REFORMA SVIH REFORMI JE U…..
Uostalom, zašto novinarka, kao i većina novinara HRT-a, nije obavjestila javnost da je udar na državni proračun kada Vlada troši četvrt milijarde kuna na nove automobile! ? Dakle za HRT (partijsku radmanoviziju) novi izbori, koji koštaju 40 milijuna kuna su udar na državni proračun, a kada SDP Vlada troši 270 milijuna kuna na limuzine nije udar na državni proračun? Zar to nije spojena posuda puna dvostrukih standarda?…Kada Togunal u emisiji „Otvoreno” nervozno galami u lice narodnog zastupnika MOSTA- dr Podolnjaka da će zbog njihove „neodlučnosti” zemlja kliznuti u bankrot, pošteno je reći da je zemlja već u BANKROTU, i to zbog administracije(Vlade kukuriku koalicije ) koja se jako brzo sastavila političkom trgovinom .Uostalom, ovu državu manje košta nikakva Vlada od blago rečeno nesposobne Vlade, zar ne?
Dakle iako je od partijske radmanovizije ipak je previše. A kako to HRT shvaća demokraciju dobro je pročiatti citat iz jednih novina: „HRT IZGUBIO NA SUDU, MORA VRATITI KAROLINU NA POSAO... Dakle HRT je dao otkaz novinarki, majci četvoro dijece, zbog toga što je izjavila za Radmana da je nesposoban za posao koji obnaša.(Zanimljivo kako tada svoj glas nisu digli drugovi iz HND, Saša i društvo, i kako iz HRT-a mnogi novinari i novinarke nisu digli glas a koji su prije, za vrijeme mandata Jadranke Kosor, itekako bili glasni , poput Sanje M. Pavić, zar ti ljudi ne osjećaju stid zbog svoje šutnje kad se majka četvoro djece baca na ulicu prijekim sudom?) A kako je „presudu” HRT sastavio, pročitajte i sve će Vam biti jasno tko je glavama još u Platonovj pećini:Navedeno je i da je novinarka glavnog ravnatelja “omalovažavala i vrijeđala kao osobu koja je svoja iskustva i poimanje države, ali i nacionalnih medija, stjecao u režimu koji je kao totalitaran osuđen pa je razumljivo da nije u stanju razumjeti demokraciju, slobodu čovjeka i ljudska prava”.
Dakle za HRT, čitaj Radman, Jugokomunistički režim nije bio totalitaran?
Ovo je citat iz Wikipedije: Komunističke ideje su provodile u djelo Komunističke partije (stranke) širom svijeta, te su tijekom 20. stoljeća te partije zavele svoje totalitarističke vladavine u velikom broju zemalja. Zemlje pod vlašću komunističkih partija uobičajeno je zvati “socijalističkim“. U Europi je većina tih vladavina okončana mirnom predajom vlasti u vremenu čiji je početak na simboličnoj razini označilo rušenje Berlinskog zida 1989. godine. Iznimno, u Europi je komunistička vladavina završena revolucijom u dvije zemlje: Rumunjskom revolucijom 1989. i Albanskom revolucijom 1991. godine.
Sjeverna Koreja i Kuba su do danas socijalističke zemlje kojima totalitarno vladaju komunističke partije. Neke druge zemlje – najznačajniji su primjeri Kine i Vijetnama – imaju i nadalje na vlasti komunističke partije, ali se radi postizanja ekonomske efikasnosti u znatnoj mjeri odustalo od zabrane privatnog vlasništva.
Među samim komunistima se periodično provode obračuni, u kojima se eliminira manjinska grupa komunista (za koju se smatra da je “idejno zastranila”, jer je u političkom sukobu ostala u manjini) – ubijanjem (tako je primjerice 1949. god. ubijen Andrija Hebrang), slanjem u zatvor (usp. primjer Političkog logora Goli Otok, ili slučajeve Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, kasnijih hrvatskih predsjednika) ili u najblažim slučajevima izbacivanjem iz komunističke partije i socijalnom degradacijom (kako se primjerice 1971. godine u Hrvatskoj dogodilo Miki Tripalu, Savki Dabčević-Kučar i mnogim drugim pobornicima “Hrvatskog proljeća“).
Kao zajednička osobina komunističkih grupa u pogledu vlastitih zločina, opažaju se “zavjere šutnje” – ne samo prikrivanjem dokumenata i grobišta, nego također i aktivnim djelovanjem intelektualaca koji sustavno prikazuju sliku povijesti dolaska komunističkih režima na vlast i njihovih vladavina kao lišenu ili skoro lišenu zločina; makar se uopće ne prikriva fundamentalna nasilnost prema “klasnom neprijatelju”.[14]
Komunistički revolucionarni teror zahvatio je vrlo teško i Hrvatsku 1940.-godina, u jugokomunističkim zločinima nakon završetka II. svjetskog rata.
Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006
- siječnja 2006. u Strasbourgu parlamentarna skupštine u Vijeća Europe snažno osuđuje zločinekomunizma. U Rezoluciji se govori: ” … Vijeće parlamentarne skupštine Europe danas je osudilo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.”
Hrvatski sabor je iste godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.[15]; tu se navodi: “Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.”
U Hrvatskoj i u većini europskih država obilježava se 23. kolovoza Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – među koje se izrijekom ubrajaju svi komunistički režimi.
Dakle demokracija , baš kao i sloboda, nikada nisu bile besplatne, ali su ipak mnogo jeftinije od diktature .
Stjepan Jelačić