Slaviša Lekić lažni novinarski i ljudski Guliver i samozvani moralni sudac u zemlji moralnih patuljaka
O bolesnom šizofreničaru Aleksandru Vučiću ne treba davati intervju “Nacionalu” isti takav oboljeli velikosrpski novinar Slaviša Lekić, kolumnist četničkog portala Vaseljenska.com
Jer, Slaviša Lekić se izbačen iz katapulta jugosrpskog komunizma i kretenizma kao vrlo mlad našao u novinarstvu, gdje po objektivnim mjerilima, njemu kao čovjeku oskudnog i često i vulgarnog i mnogo puta javno demonstriranog psovačkog stila izražavanja, nikad nije bilo mjesto. Ali, njegov izričaj u novinarstvu, bio je ujedno i izričaj njegovih poslodavaca, što su ga još golobradog posalli na vatreno novinarsko krštenje. Samari su mu bili brži od konja, a on kao neliječeni alkoholičar i kockar toga nikad nije ni mogao biti svjestan. Najmanje je to danas, kad pod stare dane i potkraj već nevjerojatno duge karijere u poslu u koji je zalutao, ne taji da je kao policijski doušnik sastavljao i popis 362 imena policajaca koje bi trebalo dostaviti Tribunalu u Haagu. Radio je to netom nakon lažne uspostave fingirane demokracije u Srbiji poslije pada Miloševića s vlasti na izmaku 2000. godine. I želio je kao pijun dotadašnjeg poslodavca Miloševića, oprati time najprije vlastitu prljavu biografiju i ponuditi svoje usluge novim politčkim poslodavcima u Srbiji. A, poznato je kako manje ili više sve političke stranke u Srbiji, vrline poštenja, časti, iskrenosti, dostojanstva, morala, pravde i istine razumiju kao loše ispričani vic, a neki, bilo živi ili mrtvi političari u Srbiji, poručuju svim podanicima u Srbiji da moral mogu potražiti još jedino u odajama crkve. I u tako nemoralnoj sredini, razumljivo je što je amoralni lik poput Slaviše Lekića dosegnuo orlovske visine. Bilo je razvidno da je mladom policijskom doušniku put u novinarstvu popločan sigurnim stazama još od njegovih prvih uredničkih dana u “Omladinskim novinama”, zatim u sličnom formatu pod kraticom NON ( Nove omladinske novine), gdje ni slučajno u prijeratno doba totalitarnoga društvenog sustava partijskog jednoumlja nije mogao biti niti vanjski suradnik, kamoli glavni i odgovorni urednik da nije suradnik Službe, u Srbiji, od milja dodavane i ruskim sufiksom Službe – Družbe. Ljudima njegova kova to je uistinu bio spoj lijepoga i korisnoga, jer su profitabilni i plaćeni i političkim zaslugama vječno pretplaćeni posao, radili strasno, vjerujući i zarađujući od krvavih komunističkih ideala. Laka mu je i brza bila preobrazba iz okorjelog komunista u ovještalog srpskog fašista i pročetničkog kolumnista. To je barem u Srbiji, dokazano, put do kojeg su mnogi stizali i najbržom prečicom, bilo da su političari ili novinari, oni što zajedno najviše kreiraju naopaku društvenu svijest u zemlji pomračenoga uma. I tako je, mijenjajući redakcije kao ciganin konje, Slaviša Lekić stigao uređivati i politički tjednik “Reporter” i biti opet u samo srpskim okvirima, i nigdje izvan granica pašaluka, i eminentnim komentatorom i Miloševićeve crvene “Borbe”, a samo malo iza toga i, tobože, plave i lažno oporbene “Naše Borbe.” U prvoj je “Borbi” vodio borbu protiv Miloševićevih, Šešeljvih i Draškovićevih protivnika, a kad je dobio zadaću od Službe – Družbe, brže se i od najbrže divlje vlasničke pretvorbe u