OTKRIVAMO TKO JE BEOGRAĐANIN SLAVIŠA LEKIĆ KOJEG INTERVJUIRA ‘NACIONAL’

O bolesnom šizofreničaru Aleksandru Vučiću ne treba davati  intervju “Nacionalu” isti takav oboljeli velikosrpski novinar Slaviša Lekić, kolumnist četničkog portala Vaseljenska.com

U životu uvijek vrijedi poslovica kako nije najbitnije tko za koga nešto priča, nego je puno bitnije kakve su ljudske i moralne kvaliteteonoga što za netkog nešto javno tvrdi i govori. I sukladno toj istini, možemo sa dosta čuđenja i nevjerice ispratiti nedavni intervju Slaviše Lekića, što ga je objavio zagrebački tjednik “Nacional.” Nije uopće sporno činjenično političko stanje koje Slaviša Lekić, iskusni beogradski novinar i vlasnik skupocjenog, ali malo čitanog jet-set magazina “Status” iznosi u razgovoru sa beogradskim dopisnikom “Nacionala” Davorom Pašalićem. I bez Lekićeve ispovijesti Pašaliću o, ponajviše psihološkoj analizi ličnosti bivšega huligana sa Zvezdine sjeverne tribine nogometnog stadiona, znamo svi da se radi o neuravnoteženoj i nenormalnoj osobi po imenu i prezimenu Aleksandar Vučić, o kojoj smo podrobno pisali kad god je bilo povoda za to i što ćemo, naravno, činiti i ubuduće. Na takav posve ispravan stav o Vučiću ima pravo i Slaviša Lekić, ali samo kao pokajnik i  eventualno kao razočarani i kronično pijani velikosrbin, a ne kao netko tko treba o svome političkom istomišljeniku iznositi moralne sudove. Rat nije partija tenisa, pa da se brzo zaborave i preko noći izbrišu potoci krvi koji su tekli, jednako i zaslugama Aleksandra Vučića, ali i pedesetšestogodišnjeg Slaviše Lekića, u ratno vrijeme zajapurenog velikosrpskog pristašu. Zapanjujuće je kako jedan politički tjednik koji preferira imati ozbiljnu čitateljsku publiku, za sugovornika na tako ozbilju temu usporedbe dva luđaka i manijaka na političkoj sceni Srbije, a to su nepobitno i Milošević i Vučić, uzima kao moralnog suca Slavišu Lekića. On je u doba Miloševićeve ratne i poratne strahovlade u Srbiji radio za šesto odjeljenje i sad neraspuštene političke tajne policije u Srbiji i kolege i kolegice s posla potkazivao policiji. Za uzvrat je v ječito pijani Slaviša Lekić, od toga istog režima, imao odriješene ruke kritizirati sve poteze Miloševićeve ratnohuškaške klike i tako dodatno zavaravati narod, sebi pribavljajući oreolu lažnog Don Kihota. Nije on nikad jurišao na Miloševićeve, ili sad na Vučićeve vjetrenjače bez političkog patrona, upravo onoga koga je, tobože, hrabro napadao, a iza leđa u korist svakog srpskog vladara obavljao prljave poslove policijskog cinkanja kolega.

