U nedjelju smo nazočili još jednoj epizodi trivijalne medijsko političke sapunice s Aleksandrom Vučićem u glavnoj ulozi tragikomičnog srbijanskog serijala. Najprije su na sva zvona srbijanski mediji pod paskom sumanutoga srbijanskog lidera Vučića obznanili kako se na premijera sprema navodni državni udar. U tu svrhu su i promovirali stanovitoga bivšeg policajca, sad u statusu umirovljenika koji je u barem osam navrata snimljen kako, navodno, motri na Vučićevu kuću. On je identificiran i lociran, ali kako to obično i biva u banana državama poput Srbije, cijela se medijska galama i digla tijekom vikenda samo kako bi se obični puk što u prosjeku živi na ivici, ili i češće ispod granice ezgistencije, odvratio od ključnih životnih problema, vezanih za tešku socijalnu situaciju, prouzročenu katastrofalnom ekonomskom politikom Vučićeve svite ekonomskih neznalica. I da bi nedjeljna zabava milijuna Srba potrajala što dulje, kao dodatak navodnom ugrožavanju sigurnosti Vučića, pridodat je još i uzajamni obračun novinarske mafije Informera i Kurira. Nema milosti u surovoj borbi za opstanak dva mafijaška lista, sve do nedavno oba pod čvrstim nadzorom gospodara tame u Srbiji poludjelog Aleksandra Vučića. Kao što je poznato, “Kurir” se otrgnuo iz Vučićevih pandži i sad sije javno sve zajedničke bedastoće koje su do jučer činili zajedno sa samim Vučićem i njihovim političkim istomišljenicima iz dnevnoga biltena vlasti pod nazivom Informer. Tu se teške riječi i uzajamne uvrede jednih prema drugima sustižu i prestižu jedna drugu brzinom svjetlosti. Vrhunac srbijanske prtodoksne gluposti i ludosti bilo je nedjelno Vučićevo dragovoljno testiranje na detektoru laži u policijskoj postaji. Otišao je tamo samoinicijativno kako bi dokazao na poligrafu da nije uopće upleten u kaznene radnje ucjene, iznude i prijetnji spram bivšega direktora “Kurira” Aleksandra Kornica. Ovaj ga je u intervjuu “Kuriru” optužio da su ga Vučićevi čelni ljudi i dva dokazana poslušnika, urednik Kurira Dragan Vučićević i direktor istoga glasila Damir Dragić ucjenjivali, prijetili i pokušavali iznuđivati u jednome suterenu kavane u Zemunu. Kornic je sve podrobno opisao i to prijavio i policiji, koja, naravno, sukladno svojoj podređenosti samo jednom čovjeku u državi, nije htjela reagirati i tako se Kornic našao sam na vjetrometini. Kao što se i dalo očekivati, Vučić je na polifrafu, koji su čitali ljudi pod kontrolom njegove desne ruke, ministra Nebojše Stefanovića, čovjeka s plagiranim i ukradenim doktorskim radom na privatnom fakultetu, prošao bez ikakvih otegotnih okolnosti. I sad je u toj šaradi Vučić pred stadom srbijanskih ovaca što bleje za njim kao za ovnom kojemu je oko vrata okačeno zvono kao predvodniku stada, tobože dokazao svoju nevinost. I sad tek predstoji lov na vještice, točnije na one što su se kritički intoniranim tekstovima i komentarima u Srbiji usudili dovesti u pitanje nepogrešivost umobolnog srbijanskog vođe Aleksandra Vučića. Po strani ostaje i činjenica da se nigdje u svijetu, pa ni u Srbiji, poligrafsko ispitivanje ne tretira kao validni dokaz pred sudom, tim prije što je Vučićev policijski poligraf bio obična, dogovorena lakrdija u sprezi s ministrom policije Nebojšom Stefanovićem, najvjernijim Vučećevim suradnikom. Kad je već toliko htio pred poligraf, što nitkom nije palo na pamet kako bi se proveo u poligrafskom testiranju, recimo, u New Yorku, Londonu ili Berlinu? Jasno, tamo nema utjecaja i moći kontrole nad radom tamošnje policije, te bi i ishod testiranja bio posve drugačiji. Ovako je cirkuska točka u izvedbi Vučića u Srbiji dobila samo još jedan novi čin.
