Uz iznimnu pompu i naglašeno oduševljenje svi iole značajniji srbijanski mediji propratili su jučerašnji početak pregovora Srbije o pristupanju Europskoj uniji. Kao po ustaljenom običaju, utrkuju se u hvalospjevima srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću. Taj politički žutokljunac ponašanja nedozreloga balavca ima status božanstva u srpskim medijima. Tradicionalno željni kulta ličnosti u političkom životu, Srbi od svake Vučićeve izjave, posebice glede preliminarnih pregovora Srbije s EU, prave neku vrstu filmskog spektakla. Što Srbija dublje tone u ekonomsku krizu i što je sve veći socijalni jaz u društvu, to je automatski i potreba Vučića da preko strogo kontroliranih medija sebe promovira u nepogrešivog i besprijekornog vladara. Osjetljiv i općenito netolerantan na bilo kakvu vrstu kritike, Vučić uživa u svome imaginarnom svijetu, gdje su mu njegove dvorske lude podarile status nedodirljivog. Za Srbiju je početno poglavlje u pregovorima i glavni kamen spoticanja u nastavku bilo kakvih ozbiljnih pristupnih razgovora s Europskom unijom. Jasno su iz vrha EU predočili Srbiji kako prije ili kasnije, svakako mora priznati državnu neovisnost Kosova i to je sadržaj uvodnog poglavlja pod brojem 35. Niti jedna druga zemlja članica Europske unije nije započinjala pristupne pregovore s EU od praktički posljednjeg seta razgovora. I Srbija je i tu radi neriješenog pitanja državnih granica apsolutna iznimka. Neprijeporno je kako svaka zemlja mora imati precizno i točno određene državne granice kako bi mogla uopće funkcionirati i ostvarivati državni suverenitet u punom smislu riječi. To nije slučaj sa Srbijom zbog njezinog odbijanja da prizna Kosovo kao samostalnu i neovisnu državu, a vrlo je teško pretpostaviti da će Srbi to učiniti i u budućnosti, tko god bio na vlasti u Srbiji. To znači da pregovori Srbije s Europskom unijom mogu trajati beskonačno i po Srbe krajnje neučinkovito. Nešto slično događa se i Turskoj koja je odavno potencijalni kandidat za prijem u EU, ali je nakon dugogodišnjih pregovora za ulazak u EU Turska stigla tek do sedamnaestog poglavlja.
Dakako, i za EU kao i za SAD je od velikog geopolitičkog i strateškog značaja otrgnuti Srbiju iz zone utjecaja Rusije. Upliv Rusa se u političkom životu Srbije može osjetiti na svakom koraku, a što se budu jače i više produbljivale tenzije na relaciji Rusije naspram EU i SAD-a na globalnom planu, to će utrka i uzajamna borba Rusije i Zapada za prevlast i dominantni utjecaj u Srbiji biti sve veća i intenzivnija. Trenutačno, najveća bitka na području Srbije između Rusa i Zapada ogleda se u medijskoj sferi. Nema niti jednog politički neutralnog medija u Srbiji glede političkog sukoba i ekonomske blokade Rusije od strane EU i SAD-a. Mediji koji i u Srbiji, kao i na cijelom planetu, dirigiraju, usmjeravaju i u dobroj mjeri formiraju politička stajališta naroda, pretežito protežiraju Ruse i Vladimira Putina. Srbija u ovom trenutku igra na dva razboja. S jedne strane, Tomislav Nikolić razgovara s Rusom Dmitrijem Medvedevom, a istodobno Aleksandar Vučić istoga dana pregovara s Europskom unijom. I onda jedan diplomat tek u pokušaju, poput Ivice Dačića na sve kritičke opaske javnosti u svezi s dvostrukom igrom Srbije, veli kako Srbi time dosljedno provode i nastavljaju politiku Tita koji je, također, ističe njegov idolopoklonik Dačić, balansirao između Istoka i Zapada. Zaboravljaju Srbi da je sve to bilo u jednom posve drukčijem svijetu, te je komunističkom diktatoru Titu tako i bilo moguće igrati na dvije karte i lavirati između Istoka i Zapada. Srbijanski političari nisu svjesni da Srbija nema tako bitnu i naglašenu stratešku poziciju u svijetu kako sama vjeruje i misli da ima, te sve njezine kombinacije cirkuskog žongliranja na ozbiljnoj političkoj pozornici u startu padaju u vodu. Srbija nema ulogu i moć misionara u svijetu politike kako slijepo vjeruju njezini politički lideri.
