Michael Davenport meta napada Aleksandra Vučića i bivši njemački veleposlanik

Tek je mjesec dana proteklo od službenog priopćenja Europske federacije novinara (EFJ ) u kome se vrlo otvoreno vlasti u Srbiji prozivaju za razne oblike prijetnji, ucjena i zastrašivanja novinara, osobito onih što se u bližem opisu rada bave istraživačkim vidom novinarstva. Nitko se od srbijanskih vlastodržaca nije posebno očitovao glede oštrog prosvjeda krovne europske udruge novinara, premda niti Vučiću, niti Nikoliću u minule tri i pol godine otkako su se dokopali vlasti u Srbiji nisu uopće bile strane manire jakih verbalnih nasrtaja ne samo na slobodnomisleće i oštroumne novinare u Srbiji, nego i na niz visokih stranih diplomata na službi u Srbiji. U žarištu su bili ponajviše Michael Davenport kao meta napada Aleksandra Vučića, kao i bivši njemački veleposlanik u Beogradu Heinz Vilhelm.

Tako četničke vojvode što obnašaju najviše političke dužnosti u Srbiji olako i na sebi svojstven način shvaćaju slobodu i širinu komuniciranja s vanjskim svijetom od koga ovise oni sami, a ne zapadni diplomati s kojima često ulaze u oštre polemike. Unatoč tome što su pravodobno zaprimili obavijest od EFJ ( European Federation Of Journalists ) o teškoj i mukotrpnoj poziciji pripadnika “sedme sile” u Srbiji, Vučić i Nikolić kao što se lako dalo naslutiti i predvidjeti, nisu poduzeli apsolutno ništa glede temeljnih prava na slobodu misli, govora, pisanja i izražavanja, što im se sve potanko spočitava u iznimno oštrom i otvorenom tonu od strane i samog predsjednika  Europske federacije novinara Norvežanina Mogensa Blischera Bjerregaarda. On je bezrezervno osudio kršenja elementarnih ljudskih prava novinara u Srbiji, a sem riječi solidariziranja s ugroženim novinarima u Srbiji, još je i istaknuo kako se klevete, uvrede i neutemeljene optužbe na račun novinara u Srbiji trebaju smatrati kaznenim djelom i sukladno tomu i sudski procesuirati. Još je taj lakovjerni i lakomisleni Norvežanin koji ne poznaje zlu i opaku bizantsku i balkansku narav koju poziva na svijest, savjest, razum i moral, apelirao na srbijanske vlasti da prestanu sa stvaranjem neprihvatljivog neprijateljskog ozračja za politički nepoćudne novinare u Srbiji. To podrazumijeva prestanak kako verbalnih, tako i učestalih fizičkih nasrtaja na novinare i blogere u Srbiji, kojima srbijanske vlasti moraju osigurati normalne uvjete za rad i slobodno javno iskazivanje političkih stajališta koje se ne moraju obavezno podudarati s mišljenjem aktualnog režima. Na koncu priopćenja, još su naveli kako srbijanski režim svojim javnim istupima i poimeničnim prozivkama novinara uveliko doprinose negativnoj atmosferi po novinarsku profesiju u Srbiji.