Činjenica da se otvoreno i nekažnjeno prijeti brojnim poslenicima javne riječi što imaju smjelosti govoriti otvoreno o pogubnom djelovanju Vučićeva fašističkog režima, nitkog u Srbiji nimalo ne pogađa. Tako su se na meti najžešćih napada i prijetnji ili batinama, ili ubojstvom, našli Vukašin Obradović, predsjednik NUNS-a ( Nezavisne udruge novinara Srbije ), Ivan Ninić, novinar i utemeljitelj NVO udruge Centar za vladavinu prava i novinar i humorist Zoran Kesić, autor najpopularnije humorističke talking show emisije koja karikira Vučićev režim na TV B92. Na kristalno jasne i očigledne prijetnje batinama i smrću spomenutim javnim ličnostima, nitko u policiji ne želi reagirati, jer su unaprijed dobili političke instrukcije od glavnoga instruktora vožnje Aleksandra Vučića da se tako drso, bezobrazno i protivno pozivu i svrsi policije ponašaju prema spomenutim građanima. Njih je režim nekažnjenih ratnih zločinaca i ubojica sa bojišnica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stigmatizirao kao nepoćudne i ako netko takvim ljudima učini bilo kakvo zlodjelo, to se u zemlji bezumlja i bezakonja kakva je Srbija ne uzima za zlo, niti se policija, tužiteljstvo i sud bave kažnjavanjem eventualnih protupravnih radnji prema ljudima koji ne uživaju nikakvu policijsku i pravnu zaštitu u Srbiji. Primjerice, Ivana Ninića su još ljetos dvojica mladića u dobi oko dvadeset godina iz zajede napali gvozdenim šipkama, izudarali ga i nanijeli mu tjelesne ozljede radi kojih je morao zatražiti i liječničku pomoć. U povodu toga slučaja nitko se od političkih stranaka nije javno očitovao, a medijski je to propraćeno u Srbiji tek kao lanjski snijeg. I skandalozna šutnja nadležnih u Srbiji govori kako postoji znak jednakosti između vlasti i napadača koji su Ninića pratili i iz skrovišta obrasloga žbuna u blizini njegovoga kućnog praga, iznenada ga napali. Ovaj nasrtaj je prošao nekažnjen, unatoč tome što su napadači otkriveni i njihov je identitet poznat policiji, te i tužiteljstvu u takvoj situaciji uopće ne bi trebalo biti teško poduzeti pravne mjere. No, neprijeporno je kako nema tu nikakvih tajni oko neučinkovitosti rada policije, tužiteljstva i suda. U kriminalnoj zemlji nalik na Srbiju, sprega režima ubojica na vlasti i organiziranog kriminala je ionako toliko umrežena da se zapravo i ne zna, gdje počinje sektor djelovanja nominalne vlasti, a gdje u ime iste takve formalne vlasti, u njeno ime i uz njeno dopuštenje počinje djelovati podzemlje. O ljudima iz te, kolokvijalnim rječnikom, zvane “treće sfere” društva prije samo nekoliko godina, dok je još bio u poziciji političke oporbe u Srbiji, zabrinuto je pričao i sam Aleksandar Vučić. Ali, kad se domogao vlasti, svi mafijaši iz mračnoga i opakoga podzemlja, što su mu bili kost u grlu i stalna prijetnja, sad su postali njegovo glavno oružje u borbi protiv političkih suparnika, bilo političara, bilo novinara, uglavnom onih ljudi što u najvećoj mjeri kreiraju raspoloženje javnog mnijenja u Srbiji.
