Dušan Kovačević je, nasuprot neupitnoj, ali ovdje posve nemogućoj srpskoj potrebi za njegovom umjetnom usporedbom sa dvojicom istinskih velikana pisane riječi, vlastiti umjetnički opus odavno potamnio svojim političkim aktivnostima u službi srbijanskog velikodržavlja, prije svega kao član Krunskog savjeta velikosrpske dinastije Karađorđevića, te kao scenarist političkog pamfleta u vidu scenarista filma srpske dvorske lude Emira Kusturice “Podzemlje” iz 1995. i kao glavni javni i filmski djelatnik promotor pročetničke serije “Ravna Gora”, lažnog prikaza izmišljene četničke antifašističke gerile, glumca, scenarista i redatelja Radoša Bajića i njihovog zajedničkog prijatelja i makedonske četničke posrbice u Beogradu, glumca i redatelja Lazara Ristovskog, skupa sa Kovačevićem i Bajićem, jednog od tri idejna tvorca filmske postavke serije Ravna gora” na srbijanskoj državnoj televiziji iz 2013. godine. Ne pomaže bilo kakva Kovačevićeva bogomdana gimnastika riječi, akrobatika stilskih figura kojim vješto barata kao mađioničar rekvizitama, u pokušaju skrivanja mračne i negativne suštine i životne poruke Dušana Kovačevića čitateljima njegovih knjiga ili gledateljima njegovih kazališnih predstava ili brojnih filmskioh ostvarenja što ih ostavlja kao zaostavštinu za budućnost i izučavanje budućim naraštajima Srbije. Njegova djela mogu jednoga dana i kada ga biološki ne bude na ovom svijetu, biti samo novim i jakim pogonskim gorivom za rasplamsavanje i širenje novih i masovnih oružanih sukoba na užarenom i nemirnom području Balkana. U svojoj opsjednutosti svojom karakternom crtom samoljublja Dušan Kovačević tu pogubnu odliku svojih djela nikad nije niti pokušao shvatiti, još manje proniknuti u dubinu vlastitih životnih zabluda. Odrastao i stasao kao čovjek rođen tek tri godine nakon svjetske ratne kataklizme okončane 1945. godine, nakon koje je odgojen kao proklamirani Srbin, pripadnik naroda koji vjeruje da mu pripada nesrazmjerno veća uloga u povijesti svijeta od one prave i minorne, on i danas, kao zatočenik te zarana, od djetinjstva usađene obmane i zablude o samozvanom srpskom mesijanstvu na ovome planetu i sada kada mu je šezdeset sedam godina, pogotovo ne može sagledati obrise zla koje je svojom velikosrpskom literaturom, te brojnim filmskim i kazališnim scenarijima snagom atomske bombe razorio svaku mogućnost racionalnog promišljanja i brojnih Srba sklonih filmskoj i kazališnoj umjetnosti. Kada se jedan umjetnik poput Dušana Kovačevića kao apologet velikosrpskih režima, tek nevješto prikrivanih i u fazi komunizma,a onda otvoreno eksponiranih u postkomunističkoj eri od devedesetih naovamo, toliko upusti u scenski i dramski pokušaj veličanja srpskih zločina, onda je to put bez povratka, kako za pisca, tako i za armiju odanih mu sljedbenika koji fanatično i neselektivno upijaju sve tobožnje mudrosti junaka njegovih umjetničkih djela.