I cijeli ovaj, očito, dobronamjerni apel od strane  svjetske novinarske organizacije EFJ nikako nije mogao pronaći pogodno i pravo tlo u već politički zatrovanoj i obnevidjeloj zemlji. Aleksandar Vučić, kome je majka Angelina umirovljena novinarka političke redakcije RTS-a i nekad skupštinski izvjestitelj iz pokrajinske vojvođanske Skuštine, onda od polovice osamdesetih i iz republičke srbijanske Skupštine, morao bi, barem prema obiteljskom novinarskom kodu, imati mnogo više sluha i razumijevanja za status novinara u Srbiji. No, bešćutnog Aleksandra Vučića obitlejsko novinarsko stablo nije nikad nimalo potaknulo na takvu vrstu razmišljanja. Uostalom, i njegova je majka kao provjereni i prokušani komunistički kadar iz doba partijskog jednoumlja i sama novinarsko zanimanje shvaćala kao društveno politički rad, kako je to suhoparnim birokratskim rječnikom komunizma, određivalo mjesto i položaj novinara u tadašnjem društvenom sustavu. I Aleksandar Vučić uz majku koja je najprije sebe i doživljavala kao definiranog “društveno političkog radnika,” kao što je to nakaznom i nakaradnom komunističkom natuknicom bilo određeno, jasno ne može imati drukčiji doživljaj i poimanje novinarstva od onog koje mu je od malih nogu usadila majka, k tome i otac Anđelko, također, kao vjerni komunistički član uposlen u tadašnjoj saveznoj kovnici novca bivše Jugoslavije u elitnom naselju Topčider u Beogradu. I kako je stasao u obitelji komunističkih uhljeba koji su se po potrebi političkog trenutka devedesetih lako i brzo preobrazili u najbučnije i najopasnije srbijanske ultranacionaliste i šoviniste, Aleksandar Vučić i nije mogao imati bolji i normalniji pogled na sistem životnih vrijednosti od ovoga kojega i sad rabi tijekom svoje vladavine u Srbiji. On je samo nus produkt jednog posve pogrešno postavljenog sistema vrijednosti u Srbiji i tek jedan od brojnih izdanaka tako naopako postavljenog društvenog poretka u cijeloj Srbiji. Kakve je to goleme razmjere imalo i nažalost i danas ima u Srbiji, jamačno je kako bi se u tako ustrojenoj državi, umjesto njega do vrha vlasti domogao sigurno neki njemu potpuno fotokopirani politički dvojnik, oprhrvan brojnim nacionalnim, vjerskim i ideološkim predrasudama kojima i danas robuje i sam Vučić. Jer, iz takvog političkog inkubatora mogu na svijet doći jedino mućkovi i sva je nevolja u tome što Vučića kao nenormalna osoba nije iznimka na političkoj pozornici Srbije, prepunoj raznih mućkova nalik njemu. I u tome je ona najdublja srž i tragedija Srbije. Nije problem samo u Vučiću ili u Nikoliću i svim njihovim aktualnim stranačkim ministrima ili narodnim zastupnicima, nego je bit svega mnogo dublja i gora jer je njihov način razmišljanja ujedno i glavno političko geslo ogromne većine Srba, kako javnih ličnosti, tako i posve društveno anonimnih ljudi. Sve je to posljedica jedne duge političke promidžbe vođene tijekom dugih desetljeća i ne može se lako i brzo iskorijeniti u Srbiji.

