U domaćoj je političkoj javnosti postalo uobičajeno da se ne sluša pozorno ozbiljne ljude kad iznose važna društvena upozorenja. Ovih su dana tek rijetki pozorno slušali ono što je rekao intelektualac koji se ne nameće javnosti, koji nastupa rijetko, ali kad govori, govori važne stvari i vrlo ozbiljno, profesor Branko Smerdel, ugledni hrvatski ustavni pravnik.
On je američki đak, u svom se doktoratu bavio američkim konstitucionalizmom, i još je u vrijeme prethodnog poretka često upozoravao da Ustav mora biti stabilan društveni okvir, da ga se ne smije mijenjati prema aktualnim potrebama vlasti, nego da ga se, sukladno američkoj političkoj i ustavnopravnoj tradiciji, treba interpretirati. I danas ponavlja isto. Nije točno da je Ustav „pun rupa“, jer on nije priručnik za početnike, Smerdel ga uspoređuje s uputama za upotrebu perilice rublja, koje su redovito „deblje“ od Ustava. Ustav je skup normi koji osigurava uspostavljanje ograničene i kontrolirane vlasti. Definiran je na osnovu temeljnih demokratskih političkih vrednota, o kojima je postojao društveni konsenzus, i služi tome da se spriječi svaka situacija u kojoj bi nosioci vlasti djelovali bez kontrole, postajali apsolutnim vladarima, jer, kao što znamo, apsolutna vlast apsolutno korumpira. Ne samo vladare, nego i cijelo društvo.
Dok u javnosti, i u medijima i u političkoj areni, prevladava čitanje Ustava koje profesor Smerdel prepoznaje kao korištenje Ustavom kao pukim priručnikom s definiranim procedurama, on zagovara povratak temeljnim vrijednostima. Kamen je spoticanja, naravno, u pitanju kad i u kojim uvjetima predsjednik Republike ima pravo raspisati nove parlamentarne izbore, a prije toga umjesto sadašnjih skrbnika nad izvršnom vlašću imenovati tehničku, činovničku vladu, koja će provesti izborni proces. Šef SDP-a uvjeren je da on može ostati na kormilu tehničke vlade čak i cijele naredne četiri godine, a u vlastima bliskom dnevnom listu, iz pera svog intimusa, najavljuje da u slučaju da imenuje li Predsjednica tehničku vladu, toj vladi jednostavno ne bi dopustili preuzimanje dužnosti, a da će, dođe li do novih izbora, njegova skupina biti ta koja će ih pripremati.
Za takav stav, naravno, nema podloge u Ustavu, čak i kad bi ga se čitalo kao „uputu za upotrebu“, jer, ako bi Predsjednica i dodjeljivala mandat za sastavljanje Vlade najprije jednom, a onda drugom vođi dvaju najvećih parlamentarnih blokova, taj bi proces po Ustavu morao trajati dva puta po 30 dana.
Ako se iskaže da nitko ne može okupiti većinu od 76 zastupnika te ako se i nakon ustavnog roka od 20 dana nakon objave izbornih rezultata ne konstituira Sabor, bit će očito da se parlamentarna arena našla u slijepoj ulici. U takvim je okolnostima jedino racionalno rješenje raspisivanje novih parlamentarnih izbora.
U uvjetima krize od svih se političkih aktera očekuje „hodanje na prstima“. Samo protudemokrati situaciju parlamentarne nestabilnosti iskorištavaju za vlastitu promociju, za lansiranje tvrdnje kako Ustav nije dobar okvir, kako je on pun rupa, kako je bolje nadomjestiti ga nekim oblikom autoritarne vladavine u kojoj bi vođi pripala velika moć. Samo protudemokrati u takvim situacijama nastoje potresti jedine stabilne stupove demokratskog poretka, instituciju predsjednika Republike, kao predstavnika svih građana i garanta stabilnosti ustavnog poretka, i Ustavni sud, kao kontrolnu vlast u društvu.
Iako je Milanović, nakon objave svog intimusa kako jednostavno ne bi priznao Predsjedničine odluke o raspuštanju njegove Vlade i imenovanju tehničke vlade, napravio korak unatrag, dan poslije pustivši u javnost tvrdnju da bi se protiv takve odluke borio Ustavnom tužbom pred Ustavnim sudom, inicijalna šteta je učinjena.
. Hrvatska u ovom trenutku nema niti parlamenta niti vladeIma, međutim, instituciju predsjednika Republike, ima sudbenu vlast i Ustavni sud, kao kontrolnu vlast. Logika na kojoj je zasnovan Ustav propisuje kako se valja ponašati u takvoj situaciji, a demokratska politička kultura nalaže da onaj tko pokuša takvu situaciju iskoristiti za unošenje nestabilnosti, ali i u takvim okolnostima utjecati na Predsjednicu ili Ustavni sud, te dovoditi u pitanje njihove na Ustavu zasnovane odluke, mora biti strogo politički kažnjen.
Da bi politički narod mogao rasudno odlučivati o političkoj odgovornosti, potrebni su, međutim, i slobodna javnost i znanje o političkim institucijama. Nažalost, malo je javnih osoba koje u ovakvom vremenu nastoje povoljno utjecati na razvoj demokratske političke kulture, kao što to radi profesor Smerdel, a u javnosti pretežu oni koji interpretacijom Ustava kao kuharice, kao priručnika za uporabu, kao oruđa u rukama onih koji imaju volju za moći, devastiraju ionako skromnu nacionalnu parlamentarnu političku kulturu.
Davor Gjenero direktno hr
hop portal
