Kažu predstavnici Ministarstva pravosuđa da Hrvatsko ne primjenjuje anglosaksonsko pravo, već njemačko. S tim u vezi, u praksi se ne prihvaća niti presedansko pravo, tj. u pravilu sudovi nisu obvezni primjenjivati primjere iz već donešenih pravomoćnih presuda, već onako, kako kome odmjere.
Ražalostit će to mnoge koji su s pažnjom uzeli proučavati odluke Ustavnog i Vrhovnog suda napisane i obrazložene na stotinjak stranica a u kojima je doista donešena presedanska presuda u slučaju Ive Sanadera, koji je zahvaljujući angažmanu brojnih ustavnopravnih stručnjaka, detaljno u njegovom slučaju pronalizirao, niz do tada nepoznanica u kaznenom pravu.
Sanader je tako, zahvaljujući aktivnom zalaganju, prvo odvjetničkog para Sloković-Prodanović, a potom i angažmanu sudaca Ustavnog suda RH dobio najbolje moguće tumačnje primjene zakonskih normi ikad.
Sukladno sudskoj praksi i tumačenjima najviših sudova RH, Ustavnog suda i Vrhovnog suda, sada bi te iste norme vjerovatno trebale biti ugrađene i u brojne druge slučajeve svih onih koji se raduju oslobađajućim presudama u postupcima koji su protiv njih, iz ovih ili onih razloga, pokrenuti.
Ima tu svega, i političkih postupaka pokrenutih sa svrhom političkog progona, zatim onih postupaka koji su pokrenuti s namjerom da eliminiraju suparnike u poslu, pa čak i postupaka pokrenutih iz puke osvete, međutim, činjenica je da se zakon ne primjenjuje na jednak način za sve, pa je upitno mogu li se sve jednako radovati najnovijim normama primjenjenim u praksi.
Međutim, ono što je upalo u oči iz Odluke Ustavnog suda RH donešene na sjednici održanoj 24. srpnja 2015. na kojoj je Ustavni sud jednoglasno donio oslobađajuću presudu u slučaju Sanader zacijelo otvara neke nove poglede na pravdu i pravednost u Državi Hrvatskoj kao i pogled na SDP-ovu Vladu.
Naime, upravo je SDP-ova Vlada donijela 2011 godine novi Kazneni zakon koji je na snagu stupio 01.01.2013. godine, a isto tako je donijela i Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, te je usvajanjem promjene Poreznog zakona omogućila javnu objavu Crne liste poreznih dužnika.
Lista je to poput streljačke, na njoj su, u vidu imena i prezima, te ostalih osobnih podataka, označene i mete za odstrel, s tim da su najzanimljivije mete one na dnu liste, dok su oni s vrha, s iznosima od preko 50 milijuna poreznog duga i više, zaštićeni poput rijetkih zvjeradi.
Dakle, Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15) brojni dužnici, kako prema Poreznoj upravi, tako i prema drugim vjerovnicima, pa i bankama (pri tom se zakon prvenstveno odnosi na pravne osobe) dobili su priliku da im se oproste dugovi.
Nezanemariva je pri tom činjenica, a koju su iskoristili brojni snalažljivci, da pri tom i iskoriste bogomdanu mogućnosti da dugove mogu i sami sebi oprostiti koristeći mogućnost da u postotku iznosa kojim pojedini vjerovnici imaju pravo na veći broj glasova, zapravo da putem tvrtki kćerki ili partnerskih tvrtki, dugove oproste mahom sami sebi.
Brojni poznati gubitaši iskoristili su ovu fantastičnu priliku, čime je državni proračun uskraćen za milijarde, o čemu je javno progovorio i sudac Mislav Kolakušić, dok se javnost barem nadala da će svoju satisfakciju nekako bar pronaći u odredbama Kaznenog zakona iz 1997 godine koji je propisivao da je utaja poreza i carine – teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora i do 8 godina zatvora.