I zato ni javni apel Mogensa Blichera Bjerregaarda, predsjednika EFJ, ostaje bez ikakvog odjeka u Srbiji. U Beogradu su gotovo svi poznatiji politički komentatori, analitičari, intelektualci raznih profila, kao i pozicionirani političari u vlasti i u oporbi suglasni samo u zajedničkom žalu za neostvarenim i neosanjanim velikosrpskim projektom. I kako se ne mogu otrgnuti iz okova takve virtualne slike stvarnosti, oni i ne mogu na pravi način razumjeti poruku predsjednika EFJ Bjerregaarda. Gornja granica aktivnog i mislećeg Srbina o tragičnim događajima iz ratnih devedesetih uklopljena je u uobičajenu srbijansku spiku tipa: “Nitko nije kriv, mir, brate, mir!?” Svjesno, namjerno, ali i drsko i bezobrazno izjednačavanje hrvatske žrtve i srpskih zločina je bila i ostala njihova prva i najbitnija značajka. I tako krivo stvorena predodžba o uzrocima i posljedicama rata ne može nikad biti zdravi temelj i podloga za sadašnje i buduće kritičko i nadasve samokritičko preispitivanje vlastite uloge u bliskoj prošlosti, još manje na temelju pogrešnih premisa polučiti ispravan zaključak i uopće i proniknuti u bit cijelog problema vezanog za neophodno suočavanje Srbije s vlastitom krivnjom i odgovornošću za vođenje osvajačkih ratova na tuđem teritoriju. I tu dolazimo do glavne i ključne odrednice. Srbijanske novinare, neprijeporno guše i dave diktatori poput Vučića, Nikolića i njima sličnih brojnih resornih ministara u vrhu ratne i poratne zločinačke vlasti u Srbiji. Ali, jednako tako i oni sami, neovisno od pritisaka vlasti, svojim brojnim komentarima i poltičkim kolumnama u najutjecajnijim novinskim i elektorničkim medijima godinama unatrag pokazuju znake autocenzure. Neovisno od odlučujućeg upliva i pritiska režima, mnogi od njih i sami dragovoljno govore i pišu jezikom nacionalne, vjerske i ideološke mržnje, što ih je krasilo i u ratno vrijeme. Rat u glavama dežurnih, samozvanih i lažnih srpskih domoljuba, nikad nije ni prestao. To bi se moglo kazati i za glavne političke urednike i komentatore najpoznatijih, navodno, blaže orijentiranih proeuropskih javnih glasila u Srbiji kao što su dnevni list “Danas”, ili tjednici “Nedeljnik” i “Newsweek” ili recimo radiotelevizijska postaja B92. O mnogim drugim poput državnog javnog medijskog servisa RTS-a, komercijalnog RTV Pinka, gradske beogradske televizije Studio B, TV Happy, ali uz ove televizije nacionalne frekvencije još i nepreglednog niza televizijskih i radijskih postaja, bespredmetno je i govoriti. U istu kategoriju spadaju i doslovno svi dnevni listovi koji izlaze u Beogradu kao što su “Politika”, “Večernje Novosti”, “Blic”, “Alo”, “Kurir” i “Informer.”  Tek po nekoliko hrabrih, doista u nedemokratskom okruženju ludo smjelih internetskih portala nalik novosadskim portalima Slobodna Vojvodina, Teleprompter i Autonomija info, ili pojedinim beogradskim portalima tipa Kontrapress, Slobodni mediji, Opozicionar, Krik ( o korupciji i kriminalu u Srbiji ), Cins ( Centar za istraživačko novinarstvo Srbije ) ili BIRN ( balkansska istraživačka novinarka mreža) tek daju malo nade o svjetlu na kraju tunela. No, sve je to jako slabo i suviše malo da bi se mogla dati i prijelazna ocjena medijima u Srbiji. Koliko su vlasti krive za položaj i status, najprije novinara unutarnje i vanjske političke rubrike u Srbiji, toliko su jednako i sami krivi zbog gore navedenih polaznih političkih stajališta, nazadnih kao što su i gledišta političara na vlasti i u najvećem dijelu oporbe u Srbiji.