O ratnim zločincima tipa Miloševića ili Vučića trebaju govoriti u Srbiji isključivo ljudi bez maslaca na glavi, među koje nikako ne spada Lekić. Nije on slučajno novinarski nagrađivan od strane Miloševićeva režima devedesetih godina u vrijeme najjačeg progona svakog slobodoumnog i iskrenog protivnika zlodjela pokojnog srbijanskog diktatora, što se u potaji otrovao predoziranim lijekovima, kako ne bi dočekao izricanje doživotne zatvorske presude za ratne zločine. Neupitna je Lekićeva tvrdnja da je Vučić potencijalno još veći zlotvor od Miloševića, jer u Srbiji, očito, i nad Neronom ima još veći Neron, sem ako netko, opet s pravom ne zamijeti kako Vučiću, recimo, bolje stoji usporedba s Kaligulom. I jedino je u pravu Slaviša Lekić kad izvodi krajnji zaključak koga su i politički nepismeni ljudi svjesni, a to je da bi kaligula Vučić sutra ubijao s jednakom strašću kao što je do jučer ubijao Neron Milošević.Ali, tko je danas u eri inetrneta toliko neinformiran da tek letimičnim pogledom i uvidom u svijet informacija, ne otkrije kako Slaviša Lekić i danas i dalje lebdi u velikosropskim oblacima, kao što je to činio cijeloga života. Taj Crnogorac koji se srami svoga nacionalnog korijena i glumi velikosrbina u Beogradu, rođen je u Kosovskoj Mitrovici, a zahvaljujući nekad neizostavnom uvjetu zapošljavanja novinara u Srbiji isključivo iz reda pripadnika ili barem otovrenih simpatizera komunizma u bivšoj Jugoslaviji, preambiciozni nesvršeni student turizma Slaviša Lekić, vinuo se u novinarske vrhove u Srbiji. Odustao je od prvotno izabranog poziva rada u turizmu, još manje u žuvljevitom i trnovitom ugostiteljstvu u dimu roštilja i kobasica, te se vođen rukom sudbine negativne društvene selekcije u doba komunizma – kretenizma otisnuo u novinarsku orbitu.S malo dara za pisanje, ali s urođenom prepotencijom i arogancijom umišljenog i samozvanog dramskog pisca u pokušaju, oprobao se i u pisanju aforizama i groteski, ne samo političkog, nego i zabavnog sadržaja. I nije uspio nasmijati nitkog osim samog sebe. Ne zna se jesu li bili tragičniji ili smiješniji njegovi serijski novinarski promašaji u uređivanju negdašnje huligansko – navijačke lektire za najmlađe tinedjžerske početnike i kandidate za teške prestupnike časopisa “Ćao tifo”, ili ipak odnosi primat u Lekićevim novinarskim top promašajima propali projekt jet-set tjednika, upakiranog u europski dizajn i Lekićevo srbijsnko i balkansko ništavilo netaleniranog Lekićevog koncepta tjednika”Status.” Njega još od daleke 1998. osim Lekićeve rasturene obitelji, ne čita nitko ozbiljan u Srbiji i samo on zna kakvim mađioničarskim trikovima opstaje na surovom tržišu ponude i tražnje informacija. Između ova dva glazbena intermeca u nesupješnim pothvatima plasiranja sportskih i estradnih medijskih sadržaja, poglavito iz oblasti filma i glazbe, ali i drugih oblika umjetnosti, Lekić se u biti najviše pokušao dokazati kao samoproglašeni politički komentator i analitičar.

Kako je prirodno neskroman i sebi u zrcalu često voli persirati i sebe doživljavati i kao duhovitoga tekstopisca, u čiji talenat, na njegovu žalost, čitatelji za 35 godina njegovoga rada nisu uspjeli proniknuti i shvatiti, Lekić nastavlja svoju velikosrpsku Odiseju na pročetničkom portalu Vaseljenska.com, a njegove misli tipa “vijesti iz nesvijesti” vrlo često prenosi još jedan dokazani pomahnitali velikosrpski politički portal pod nazivom Stanje stvari. I na oba portala veleumni pisci velikosrpskih baljezgarija su listom osvjedočeni borci za četničku stvar, među kojima i Slaviša Lekić. I kako sad bilo tko normalan može za ozbiljno uzeti “Nacional”, njihovo uredništvo, napose i njihovoga dopisnika, koji za, navodno vrsnoga analitičara političke situacije u Srbiji uzima jednog, čak i nekamufliranog velikosrbina poput Slaviše Lekića. I kad je u “Nacionalu” u pero Davora Pašalića reklamirao svoju knjigu “Svaka čast Vučiću,” sastavljenu od taksativnih dvadesetogodišnjih zapisa svih ultračetničkih, potom i loše prefarbanih mondijalističkih izjava Vučića, taj isti Slaviša Lekić u Beogradu i dalje na internet portalima sanja vlažne veliksrpkse snove. I koja je poanta da jedan četnik Lekić elaborira o lažnoj političkoj preobrazbi jednog drugog četnika tipa Vučića? Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Kao što je bila tragikomična i njegova ranija promocija knjige zapisa najblesavijih i najglupljih izjava četničkog vojvode i ratnog zločinca Tomislava Nikolića. To je Lekić još 2008. pompozno naslovio kao književno djelo u pokušaju “Zamlaćivanje.” I doista je bilo mlaćenje prazne slame čitati opetovane umotorine primitivnog šumadijskog gedže Nikolića, sročene u prepisivački rukopis Lekića iz sabranih tiskanih bilješki prostaka Nikolića. Na razini nečega što bi se moglo okarakterizirati kao štivom na ivici debiliteta je i Lekićev leksikografski debi, oličen u izdanju knjige “Tko je tko u Srbiji”, uz popis, po njegovom standardu, životopisa najznačajnijih građana Srbije današnjeg vremena, biranih iz raznih oblasti, dakako po subjektivnom shvaćanju neukog propalog studenta prve godine turizmologije. Ali, takve posve nedovršene ličnosti, oduvijek su u zemlji bez jasno utvrđenih kriterija društvenog statusa, najviše i uspijevale u zemlji na zapadnim granicama brdovitoga Balkana.

