U kolovozu ove godine pisala sam o ponovljenom natječaju za spomenik Tuđmanu u Kninu i otkrila klupko pogodovanja, nepravilnosti, pa čak i krađe autorskog rješenja kiparice Dijane Ive Sesartić na tom ponovljenom natječaju. Ubrzo nakon toga su svi mediji u Hrvatskoj počeli pisati o potpuno neuspješnom i iz mnogih aspekata neprimjerenom spomeniku prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, djelu akademskog kipara Mire Vuce koji je bio pobjednik tog drugog, ponovljenog natječaja i autor samog spomenika. Lavina negodovanja je pokrenuta upravo na HOP portalu, svjedočenjem kiparice Sesartić u njenom intervjuu i brojnim mojim tekstovima, kao i u Hrvatskom tjedniku u kojem je o tome pisao Igor Drenjančević, glavni urednik HOP portala, što su državni mediji prešutjeli. Također sam iznijela osnovanu sumnju koja se ispostavila točnom da će u slijedećem natječaju za spomeničko rješenje poginulim braniteljima u Zadru ponovno odlučiti namještaljka i pogodovanje, jer je naime Miro Vuco ovoga puta predsjednik ocjenjivačkog suda koji mora vratiti uslugu kolegama koje su ga poduprle u Kninu, a konkretno se radi o Petru Barišiću koji je u zadarskom natječaju (opet jednom od onih ponovljenih) sada osvojio takozvano „posebno priznanje“ za svoj rad. Podsjećam da je Petar Barišić prvi stručni član komisije oba natječaja u Kninu, i onog prvog i ponovljenog drugog na kojem je pobijedilo Vucino rješenje Tuđmana koji grli sam sebe i ruši se u nedoumici, kako sam opisala taj potpuno promašeni spomenik u svom prvom članku početkom kolovoza. Sada Vuco kao nagradu za to loše kiparsko i spomeničko rješenje predvodi stručnu komisiju koja je odlučila i o spomeničkom rješenju u Zadru. Javno tvrdi kako mu naknada za taj spomenik nikada nije bila isplaćena, no po mom mišljenju neuspjelo izvedenu narudžbu nitko nije ni dužan isplatiti, a za Vucu se ne bojim da će ostati gladan. Možda bi mu naknadu trebala isplatiti Josipa Rimac, gradonačelnica Knina, koja je bi uvijek, pa makar i nakon sto ponovljenih natječaja izabrala upravo rješenje Mire Vuce, kako je sama jednom prilikom izjavila. Ako je toliko oduševljena tim spomenikom (za razliku od hrvatske javnosti), predlažem da ga ona plati i postavi u svoje dvorište.
Istovremeno se kuha i u Zagrebu, gdje je UHA (Udruženju hrvatskih arhitekata) povjereno raspisivanje natječaja za spomenik Tuđmanu na lokaciji istoimenog trga. HDLU (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika) koje predstavlja predsjednik Josip Zanki čudi se zašto odgovornost za raspisivanje natječaja nije dodijeljena upravo njima. Zanki u svom javnom pismu protestira, ali poštuje i prihvaća, ali opet ističe kako je njegovo udruženje to koje je stručno za takve natječaje jer je između ostaloga raspisalo natječaj u Kninu koji je okrunjen katastrofom Vucine izvedbe Tuđmana, hvali se sa time kako multimedijalaca a ne samo kipara ima jako puno i u HDLU-u, tako otkrivajući da uopće ne poznaje spomeničku praksu niti struku koja bi se njome trebala baviti – a to je kiparstvo. Na kraju tog čudnovatog javnog pisma ne zna se da li Zanki protestira ili čestita UHA-i; narodski bi se reklo: ne zna se ovdje tko pije, a tko plaća. Ono što svi mi kod zdravih očiju vidimo je da usprkos stručnosti i stručnim komisijama naši spomenici izgledaju sve gore i nakaradnije, a najvažnije je to da nemaju više apsolutno nikakve veze s kiparstvom nego s dosjetkama, simbolikom, optičkim trikovima i ostalim akrobacijama u prostoru. Da postoji Hrvatsko akrobatsko društvo, vjerojatno bi ono bilo najprikladnije i najstručnije za sve što danas imamo prilike vidjeti po Hrvatskoj podignuto u ime spomenika.
