dopisnik iz Beograda
Upucavanje odvjetnika Vladimira Zreleca tek je jedan i seriji napada na odvjetnike u Srbiji, poglavito u Beogradu. Samo u posljednjem desetljeću u više mahova su odvjetnici bili meta fizičkih nasrtaja iz raznih pobuda. Tako je još u travnju 2006. godine napadnut Branimir Gugl. Motiv napada na njega bio je pokušaj iznude deset tisuća eura. Za tu je golemu sumu novca samo godinu dana prije napada na Gugla bio sudskom odlukom novčano osuđen Goran Mijatović, zvani Mita, tad predsjednik nogometnog kluba Bežanija.
Mijatović je kao predsjednik kluba bio duboko umiješan u krugove podzemlja, te je i i sam pao i ubijen kao žrtva neprestanog vrtloga obračuna kriminalaca. Stradao je u svome automobilu gdje je bila postavljena i aktivirana bomba, koja ga je eksplozijom trenutačno smrskala na komade. I kad bilo koji odvjetnik zastupa interese opasnih klijenata s druge strane zakona, kakav je bio pokojni Goran Mijatović, istoga trenutka i sebe dovodi u opasnost da prije ili kasnije bude meta napadača one suprotne strane u sporu. Mijatović je bio u sukobu s ljudima njegovoga mafijaškog ranga i oni su mu na koncu i došli glave, a umalo je stradao i Branimir Gugl kao potencijalna meta istih onih što su uspjeli fizički likvidirati Mijatovića. U lipnju 2011. godine još jedan pravni zastupnik teškog kriminalca zamalo je glavom platio sudsko zastupanje višestrukoga ubojice Milorada Ulemeka, zvanog Legija, čovjeka koji je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu radi političkih ubojstava Zorana Đinđića i Ivana Stambolića, te pokušaja ubojstva Vuka Draškovića. Ubojicu Ulemeka – Legiju je pred sudom branio Aleksandar Zarić, koji je pisao žalbu na zatvorsku presudu od četrdeset godina zatvora za svoga klijenta. I epilog je bio isti kao i u slučaju Gugla, s tim što je Zarić prošao s težim posljedicama od Gugla. On je ranjen u noge u pucnjavi ispred zagrade u kojoj živi, gdje su ga nakon duge akcije praćenja kretanja sačekali u zasjedi organizirani napadači. I ovaj ishod napada, jednako kao i prethodni napad na Gugla, samo još jednom potvrđuje koliko je Srbija divlja i necivilizirana država, u kojoj, primjerice, poslovično skupo plaćeni odvjetnici stalno žive pod velikim životnim rizikom. Pravna država u koju se godinama zaklinju sve vlasti u Srbiji u posljednjih dvadeset pet godina, postoji samo na papiru.
I poslije dolaska, ili bolje reći povratka na vlast radikalske fašističke falange, sad pod novim i lažnim imenom naprednjaka, sigurnosna situacija za odvjetnike u Srbiji uopće se nije poboljšala. Tako je u lipnju 2012. godine, samo mjesec dana po dolasku Vučićeve i Nikolićeve fašističke bande na čelo Srbije, brutalno napadnut odvjetnik Nenad Vukasović i to u svome službenom uredu. I on je, poput Aleksandra Zarića, pravno zastupao jednog teškog kriminalca Zvezdana Jovanovića, atentatora na Zorana Đinđića i čovjeka koji je iz automatske puške izravno pogodio i na licu mjesta ubio tadašnjeg premijera Srbije. Vukasovića su napala dvojica maskiranih napadača koji su ga najprije pretukli, potom mu bacili i kiselinu u oči, te je morao potražiti i pomoć oftamologa. Napadi na Vukasovića i Zarića pokazuju dodatnu tamnu stranu medalje. Obojica su bili mete razbojničkih napada, a zastupali su dvojicu teških kriminalaca, obojicu