Ne može se dvojiti kako je Dušan Kovačević svojim plodnim umjetničkim radom ostavio iza sebe najobimniji rukopis jednog suvremenog dramskog pisca današnje Srbije. Samo što kvantiteta nečijeg rada ne rađa automatski i kvalitetu. Nema dvojbe ni da su brojni njegovi filmski i kazališni projekti doživljavali burne ovacije na otvorenoj sceni i na kazališnim daskama i izvan Srbije, kao što se ne može osporiti i činjenica da su njegovi filmski i kazališni komadi osvajali priznanja i žirija i publike širom Europe. Spomenimo tek one najznačajnije kao što su “Maratonci trče počasni krug”, Radovan Treći”, Sabirni centar”, Balkanski špijun”, “Profesionalac”, Klaustrofobična komedija”, “Urnebesna tragedija”, “Bila jednom jedna zemlja”( poznata i pod alternativnim nazivom “Podzemlje” ili “Underground”) i pregršt drugih ostvarenja. Njegov scenarij kultnoga filma “Tko to tamo pjeva” proglašen je neslužbeno najboljim i najpopularnijim filmom jugoslavenske kinematografije u razdoblju od 1945 – 1995. godine. Osim silnih domaćih nagrada i priznanja sa bivšeg jugoslavenskog prostora kao što su “Oktobarska nagrada grada Beograda”, dvije zlatne arene u Puli, četiri Sterijine nagrade, nagrade “Branko Ćopić”, nagrade “Joakim Vujić”, nagrade “Miloš Crnjanski” i nagrade “Marin Držić”, Kovačević je u dugoj karijeri dramskog pisca i scenarista uspio u svome životopisu ostvariti i niz europskih odličja. Među naznačajnija se ubrajaju dvije grand prix nagrade za scenarije “Balkanskog špijuna” i “Profesionalca” na festivalu u Montrealu,te nagrada međunarodnog žirija kritike za najbolji film u kategoriji FIRPESCI-ja u Montrealu za film “Profesionalac”, nagrada za najbolji scenarij i film na filmskom festivalu u talijanskom gradu Viareggio, gdje je također nagrađen i za film “Profesionalac”. Dobitnik je i prestižnog priznanja jednog od šest najboljih europskih scenarija za 2003. od strane europske filmske akademije u Berlinu. On je i filmski laureat festivala u švicarskom gradu Veveju, gdje je ovjenčan nagradom Charlia Chaplina za film “Tko to tamo pjeva”,dobitnik je prve nagrade na nadaleko poznatom festivalu u Cannesu za film “Podzemlje”, a nagrađivan je i na filmskim festivalima u Valenciji, Marseilleu, Beču, te nebrojenim festivalima u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj… Njegova su djela prevedena na sve značajnije svjetske jezike. I tu dolazimo do ključne točke teatra životnog apsurda što se ogleda u raskoraku vrijednosti njegovih bezbrojnih priznanja sa neporecivim zatamnjenjem svih njegovih umjetničkih dosega njegovim političkim angažmanom, kao i više nego jasnim političkim alegorijama nekih njegovih kapitalnih filmova i kazališnih predstava.
Svuda prosijava duh piščeva nerazumijevanja i nekorespondiranja sa opće prihvaćenim zapadnim mjerilima vrijednosti današnje civilizacije. To se ponajviše ogleda u njegovim najbitnijim djelima, bilo da su nastala u njegovoj mladalačkoj fazi, bilo da su ugledala svjetlost dana u njegovoj srednjoj dobi, ili sad u poznu jesen njegovog stvaralaštva. Zajednički imenitelj je uvijek Kovačevićeva potreba sugeriranja čitatelju ili gledatelju umjetničkog komada kako su Srbi vječito neopravdano neshvaćeni i neprihvaćeni i od svih odbačeni, iako po Kovačevićevom desetljećima nepromijenjenom motrištu, samo Srbi redovito i neopravdano i nezasluženo ispaštaju. Ovakav nakaradan i skandalozan pristup jednog umjetnika je utoliko gori i pogubniji što je on u Srbiji doslovno tretiran živućom i pokretnom institucijom srpske kulture. Njegova se riječ svuda sluša i uvažava, bilo da se radi o mlađim ili starijim ljudima, obrazovanim ili neobrazovanim svijetom, nacionalistima ili globalistima, građanima ili seljacima. Kovačević je uspio ući pod kožu svakog Srbina upravo slikajući nerijetko teški, bahati i primitivni srpski mentalitet najljepšim mogućim koloritom. I kad tek naivni i površni gledatelji njegovih predstava pomisle za trenutak da se on zapravo na nušićevski način izruguje i podsmijeva likovima svojih komada, on ih baš obratno uspinje na društveni pijedestal i namjenjuje im krune velikih mučenika u srazu sa gadnim, surovim i po njemu bezdušnim i amoralnim načelima života Zapada. I samo zato je uspio steći vrhunsku i nedostižnu popularnost u Srbiji, bezobzirnim podilaženjem i veličanjem najvećih srpskih mana koje je pokušao scenskom obradom lažno predstaviti istinskim vrlinama. Otuda i poplava domaćih bezbrojnih priznanja za napisana djela, kao i znatno manji broj međunarodnih nagrada. U gornjem popisu međunarodnih nagrada, razvidno je kako ih je dosta dobio za iste komade na različitim festivalima ili je često nagrađivan od strane publike.