Jer, Slaviša Lekić se izbačen iz katapulta jugosrpskog komunizma i kretenizma kao vrlo mlad našao u novinarstvu, gdje po objektivnim mjerilima, njemu kao čovjeku oskudnog i često i vulgarnog i mnogo puta javno demonstriranog psovačkog stila izražavanja, nikad nije bilo mjesto. Ali, njegov izričaj u novinarstvu, bio je ujedno i izričaj njegovih poslodavaca, što su ga još golobradog posalli na vatreno novinarsko krštenje. Samari su mu bili brži od konja, a on kao neliječeni alkoholičar i kockar toga nikad nije ni mogao biti svjestan. Najmanje je to danas, kad pod stare dane i potkraj već nevjerojatno duge karijere u poslu u koji je zalutao, ne taji da je kao policijski doušnik sastavljao i popis 362 imena policajaca koje bi trebalo dostaviti Tribunalu u Haagu. Radio je to netom nakon lažne uspostave fingirane demokracije u Srbiji poslije pada Miloševića s vlasti na izmaku 2000. godine. I želio je kao pijun dotadašnjeg poslodavca Miloševića, oprati time najprije vlastitu prljavu biografiju i ponuditi svoje usluge novim politčkim poslodavcima u Srbiji. A, poznato je kako manje ili više sve političke stranke u Srbiji, vrline poštenja, časti, iskrenosti, dostojanstva, morala, pravde i istine razumiju kao loše ispričani vic, a neki, bilo živi ili mrtvi političari u Srbiji, poručuju svim podanicima u Srbiji da moral mogu potražiti još jedino u odajama crkve. I u tako nemoralnoj sredini, razumljivo je što je amoralni lik poput Slaviše Lekića dosegnuo orlovske visine. Bilo je razvidno da je mladom policijskom doušniku put u novinarstvu popločan sigurnim stazama još od njegovih prvih uredničkih dana u “Omladinskim novinama”, zatim u sličnom formatu pod kraticom NON ( Nove omladinske novine), gdje ni slučajno u prijeratno doba totalitarnoga društvenog sustava partijskog jednoumlja nije mogao biti niti vanjski suradnik, kamoli glavni i odgovorni urednik da nije suradnik Službe, u Srbiji, od milja dodavane i ruskim sufiksom Službe – Družbe. Ljudima njegova kova to je uistinu bio spoj lijepoga i korisnoga, jer su profitabilni i plaćeni i političkim zaslugama vječno pretplaćeni posao, radili strasno, vjerujući i zarađujući od krvavih komunističkih ideala. Laka mu je i brza bila preobrazba iz okorjelog komunista u ovještalog srpskog fašista i pročetničkog kolumnista. To je barem u Srbiji, dokazano, put do kojeg su mnogi stizali i najbržom prečicom, bilo da su političari ili novinari, oni što zajedno najviše kreiraju naopaku društvenu svijest u zemlji pomračenoga uma. I tako je, mijenjajući redakcije kao ciganin konje, Slaviša Lekić stigao uređivati i politički tjednik “Reporter” i biti opet u samo srpskim okvirima, i nigdje izvan granica pašaluka, i eminentnim komentatorom i Miloševićeve crvene “Borbe”, a samo malo iza toga i, tobože, plave i lažno oporbene “Naše Borbe.” U prvoj je “Borbi” vodio borbu protiv Miloševićevih, Šešeljvih i Draškovićevih protivnika, a kad je dobio zadaću od Službe – Družbe, brže se i od najbrže divlje vlasničke pretvorbe u Srbiji, premetnuo u ruho glasnogovornika Zorana Đinđića u “Našoj Borbi.” I kad je inflacija prebukiranih srpskih novina koje nisu imale dostatan broj čitatelja, neminovno dovela do gašenja mnogih