Vrhunac novinarske hipokrizije mogli smo vidjeti sinoć pred TV kamerama vojvođanske televizije. Radio televizija Vojvodine kao samostalna i posve odvojena u radu i u uređivačkoj politici od konkurentske joj RTS u Beogradu, u posljednje tri godine ponudila  je širok spektar raznih političkih emisija, pretežito debatnog tipa. Nerijetko program vode i uređuju politički prognani i demonizirani novinari iz Beograda, kojima u Novom Sadu i Vojvodini, na lokalnoj političkoj razni, još izvan dosega političke moći i vladavine Vučićeva i Nikilićeva SNS-a, vojvođanski uređivački kolegij pruža izvrsnu i jedinstvenu prigodu da do kraja iskažu vlastita politička motrišta uz samostalni izbor gostiju, sudionika takvih emisija. U sinoćnjoj emisiji Press – ija, autora i voditelja Zorana Panovića, inače glavnog i odgovornog urednika lista “Danas” iz Beograda u jednom od nekoliko tematskih blokova, gost je bio i Zoran Cvijanović, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik političkog tjednika “Novi Standard”. Samoproglašeni izbjeglica iz Sarajeva pod opsadom trupa njemu oduvijek omiljenih ratnih zločinaca Mladića i Karadžića u polusatnom dijalogu s voditeljem i drugim gostom Aleksandrom Apostolovskim, komentatorom “Politike”, sa sjetom je elaborirao o njemu nikad prežaljenom i neostvarenom srpskom ratnom pohodu ka Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uz njegove neizbježne kritičke osvrte na tobožnje nerazumjevanje cijelog svijeta za Srbe i Srbiju. Da sve bude udrobljeno u jednu cjelinu, potrudili su se i drugi gost Apostolovski iz “Politike”, kao i sam voditelj i urednik emisije Zoran Panović. Sva trojica su se samo blagoglagoljivo i iz prijateljski smiješak samo povremeno nevještim smislom za humor glupim dosjetkama i promašenim metaforama naoko sukobljavali oko strategije i taktike u realizaciji srpskih političkih ciljeva od 1990. godine, pa evo do istjeka ove 2015. godine. I naravno, niti voditelju Panoviću, niti Apostolovskom, koji je sjedeo tik do prokaženog ratnohuškaškog novinara Zorana Cvijanovića, nije palo na pamet upitati bivšeg Sarajliju, a sad već više od dve desetljeća etabliranog pridošlicu u Beograd Cvijanovića, što ga je to ponukalo u životu da bude uz novinarsku profesiju još i policijski doušnik. Javna je tajna u Beogradu da Zoran Cvijanović, novinar, urednik i suradnik brojnih, slobodno rečeno, “revolveraških” medija u Srbiji, ima još od svoje seobe iz Sarajeva u Beograd od ratnih devedesetih naovamo status operativnog službenog lica, ili poznatijeg u Srbiji po kratici OSL. Takav status dobiva svaki poglavito politički dostavljač informacija srbijanskoj policiji, točnije zloglasnom Šestom odjelu tajne političke policije, koju je još davnih devedesetih uspostavio diktator, fašist, ratni zločinac i agresor na Hrvatsku i BiH Slobodan Milošević. Taj zlokobni odjel nije raspustila niti jedna navodno “demokrastka” vlast u Srbiji nakon pada i uhićenja Miloševića, jer su im dojave ljudskih spodoba i protuha tipa Zorana Cvijanovića itekako koristile, kao što služe i aktulalnom režimu, legitimnom nasljedniku i baštiniku srpskih fašista i nacista iz ratnih devedesetih. Što bi učenici Miloševića i Šešelja u liku Vučića, Nikolića, Dačića i njima sličnih bili imalo različiti od svojih političkih učitelja i uzora? Zoran Cvijanović, poznat i po nadimku “Novinar u civilu” jaše i dalje, nekad kao konjanik u laganom kasu prateće konjice, nekad u brišućem galopu, sve ovisno od potrebe, želje i volje i sadašnjih, kao i bivših srbijanskih političara, kojima su bezljudi i ljudske zablude njegovog kalibra oduvijek bili od iznimo velike koristi. I nije tu nitkog u novosadskom studiju pogodilo što je Cvijanović višegodišnjim potkazivanjem kolega i kolegica policiji zapečatio ne samo karijere, nego i životne egzistencije, pa i same živote nebrojeno mnogo ljudi. Oni kao ljudi obraza životinje debelokošca to ne mogu zamijetiti, još manje osjetiti. Sva su im osjetila davno kazala zbogom razumu.