Ali, oštrom oku i probirljivom ukusu zapadne publike nije promakla njegova isključivo politička pro-miloševićevska i pro-šešeljevska poruka i njihovo i njegovo zajedničko viđenje suvremene Europe oličene u jeftinom i petparačkom Kusturičinom filmu “Podzemlje”, u svijetu poznatom i pod imenom “Underground”, a u Srbiji omiljeno i pod trećim i alternativnim nazivom “Bila jednom jedna zemlja”. U trosatnom, maratonskom filmu, koji svojim trajanjem ima ambicije ugroziti filmsku minutažu, recimo, “Spartakovog ustanka”, Dušan Kovačević je profilirao manirom pravog srpskog konvertita svoj naopaki životni pogled na svijet. Sami početak filma i iz crno – bijele filmske arhive “Filmskih novosti” izvučena snimka oduševljenog i razdraganog dočeka Hitlerovih bojovnika u Mariboru i u Zagrebu, ima jasnu i nedvosmislenu sugestiju širokom srbijanskom filmskom auditoriju kako su Slovenci i Hrvati, već u prologu filmske radnje lažno označeni rušiteljima i jedinim i Srbima uvijek dežurnim krivcima za raspad, njemu toliko drage i voljene, idličnim bojama oslikane Kraljevine Srboslavije, čiji je sad član krunskog savjeta Aleksandra Karađorđevića, u Srbiji poznatog po nadimku Aca – Gica, glede njegova izgleda i još poznatijeg nedotupavog čovjeka koji za dvadeset pet godina nije uz najbolje profesore srpskog uspio naučiti maternji jezik! I dok Hrvati i Slovenci u Kovačevićevom i Kusturičinom doživljaju Drugog svjetskog rata uz pljesak dočekuju njemačke tenkove, Kovačević se kao i drugi glavni potpisnik te nebuloze i rugla od filma Emir Kusturica, nikad nije želio upitati kako je to moguće, normalno i prihvatljivo bilo gdje u svijetu da se u godinama prije toga rata, kao uostalom i ovoga zadnjega iz devedesetih, upravo dva najnaprijednija i najrazvijenija naroda jednog konglomerata raznih naroda utopljenih u zajedničku državu, najviše izrabljuju i politički i ekonomski iskorištavaju i tretiraju građanima drugoga reda u toj zajedničkoj državi. Ni on, niti njegov drug posrbica Kusturica toga nisu svjesni, niti žele biti svjesni, i zato je njihov filmski uradak tek jedno prolazno djelo što neće ni uz bezbroj fiktivnih domaćih i svjetskih prizanja nadživjeti njih dvojicu kao autore tog pokušaja karikiranja povijesti i podsmijevanja povijesnim činjenicama. Uostalom, zašto bi netko očekivao takav civilizacijski iskorak Kovačevića i Kusturice, kad obojica i na širem planu izvan tumačenja odnosa Srba sa Hrvatima i Slovencima, pljuju i vrijeđaju i sve ostale rimokatoličke i protestantske narode Europe i SAD-a, a uz Ruse i srpske gusle snivaju o obnovi ruskog i sovjetskog komunističkog imperija. Ali, da je takav pokušaj parodije uz Kovačevićevu tradiocionalnu osobinu poslovičnog cinizma i ironije u filmskom prikazu, ipak jedan pothvat unaprijed osuđen na neuspjeh, pokazala je krajnje negativna reakcija brojnih francuskih filmskih kritičara koji prate glasoviti festival kojeg svake godine organizira Cannes, grad na jugu Francuske. I nakon serije negativnih komentara francuskih kritičara, Emir Kusturica, nedostojan zvanja umjetnika, baš kao i Kovačević, tek politički poklisar velikosrpskog režima, nije izdržao svojim teškim i tvrdim mentalnim sklopom tamne kritike u gradu svjetlosti. Tim više je pokazao i na djelu dokazao