od njih, za vječitog pustolova Lekića nije bilo ni nagovještaja duge sibirske zime u vidu kronične besposlice ili još manje financijske upale džepne maramice, od čega boluje većina poštenog dijela novinarskog svijeta i to ne samo u Srbiji. Brzo je kao stranački uhljeb dokazani kameleon Lekić našao uhljebljenje u “Danasu”. Tamo je bančio i pijančio sa kroničnim pijandurama i također suradnicima srpske tajne policije Dejanom Sretenovićem i Ivanom Mrđenom, provocirajući, skupa s njima, zaposlene kiselim šalama na račun režima, da bi u smiraj radnoga vremena, odlazio u policiju po dodatnu napojnicu. I kad se dostatno obogatio živeći parazitski na račun poštenoga svijeta, otvoriše mu isti takvi i gori od njega iz političkog podzemlja Srbije nova vrata novinarskog raja. Postao je vlasnikom, megalomanski zamišljenog tjednika “Status”, koji mu je od daleke 1998. do danas samo formalno i fiktivno prikazano glavni izvor prihoda, neovisno od stalne suradnje i političkih velikosrpskih komentara na četničkim portalima tipa Vaseljenska.com i njoj sličnim kao što je, recimo, Stanje stvari, ne računajući naravno, već opisane dodatne izvore prihoda podlim i podmuklim radnjama policijskog potkazivanja od čega i sad  živi kao bubreg u loju.

Danas je novinarski veteran i samo u dubini vlastite uobrazilje još tituliran i kao “doajen” ili “bard” novinarstva, nesvjestan da je red da mu u poznu jesen karijere takvu vrstu priznanja oda netko neutralan. Ali, nema čak ni zemlji zamagljenih i zapuštenih vrijednosti poput Srbije takvog čoveka koji bi svim mangupskim i uličarskim bojama premazanog Slavišu Lekića mogao svrstati u novinarske veličine. On kao 56 – godišnjak koji javno voli pričati kako je zaustavio brojati godine u svojoj 37. godini, još djeluje u svome šestom desetljeću kao neformirana i nedozrela ličnost razine razmišljanja običnog pučkoškolca. To se ogleda kroz bezvezni sadržaj njegovoga twitter profila gdje razmijenjuje poruke sa ljudima iz svijeta visoke politike u Srbiji. Oni su redom i dokazano na Lekićevu nivou, te ne treba uzimati za ozbiljno njegovo hvalisanje kako ga na twitteru prati srpska društvena i politička elita. Kakav vlasnik profila, takva i elita njegovih  internetskih pratitelja. O sebi je Slaviša Lekić kao razvedeni suprug novinarke Bojane Lekić najviše kazao svojim učestalim javnim ispadima i vrijeđanjem i omalovažavanjem žena na svakom koraku. U braku je ponižavao, verbalno i umalo i fizički maltretirao u stanju kroničnog i neliječenog pijanstva suprugu Bojanu Lekić. Razvod je bio neizbježan epilog,a bivša ga je supruga i kasnije opisivala u javnosti kao poročnoga čovjeka sklonog i verbalnom nasilju na granici fizičkih nasrtaja. Nedavno je Slaviša Lekić imao još jedan javni skandal kada nije birao riječi vrijeđajući, inače, dokazano neuspješnu ministricu u srbijanskoj Vladi Zoranu Mihajlović, aluzijama na njenu, kao veli crnogorski velikosrbin Lekić, “prirodno ograničenu žensku pamet.” Zato je Slaviša Lekić kao potvrđeni mrzitelj žena, pisao ode radosti pokojnome direktoru RTS-a Aleksandru Tijaniću, da bi ga kasnije nazivao najgorima imenima. Kakav god bio, također, politički prevrtljivi, nepouzdani i do kraja života