U lažima su kratke noge glasovite srpske posrbice Emira, alijas “Nemanje” Kusturice
Njihovo je privatno pravo razračunavati se kako god hoće, kad ih već bahata i zaostala država Srbija za takvo obračunavanje šakama na javnom mjestu ne kani sankcionirati. Ali, Kusturičine podvale i podmetanja o, navodnim, srpskim vjekovnim neprijateljima Britancima, istodobno izazivaju i suze i smijeh. Tko god poznaje povijesnu i mračnu ulogu Velike Britanije tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, mogao bi na Kusturičine riječi ostati bez komentara. No, nije zgore prisjetiti, najviše radi onih mladih koji zbog svoje dobi ne pamte vremena ratnih devedesetih kakva je doista bila uloga Britanaca, skupa sa Francuzima, tada jednakih, ako ne i logistički jačih srpskih saveznika nego što je to danas, primjerice, Rusija predvođena Vladimirom Putinom. Laži, spletke i jeftino širenje političkih intriga, lako je razotkriti i demantirati kronologijom ratnih zbivanja na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te ulogom Velike Britanije, kao i Francuske tijekom tih burnih vremena. U jeku srpske okupacije Baranje, zapadnog Srijema i istočne Slavonije, Velika Britanija iznosi pred međunarodnom javnosti prijedlog da se ovi krajevi na rubnom istočnom području granice prema Srbiji, trebaju proglasiti takozvanim kondominijem pod, po licemjernom prijdlogu Britanaca, privremeno zajedničkom upravom Hrvatske i Srbije. Onda se po krvavoj i otvoreno prosrpskoj zamisli Velike Britanije, Baranja trebala i de facto i de iure predati Srbiji u sastav proširene Srbije, dok bi istočni dio Slavonije i zapadnog Srijema, dakle Vukovar i Ilok koji su tad bili pod okupacijom Srba, trebao iz strpskih ruku vratiti pod upravu Hrvatske, opet bez borbe. Zatim su Britanci kao arhitekti zamišljenog širenja Srbije na račun hrvatskog ozemlja, išli i korak dalje u svome beščašću, te su predlagali da se radi podebljanja i širenja fantomskoga srpskog koridora kroz Bosansku Posavinu, Srbima dodatno, opet uz pristanak svih utjecajnih političkih čimbenika u svijetu, doda još dvadeset kilometara jugoistočno od Županje, naravno, da bi se Srbi, britanski vječiti politički miljenici još brže i još lakše teritorijalno spojili sa svojim sunarodnjacima do Banjaluke, ali i zapadnije od tog povijesnog i još uvijek okupiranog starog hrvatskog grada na Vrbasu, čiji je utemeljitelj srednjevjekovni gospodar tih prostora plemićke titule Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Lako je i ugodno Britancima potezom olovke na krvavo ispisanom papiru, crtati takve konture granica. U praksi se snagom nepobjedivog hrvatskog oružja, na žalost Britanaca i njihovih balkanskih klijenata Srba, dakako i posve neupućenog u ovu materiju, Emira Kusturice, sve pokazalo samo mrtvim slovom na britanskom papiru. Normalno, dvolična je i neiskrena bila i vrhunski demagoška ponuda Britanaca tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu, da Hrvatska za uzvrat, za sve ove ustupke Srbima, može i treba dobiti pojačanu i povećanu kopnenu zonu jsevrno od dubrovačkog zaleđa, te bi u toj projekciji Hrvatskoj, recimo, pripala općina Trebinje, sa gradom i golemim teritorijem općine. Naravno, niti Franjo Tuđman, niti predstavnici Hrvata BiH-a toga vremena nisu ni u snu mogli pristati na ove sulude i amoralne planove diplomacije Velike Britanije, te su bez dvojbe sve to odbili. Pogotovo je bio sraman britanski prijedlog izuzeća krajnjeg juga Hrvatske iz okvira hrvatske države. Prevlaku je britanska diplomacija željela darovati Crnoj Gori, a područje zaključno s Molunatom je po tom scenariju trebalo pripasti fantomskoj Republici Srpskoj, u prijevodu Velikoj Srbiji. Eto, takve su bile puste želje i zamisli praznoglavih Britanaca. Kao da je netko među Hrvatima trebao biti u to vrijeme dostatno lud prihvatiti takvu spiku diplomata iz Londona. I sve je to politički dalekovidi i znalac, ali i vojni strateg Franjo Tuđman, bez imalo suvišnog razmišljanja, glatko odbio, ali su ga krugovi bliski Londonu i dlaje lažno optuživali za tobožnje komadanje Bosne i Hercegovine. Ti isti Englezi što su u savezu sa Srbima, političkim putem predlagali ovjeru srpskih vojnih osvajanja i istinskog komadanja i Hrvatske i BiH-a svoje kukavičje jaje željeli su podmetnuti Hrvatskoj i Tuđmanu. Što bi i djeca kazala, to samo slijep ne vidi i jasno svi oni zaslijepljeni političkom promidžbom Velike Britanije.