okorjelih velikosrba, kakvi su neprijeporno Ulemek i Jovanović. Odvjetnike ovoga dvojca kriminalaca mogla je u tom slučaju napasti samo skupina plaćenika koji pripadaju oštećenoj strani u sudskom sporu, a to su ljudi bliski demokratama i ubijenom Đinđiću. U uzajamnim obračunima radikala i demokrata nema nikakve razlike u metodama razračunavanja i po tome su u posve istoj ravni. Nenad Vukasović, odvjetnik Zvezdana Jovanovića, ubojice Zorana Đinđića, je polaznik odvjetničke škole veterana odvjetničkog poziva u Srbiji Veljka Guberine, teškog i zagriženog velikosrbina rodom s Korduna koji je davne 1990. i pisao program SRS-a, čije je čelno mjesto ubrzo nakon Guberine preuzeo Šešelj. Glavni razlog Guberininog ustupanja mjesta Šešelju bio je vrlo konkretan. Guberina je u Srbiji desetljećima bio poznat kao neprikriveni gej, što je po dobroj procjeni članstva, inače, tradicionalne i patrijarhalne radikalne stranke njemu u startu bio ogroman minus u očima potencijalnih birača. I samo zato je taj teški velikosrbin prepustio Šešelju vodeće mjesto u stranci, jer su ispravno procijenili da bi imali uvijek daleko manji postotak glasova na bilo kojim izborima u Srbiji, ostane li stari peder Guberina na poziciji lidera stranke. Međutim, Guberina je čovjek koji je desetljećima vodio glavnu riječ u svim bitnijim sudskim sporovima iz oblasti kaznenog prava. I veliki broj njegovih bivših pripravnika poput Nenada Vukasovića, postali su tijekom niza godina branitelji listom ubojica velikosrpske orijentacije. I sam je Guberina najčešće zastupao ljude njegovog istog, ili barem približnog ideološkog i političkog uvjerenja, premda prema međunarodno prihvaćenim standardima odvjetničkog poziva taj kriterij identične ideološke pripadnosti odvjetnika i klijenta ne bi smio biti u prvom planu i jedino mjerilo pri sporazumu sudskog zastupanja stranke u sporu i njezinog odvjetnika. No, u Srbiji je to nepisano pravilo ponašanja. U Srbiji, gotovo bez iznimke, sve politički škakljive sudske sporove u ime stranke, vode odvjetnici iste ideološke provenijencije. Takve pravne zastupnike istog politčkog nazora biraju jednako i oštećeni i okrivljeni.
Još jedan predstavnik stare garde odvjetnika Milan Vujin u travnju 2013. godine bio je na udaru napadača i to na ulici. Opet je primjenjen scenarij kao i u gore pobrojanim slučajevima napada. Vujin je u duljem razdoblju sistematski praćen i onda je u jednom trenutku napadnut čim je izašao iz svoga odvjetničkog ureda u Novom Beogradu. Kao i Vukasović, tako je i Vujin napadnut kiselinom koju mu je u oči bacio nepoznati napadač iz zasjede. Netom nakon napada, nepoznati napadač se u trku odmakao od mjesta napada i to bijegom u nepoznatom pravcu. Milan Vujin, odvjetnik koji za sobom ima bogatu sportsku karijeru iz mladosti kad je kao vratar zrenjaninskog Proletera, zatim i zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene zvezde, koncem šezdesetih i početkom sedmadesetih, bio i na prvoligaškoj nogometnoj sceni, u posljednje vrijeme pročuo se zastupanjem pred sudom Dragana Džajića, kao jednog od glavnih među optuženima u procesu protiv nogometne mafije u Srbiji. Džajić je na temelju prikupljenih dokaza bio procesuiran radi teške krađe prigodom uzimanja ogromnih i neprijavljenih postotaka novca posije transfera