Povrh svega ovoga, najviše i najneprijatnije u cijeloj skaradnoj izvedbi osvjedočenog zlikovca Cvijanovića, i politički i osobno bliskog mnogim uhićenim i osuđenim srpskim zločincima u Haagu, čudi ponašanje Zorana Panovića. Nekad je kao mlad, poletan i ambiciozan novinar kročio u redakciju “Danasa”. Podrijetlom iz Užica, na krajnjem zapadu Srbije gdje obitavaju stoljećima potomci doseljenih posrbljenih i popravoslavljenih Hrvata iz istočne Hercegovine, on je godinama slovio za jednog od časnih pripadnika profesije. Jučerašnjim prijateljskim ćakulanjem s odmetnikom od novinarske branše Cvijanovićem, urednik “Danasa” i autor emisije na RTV u Novom Sadu pod nazivom “Press – ija” pogazio je i pljunuo na sve godine, štoviše bezmalo dva desetljeća svoga pregnuća protiv ljudi poput Cvijanovića. Nije se očekivalo od gosta Aposolovskog iz “Politike” da bude bilo što drugo nego oduševljeni apologet lika i nedjela Cvijanovića, što i sam nije skrivao tijekom prijateljskog razgovora u srazu s urednikom emisije. Olako je Panović prešutjeo i zaboravio vlastite egzistencijalne muke i stradavanja kad je Aleksandar Vučić, i 1999. godine, kao i sad brutalnim i drakonskim kaznama kao ministar informiranja u Miloševićevoj, Šešeljevoj i Draškovićevoj ratnoj Vladi ustrojenoj za borbu protiv 19 zemalja NATO pakta za obranu izmišljene i lažne srpske zemlje Kosovo, novčano oglobio i redakciju “Danasa”, kao i niz drugih tad opozicijskih medija u Srbiji. U Studio B su neposredno pred početak rata za Kosovo 1999. godine Miloševićevi, Šešeljevi i Draškovićevi pripadnici specijalnih policijskih postrojbi ulazili sa strojnicama na gotovs, smrtno prepadajući takvim kaubojskim upadom u redakciju svo nazočno novinarsko osoblje. Kako će netko danas cijeniti i štovati kao ličnost Zorana Panovića kad sam ne štuje vlastite muke i patnje što ih je kao mlad novinar i još mnogo godina kasnije doživljavao od novinara poput Cvijanovića ili Apostolovskog koje sad zove u vlastitu autorsku emisiju kao cijenjene goste. No, možda i ne treba previše čuditi sinoćnji skandalozni i neobjašnjivi javni istup Zorana Panovića u svjetlu uređivačke politike njegovog lista, kojim već nekoliko godina on osobno ravna sa sve izraženijom željom i namjerom reletiviziranja krivnje svih pravomoćno osuđenih srpskih zločinaca u Haagu. U to se mogu lako uvjeriti i svi posjetitelji online izdanja “Danasa” i samim letimičnim pogledom u lijevi gornji kut online verzije “Danasa”, gdje je cijeli feljton u nekoliko tematskih blokova posvijećen navodno “nepravedno” osuđenim, “jadni, nevinim i nedužnim” Srbima. Tako je to srceparajuće sročio Panović. I kako ništa ne biva slučajno, nije zgoreg kazati kako mu je i zemljak iz Užica Božidar Andrejić, osnutkom “Danasa” sad daleke 1997. jednim od glavnih urednika lista, a sad urednikom noćnog izdanja “Danasa”, bio još od zajedničkih vojničkih dana služenja zloglasne JNA u vojarni u Beogradu nerazdvojni i osobni prijatelj notornog ratnog zločinca, profila sangvninika i kolerika u psihopatološkom profilu u liku Vojislava Šešelja. Iver ne pada daleko od klade, a možebitno je da njih dvojicu povezuje i rodbinski i nešto bliže od puke zemljačke linije. Doda li se tome da u toj redakciji i danas, kao i prije ravno 18 godina dirigiraju i glavne konce uređivačke politike uz srednjovječnog Panovića vode teški alkoholičari i nevješto prikriveni velikosrbi ranga Šešeljeva prijatelja Andrejića poput direktora novina Dušana Mitrovića i njegovog pobočnika Grujice Spasovića, onda je sve kristalno jasno. Zanimljivo, dvojca kroničnih pijanaca, zrelih godina života i službe uveliko za mirovinu,Mitrović i Spasović uspio je svojim prijetvornim bizantskim trikovima izigrati i povjerenje i proigrati novac nekadašnjeg glavnog sponzora lista kao što je to koncem devedesetih bio George Soros. I dok su brojali novac u kavani, uredno ga dijeleći međusobno, dok su ostali zaposleni  novinari i suradnici dobivali