Velika Britanija i Francuska su svojom voljom, a mimo ikakve potpore i konsultacija u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, samovoljno organizirale Snage za brzo djelovanje (RRF), koje su na teritorij Bosne i Hercegovine poslale bez znanja i dopuštenja međunarodne zajednice, ne bi li spriječile vojnički slom i brodolom Srba, koji su i prije Oluje izgubile kontrolu nad Grahovom i Glamočem, a još u kaciji HVO-a u zimu iste 1995. godine i nad Kupresom, odakle se sa kupreških visova kao na dlanu ima vojnički i strateški nadzor nad cijelom i golemom oblasti jugozapadne Bosne. Ove samozvane postrojbe Snaga za brzo djelovanje Velika Britanija i Francuska su oformile u izravnom političkom dogovoru sa Srbijom radi zaštite i političke verifikacije velikosrpskih teritorijalnih osvajanja. RRF su utemeljili najprije Francuzi, ali su nedugo nakon toga zapovijed preuzeli Britanci, kad su opet samoinicijetivno, protivno volji svojih saveznika Francuza, tamo poslali svoga zapovjednika koji je smijenio dotadašnjeg francuskog zapovjednika RRF-a. Prozirnom proklamacijom i neuspjelim trikom Britanaca i Francuza, ove snage su pred svijetom definirane kao vojna logistika UNPROFOR-u u slučaju razbuktavanja ratnih sukoba. U biti, one su imale posve drukčiju misiju, kojom su na gore opisani način imale zadaću ozvaničiti srpske teritorijalna zaposjedanja tuđeg tla u pokušaju međunarodne verifikacije tih osvajanja za zelenim stolom u mirovnim pregovorima. Nikad im nije palo na pamet poslati taj kontigent mirovnih snaga za tobožnje razdvajanje sukobljenih strana u područje Srebrenice, jasno, jer su tamo britanski i francuski saveznici Srbi trebali pod vodstvom zločinca i masovnog ubojice Ratka Mladića etnički u miru i bez otpora, očistiti područje koje su svjetske sile poput Velike Britanije i Francuske željele pripojiti Srbiji. Razmještaj Snaga za brzo djelovanje , RRF-a pod paskom Britanaca i Francuza, intenziviran je tijekom lipnja mjeseca 1995. godine. Oni su uvidjeli da Srbi munjevitim tempom gube na fronti i žurili su spriječiti njihov vojnički kolaps, ili ga barem ublažiti i razmjere toga neminovnog srpskog poraza učiniti što manjim. Jedan dio RRF-a je i prije donošenja rezolucije o raspoređivanju međunarodnih snaga već bio u Bosni i Hercegovini, preciznije u Tomislavgradu i okolici grada u kojem je hrvatski kralj Tomislav u desetom stoljeću okrunjen kraljevskom krunom. Ali, tijekom lipnja 1995. godine bez ičijeg znanja i dopuštenja, kršeći državni suverenitet Republike Hrvatske, povredom njezinoga zračnog prostora, u splitsku zračnu luku sletjele su anjelitnije postrojbe britanske i francuske vojske. Iz Splita su brzo preselili vojne trupe Snaga za brzo djelovanje prema Bosni i Hercegovini i to su, znakovito činili, upravo u jeku najblistavijih vojničkih trijumfa hrvatskih snaga kod Grahova i Glamoča, posebice uzvisina na Livanjskim poljem, Vrličkim poljem i dolinom Cetine. Glogov kolac u srce srpskih i njihovih savezničkih postrojbi iz reda vojnih trupa Velike Britanije i Francuske bilo je hrvatsko zauzimanje strateški najbitnije utvrde Strmice na samoj granici općine Bosansko Grahovo prema Republici Hrvatskoj. Otuda je pucao pogled na panoramu Knina i to su Britanci i Francuzi itekako znali kad su pohitali u pomoć Srbijma, ne bi li u zadnji čas napravili umjetnu tampon zonu svojim raspoređivanjem, jer su po svaku cijenu željeli spriječiti akciju Oluja.