I da se nije uputno šaliti sa neliječenim šizofreničnim bolesnikom Aleksandrom Vučićem, na vlastitoj koži osjeća Zoran Kesić, autor omiljene i u Srbiji najpopularnije humorističke emisije “24 minuta.” Za razliku od prijašnjih državnih humorista i pisaca aforizama po mjeri i po ukusu režima iz doba strahovlade Vučićevih političkih uzora i učitelja Miloševića i Šešelja, danas najpopularniji stand up komičar Zoran Kesić uopće nije puka ispostava vlasti i njen teledirigirani projektil, kao što su to, usporedbe radi bili devedesetih autori “Indeksovog radio kazališta” Petar Lazić i Lazar Bošković. Oni su stalno bili u kontaktu s Miloševićem koga su, po njegovoj želji, javno ismijavali, a za uzvrat bili debelo plaćeni od Miloševića. Tako je on stvarao privid lažne demokracije, ljudskih prava i sloboda u državi koja je u to vrijeme vodila agresivne i osvajačke ratove prema susjedima, poglavito prema Hrvatima i bosanskim muslimanima ili danas znanim Bošnjacima. I zato je doza naručenog i doziranog kvazi humora, trebala Miloševiću ne bi li time sebe krivo predstavio domaćem pučanstvu, ali i inozemnim političkim čimbenicima kao slobodoljubivoga i pravodoljubivoga čovjeka kome, eto, i malo smijeha na vlastiti račun nimalo ne smeta. Zato su dvije dvorske lude Petar Lazić i Lazar Bošković živjeli bogovskim životom u Miloševićevo i Šešeljevo vrijeme. Bili bi s vremena na vrijeme i privođeni na obavijesne razgovore u policiji, nakon čega bi bili čim prije puštani istoga dana na slobodu, sve uz salve aplauza, što više prave ovacije, po tradiciji potpuno neupućene većinske javnosti u Srbiji za koje su takvi ljudski izrodi bili apsolutni heroji. Petar Lazić i Lazar Boškoviić, osvjedočeni kradljivci tuđih rukopisa raznih groteski i burleski, potpisanih vlastitim imenom i prezimenom, nikad nisu kazneno odgovarali za tu tešku vrstu krivotvorine koja spada pod krađu umjetničkog djela i povrede autorskoga prava. Tko bi ih i zašto bi ih u zemlji u kojoj vrijede pravila ponašanja kao u džungli na asfaltu, bilo kad kazneno gonio, kad su svojim od državnoga vrha, naručenim pisanim parodijama režima, punili dvorane masama zaluđenih Srba, kojima su svojim kvazi humorom uspjeli do kraja isprati ionako već pohabane mozgove. I sad, kad se pojavio jedan posve novi lik poput Zorana Kesića, koji svakoga tjedna u svojoj autorskoj emisiji na TV B92 nemilosrdno svojim dosjetkama i šaljivim i aforističnim komentarima krajnje ozbiljnih političkih tema, redovito šiba, samo naizgled, nedodirljivi srbijsnki režim ratnih zločinaca i ubojica, njegova pojava postaje automatski i prijetnjom po opstojnost takve nakazne vlasti. I onda ne čudi kako i Kesić dobija preko e – maila niz najtežih prijetnji, ali opetovano, na to nitko iz policije ne želi ozbiljno uzeti u obzir. Jer, on je svojim humorističkim i ujedno i političkim stavom, sebe legitimirao kao velikoga protivnika Aleksandra Vučića. I tako si je stavio omču oko vrata, recimo kao i karikaturist dnevnoga lista “Blic” Marko Somborac, koji iz dana u dan svojim karikaturama izvrgava ruglu aktualnu srbijansku vladajuću kliku. I ne bi nitkog začudilo da doživi sudbinu kao primjerice Ivan Ninić, ili možda vlasnik dnevnog i oporbeno orijentiranog news portala Aleksandar Bečić. I na njegovu su adresu stigle ozbiljne i teške prijetnje, ali u srbijanskoj policiji, ponovno po nalogu Vučićeve vlasti ignoriraju činjenicu da od svega toga ima bilo kakvoga ugroza po sigurnost urednika portala Bečića. Bitno je svim zaslijepljenim sljedbenicima nervno oboljelog Aleksandra Vučića da je njihov gospodar i dalje na tronu. To što takav neurotični tip vodi posrnulu zemlju u sve dublji i sve veći ponor, nitkog iz te hipnotizirane mase uopće ne zanima. Bitno im je samo da su, poštujući načela psihologije rulje, uspjeli takvom obezglavljenom čoporu, ponudili još jednu duševnu hranu u serijalu izmišljene srbijanske teorije zavjere protiv vlasti. Kako je Vučić manirom srednjovjekovnog francuskog Luja XIV