Ingrid Runtić: Jedan dan u Vukovaru

NITKO NE MOŽE OSVOJITI VUKOVAR, ALI VUKOVAR ĆE UVIJEK OSVOJITI VAŠE SRCE!

Prošle subote je HKLD (Hrvatsko katoličko liječničko društvo) upriličilo posjet Vukovaru koji tradicionalno organizira svake godine u ovo vrijeme. Novost je bila ta da su ovoga puta, zaslugom Stjepana Katića, urednika portala Akademija-Art  bili pozvani i likovni umjetnici iz udruga HDLU i HDLU Zagreb kao gosti ovoga hodočašća. Odazvala sam se pozivu kolegice Krešimire Gojanović, predsjednice novoosnovane udruge HDLU Zagreb s ponekom dvojbom; Vukovar nije blizu, a puno je toga za posjetiti i vidjeti u samo nekoliko sati, no nisam mogla ni slutiti što me sve čeka. Krenuli smo autobusom rano ujutro iz Zagreba, još prije svitanja. Moji suputnici liječnici ponijeli su sa sobom kolače, slastice i grickalice koje su dijelili svima. Bilo je i duhovne okrijepe; pratio nas je svećenik koji je u autobusu predvodio molitvu. Blagoslovljeni i okrijepljeni, osjećali smo se zaštićeni od svih zala. Zaista neobično lijepo iskustvo.

VUKOVARSKA BOLNICA 

Raspored je bio gust, a naša prva stanica – vukovarska bolnica. Na ulazu nas je dočekala doktorica Vesna Bosanac, krhka i mila žena koja je nas je tiho i nježno upozorila da sve ono što ćemo vidjeti nije samo potresno i obavijeno tugom, nego i čudesno lijepo, jer je u tromjesečnoj patnji i stradavanju Vukovaraca jednako tako došla do izražaja i njihova požrtvovnost, ljudskost, hrabrost i ljubav prema svom bližnjemu. Potresan je dugi podrumski hodnik u kojemu su na zidnim pločicama otisnuta imena ubijenih i nestalih, žrtava, branitelja i civila, bolničkog osoblja, kronologija patnje, ranjavanja, smrti i granatiranja.

Potresni su odjeljci, smeđe popločane skučene prostorije s jednostavnim ležajima, bijelim lutkama i smeđim dekama, podzemni labirinti u kojima su tada bili nagurani ranjenici, majke, trudnice, bebe, djeca i u kojima je živjelo i bolničko osoblje. Nezamislivo je da je mjesecima bilo raspoloživo samo pola litre vode na dan za piće, medicinske i higijenske potrebe za svakog ranjenika ili bolesnika – jer tekuće vode nije bilo, kao ni struje. Generatori su uključivali za najzahtjevnije operacije, vodu su donosili ljudi sami iz svojih dvorišta, iz pumpi i bunara, pod životnom opasnošću, pod paljbom metaka, kišom granata i bombi… iznad njih je bio ruševan kostur bolnice, unakažen brdom građevnog materijala i šute od granatiranja i bombi, dok su se oni u utrobi zgrade i njenim podrumima borili za život svojih pacijenata i ranjenika. Vremenom je osoblje sa svojim obiteljima i trajno živjelo u podrumima bolnice, zajedno s ranjenicima, jer se više nije moglo izlaziti ni ulaziti u bolnicu. Pri kraju opsade ranjenici nisu mogli biti ni pušteni na kućnu njegu – jer ni kuća u Vukovaru više nije bilo. Za to je vrijeme u bolnici rođeno 16-ero beba koje su danas sve žive, koje su danas odrasli ljudi, novi Vukovarčani. Vukovarska bolnica je u pravom smislu riječi prkosila neumoljivoj i neizbježnoj smrti i održavala plamičak života grada. Duše umrlih, nestalih i pobijenih Vukovaraca i svih branitelja koji su prošli kroz tu bolnicu ječe njenim hodnicima i danas, njihove rane bole svakog tko je ikada posjetio to mjesto. Netko je našao potrebnim osmisliti umjetnički koncept u jednoj od većih prostorija koja je obložena ogledalima, no dodatni umjetnički zahvat ovdje je  jednostavno suvišan. Ova bolnica je jedno od najbolnijih mjesta na svijetu baš takova kakva jest.