Vojvim pobjedama hrvatske vojske u jugozapadnoj Bosni, u velikoj je mjeri razvučena crta fronte prema Bihaću koji je tad sa svojih stotinu i šezdeset tisuća stanovnika skupa sa vojskom muslimanske Armije Bosne i Hercegovine i Petim koruposom Atifa Dudakovića bio u totalnom srpskom okruženju. I prije nego je krenuo u definitivni pohod na muslimansku enklavu Srebrenica, prije toga i enklavu Žepa, Ratko Mladić je potkraj proljeća i početkom ljeta 1995. u srbijasnkom političkom tjedniku Telegraf podrobno u dugom intervjuu srbijasnkom listi izložio plan po kojem želi u operaciji nalik na “blitz krig” do konca 1995, ako ne i prije, do jeseni te godine osvojiti i Bihać i Sarajevo, a ne samo Srebrenicu i, kako je govorio u Telgrafu u lipnju 1995. “takvom novom uspostavom fakticiteta na terenu, primorati velike sile na međunarodno priznanje srpskih sovojenih područja, koja će kasnije biti pripojena Srbiji.” Samo ovo izrečeno u lipnju 1995. srbijanskom Telegrafu njega pred konačno izricanje presude u Haagu tereti za doživotnu robiju. I kad su srpski vojni saveznici Britanci i Francuzi iz smjera Splita krenuli prema Bosni, opet su lagali sotatak planeta kako žele tamo izvoditi vojne manevre i vježbe koje nitkog ne mogu ugroziti, ali u potaji žele zacementirati granice srpskih vojnih osvajanja. Samo zato su iz Londona i Pariza i prevalili tako dalek put do Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tom prigodom iskrcala su se dva britanska bataljuna “Alphi”, te francuski bataljun “Bravo.” Kako su od ranije već imali ilegalno useljenu vojnu ekspediciju u Tomislavgradu, oni su u kukuruzima oko toga grada, još pridodali i vojjna pojačanja iz Velike Britanije i Francuske. Tamo su na improviziranom poligonu i trenirali, a namjera im je bila ulogoriti se i na Dinari, kao bi u posljednji čas spasili svoje miljenike Srbe, kojima je dotadašnja ratna sreća upravo okretala leđa, a oni su im htjeli dati vjetar u leđa kad su već vojno bili na pragu konačnoga poraza i sloma velikosrpskog projekta. Nisu uspjeli nakanu provesti u djelo i nisu se uspjeli instalirati sa vojnim snagama na Dinari. Apetiti su Britancima i Francuzima bili i puno veći. Francuzi su htjeli na Kupres pod nadzorom HVO-a, da bi otuda sa kupreških brda i gudura imali vojni pregled i kontrolu nad cijelom jugozapdnom Bosnom, a još su namjeravali poći i prema Bugojnu, tad već pod kontrolom muslimanske vojske BiH-a. S druge strane, Britanci su željeli poći u smejru Viteza pod nadzorom HVO-a da se tu spoje sa britanskim postrojbama UNPROFOR-a. U srži ove paklene britansko – francuske kombinacije bilo je ovakvim potencijalnim i srećom nikad ostvarenim razmještanjem vojnih snaga, novo izazivanje tek zaustavljenih vojnih sukoba hrvatskih i bošnjačkih snaga u središnjoj Bosni. Sve to imalo je ići na ruku Srbima, jer bi u sluičaju izbijanja novih borbi Hrvata i Bošnjaka, istoga trenutka Britanci i Francuzi time izravno pomogli Srbima osloboditi se vojnog pritiska potencijalno ujedinjenih hrvatskih i bošnjačkih postrojbi. To je i ostvareno, ali tek u akciji Oluja, osobito na području Bihaća, Cazina, Kladuše, Krupe, Petrovca i Drvara,ali ne samo oko Pounja i rijeke Une, nego i na Sani oko Sanskog Mosta, te oko Ključa. Kad je definitivno uspostavljen hrvatsko – bošnjački savez potpisivanjem sporazuma Tuđmana i Izetbegovića u Splitu, Srbima nije bilo vojničkog spasa u predstojećoj oslobodilačkoj i slavnoj vojnoredarstvenoj akciji Oluja.