Srbiji, premetnuo u ruho glasnogovornika Zorana Đinđića u “Našoj Borbi.” I kad je inflacija prebukiranih srpskih novina koje nisu imale dostatan broj čitatelja, neminovno dovela do gašenja mnogih od njih, za vječitog pustolova Lekića nije bilo ni nagovještaja duge sibirske zime u vidu kronične besposlice ili još manje financijske upale džepne maramice, od čega boluje većina poštenog dijela novinarskog svijeta i to ne samo u Srbiji. Brzo je kao stranački uhljeb dokazani kameleon Lekić našao uhljebljenje u “Danasu”. Tamo je bančio i pijančio sa kroničnim pijandurama i također suradnicima srpske tajne policije Dejanom Sretenovićem i Ivanom Mrđenom, provocirajući, skupa s njima, zaposlene kiselim šalama na račun režima, da bi u smiraj radnoga vremena, odlazio u policiju po dodatnu napojnicu. I kad se dostatno obogatio živeći parazitski na račun poštenoga svijeta, otvoriše mu isti takvi i gori od njega iz političkog podzemlja Srbije nova vrata novinarskog raja. Postao je vlasnikom, megalomanski zamišljenog tjednika “Status”, koji mu je od daleke 1998. do danas samo formalno i fiktivno prikazano glavni izvor prihoda, neovisno od stalne suradnje i političkih velikosrpskih komentara na četničkim portalima tipa Vaseljenska.com i njoj sličnim kao što je, recimo, Stanje stvari, ne računajući naravno, već opisane dodatne izvore prihoda podlim i podmuklim radnjama policijskog potkazivanja od čega i sad živi kao bubreg u loju.
Danas je novinarski veteran i samo u dubini vlastite uobrazilje još tituliran i kao “doajen” ili “bard” novinarstva, nesvjestan da je red da mu u poznu jesen karijere takvu vrstu priznanja oda netko neutralan. Ali, nema čak ni zemlji zamagljenih i zapuštenih vrijednosti poput Srbije takvog čoveka koji bi svim mangupskim i uličarskim bojama premazanog Slavišu Lekića mogao svrstati u novinarske veličine. On kao 56 – godišnjak koji javno voli pričati kako je zaustavio brojati godine u svojoj 37. godini, još djeluje u svome šestom desetljeću kao neformirana i nedozrela ličnost razine razmišljanja običnog pučkoškolca. To se ogleda kroz bezvezni sadržaj njegovoga twitter profila gdje razmijenjuje poruke sa ljudima iz svijeta visoke politike u Srbiji. Oni su redom i dokazano na Lekićevu nivou, te ne treba uzimati za ozbiljno njegovo hvalisanje kako ga na twitteru prati srpska društvena i politička elita. Kakav vlasnik profila, takva i elita njegovih internetskih pratitelja. O sebi je Slaviša Lekić kao razvedeni suprug novinarke Bojane Lekić najviše kazao svojim učestalim javnim ispadima i vrijeđanjem i omalovažavanjem žena na svakom koraku. U braku je ponižavao, verbalno i umalo i fizički maltretirao u stanju kroničnog i neliječenog pijanstva suprugu Bojanu Lekić. Razvod je bio neizbježan epilog,a bivša ga je supruga i kasnije opisivala u javnosti kao poročnoga čovjeka sklonog i verbalnom nasilju na granici fizičkih nasrtaja. Nedavno je Slaviša Lekić imao još jedan javni skandal kada nije birao riječi vrijeđajući, inače, dokazano neuspješnu ministricu u srbijanskoj Vladi Zoranu Mihajlović, aluzijama na njenu, kao veli crnogorski velikosrbin Lekić, “prirodno ograničenu žensku pamet.” Zato je Slaviša Lekić kao potvrđeni mrzitelj žena, pisao ode radosti pokojnome direktoru RTS-a Aleksandru Tijaniću, da bi ga kasnije nazivao