igrača u inozemne klubove. Prijetilo mu je i pokretanje drugoga postupka zbog namještanja utakmica C rvene zvezde, ali taj dio je ostao izvan sudskog postupka, premda su mediji kalkulirali da bi mogao kazneno odgovarati i za ta djela. Međutim, nakon namjernog razvlačenja sudskog postupka, dirigiranog sporog tempa suđenja po nalogu, najprije Tadićeve, onda i Vučićeve i Nikolićeve vlasti, Dragan Džajić je kao i, također, optuženi visoki dužnosnik nogometnog saveza Srbije Zvezdan Terzić oslobođen po svim točkama optužnice, premda su svi dokazi bili protiv njega. Tomislav Nikolić ga je osobno abolirao predsjedničkim ukazom, čime je još jednom obesmislio oduvijek obesmišljenu i karikiranu poziciju samostalnog sudstva u Srbiji.Bilo je i svjedoka nogometaša poput stanovitog Grubača iz OFK Beograda koji su tijekom sudskog procesa, konkretno protiv Terzića, koji je mjesecima bio u bjekstvu i na međunarodnoj tjeralici, mijenjali iskaze, ovisno od toga tko im tijekom suđenja od zainteresiranih strana ponudi više novca za davanje iskaza na sudu. I sve te nedopuštene radnje su ozakonjene pred srbijanskim sudom. Danas u i Terzić i Džajić, ne samo slobodni ljudi, nego su ponovno među najutjecajnijim u srbijanskom nogometu. Terzić obnaša dužnost direktora nogometnog kluba Crvena zvezda, iako je formalno u ostavci, dok je Džajić počasni predsjednik najpopularnijeg srbijanskog kluba. Napad na Džajićevog branitelja i osobnog prijatelja još iz zajedničkih igračkih dana Milana Vujina, može se tretirati i potencijalnim nasrtajem druge sukobljene strane u sudskom postupku, nezadovoljne oslobađajućom presudom za Džajića. Koliko god oslobađajuća presuda za Džajića bila proturječna i suprotna načelima i smislu pravde, ona je postala pravomoćna sudskom odlukom, ali i napad na Džajićevog prijatelja i odvjetnika Vujina još jednom dokazuje kako se vrhunskom pravdom u Srbiji smatra uzimanje pravde u svoje ruke. Vujin je skupa s nekolicinom odvjetnika starije generacije, zastupao prava teško optuženih srpskih ratnih zločinaca u Haagu, još prvih godina po uspostavi Tribunala za ratne zločine. U drugoj polovici devedesetih, potkraj prošloga stoljeća, sve optužene veliksrbe su branili redom odvjetnici bliski srbijanskoj službi državne sigurnosti. Među takvima su bili i MIlan Vujin, Toma Fila, Branislav Tapušković, Strahinja Kastratović, kasnije i odvjetnici srednje generacije, ali iste velikosrpske ideologije kao Borivoje Borović, Nenad Vukasović, Zdenko Tomanović i mnogi drugi. I brojni Srbi su u Beogradu tih godina govorili kako u Haag putuje udbaška odvjetnička komora Beograda da brani prijeratne i ratne udbaške ubojice koji su se u ratu pretvorili u masovne ubojice. Pritom su imali kao povjerljivi ljudi Udbe i dodatnu zadaću animiranja i novačenja bezbroj mladih četničkih dragovoljaca. I tko bi onda i branio pred međunarodnim sudom za ratne zločine udbaške ubojice i organizatore paravojnih srpskih postrojbi, prije nego isti takvi udbaški odvjetnici, među kojima i fizički napadnuti stari odvjetnik Milan Vujin zauzima jedno od glavnih mjesta. Doduše, glavni motiv napada na njega niej imao pozadinu sukoba različitih srpskih frakcija na ratnoj fronti, već dvije sukobljene strane u carstvu nogometne mafije u Srbiji. Ali, sredstva obračuna ostaju ista.