Nakon prvog i posljednjeg bezobzirnog i samovoljnog narušavanja hrvatskog zračnog prostora od strane Britanaca i Francuza, dr. Franjo Tuđman je netom reagirao u državničkoj maniri. Glede zaštite hrvatskih granica, osobito zračnog prostora nad hrvatskim nebom, on jeLondonu i Parizu poručio kako i ne pomišljaju na novo iskrcavanje u Splitu ili u Pločama, gdje su prije toga, također, iskrcali dio svojih trupa. Poručio im je kako ne mogu ući u Hrvatsku bez oznaka bijele boje i znakovlja Ujedinjenih naroda, a Krešimir Zubak, u to vrijeme kao hrvatski član, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, nakon prethodnog sporazuma i dogovora s Alijom Izetbegovićem, na dan devetnaestoga srpnja 1995. godine, zaustavio je političkim putem dalju samovolju Britanaca i Francuza i njihovo svojevoljno razmještanje na području Bosne i Hercegovine. Još je Zubak tom prigodom zamijetio i činjenicu da je znakovito kako su do toga trenutka nasilno rasporedili Britanci i Francuzi svoju vojsku samo u zone pod kontrolom HVO-a u Bosni i Hercegovini. Tako su se u lipnju i u srpnju 1995. u sudbonosnom i odlučujućem trenutku pred združenim vanjskim neprijateljem Srbima, ujedinjenim sa pomagačima Britancima i Francuzima, Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina vojno ujedinile, što je bio zalog vojne pobjede nad Srbima 1995. godine, te je to novo stanje na bojišnicama na ujedinjenoj fronti Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvorilo istinske uvjete za mirovne pregovore u Daytonu i potpisivanje mirovnoga sporazuma o trajnom prekidu svih sukoba koncem studenoga 1995. godine u američkoj vojnoj bazi u neposrednoj blizini Daytona. Ovakav epilog je automatski bacio u ponor sve pokušaje Britanaca i Francuza da očajničkim naporom spasu Srbe neizbježnog vojnog poraza. Britanci, koji su tad politički bili posve suprotnoga gledišta od Amerikanaca i administracije u Washingtonu koja je Hrvatskoj dale odriješene ruke u vojnom rješenju sukoba sa pobunjenim i odmetnutim Srbima, nisu posustajali u tjeranju vlastitih krivih prosudbi. Štoviše, britanski visoki dužnosnik veleposlanstva Velike Britanije u Zagrebu je na dan dvadeset prvog srpsnja 1995. godine zahtijevao htini prijam u Ministartsvu vanjskih poslova Hrvatske, sve radi nepovoljnog geopolitičkog i vojnog razvoja situacije na terenu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji nije bio po volji Britancima, skupa sa Francuzima, tad, daleko jačim vojnim saveznicima od tadašnje Jeljcinove Rusije. Britanski se diplomat potužio Ivanu Šimonoviću da Hrvati britanskim vojnicima ne dopuštaju nesmetano kretanje, iskrcaj i prijevoz oružja tamo gdje oni žele. Mislili su prenapuhani i oholi Englezi kako SIS ( Sigurnosna služba ministarstva obrane Hrvatske ) sjedi skrštenih ruku i kao da nije pravodobno zaprimila obavijest o paklenom planu Britanaca. Englezi su željeli duž Dinare prebaciti šest haubica promjera 122 milimetra, kao bi u datoj situaciji, u slučaju očekivanog hrvatskog napada na položaje pobunjenih Srba, topničkom vatrom zaštitili Srbe. Tim bi potezom Englezi i Francuzi na sasvim konkretan način trajno