“Hrvatski vojnici nakon svršetka svjetskog rata (1914-1918) u jesen 1918. vratiše se kući s krvavih bojišta po Srbiji, Makedoniji, Karpatima, Galiciji, ruskim nizinama, u Turskoj, Francuskoj, Karavankama, Alpama, Italiji, Egiptu-vjerujući da će njihova domovina Hrvatska postati slobodnom državom.
No slavosrbi, uz masonsku medjunarodnu kliku, odrediše Hrvatskoj ropstvo, predajući je krvavoj dinastiji Karadjordjevića. Hrvatski podčasnici i vojnici prepušteni bez vodstva sami sebi, jer su Srbi od prvog trena lišili slobode najbolje hrvatske časnike, koji su u teškim bojevima uvijek bili rame uz rame sa svojim vojnicima, te u tim borbama na život i smrt zasvjedočiše, da je hrvatski vojnik i častnik dostojan svoje vojničke slave.
Unatoč tomu, što je srpska soldateska uklonila i prezrela hrvatske generale Sarkotića, Matasića, Lipovčaka te Slavka Stancera, a napose našeg Vojskovodju Slavka Kvaternika i mnoge druge, ipak vjerni svojim načelima, odlučiše se hrvatski vojnici oduprijeti se aneksiji Hrvatske.
U krilu 53. pješačke pukovnije u Zagrebu, podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Šimunović i Adolf Svare, osnovaše revolucionarni odbor, u cilju zapriječenja priključenja Hrvatske Srbiji.
Zbog polaganog pristizanja ratnika s raznih bojišta, bio je odredjen dan 5. prosinca 1918. za pokret. Toga dana postrojiše se postrojbe 53. pukovnije u svojoj vojarni i krenuše po vjernu braću domobrance u vojarnu 25. domobranske pješadijske pukovnije. Za čas trubač 25. pukovnije odsvira “Zbijeg” i priredjeni domobrani svrstaše se po postrojbama na čelu sa svojom pukovnijskom glazbom. Starina svirač Ivan Celarić uz sada pokojnog Petra Cerovskog i vodnika Franju Kovačića sve pripremiše, da povedu svoje domobrane. U uzornom redu nastupahu postrojbe u pravcu Jelačiceva trga uz veliku pratnju rodoljubnog gradjanstva: Cilj nam bijaše Proglasiti slobodnu hrvatsku republiku.
Uz to se izražavaše veliko narodno ogorčenje protiv Srba, sa povicima: dolje srpska dinastija, dolje kralj Petar, dolje srpski militarizam, a klicalo se slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici. No slavosrbi Pribičević, Drinković, Grga Andjelović, namijeniše nama krvavi dan, koji jedini imasmo smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda i da opovrgnemo laži, spletke i povijesno nasilje, te da se suprostavimo sramoti.
Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu kretale prema Jelačićevom trgu-predvodio ih je Ivan Perečić, Dragutin Mort i Ivan Simanović te Rudolf Cecelja, Petar Cerovski, Franjo Kovačić i Ivan Colarić-dotle u isto vrijeme slavosrpski razbojnici smjestiše teške strojnice na Jelačićevom trgu na kućama broj 4. i 6. na tzv.kući Gnezda i “Elza-fluid Domu”, a povrh toga po okolišnim kućama carpare (snajperiste).
Slavosrpskom strojnom puskom na kući br.4. zapovijedao je jugo-sokolaš Miroslav Javand, a na kući br.6. pokojni Marcel Tičak, a na Gnezdinoj kuci i “Elza-fluid Domu” zidov Leopold Deutsch i mornarički častnik Dragutin Dolčak.
Netom što stupismo na Jelačićev trg prosu se po nama smrtonosna vatra, te pade prvih par žrtava. Vodje na napustiše vojnike, nego po tradiciji Hrvata prihvatiše borbu na život i smrt.
Prvom strojopuškom na zaokretu Jelačićev trg-Splavnica zapovijedao je vodnik Ivan Prečić sa Sentmartonijem, Milanom Sormanom i Rudom Gregarinom. Drugom strojopuškom zapovijedao je i borio se pod najtežim okolnostima domobranski desetnik Emil Perška, s vodnikom Franjom Kovačićem i Dragutinom Mortom, koji su do zadnjeg trena pokrivali uzmak preostalih živih kod strojnih pušaka a po tome nastavili borbu s dobro zaklonjenim neprijateljem sve do prvog sumraka, dok nije konačno čitav bataljun bivšeg 5. srpskog puka zauzeo postavu na Jelačićevom trgu i Splavnici. Trećom strojnom puškom zapovjedao je poručnik Vinko Nemčić s vodnikom pokojnim Slavkom Sčukancom, pokojnim Arturom Weintraubom (koji je umro u emigraciji), Gnidićom i Ruzićem, a četvrtom strojopuškom zapovjedao je Rudolf Cecelja.
U toj nejednakoj borbi 14. nasih ratnih drugova dadoše svoje živote u sumrak zimskog dana i svojom krvlju natopiše srce grada Zagreba i majke Hrvatske, ostavljajući krvavi zavjet: nikada sa Srbima, nego samo slobodna Hrvatska!