DVORAZ ELTZ I FRANJEVAČKA CRKVA SV. FILIPA I JAKOVA

Vidno potreseni izašli smo iz zgrade i krenuli dalje prema obnovljenom dvorcu Eltz. Raskoš i promišljeno uređenje postava ovog gradskog muzeja zaslužuje najveće pohvale. U dvorcu je smještena bogata arheološka prošlost Vukovara i čitavog područja Vučedola, etnološka, povijesna i umjetnička građa i dokumentacija s područja Slavonije i Baranje koja je izložena na suvremen i dostojan način. Bogatstvo i raskoš ovog bogatog kraja, njegova tradicija i profinjenost ogleda se u narodnoj radinosti, umjetničkim slikama i predmetima te kulturnoj ostavštini koja posjetitelja ostavlja bez daha. Muzej u svakom slučaju iziskuje cjelodnevni pa i višednevni obilazak. Za razliku od neuspjelog umjetničkog zahvata u  bolnici, u Muzeju je na vrhunski i upečatljiv način prikazana 1991. godina – godina vukovarske apokalipse. 

Franjevačka crkva i samostan Sv. Filipa i Jakova je bila naša slijedeća stanica. Duhovna okrepa i misa pod vodstvom našeg svećenika. Razgledali smo potpuno obnovljenu prekrasnu crkvu, čija je restauracija namjerno ostavila nekoliko ožiljaka rata, kao svjedočanstvo pretrpljenog barbarstva. Kasnije smo spoznali da se ta crkva na brežuljku nalazila između frontova i bila jedan od ciljeva četničke agresije, kao i mnoge druge katoličke crkve diljem Hrvatske.

 

 

 

 

 

 

 

VOJARNA AGRESORSKE JNA U VUKOVARU

Posjeta vojarni, tom ozloglašenom izvoru zla za vrijeme opsade i agresije na Vukovar nikoga ne može ostaviti hladnim. U organizaciji HKLD-a smo imali čast upoznati svjedočanstva dvojice Vukovaraca i istaknutih branitelja: Marina Ivankovića i Drage Maksimovića. Nasuprot samoj zgradi vojarne koja danas djeluje kao ljuštura koju su i duhovi napustili, stajao je Drago Maksimović koji nam je govorio o teškoj svakodnevici običnih mladića i djevojaka koji su se u tih nekoliko mjeseci morali pretvoriti u branitelje svojih domova i obitelji, koji su preko noći sazreli u borce i ratnike, u neustrašive heroje koje poznajemo danas. Govorio je o svojim prijateljima koji su poginuli, koji su gotovo goloruki krenuli u obranu svog grada, o njihovim dogovaranjima i taktikama, o tome kako su pogibali izvlačeći svoje mrtve iz okršaja, o nejednakoj borbi vojne sile i mašinerije i četničke razularene horde kojoj su se suprotstavili. Na naše pitanje zašto je vojarna gotovo neoštećena, rekao nam je da su dobili dojavu da je JNA u vojarnu smjestila zarobljene civile, hrvatske građane, te se zbog toga izbjegavalo pucati po samoj zgradi. Svaka njegova riječ je bila odmjerena, bremenita od tuge, ali jasna i puna dostojanstva. Ni traga ratničkoj retorici – govorio nam je jednostavan čovjek koji je branio svoj grad i tako ne hoteći postao heroj. Dečko iz kvarta, koji je kao i mnogi drugi bio suočen s najtežim izazovom kojeg život može postaviti pred nas i hrabro ga prihvatio. Pokazivao nam je ulice i raskrižja u blizini, objašnjavao tijek obrane, upitan o pojedinim svojim suborcima – zastao bi, ispričao se zbog stanke i tiho ali jasno nastavio govoriti. Ni traga gorčini ili mržnji, sušta ljudskost. Gotovo da mi je bilo teško zamisliti ga pod oružjem, no u jednom sam trenutku zamijetila njegov pogled, pun tuge i težine, a istovremeno blag i siguran.

Takvi ljudi su branili Vukovar. Takvi sjajni ljudi su pogibali svakodnevno.