spasili Srbe, onemogućili bi u slučaju probedbe toga paklenog plana, svaki mogući prodor hrvatskih snaga u pravcu Knina, jer bi se oni postavili kao samoproglašena tampon zona razdvajanja zaraćenih strana, što prevedeno s jezika takve gadne i odvratne engleske i francuske politike, u stvarnom životu samo znači spašavanje Srba od vojničkog poraza. Tim su nastojanjem razmještja snaga za brzo djelovanje ( RRF) i Englezi i Francuzi Amerikancima u političkom smislu stavili prst u oko. Istog dana kad je britanski diplomat u Zagrebu uputio prosvednu notu Ivanu Šimonoviću, Englezi su pokušali izvršiti i dodatni pritisak na Hrvate, naravno u korist svojih srpskih klijenata. Englezi su Slobodanu Božiću, predstojniku ureda Krešimira Zubaka, predsjednika predsjedništva BiH-a otvoreno i bez diplomatskog uvijanja, zaprijetili kako će famozne trupe RRF-a biti primorane pucati na Hrvate, ako hrvatski zvaničnici u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ne prihvate britanski ultimatum. Besmislen i politički do koske ogoljena velikosrpska misija specijalnih postrojbi Londona i Pariza time je dosegnula vrhunac, ali je ubrzo zajedničkim djelovanjem postrojbi HV-aHVO-a i Armije BiH-a doživjela potpuni vojni krah i povijesni politički fijasko. Treba, ipak, spomenuti da su se nezrele i velikosrpski nastrojene politike Engleza i Francuza unekoliko razlikovale. U jesen 1991. Francuzi su bezusjpešno inicirali slanje zapadnoeuropske vojske u nastojanju zaustavljanja srpske agresije na Hrvatsku, ali su brzo 1992. u dogovoru sa Englezima prešli na ultra srpsku kobinaciju spomenutih RRF snaa za brzo djelovanje u Bosni i Hercegovini i time definitivno prešli na srpsku stranu. Englezi su i 1991. u vrijeme francuskog lobiranja za slanje zapadnoeurospke vojske, bili na istim velikosrpskim barikadama. Oni su i tad tražili uvođenje embarga na isporuku oružja svim zaraćenim stranama u Hrvatskoj, ne praveći razliku između hrvatske žrtve i srpskog agresora. Deset mjeseci kasnije takav isti embargo su tražili i glede sukoba zaraćenih strana u BiH-u, a iskoristili su i pravo veta u UN-u na slanje zapadnih vojnih snaga u BiH, čime su izravno pomogli Srbima i ostavili im prostora i vremena za nova osvajanja. Protivili su se i uvođenju zabrane zone leta nad BiH, ali i kad je većinom glasova usvojena, oni su opstruirali njenu provedbu. Pred Ujedinjenim narodima u više navrata službeni London se protivio formulaciji izjednačavanja srpskog etničkog čišćenja pojmom genocida. Za razliku od zvaničnih politika Velike Britanije i Francuske, tamošnji narod je bio posve drigačijeg raspoloženja uz jasnu osudu srpskih zločina u Hrvatskoj i BiH. Bilo je i dragovoljaca Francuza i Engleza u hrvatskim redivima u domovinskom ratu. Najpoznatiji je primjer jednog mladog Francuza, kojega su Srbi uhitili nakon okupacije Vukovara i među prvima ga likvidirali na Ovčari. I ovaj, kao i niz drugih primjera, govore kako, ipak, narode, ne možemo uvijek poistojvećivati sa pogrešnim politikama zemalja iz kojih dolaze. Primjer ubijenog mladog Francuza, hrvatskog dragovoljca kod Vukovara, zorno ilustrira tu činjenicu.