Rezultati zadarskog natječaja potvrđuju upravo to: nagrađene su dosjetke i simbolike, a nikakvo kiparstvo. Prvonagrađeni akademski kipar Tomislav Ostoja izradio je – kocku. Upravo kocka, kaže ta famozna stručna komisija koju predvodi Vuco, simbolizira stabilnost, nadahnuta je atmosferom grada i komunikativna. Još nisam čula da nekoga Zadar podsjeća na kocku i da kocka može komunicirati, a vi? Uglavnom, radi se zaista o kocki, koja je na svakoj svojoj stranici na neki način urezana, a komisija uz divljenje i čestitke autoru preporuča da se pored spomenika napiše kome je podignut – time bi valjda sve nedoumice o čemu se ovdje zapravo radi trebale biti riješene. Čemu onda uopće spomenik? Ionako ta kocka nema nikakve veze s poginulim braniteljima u Zadru kojima je namijenjena, osim ako je Vuco htio podići nekakav kockasti stećak.
Drugonagrađeni je Marko Gugić, bravar i amater koji se dugo bavi umjetnošću pa je postao – priznati umjetnik. Otprilike onako kako se Tito kao bravar i amater bavio politikom pa postao – maršal. To potvrđuje i njegovo rješenje u obliku žica koje se uzdižu uvis i isprepleću u neku petlju. Kaže komisija da to simbolizira drvo i krošnju. Da su branitelji bili kao stabla, ne bi se makli s mjesta i mi ne bi danas imali Hrvatsku. Ja zaista ne znam na kojim je drogama komisija, ali ovo obrazloženje njihove odluke nije plod zdravog i trijeznog razuma, a ponajmanje struke.
Trećenagrađeni rad je ponovno kocka, ovog puta u tlocrtu, koja se prostorno izdužuje u geometrijski svinut i izdužen oblik, rješenje Josipa Bosnića. On je pak vrlo zakučastim putovima došao do kiparstva, preko studija likovne kulture pri Fakultetu prirodoslovno matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu. Znanstvena fantastika likovnog obrazovanja, rekla bih. Komisija opet ističe simboliku ovog rješenja koje ih podsjeća na – korijen. Sada sam već potpuno uvjerena da su na jakim drogama.
Na kraju dolazi posebno priznanje Ocjenjivačkog suda, odnosno komisije, akademskom kiparu Petru Barišiću. Njega se sjećamo kao autora nedavno postavljene Slomljene leće, pardon Pejzaža u spomen Gordanu Ledereru, hrvatskom snimatelju kojeg su ubili četnici u blizini Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza 1991. Za zadarski natječaj Barišić imitira svojim rješenjem povijeno metalno klasje koje navodno proizvodi i zvukove uslijed vjetra i povijanja. Opet, da su se branitelji povijali, ne bi danas bilo Hrvatske. Toliko o toj simbolici.
Zaključak svega je da komisija (i to ne samo ova, nego većina njih u zadnje vrijeme) nema pojma o spomeničkoj skulpturi, pa ni u tolikoj mjeri da bi znala što je ustvari skulptura. O napušenim tumačenjima simbolike i značenja reći ću još samo ovo: ako trebamo pročitati objašnjenja „stručnjaka“ komisije kako bi shvatili o čemu se radi u skulpturi, onda se publiku namjerno lišava njenog vlastitog dojma i doživljaja i nameće joj se tuđi, dakle – proglašava ju se priglupom. S druge strane, ako likovna umjetnost treba verbalno tumačenje, ona prestaje biti likovna. Ovo je dokaz da se multimedijalnost pod okriljem „stručnjaka“ uvlači na mjesto likovne umjetnosti, a to je već svima jasna podvala.
Indikativno je i zabrinjavajuće, da se prvi natječaji redovito poništavaju, pa onda raspisuju ponovljeni, na kojima umjetnici koji su sudjelovali na prvom natječaju više ne pristupaju, a umjesto njih se javljaju većinom amateri. Osim toga se kroz sav taj amaterski mulj kojeg odobravaju netalentirani i kiparski nemušti umjetnici profesionalci i takozvani stručnjaci provlači tipično amaterska spika koja prati i svaki prosječni i ispodprosječni dizajnerski, a ne umjetnički uradak: naime, usklađuje se okoliš sa spomenikom, upravo kao što se u Ikei kupuje print kao slika koja paše s kaučom u dnevnoj sobi. Ako spomenik i skulptura vrijedi, ona vrijedi svugdje i istaći će se čak i u neusklađenom i manje primjerenom okolišu. U tom slučaju će gledatelj reći da je skulptura jako dobra, ali da joj okoliš smeta i da ju treba postaviti negdje drugdje. U svim ovim nabrojenim slučajevima zalutalih multimedijalnih dosjetki (i ponekog neuspjelog kiparskog uratka) ni najidealniji okoliš ne može spasiti ispraznost, izdizajnirane dosjetke i kiparsku netalentiranost, čemu nažalost danas svjedočimo.
Ingrid Runtić
Vezani članci:
http://hop-portal.com/2015/08/tko-je-autor-potpuno-promasenog-spomenika-tudmana-u-kninu/