kako se ne zna nositi sa ulogom umjetnika koja mu je krivom ironijom sudbine pogrešno dodijeljena. I Kusturica i Kovačević u svome bijesu na francuske kritičare, što su prozreli njihovu političku misiju u svijetu filma i tim je riječima i ocijenili, trebali bi znati da je svako umjetničko djelo i stvoreno da bi bilo izloženo i pozitivnoj, ali i negativnoj kritici javnosti. Na to kao vječiti poltroni svih srbijanskih vlasti nikako nisu navikli i otuda njihova burna i bijesna reakcija te 1995. u Francuskoj. Trebali bi biti sretni što im je usred grozne vojne agresije Srbije na susjedne države i narode Francuska uopće dopustila sudjelovanje u zvaničnoj konkurenciji na tome festivalu. Poslije tih kritika Kusturica je u revoltu u jednome trenutku čak navijestio i definitivno napuštanje svijeta filma, nespreman da se suoči kako je te 1995. posve pročitan skupa sa Kovačevićem kao kvazi umjetnički izaslanik diktatora i balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i njegove desne ruke koljača Vojislava Šešelja. Kamo sreće da je Kusturica tad održao riječ i digao sidro iz svijeta umjetnosti. Bio bi to veliki dobitak i za njega osobno, ali i za ostatak čovječanstva. Jamačno, njegovim , nažalost, neostvarenim odlaskom sa filmske scene te 1995. danas je na gubitku više film općenito, nego on sam. On od svojih kvazi umjetničkih projekata, uvijenih u politički celofan i danas bogato živi. Uspio se okoristiti od svijeta umjetnosti kojem svojim mentalnim sklopom i karakterom nikako ne pripada. U biti, Dušan Kovačević se nimalo ne razlikuje od njega.
I sva ostala ovjekovječena remek djela Dušana Kovačevića nalaze se u istom velikosrpskom ozračju. Odišu nepatvorenim i seljačkim velikosrpstvom srpskoga akademika Dušana Kovačevića, još daleke 1973. primljenog u UKS ( Udruženje književnika Srbije) i promaknutog zarana kao vrlo mladog dramaturga i u filmskog novinara TV Beograd dalekih sedamdesetih, te profesora na odsjeku dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu koncem osamdesetih, a direktora Zvezdara teatra od 1998. do današnjih dana kao očito doživotnog čelnika te kultne beogradske institucije. I očigledno je kako su Dušanu Kovačeviću u Srbiji od rane mladosti, kao čovjeku koji je brutalno i bez pogovora zgazio majčino podrijetlo i 1991. bacao cvijeće na tenkove na auto cesti Beograd – Zagreb u njihovome jurišu ka Vukovaru, upravo kao takvom provjerenom otpadniku od majčinog roda, sva vrata u Srbiji bila otvorena. Nije Srbima malo i zanemarivo kad jedan dragovoljni odmetnik od majčinog stabla, javno propagira stavove o Hrvatima kao “Srbima katolicima.” Baš to ima utoliko jači odjek u primitivnim srbijanskim masama i jače značenje za Kovačevićeve gospodare svake velikosrpske vlasti.I nisu Srbi toga čovjeka otrovnog pera, pomućene svijesti i izgubljene savjesti, nimalo slučajno od malih nogu projektirali u svijet umjetnosti. Jer, znaju da je samo upravo takav izrod majčinog hrvatskog stabla mogao biti tako pravovjernim Srbinom, zasigurno do kraja života većim od bilo kog čistokrvnog Srbina. On je svoj talent pisanja stavio još kao jedva punoljetni mladić u službu velikosrbovanja i zato je Srbima potrebit dok god je živ i dok hoda i najviše dok jezikom opake i gnusne mržnje govori