Međutim,sad se, poslije svega, javlja brbljivi glasnogovornik srpskoga velikodržavlja Emir – Nemanja Kusturica, lažima, prevarama i podvalama raditi budalama i glupacima ozbiljne ljude. Jedan klošar i uličar i lažni i amorlani umjetnik i, što bi Sarajlije rekle jalijaš, odnosno obični mangup i folirant, prosipa iz šupljeg u prazno jeftine floskule. Na tragu je razmišljanja svih razočaranih velikosrba koji jednako kao i on, iz svih oružja sad pucaju prrema svojim istinskim saveznicima i vojnim zaštitnicima Englezima i Francuzima. Gdje bi i kad bi Srbi, skupa sa maticom im Srbijom, doživjeli još teži zasluženi poraz i ovjnu katastrofu, da uza se nisu imali ovakve otvorene saveznike kao što su Englezi i Francuzi? Odgovor je lako naslutiti, mnogo prije 1995. godine. Ali, tako je to kad povijest i povijesne događaje iz ratnih devedesetih Srbima i stranim diplomatama u beogradu, na specijalni poziv Aleksnadra Vučića, osobnog bliskog prijatelja Emira Kusturice, tumači i objašnjava propali i najgori gimnazijalac sarajevske gimnazije. Zato je barabu i bitangu Kusturicu sa ulice kao lokalnog prestupnika pokupaio njegov otac Murat, uposlen koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih u ministarstvu infromiranja Bosne i Hercegovine, naravno, u službi poslušnog i vjernog sljedbenika Titovog komunizma. Samo je kao takav Titu vjerni doberman i mogao obnašati tako visoku dužnost u to vrijeme. I onda je zvanični ateist Murat, kakvim ga barem opisuje sam Emir Kusturica, njega kao najlošijeg učenika u generaciji sarajevskih gimnazijalaca poslao u svijet filma. Statirao je najprije u filmu “Valter brani Sarajevo”, prvog protagonosta filma i potom osvjedočenog velikosrbinja Bate Živojinovića, a dalji uzlet Emira Kusturice u svijet filmskih zvijezda je svima dobro znan. Udomio se u umjetnosti koja mu po njegovim skučenim i ograničenim duhovnim i malim intelektualnim kapacitetima uopće ne priliči. Redali su se njegovi filmovi od ranih osamdesetih i na filmskom platnu ovjekovječili sav besmisao srpskog posezanja za tuđim. Neuki i netalentirani Kusturica, dakako, poželio je to predočiti svijetu obratno, kao neshvaćenu o od tog velikog svijeta odbačenu i nedostatno prepoznatnu sprsku žrtvu. Zaboravio je i zaboravili su skupa da i tisuću puta i milijun puta ponovljena laž zauvijek ima samo status laži i ništa više od toga i preko toga. Takav je i povijesni status njegovih brojnih svjetskih priznanja, što ih je nezasluženo dobivao vještinom manipulacije državne dvorske lude srbijanskih svih režima, kao i istinskom intelektualnom prostitucijom koju nisu mogle svojim prolaznim sjajem nadomjestiti ni serija nagrada raznih zlatnih palmi, zlatnih medvjeda ili srebrnih lavova na filmskim festivalima diljem svijeta. Stara je mudrost kako nitko i nikada ne može cijeli život varati i za nos vući cijeli svijet ili okretati pametnije od sebe oko malog prsta. To si je mogao Kusturica priuštiti u srazu, sa također, propalim boksačem i novinarom u pokušaju Aleksandrom Stankovićem. Odbio mu je dati intervju, kad mu je Stanković, po ocu Srbijanac sa juga Srbije oko Leskovca, u kuću unio blato na čizmama, sav prljav i zamazan blatom i štrokavih hlača. Trebalo mu je proći i doći do Kusturičine planinske kuće na Mećavniku kroz oblake blata i prašine na putu, jer se njegov miljenik Kusturica zajedno sa Srbima nije sjetio da put do doma treba asfaltirati. I nakon privremenog i slučajnog skukoba, lako su se izmirili, jer su i u duši i u srcu isti, a što je obojici najbitnije, služe istoga gospodara, nekad Miloševića i Šešelja, jučer Koštunicu i Tadića, danas Vučića i Nikolića. I kad obojica znaju da je tako, svađa je zaista nepotrebna, što su brzo skužili. Kusturici ostaje da Srbima prosipa teorije o srpskom podrijeltu svojih predaka. To je njegovo osobno pravo i u to se ne treba miješati, ali kao neobrazovan čovjkek koga je mrzjelo čitati, trebao bi Emir, alijas pkršteni Nemanja Kusturica, znati da gotovo svi muslimani potječu od Hrvata a ne od