Ovaj sveti zavjet hrvatskih mučenika 1918. ostvarila je Nova hrvatska država. Nama će ostati u vječitoj uspomeni sjećanje na naše poginule drugove, koji su se smjelo i nezaštićeni do posljednjeg daha borili, dok im je neprijatelj samo mrtvima mogao oružje isčupati iz ruku. Svoje život dadoše toga dana na oltar hrvatske domovine:
STANKO ŠĆUKANEC
VIKTOR KALEMBER
MILOŠ MRŠE
MIJO STANIČER
MATO GAŠPAROVIĆ
STJEPAN JUREŠA
JOSIP LUPINSKI
FERDO VERŠEC
NIKOLA IVŠA
DRAGUTIN KOSTELAC
ANDRO MARTINKO
TOMISLAV SVOBODA
ANTON TASNER-JELIČIĆ
Dok je zločinačka ruka ubojica sijala smrt, druga skupina naših vojnika uputila se da nasilno razoruža zaklonjene neprijatelje. Na kucu Jelačić trg br.4. juriša Janko Sesok, Josip Godler, Antun Pavleković, Ferek, Ljubo Crnić te konačno ovo ubojničko prvo gnijezda, kojim je zapovijedao Miroslav Javand bude u tren oka razoružano i tako spaseni mnogi životi. Na drugu neprijateljsku strojopušku jurišao je odred vodnika Ivana Šimanovića, Matije Vlašića i drugih. Istodobno slavosrbi i plaćenici potpomognuti s postrojbama bivšeg 5. pješadijskog puka i srpskim ratnim zarobljenicima, zauzeše razne postaje zasjede puta na Gornji grad. Naoružani bombama i teškim oružjem opkoliše bojište, te se tako svrši borba protiv daleko jačeg neprijatelja.
OSUDA HRVATSKIM VOJNICIMA I PRIJEDLOG SMRTNE KAZNE
Krvavi prosvjed oko 2500 hrvatskih vojnika s 14. ubijenih drugova jasno posvjedočiše raspoloženje hrvatskog naroda protiv svakoj suradnji sa razbojničkom srpskom dinastijom, s narodom bez značaja, bez prosvjete i uljudnosti, bez čovječnosti, sa sredinom koja je novačila razbojnike i zulumčare.
Taj prosvjed hrvatskih vojnika i hrvatskog naroda nije ostao nezapažen u uljudbenom svijetu. Tadašnji vojni državni tajnik tražio je postupak prijekog suda i smrtnu kaznu. Konačno redovni vojnički sud u Zagrebu osudio je:
Ivana Perečića na 10 godina zatvora,
Rudolfa Cecelju i Josipa Simanovića na 7 godina,
Dragutina Morta, Adolfa Švarca, Franju Kovačića, Janka Hercega i Ivana Babića na 3 i pol godine,
Janko Ronjan, Mirko Milosak, Franjo Gašparović, Marko Maisel, Mirko Dragavić, Balz Sarca, Tomo Ratlaček, Konrad Skreblin, Stjepan Crnčec, Josip Ruklić i Mirko Koren budu osudjeni od jedne do jedne i pol godine zatvora.
Sve su ove kazne većim dijelom izdržane, a dijelom amnestirane. Valja ispraviti optužnicu vojnog državnog odvjetnika protiv nas, naime, da ne ostane povijesna krivotvorina, da smo mi hrvatski vojnici položili prisegu slavosrpskom nametnutom Narodnom Vijeću.
Naprotiv istina je, da smo s gnušanjem i prezirom odbili položiti prisegu krvniku, kojeg nismo htjeli priznati glavarem hrvatske vojske.
Nije istina da je na dan 1. prosinca i 4. prosinca 1918. gradjanstvo grada Zagreba oduševljeno klicalo za ujedinjenje, niti je klicalo ubojici na srpskom prijestolju, vec su na manifestacije izvedena neodgovorna školska djeca i jugosokoli. Srbi, slavosrbi i plaćenici stvarali su umjetno raspoloženje, dok hrvatski muževi, koji mogoše govoriti u ime hrvatskog naroda, bijahu tek na povratku svojim kućama ili pak u zarobljeništvu.
Izvikivanje slobodne Hrvatske, poklici Stjepanu Radiću, demonstracije i bijesno ogorčenje protiv krvnika Petra, protiv srpske dinastije jasno svjedoče, da hrvatski muževi nisu htjeli Srbije ni ujedinjenja, ni srpske krvničke dinastije, već slobodnu i nezavisnu Hrvatsku.
Kada je tadanji vojni državni odvjetnik tako uporno tražio na prijekom sudu, a kasnije na redovitom vojnom sudu smrtnu kaznu, naš vodja Ivan Perečić, ogorčen podvalama i uvredama proročanski je doviknuo: “Danas tražite naše glave, a za 20 godina oplakivat ćete nas!”
Iz zasjede, iza debelih zidina i sa krovova bez opomene sijahu smrt na zgražanje čitavog kulturnog svijeta. Dan 5. prosinac 1918. ostavio je u duši hrvatskog naroda vječitu uspomenu na svoje pale sinove.
Ove svijetle žrtve upalile su prvu revolucionarnu baklju protiv srpskih tirana i ubojica. Peti prosinac jest dan prosvjeda čtavog hrvatskog naroda koji nikada nije pristao na sramotno ujedinjenje sa Srbima, već je tražio svoju slobodnu državu.
“Hrvatski narod”, broj 293.od 5.XII.1941./UP