o majčinom hrvatskom rodu. Kovačević je skupa sa Šešeljem i Draškovićem i ostalim velikosrpskim protuhama i huljama 1991. i 1992. prigovarao Miloševiću što nije još radikalniji u pohodu na hrvatske zemlje preko Drine. Sad taj slavodobitnik dvostruke nagrade “Zoran Radmilović” za ukupan obol srpskoj književnoj satiri i za životno djelo živi uglavnom od stare umjetničke slave. Nema dostatno inspiracije za pisanje novih velebnih komada jer ih je sve kao vrstu pisane scenske alegorije na račun prijašnjeg sustava temeljno iscrpio već do početka devedesetih. On je brojnim svojim djelima upravo i dao inicijalnu kapislu za otpočinjanje velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jer su Srbi netremice upijali kao opčinjeni svaku njegovu riječ i usvajali je kao Sveto pismo. I možda bi se i pokojni Zoran Radmilović, davne 1985. rano preminuli srpski glumac, izvorno Nijemac i sin doseljenog njemačkog obrtnika u Zaječar samo zagonetno osmjehnuo na Kovačevićeve političke spike da je živ. Možda bi to, dapače, bio i znak odobrenja, budući je vulkanskom snagom glumačkog talenta Radmilović sa usvojenim srpskim prezimenom po ženskoj ujakovoj liniji, ponekad u kafanskim beogradskim naklapanjima bio, također, dalekih sedamdesetih i osamdesetih u Beogradu poznat isto kao velikosrpski fanatik formata Dušana Kovačevića. Grijeh nepoćudnog podrijetla u zemlji posvemašnje nacionalne, vjerske i idelološke netolerancije oduvijek je brojne pripadnike nesrpskih naroda primoravala na odricanje od svojih korijena, uvijek iz straha za egzistenciju, nekad i za krov nad glavom, ponekad i za sam život. Toga je itekako svjestan i Dušan Kovačević, ali to mu nije isprika za životni i teški grijeh koji ostavlja za sobom u naslijeđe srpskim duhovnim pokoljenjima. Jer, i Radovan III, ili svi listom negativni velikosrpski i rusofilski junaci “Balkanskog špijuna” kao i bezbroj njegovih ostalih ostvarenja uvijek imaju istu potku. Kovačević za života nije skužio da je civilizacija Zapada svojim vrijednostima nadvladala i definitivno potisnula civilizaciju Istoka u drugi plan. To on ne želi prihvatiti i otuda jaz između njega i stvarnosti koja mu se pričinjava znanstvenom fantastikom, jer je odbija priznati kao svjetski prihvaćeni standard. I ne zna se “Tko to tamo pjeva” u njegovom devetom krugu pakla “Maratonaca koji trče počasni krug”, svi zajedno u “Urnebesnoj tragediji”, pretočenoj u jednu cjelinu sklapanjem mozaika naslova njegovih kultnih ostvarenja, kojima skupa najviše priliči ispovijest njegovoga i Kusturičinog svjedoka iz mafijaškog i kriminogenog filmskog projekta zvanog “Podzemlje”. U tom srpskom “Undergorundu” nema nevinih, s tim da Dušanu Kovačeviću još nitko nije javio da su u zbilji obratne uloge. Izvan reflektora filmske pozornice Srbi nikako i nikada nisu bili žrtve kao u Kovačevićevoj umjetničkoj mašti već samo dželati svojih žrtava. On je samo svoj umjetnički dar zlouporabio i zato je i ispao najveći dželat nad povijesnom istinom. I tu njegovo zasmijavanje širokih narodnih masa dvosmislenim metaforama postaju personifikacijom zla vlastite doživotne zarobljenosti u pandžama velikosrpskog duha. Iz tih okova nikad neće izaći ni junaci, njegovih, samo naizgled bezazlenih filmskih i kazališnih likova, koji