziciju odakle će neutralizirati mitraljez koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice za Blagu, pa nastavio sijati smrt.
– Plan je bio da izvučemo Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, presudio je i Špekiju. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj betonskog zidića. Prišli smo mu, ali više ništa nismo mogli učiniti. Mogli smo samo izvući njegovo tijelo, a Blagu je s ceste sklonio otac Vinka Mažara. Kasnije smo kod vojnika za mitraljezom koji ih je obojicu pokosio pronašli knjižicu JNA. Tu je knjižicu sa sobom uzeo Blagin sin Robert – priča Stipo Mlinarić.
Potom se prisjeća strahovitog šoka koji je obuzeo pripadnike Turbo voda i sve branitelje Borova naselja.
– U jednom danu izgubili smo i Blagu i Špekija. Poginuli su petnaestak minuta jedan za drugim, a sahranjeni su zajedno na starom njemačkom groblju kod bolnice. Kasnije su nakon pada grada prebačeni u masovnu grobnicu na braniteljskom groblju – kaže Stipo, i sam vukovarski branitelj, koji je u devet mjeseci zatočeništva upoznao svu surovost srpskih logora. Dva desetljeća kasnije, oženjen, otac dvoje djece, ipak se često mislima vraća u prošlost.
Sjedinjeni u smrti
– Sva petnaestorica iz Turbo voda, svi bismo postupili isto, Blagu ne bismo ostavili tamo nikada, ni u ludilu. Bili smo u potpunoj simbiozi s našim karizmatičnim i čestitim zapovjednikom, ne zato što smo ga se bojali već zato što smo ga voljeli – kaže Stipo.
Priča o tome da su dvojicu branitelja, Blagu i Zvonka, dijelile samo godine: sve ih je drugo spajalo. Dvadesetak godina stariji Blago, Zvonku je mogao biti otac, a taj mladić, tek koju godinu stariji od njegova Roberta, glatko mu je mogao biti sin. Zaista, Zvonkove roditelje Blago je susretao u kombinatu Borovo, u susjedstvu, svake nedjelje u crkvi.
Zvonka je Blago poznavao kao dijete, kasnije ga je upoznao i kao muškarca, svog vojnika koji je među prvima spremno stupio u obranu svoga grada. Dvojica vukovarskih heroja sjedinjena su ostala i u zadnjim trenucima svojih iznimnih života, pa i u smrti.
HOP portal