Nije samo poglavlje 35 kost u grlu Srbije. I poglavlja 23 i 24 vezana za rad pravosuđa doći će na dnevni red na proljeće. Do toga roka Srbija će morati razriješiti politička ubojstva iz devedesetih i dvijetisućitih, poglavito političke likvidacije Zorana Đinđića iz 2003. kao i novinara Slavka Ćuruvije iz 1999. godine. I to su iz tabora EU jasno i glasno poručili Srbiji uz napomenu da Srbija mora pronaći i u pisanoj formi dostaviti EU izvješće o imenima političkih inspiratora i nalogodavaca ova dva politička ubojstva. Tomislav Nikolić je, kao što smo ranije pisali, umiješan u organizaciju ubojstva Zorana Đinđića, te je zato i tužitelj nudio status zaštićenog svjedoka suradnika Aleksandru Simoviću, jednom od ubojica iz Zemunskoga klana. Ovaj je odbio svjedočenje, čime je barem za trenutak odgodio odmotavanje političkog klupka. Zasigurno se i kriminalac i ubojica plaši osvete i odmazde Nikolića prema njegovoj obitelji ako progovori u sudu protiv Nikolića. Tako je i Miloš Simović, rođeni brat Aleksandra Simovića, isto tako ubojica i uhićeni i osuđeni pripadnik Zemunskog klana, po nalogu vlasti javno amnestirao Nikolića od svake krivnje, želeći da četničkom vojvodi malo poboljša poljuljani rejting u javnosti. No, ne mogu se svi svjedoci ušutkati na isti način. Udova pokojnoga novinara, vlasnika i urednika Dnevnog Telegrafa Slavka Ćuruvije, povjesničarka Branka Prpa nekoliko puta je u javnosti izašla s tvrdnjom da je Aleksandar Vučić mjesecima prije ubojstva njezinoga muža, zazivao ubojstvo Slavka Ćuruvije. U Skupštini Srbije je pred govornicom Vučić u mikrofon urlao kako će se kad tad osobno osvetiti Ćuruviji za sve ono što piše o njemu, njegovim aferama i skandalima. Pritom, mahao je bijesno i prijetećim glasom naslovnicama Dnevnog Telegrafa pred mikrofonom Parlamenta Srbije. I premda je u nekoliko navrata obrana optuženih ekzekutora ubojstva Slavka Ćuruvije izričito zahtijevala pojavljivanje i svjedočenje Vučića u sudnici prilikom izvođenja dokaza, on se niti jednom nije pojavio u sudu. Zakonski je nakon serije odbijanja svjedočenja, morao biti priveden od strane policije, ali u maratonskom sudskom procesu tijekom kojega je u proteklih 16 godina Vučić bio i u vlasti, zatim u oporbi, a sad ponovno na samom vrhu izvršne vlasti, on se uvijek uz spregu suda i tužiteljstva s vrhom organiziranog kriminala, pozivao na politički imunitet. U ovakvom slučaju, policija je bila obvezna uhititi ga po nalogu suda, jer odbija dati izjavu pred sudom kao jedan od glavnih svjedoka. Međutim, po tko zna koji puta se pokazalo i dokazalo da zakoni u Srbiji vrijede da bi ih se politički moćnici pridržavali samo kao kao što se pijan čovjek drži plota.
Nedvojbeno je da su poglavlja o pravosuđu na kojima inzistira EU, za Srbiju i njezine vlastodršce Nikolića i Vučića jednako teška, za njih dvojicu osobno još i teža nego poglavlje 35 o Kosovu. Obojica nisu toliko još poludjeli da javno priznaju istinu da su sudionici dvije političke likvidacije, jer je Nikolić odgovoran za ubojstvo Đinđića, a Vučić za ubojstvo Ćuruvije. I tako se čini sasvim realnim epilogom da će pregovori Srbije o prijemu u EU potrajati i dulje nego je Aleksandar Vučić slavodobitno obznanio Srbima u protokolarnom obraćanju javnosti. On je kao rok za realni ulazak Srbije u EU označio 2019. godinu. Imajući u vidu gore iznesene osobne probleme i opasnosti o vlastitom raskrinkavanju u očima svijeta, izvjesno je da Srbija nikako i nikada neće biti primljena u članstvo EU dok god su Vučić i Nikolić na vlasti. Sjetimo se samo koliko je dugo Hrvatska pregovarala o ulasku u EU, a Vučić je uobrazio kako Srbija može ući u EU poslije samo nekoliko godina pregovora. No, on i Nikolić su očigledno glavne kočnice i prepreke Srbije za članstvo u EU i to je bjelodana stvar. Pored svega navedenog, svaka zemlja članica EU iz svojih razloga ima pravo u svakom trenutku staviti primjedbu, pa i veto na dalje pregovore bilo koje nove potencijalne članice EU. Hrvatska ima niz razloga intervenirati tijekom pregovora Srbije s EU, posebice radi ugroženog statusa hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini. Takve su već primjedbe prije početka prve runde pregovora Srbije s EU stavili i Mađarska, Rumunjska i Bugarska, nezadovoljne tretmanom i statusom svojih manjina na tlu Srbije, a taj potez može u bilo kom trenutku napraviti i Hrvatska. Kako god bilo, Srbiju čeka dug put do prijema u EU, a svi su izgledi da će neka posve nova politička garnitura uvesti Srbiju u Europsku uniju. To je proces koga nikako ne mogu privesti kraju dvojica masovnih ubojica iz ratnog doba devedesetih poput Vučića i Nikolića, koji i u mirnodopskim uvjetima nastavljaju sa prikrivanjem i umanjivanjem vlastitih zločina, ali i svih teških zločina njima bliskih ljudi, recimo Šešelja i njemu sličnih ubojica. I time spadaju u kategoriju posebne vrste ubojica u poraću, svojevrsnih falcifikatora novije političke povijesti Srbije. I razvidno je da Srbiju čeka sudbina Turske, vječitog kandidata za EU. Turci ne mogu ući u EU zbog otvorene potpore ISIL-u i globalno islamskom fundamentalizmu, a Srbija do daljnjeg ne može ući u EU jer je trenutačno predvode notorni ratni zločinci, točnije dvojica aboliranih četničkih koljača Vučić i Nikolić. Tek kad netko drugi i normalan dođe na vlast u Srbiji, možda će se ozbiljno raspravljati o ulasku Srbije u EU. Do tog trenutka, svi početni pregovori Srbije s EU su realno neostvarljivi i ne mogu nikako polučiti pozitivan ishod.
Dragan Ilić