Marin Ivanković nas je dočekao u uniformi, prije 24 godine je bio branitelj na vukovarskom Sajmištu. Par izmijenjenih riječi sa svojim suborcem iz rata Dragom Maksimovićem otkrilo je da se poznaju na poseban način, onako kako se poznaju samo ljudi koji su zajedno prošli kroz ratni pakao Vukovara. Gesta, blagi osmijeh – to je bilo sve. Kao da čitaju misli jedan drugome. Braća po oružju (Brothers in Arms). Vodio nas je kroz tenkove, gusjenice, samohotke, topove, avione, bombe, mine… i objašnjavao kratko i s primjesom slavonskog mirnog i pomalo crnog humora svaku sitnicu, svaki izložak.

Na arealu vojarne se nalazi i bolnički bus iz Domovinskog rata, s velikim oznakama crvenog križa. Od 10 takvih vozila kojima su se prevozili ranjenici, sačuvano je samo to jedno, na kojemu je sićušno staklo na vratima višestruko gađano, iz blizine. Ostala su uništena, što je očiti dokaz nemilosti agresora prema hrvatskim ranjenicima. U muzejskoj zgradi izloženi su predmeti koji su braniteljima služili u ratu i koje su sami izradili: puške koje su sami sklepali, bombe koje su sami slagali, računalo kojim je jedan inženjer izračunavao točan domet i cilj topovskog streljiva, primjenjujući svoje civilno matematičko znanje u ratu. Trebalo je improvizirati i snaći se. Jer kada se zatvorio obruč oko Vukovara, nije bilo druge mogućnosti nabave oružja, osim – oduzeti ga neprijatelju. Na ulazu u tu prostoriju izvješen je dokument sa žigom i potpisom srpskog komandanta koji dokazuje postojanje sabirnih logora u Srbiji.

Mrak se spustio na memorijalnom groblju, na mjestu gdje su pokopani ostaci svih junaka koji su branili Vukovar i žrtava iz Domovinskog rata, najveća masovna grobnica nakon 2. svjetskog rata. Razlomljeni zračni križ, rad Đurđice Ostoje noću je i najdojmljiviji.  938 bijelih križeva redaju se u nedogled, svaki od njih simbolizira jednu žrtvu kojoj je ovdje nasilno prekinut život.

Vraćamo se na večeru u organizaciji HKLD-a. Izlazim nakratko iz velikog restorana na zrak. U blizini je Dunav, osjeća se miris rijeke, lijene vodene mase, zemlje, jeseni i Slavonije. Prisjećam se mirnih i blagih očiju dvojice branitelja, njihovog vukovarskog melodioznog i blago zatežućeg naglaska. Duša me boli za svim tim ponosnim i mirnim, hrabrim i tihim, radišnim i vedrim ljudima kojih više nema. Koji su do zadnjega branili svoj dom, koji svojom hrabrošću nadmašuju sve što mogu pojmiti. Pitam se je li moguće nadoknaditi takav ogroman gubitak jedne cijele generacije Hrvata, jedne cijele generacije koja je podmetnula svoja leđa, zdravlje i živote da bi mi danas imali svoj dom i svoju domovinu? Možemo li im se ikako odužiti za tu preveliku žrtvu? Na samo jedan način: povratimo sjaj, slavu i bogatstvo Lijepoj i najdražoj našoj domovini. Učinimo sve da zablista, jer druge domovine nemamo, ona je u nama i mi u njoj. Vječan je to savez i teška obveza, ali mi smo braniteljima i žrtvama dužni vratiti bar toliko.

Vukovar je, baš kao i Vukovarci, pitomo, tiho i nezaustavljivo osvojio moje srce i maštu zauvijek, kao i vjerujem, svakome tko mu prilazi otvorenog srca. Uvijek ću mu se vraćati.

ZAHVALA

Srdačno se zahvaljujem Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu na izvrsnoj organizaciji ovog posjeta Vukovaru, njihovoj tajnici Slavici Grubišić, domaćici ovog našeg kratkog hodočašća gradu heroju, gospodinu Stjepanu Katiću na hvalevrijednoj ideji uključivanja likovnih umjetnika u ovaj posjet i suradnju s HKLD-om, te kolegici slikarici Karini Sladović i Krešimiri Gojanović na ustupljenim fotografijama. Suradnja između HKLD-a i likovnih umjetnika koja je započela na ovom putu nastavlja se već u prosincu skupnom izložbom u prostorijama HKLD-a u Zagrebu.

Ingrid Runtić