Utaja poreza i carine više nije kazneno djelo
Međutim, zakon obvezuje primjenu i tumačenje pravnog kontinuiteta između dva zakona, pa je tako DORH i USKOK dužan pri podizanju optužnica obrazložiti, na koji način se kazneno djelo opisano u KZ/97 u smislu pravnog kontinuiteta pronalazi u opisanim kaznenim djelima u Kaznenom zakonu KZ/11 koji je stupio na snagu 2013. godine.
Brojne su činjenice koje su zapanjujuće iz tumačenja Ustavnog i Vrhovnog suda, a naročito one iz kojih saznajemo da se kazneno djelo utaje poreza i carine gubi u novom Kaznenom zakonu, a također i još nekoliko drugih teških kaznenih djela.
Tako su u novom Kaznenom zakonu potpuno izbrisana tri gospodarska kaznena djela i to: nesavjesno gospodarsko poslovanje (čl. 291. KZ/97), zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju (čl. 292. KZ/97) i sklapanje štetnog ugovora (čl. 294. KZ/97), dok je kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ/97 zadržano samo kao službeničko kazneno djelo u čl. 291. KZ/11, a ukinuto u odnosu na odgovorne osobe u gospodarskom poslovanju (čl. 337. st. 3. i 4. KZ/97).
Tumačenje Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 01.01.2013. godine čije odredbe su po malo zbunjujuće zbog zastarnih rokova i primjene retroaktivnosti koje su postale upitne, obzirom na obvezu primjene blažeg zakona za počinitelja, donijeli su sami autori, pa tako i prof. Novoselec.
Tumačenje i primjenu obrazloženu u odluci Vrhovnog suda RH, pročitajte i sami:
„46. Pretpostavka za primjenu pravila blažeg zakona jest da između zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i njegovih kasnijih izmjena odnosno kasnijeg novog zakona ili kasnijih novih zakona postoji pravni kontinuitet kaznenog djela. Članak 3. stavak 2. KZ-a/11 u tom je smislu propisao da ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, pa se u novom zakonu ili zakonima izmijeni naziv ili opis tog kaznenog djela, sud je dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja.
46.1. Ako nema pravnog kontinuiteta djela u novom zakonu, nema ni kaznenog djela. Tako je, primjerice, u presudi broj: I Kž 818/12-9 od 27. studenoga 2013. Vrhovni sud ispitao pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/-a97 i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ-a/11. Utvrdivši da postoji samo ograničeni pravni kontinuitet između tih dvaju djela, Vrhovni sud u presudi je zaključio:
»… samo propuštanje isplate obveza prema proračunu, nakon njihovog prijavljivanja, a bez prethodnog davanja netočnih ili nepotpunih podataka o okolnostima o kojima ovisi utvrđenja porezne obveze, više nije kazneno djelo.
Obzirom na odredbu članka 3. stavka 3. KZ/11, da opisane radnje (utaja poreza i carine) (više) nisu kazneno djelo, pa je povodom žalbe tog optuženika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu (na) djelo za koje je optuženi M. V. bio proglašen krivim tom točkom izreke prvostupanjske presude i izreći da se on, na temelju članka 354. točke 1. ZKP/97, oslobađa od optužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo koje mu je bilo stavljeno na teret.«
Dakle, sasvim je jasno, i bez ikakvih upitnika, da su sa ova dva zakona – Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a potom i novim Kaznenim zakonom – SDP-ovci amnestirali svoje članove, koalicijske partnere, prijatelje i suradnike, sve mahom poduzetnike sa visokim i značajnim iznosima poreznih dugovanja, od kaznene odgovornosti, pri tom uskrativši državnom proračunu značajne iznose novca, i to u milijardama kn.
Pri tom naravno, nisu zaboravili načiniti osobnu listu za odstrel „ostalih građana“, sve mahom malih dužnika čiji podaci se nalaze javno dostupni na listama poreznih dužnika, na stranicama Ministarstva pravosuđa – FINA – lista ovrha, te na brojnim drugim listama, čime i krše Zakon o zaštiti osobnih podataka i Pravilnik o obvezi anonimizacije sudskih odluka kojim je nesporno propisana zaštita identiteta osoba o čijim pravima i obvezama su se donosile sudske odluke.