Ovome se popisu napada na odvjetnike može pridružiti i ime Marka Kastratovića. Naslijedio je odvjetnički poziv oca Strahinje Kasttratovića, nekad i pripadnika Draškovićeve stranke SPO. Strahinja Kastratović je brzo istupio iz Draškovićeve stranke još početkom devedestih, ali je unutar stranke i bio označen kao krtica službe državne sigurnosti, te bi i bio izbačen i da nije sam istupio iz članstva. Njegov sin Marko Kastratović iz plejade mlađih odvjetnika gnusno i podlo je napadnut u lipnju ove godine. On je napadnut i izboden nožem, uz to i opljačkan progodom razbojničke krađe u podzemnom prolazu zgrade u Kursulinoj ulici u jednoj od tri centralne općine Beograda, na Vračaru u strogom centru grada. I opet je bilo po uhodanoj shemi, jer su trojica napadača žrtvu zaskočili i iznenadili u blizini njegovoga ureda. Znakovito je da su svi pobrojani napadi na odvjetnike izvedeni ili na njihovom radnom mjestu, ili u njegovoj neposrednoj blizini, a ponekad i ispred zgrade u kojoj žive. I tako je razvidno da se Srbija,zemlja potpunog rasula i bezakonja, suočava s ozbiljnim problemom nedostatne zaštite odvjetnika, kao i niz drugih ličnosti koje obavljaju javne funkcije od društvenog značaja. Nema nikakvog mehanizma zaštite, jer su vrlo često i sami policajci žrtve brutalnih napada. I kad su lani organizirano štrajkali odvjetnici učlanjeni u odvjetničku komoru Beograda, bio je paraliziran rad pravosuđa i blokirana brojna suđenja, odgođena na nepoznati rok za četiri mjeseca trajanja štrajka. Osnovni razlog štrajka bili du dodatni porezi odvjetnicima, što ih je visinom propisanog plaćanja dovelo na rub egzistencije. I umjesto da Ministarstvo pravde i njezin resorni ministar Nikola Selaković zastupa prava odvjetnika, on se tijekom četiri mjeseca štrajka odvjetnika okrenuo protiv njihovih interesa, naravno, sve to po izričitoj naredbi glavnog i glavnog dirigenta kaosa u Srbiji poremećenog Aleksandra Vučića. Srpski je nekrunisani kralj bezumlja Vučić bio i glavni pokrovitelj bezobzirnog ponašanja resornog ministra prosvjete Srđana Verbića. Taj je ministar bio i gluh i slijep i nijem na zahtjeve prosvjetara da im se vrate državnim dekretom ukradeni postotci ionako niskih plaća. Štrajkali su daleko dulje od odvjetnika, ali su bili i nesložni radi optrukcije brojnih državnih sindikata, koji su razvodnjavali štrajk po instrukcijama vrha države, prvenstveno bolesnog diktatora Vučića. Tako je država udovoljila prohtjevima složnih i ujedinjenih odvjetnika, dok su prosvjetari ostali na dolini. Štoviše, ministar prosvjete Srđan Verbić, ne samo da im je po nalogu Vučića, dodatno i po kazni za obustavu rada i skraćivanje nastave sa 45 minuta na 30 minuta, stao na žulj prosvjetarima, nego im je i zaprijetio serijskim otpuštanjem s radnog mjesta ako ne pristanu na ponižavajuće uvjete države. Prema tom državnom ultimatumu, prosvjetari bi u Srbiji imali raditi za nešto više od tri stotine eura u prosjeku. Nepotrebno je kazati da se, po ugledu na ministre Selakovića i Verbića i ministar rada i socijalnog zapošljavanja Aleksandar Vulin prema svome poslu odnosi na isti način. Ne bavi se sektorom za koji prima državnu plaću, ali je zato redoviti i nezvanični glasnogovornik Vučića u svakoj političkoj spletki i smicalici u Srbiji. I tako su odvjetnici samo jedna u nizu karika lanca labave i samo papirološki proklamirane pravne države. Srbija je po svemu kosmički daleko i od pravne države i od istinske državnosti. To ne ilustrira samo težak i neizvjestan položaj odvjetnika, nego i niz drugih profesija u zemlji.
Dragan Ilić