prijetvorni Tijanić, nije mu promaklo nalavalentno Lekićevo iskazivanje neumjerenih komplimenata da je u jednom trenutku javno posumnjao kako je Lekić i zaljubljen u njega. No, kasnije mu je u otvorenoj i javnoj prepisci i obostranom čašćavanju najgrubljim epitetima u niskotiražnom, samo u pročelju lista naslovljenom ozbiljnom “građanskom” dnevnom glasilu “Danas” Lekić dokazao kako od njegove muške ljubavi, pa do mržnje postoji samo tanka crvena nit. Tako je to barem opisao i doživio Lekićeve ispade pokojni Tijanić, osobito čin njegovih ozbiljnih i teških telefonskih prijetnji Tijaniću i njegovoj obitelji, zbog čega je morala reagirati i policija. Kad bi Slaviša Lekić, samozvani tumač misli i djela svoga četničkog istomišljenika i suborca Aleksandra Vučića, imao barem malo svijesti i savjesti, davno bi se povukao u zavjetrinu i u hladovini brojao vrijeme do mirovine. Bog mu nije podario ni pameti, ni mudrosti, a jedno bez drugoga nikako ne ide. Kad bi barem imao zrnce pameti i mudrosti, znao bi da čast i dostojanstvo moralno degradirane Srbije, danas najviše brane dame i ljepotice poput novinarki RTS-a Nataše Miljković ili Maje Nikolić, ili recimo, glumice i producentice Bojane Maljević, koja ima na internetu i vlastiti blog sajt, kao što svoj privatni društveno politički sajt posjeduje i novinarka RTS-a Nataša Miljković. Upravo su takve dame bez oraha u džepovima poput Lekića, uspjele barem malo osvijetlati pred svijetom dobrano uprljani obraz Srbije, koji su u novinarstvu najviše kaljali dvoličnjaci i licemjeri Lekićeva profila. Kad pijani kockar Slaviša Lekić u svim spomenutim ljepoticama na novinarskoj i umjetničkoj sceni Srbije ne bi gledao samo seksualne objekte svojih požuda i strasti, vidio bi u njihovim riječima i ostvarenim životnim djelima i nešto više od seksualnog nagona koji ga i u poodmakloj dobi obuzima kad god vidi i djevojku kojoj bi sad i otac ili čak i djed mogao biti. Ali, Lekić pritom nema prirodni ljudski i muški nagon, nego samo animalni instikt, što je mnogo puta dokazao u javnom omalovažavanju ženskog roda.Ali, da je Lekić kao četnik sa otrovnim perom u ruci samo na taj način  verabalan način opasan, najbolje je razočaranom ispoviješću u javnosti rekla njegova bivša supruga Bojana Lekić. I tako, kao veli i Bojana Lekić, samo verbalnom, ali u praksi neostvarenom, seksualnom atentatoru Slaviši Lekiću, prirodno mjesto i spada u okruženju istinskog ratnog atentatora Aleksandra Vučića. On je bacao bombe na bojištu kod Jevrejskoga groblja u Sarajevu, dok je tu luđačku ratnu avanturu jednog od svojih četničkih miljenika, vatreno i ponosito opisivao i dočaravao Slaviša Lekić na stupcima brojnih srpskih tiskovina. I znakovito je da je od prvih novinarskih dana, sve do finiša njegove karijere, njegovo prvo i sad aktualno zvanje u novinarstvu uvijek bilo ono najviše uredničko. Pored toliko diplomiranih studenata i studentkinja novinarstva u Srbiji, ljudskih i moralnih kvaliteta koje kosmički prevazilaze skromne ljudske i intelektualne kapacitete Slaviše Lekića, taj novinarski i životni Liliputanac kani i dalje izigravati novinarskog i ljudskog Gulivera u zemlji moralnih patuljaka.

Dragan Ilić

DOPISNIK IZ BEOGRADA