najgorima imenima. Kakav god bio, također, politički prevrtljivi, nepouzdani i do kraja života prijetvorni Tijanić, nije mu promaklo nalavalentno Lekićevo iskazivanje neumjerenih komplimenata da je u jednom trenutku javno posumnjao kako je Lekić i zaljubljen u njega. No, kasnije mu je u otvorenoj i javnoj prepisci i obostranom čašćavanju najgrubljim epitetima u niskotiražnom, samo u pročelju lista naslovljenom ozbiljnom “građanskom” dnevnom glasilu “Danas” Lekić dokazao kako od njegove muške ljubavi, pa do mržnje postoji samo tanka crvena nit. Tako je to barem opisao i doživio Lekićeve ispade pokojni Tijanić, osobito čin njegovih ozbiljnih i teških telefonskih prijetnji Tijaniću i njegovoj obitelji, zbog čega je morala reagirati i policija. Kad bi Slaviša Lekić, samozvani tumač misli i djela svoga četničkog istomišljenika i suborca Aleksandra Vučića, imao barem malo svijesti i savjesti, davno bi se povukao u zavjetrinu i u hladovini brojao vrijeme do mirovine. Bog mu nije podario ni pameti, ni mudrosti, a jedno bez drugoga nikako ne ide. Kad bi barem imao zrnce pameti i mudrosti, znao bi da čast i dostojanstvo moralno degradirane Srbije, danas najviše brane dame i ljepotice poput novinarki RTS-a Nataše Miljković ili Maje Nikolić, ili recimo, glumice i producentice Bojane Maljević, koja ima na internetu i vlastiti blog sajt, kao što svoj privatni društveno politički sajt posjeduje i novinarka RTS-a Nataša Miljković. Upravo su takve dame bez oraha u džepovima poput Lekića, uspjele barem malo osvijetlati pred svijetom dobrano uprljani obraz Srbije, koji su u novinarstvu najviše kaljali dvoličnjaci i licemjeri Lekićeva profila. Kad pijani kockar Slaviša Lekić u svim spomenutim ljepoticama na novinarskoj i umjetničkoj sceni Srbije ne bi gledao samo seksualne objekte svojih požuda i strasti, vidio bi u njihovim riječima i ostvarenim životnim djelima i nešto više od seksualnog nagona koji ga i u poodmakloj dobi obuzima kad god vidi i djevojku kojoj bi sad i otac ili čak i djed mogao biti. Ali, Lekić pritom nema prirodni ljudski i muški nagon, nego samo animalni instikt, što je mnogo puta dokazao u javnom omalovažavanju ženskog roda.Ali, da je Lekić kao četnik sa otrovnim perom u ruci samo na taj način verabalan način opasan, najbolje je razočaranom ispoviješću u javnosti rekla njegova bivša supruga Bojana Lekić. I tako, kao veli i Bojana Lekić, samo verbalnom, ali u praksi neostvarenom, seksualnom atentatoru Slaviši Lekiću, prirodno mjesto i spada u okruženju istinskog ratnog atentatora Aleksandra Vučića. On je bacao bombe na bojištu kod Jevrejskoga groblja u Sarajevu, dok je tu luđačku ratnu avanturu jednog od svojih četničkih miljenika, vatreno i ponosito opisivao i dočaravao Slaviša Lekić na stupcima brojnih srpskih tiskovina. I znakovito je da je od prvih novinarskih dana, sve do finiša njegove karijere, njegovo prvo i sad aktualno zvanje u novinarstvu uvijek bilo ono najviše uredničko. Pored toliko diplomiranih studenata i studentkinja novinarstva u Srbiji, ljudskih i moralnih kvaliteta koje kosmički prevazilaze skromne ljudske i intelektualne kapacitete Slaviše Lekića, taj novinarski i životni Liliputanac kani i dalje izigravati novinarskog i ljudskog Gulivera u zemlji moralnih patuljaka.
Dragan Ilić
DOPISNIK IZ BEOGRADA