su tek lakovjernim i lakomislenim gledateljima poslužili za grohotni smijeh, a u pozadini su upravo ti, samo naoko prostodušni likovi njegovih filmskih i kazališnih radnji iz sedamdesetih i osamdesetih bili pravim prototipovima onih stvarnih srpskih mizantropa, bezdušnih i bezosjećajnih ubojica i koljača na ratnim bojišnicama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I u tome je izravno sudjelovanje Dušana Kovačevića u srpskim ratnim zločinima, jer je snagu svoga umjetničkom talenta stavio u sllužbu zla. Srpski su četnički jurišnici, svejedno obučenim u četničke ili JNA odore, svejedno pod petokrakom ili pod kokardom, svi zajedno odrastali, stasali u punoljetne ljude, napajajući se strujom Kovačevićevih velikosrpskih kazališnih i filmskih komada. I zato je car srpske akrobatike stilskih figura, raskrinkan i posve razgolićen pred višemilijunskim auditorijem, čak i obožavatelja njegove umjetnosti. Vrijeme je najbolji sudac, a ono je još devedesetih izreklo smrtnu presudu Kovačevićevoj političkoj misiji u svijetu umjetnosti. Presuđeno mu je u isto vrijeme kad i Kusturici i svima njima sličnim. I zato je u nedostatku za Srbe boljih dokaza i u vlastitom pomanjkanju inspiracije za pisanje novih kazališnih i filmskih scenarija posljednjih petnaest do dvadeset godina probao pisati apolitične dramske sadržaje. Nije se u tome pretjerano proslavio, jer je, očito, bio ukalupljen tek u sferi pisanja jakih kritika političke vlasti, ali uvijek sa Srbima kao kolektivnom žrtvom odmazde okrutnog i opakog Zapada. To je fabula doslovno svih njegovih istaknutih umjetničkih ostvarenja.Kad je njegov jednokratni rok uporabe u svijetu umjetnosti prošao raspadom prijašnjeg sustava i njegovih slijednika u Srbiji nakon 1990. godine, on je vlastito neshvaćanje okruženja najbolje oslikao u pretencioznoj groteski “Dvadeset podjela Srba na Srbe””, gdje pokušava Srbima savjetovati, po njemu, jedino svrhovito okupljanje svih Srba na svijetu, pod stožer, a koga drugog nego velikosrpskog vožda, nekad u liku Miloševića, danas Vučića, a sutra tko zna kog novog sličnog črvrstorukaša i tiranina, gdje će on, poživi li, opet imati kultni status najomiljenije dvorske lude i klauna što uveseljava narod, ali po nalogu svih srbijanskih režima piše i pjeva prozu i stohove kojima poziva iznova u nove bojeve za “ugašeno kosovsko srpstvo.” I prevario se po tko zna koji puta, jer i u Srba, kao i u svih drugih naroda postoje samo dvije podjele, na dobre ili na loše ljude, a to profesionalnom srpskom naricatelju Kovačeviću ni pod stare dane nije jasno. Tako, eto, izgleda surogat stvarnosti života iz kuta velikosrpskog sluge svih srpskih krvavih režima Dušana Kovačevića. Svaki umjetnik sa svojim opusom traje onoliko koliko godina ili samo rijetki i odabrani među najvećim na svijetu onoliko vjekova njihova djela nadžive fizičko bitisanje umjetnika na Zemlji. Kovačević je, već za života odavno prevaziđen svojim anakronim i dekadentnim djelom u očima iole razumnih i mislećih ljudi. On kao vječno nedozreli umjetnik i tek jeftini zabavljač za komedijašku i lakrdijašku zabavu širokih srpskih narodnih masa, nije nikad shvatio smisao postojanja i pravog poziva umjetnika za vrijeme njegovog fizičkog postojanja na Zemlji.
Dragan Ilić