Srba. Jer, Srbi se kao turski poslušnici sve do potkraj sedamnaestog stoljeća, onda još jednom i početkom devetatnaestoga u dva srpska ustanka, nisu nijednom digli na oružje protiv Turaka, a Hrvati su za to vrijeme vodili na stotine bojeva protiv Turaka. Gdje će to znati Emir, alijas Nemanja Kusturica, kad laprda o čojstvu i junaštvu, a uopće nema pojma o onome o čemu priča. I Izetbegović, Ganić, Lagumdžija; Radončić ili Suljagić za sebe vele da svi potječu korijenima od muslimana doseljenih u Bosnu iz Srbije, poneki kao Radončić i sa sjevera Crne Gore. I svi vele da su im preci bili Srbi. Ako je tako, oni su kao uvezeni i doseljeni muslimani u Bosnu, samo velika manjina među muslimanima koji su u 95 % – 99% u Bosni i Hercegovini hrvatskog podrijetla. Svi pobrojani muslimani koji skupa sa propalim i prokuženim redateljem Kusturicom hoće povesti bosanske muslimane u zagrljaj Srbima, trebaju se iz Bosne preseliti u Srbiju, pa onda u Srbiji zastupati kao Ljajić ili Ugljanin prava muslimana u Srbiji. To bi od njih bilo pristojno i časno, a ne nametati umjetno srpstvo većini bosanskih muslimana, iako oni s tim nemaju nikakve poveznice. I Kusturica im je svima u tom pogledu seobom u Srbiju dao dobar primjer i putokaz, pa bi u Srbiju s obiteljima trebali privatno preseliti i Izetbegović i njemu slični, ali ne pokušajem utapanja muslimanskih dijelova Bosne u Srbiju, što je skrivena namjera bošnjačke političke elite. Emir Kusturica je potanko izučio svoje stablo. On veli Srbima kako zna i da mu je najdalji predak stanoviti Ciganin iz Ćustendila u Buigarskoj u blizini granice Bugarske i Srbije. Otuda su, prema saznanjima samoga Kusturice ti bugarski cigani, njegovi preci krenuli prema Hercegovini i bili su, veli Kusturica, svi pravoslavni. Kusturičin prijatelj Risto Milićević u zborniku radova pod imenom “Hercegovačka prezimena, također, potkrepljuje Kusturičine tvrdnje da su mu izvorni preci bugarski cigani pravoslavci iz Ćustendila, na zemljovidu obilježenog gradom blizu i srpske i makedonske granice. I sad će takav potomak bugarskih cigana, doseljen igrom slučaja u Hercegovinu, svijetu tumačiti i objašnjavati visokoparnu svjetsku politiku!? I tlapnje Kusturice da mu je predak nosio navodno i prezime Babić, te da je sujelovao u gradnji Arslanagića mosta na Tebišnjici, dodatno pokazuju koliko je on mislima emigrirao u daleka prostranstva i vremeplov. I stanoviti Avdo Krivokapić još mu daje za pravo u njegovim maštanjima i ludorijama, te dodaje kako su izvjesno ti Babići na koje se Kusturica poziva kao na svoje daleke pretke, prešli na islam u vrijeme gradnje Arslanagića mosta poviše Trebinja 1573. ili 1574. i od tad nose novo prezime Kusturica. Još Kusturičin prijatelj Krivokapić dodaje kako ima Kusturica i u albanskome plemenu Kuči u Crnoj Gori, kao i u Mostaru. Ako je sve to tako, onda je to sve Kusturičina osobna intima i da ima imalo pameti, mudrosti, poštenja i dostojanstva, ne bi to javno eksponirao i svakom prigodom od toga radio političke zlouporabe. On je cijelu svoju karijeru filmskog umjetnika, poglavito redatelja, poništio jednom vlastitom izjavom u srpskim tiskovinama i elektroničkim medijima. Kazao je da je uspio prevariti i svojim filmovima obmanuti cijeli svijet, jer on nikad, veli, ni dušom, ni srcem, nije želio u životu biti umjetnik. Ali, svejedno, okušao se zalutali Kusturica i kao pjevač i glumac u pokušaju. Bit će da su ove posljednje izjave i gafovi Kusturice njegov labuđi pjev u svijetu politike, u koji je, opet nepozvan, pokušao zabosti svoj radoznali nos, masnu bradu i neopranu dugu kosu ostarjelog fana “Beatlesa” ili “Rolingstonesa.” Sve ovo njegovo naklapanje nalik je na lupetanje stanovitoga Emira iz dalekog i nevidljivog svemira. I doista, Sv(e)mir je čuo u dubini vlastite raspolućene duše samo (N)emir, te iz golemoga osobnog NEznanja, postade u manastiru Savina 2005. Nemanja. Sve ima svoje granice, samo je glupost, budalaština i luidost Emira – Nemanje Kusturice neograničena i vječna.
Dragan Ilić