poistovijetio s narodom, lako je takvom naopakom logikom srbijanaskoga vožda zaključiti da je napad na njega, istodobno i napad na cijeli srbijanski puk. I tako će Vučićeva najavljena konferencija za novinstvo posvećena isključivo opetovanom primitivnom trabunjanju i torokanju o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, imati i posebni šlag na torti. To je unaprijed najavljena Vučićeva prozivka i javno imenovanje svih domaćih izdajnika i plaćenika, što kane sruštii njegovu vlast, dakako uz neizbježnu potporu moćnih i utjecajjnih inozemnih veleposlanstava u Beogradu. Dug je popis Vučićevih potencijalnih neprijatelja. Što njegova duševna bolest, tipična za maniju gonjenja duševnih bolesnika njegovoga tipa, sve više poprima veće konture, to je i lista izmišljenih neprijatelja, kako iznutra, tako i izvana, sve veća i ne nazire joj se kraj. Kako god bilo, Aleksandar Vučić, čovjek sa bezbroj najgorih ljudskih mana, je politički izbor više od polovice punoljetnih Srba. Ako on već sam nosi u sebi tolike dijagnoze, kako onda dijagnosticirati one što ga uporno i tvrdoglavo slijede kao gomila slijepaca ili još gore totalnih i bezumnih velikosrpskih fanatika što kao i on sam nikad nisu ni pokušali skinuti povez što im prekriva vidokrug preko još zdravih očiju. Ne da su slijepi kod zdravih očiju, nego razuma nikad nisu ni mogli imati, čim su bili spremni glasovati i za svoga predvodnika odabrati luđaka i teškoga bolesnika kakav je nedvojbeno Aleksandar Vučić. Problem je samo što na ovome svijetu nema te bolnice koja bi mogla hospitalizirati odjednom toliko veliki broj milijunskih bolesnika i ovisnika od pošasti zvane vučićomanija. Da je posrijedi samo bolset Vučića, još bi se lako i našao bolnički krevet za jednog pacijenta. Ovdje se radi o milijunima neliječenih pacijenata, tim većih bolesnika što nisu ni svjesni svoje bolesti i posljedica koju svojom agresijom i opasnošću po najbližu okolicu proizvode u prosjeku svakih četrdeset do pedeset godina. Sad su uzeli malu stanku, ali i dok su u karanteni i još djelomično izolirani, nisu posve bezopasni. Ovo bi trebali imati na umu i NIjemci koji su u kontekstu rastuće svjetske krize požurli otvoriti vrata pristupnih pregovora Srbije sa EU sredinom prosinca ove godine. Sudeći po izljevima prljave mašte i pokvarenih strasti Aleksandra Vučića i njegovoga prirodnog okruženja političke i novinarske mafije u Srbiji, čini se da su Nijemci napravili pogrešnu stratešku procjenu i da imaju i dalje krivu predodžbu o mnogo puta dokazanom manijaku i neurotiku Aleksandru Vučiću. Bilo bi za Srbiju, ali i za sve njene susjede, znanto bolje da ti uvodni pregovori još malo pričekaju, a razloga za odgodu otvaranja prvih pristupnih pglavlja ima napretek. Ovakava kakva je, suštinski i u svome biću i mentalnom sklopu, nepopravljiva i od ratnih i poratnih frustracija i kompleksa neliječena, Srbija unutar Europske unije može biti samo vrsta tempirane bombe, a nju bi onda svakoga časa mogli aktivirati njezini jedini politički mentori Rusi da naprave razdor u okvririma već odavno poljuljanih temelja Unije. I zato mogući prijem ruskoga mangupa Srbije u okrilje Unije nije ništa manji rizik po njezinu sigurnost od eventualnoga prijema fantomskoji slamskoj terorističkoj državi odaneTurske u istu organizaciju. Različiti uzroci opasnosti i ugroza EU od strane Srbije i Turske nisu bitni, koliko je bitan njihov istovjetni ishod po stabilnost EU, a to se onda svodi na isto. Zajednički imenitelj diktatorima Vučićevog i Erdoganovog profila je isti kao i lice i naličje ruskoga tiranina Putina. Sva trojica na surov i mučki način se obračunavaju sa svim kritičarima vlasti unutar vlastitih država, a takvi oponenti nerijetko završavaju živote preko noći. Jednostavno, pojede ih mrak i na njihvu sudbinu nitko se ni u Srbiji, ni u Turskoj, ni u Rusiji i ne okreće, jer i ne smije i da hoće i želi, jer u takvim zemljama svatko zna da mu u slučaju pobune glava visi o tankoj končanoj niti.
Dragan Ilić