tek mrvice od povelikog kolača Sorosa, veselo su pijančili, bančili i četnikovali u kavani, trošeći tuđi novac, dakako kako je samo njima bilo svrhovito. Kako se od takvih bljutavih moralnih nakaza i klasičnih dvoličnjaka i podlaca može očekivati bilo kakav normalan nazor, kamoli neka njihova prosvjetiteljska uloga u opismenjavanju politički nepismenih Srba? Odgovor je unaprijed negativan i kad je to skužio i George Soros nakon umjetnih političkih promjena u Srbiji u listipadu 2000. “Danas” je bio prepušten sebi i dao si je odušak svome do tad teško suspregnutom velesrbovanju, koje su u potaji u pijanom stanju, samo u porbranom društvu iskazivali u kavani. Sad su u uvjetima ekonomskog snalaženja, prepušteni financijski sami sebi, pokazali svoje pravo i jedino lice četničkog velikodržavlja. I takvom ljudskom otpadu je posve beznačajno što su u vlastitim redovima kao lažni borci za lažnu demokraciju u Srbiji imali u svojim redovima i sami policijske denuncijante kao što su bili maskirani policajci u civilnoj odori Dejan Sretenović i Ivan Mrđen, dvojica tipova na razini Panovićeva sinoćnjeg gosta u novosadaskom studiju Zorana Cvijanovića. I sve ove spoznaje o beskarakternim parazitima u novinarstvu nisu bile dostatne samoproklamiranim demokratama Zorana Đinđića, poslije i Vojislava Koštunice i Borisa Tadića da jednom od nekoliko jahača Apokalipse iz “Danasa” ne ukažu z posebe zasluge u borbi za sveopću veliksrpsku stvar i posebno priznanje. Tadašnji glavni i odgovorni urednik Grujica Spasović, kojega je osobno pokojni Ivan Stambolić, promovirao u izmišljenog državnog novinara, dobio je i posebno ničim zasluženo i objašnjeno političko promaknuće. Obnašao je dužnost veleposlanika Srbije u Sarajevu. Dobio je regularno vjerodajnice u Bosni i Hercegovini, a da su tamo znali za njegova zajednička pijančenja i četnička orgijanja u kavani “Opanak” nedaleko od redakcije “Danasa” možda i ne bi ostvario kratkotrajnu političku i diplomatsku karijeru. U zemlji balkanskih opančara nekako je i logično da se sva državna pitanja uz neizbježnu pijanu tresku, vrisku i ciku uz podvrskivanje u taktu Žikinog kola, obavlja u kavani simboličkog naziva “Opanak.” I tako misle opančari da mogu kao u kazališnom komadu Jovanča Micić iz Jagodine tumarati i usput baljezgati svinjarije po svijetu, uvjereni da će po mudrosti najvećeg opančara svih vremene Dobrice Ćosića ostati najmudriji i najpametniji. Nadlukavit će, ali samo u mašti, ostatak planeta. I kad budu prokuženi, krenut će iznova. I kamo sreće da su ovi putnici kroz vrijeme iz “Danasa” usamljeni u svome zanosu i stranstvovanju kroz svijet visokoparne politike. Imaju i imali su pristaša i u drugim medijima. Svih devedesetih se Dragan Kojadinović, od  lažnih promjena u Srbiji i ministar informiranja u Vladi DOS-a netom poslije 2000, lažno predstavljao borcem protiv Slobodana Miloševića. I uspio je za trenutak prevariti i obmanuti i ozbiljne ljude izvan Srbije, ali je to bilo kratkog daha. Prokužili su ga na Zapadu mnogo prije nego što je 2000. postavljen za resornog ministra kad je u svm uredu na počasno mjesto stavio bistu Draže Mihailovića. Uostalom, četnikovao je skupa sa društvom odabranih novinara, urednika, sve samih lažnih i samoprpglašenih “antimiloševićevaca” i tijekom obnašanja direktorske funkcije u Studiju B od 1990 – 1999. godine, a istog su rezona bili i njegovi tad najbliži suradnici generalni direktor navodno oporbene gradske televizije Zvonko Pantić, kao i svi urednici autorskih emisija kao Velimir Pavlović, Aleksandar Timofejev, Milorad Roganović, Lila Radonjić, Olja Bećković, Zoran Ostojić… I svi su bili pod paskom Vuka Draškovića koji je za potrebe Miloševića glumio lažnu oporbu, dok je Šešelj imao drugu i lakšu zadaću od Miloševića, jer nije morao ništa glumiti nego se samo ponašati sukladno svojoj divljoj, razularenoj i primitivnoj prirodi. Tko bio ozbiljan i upućen u događaje ratne Srbije mogao i pomisliti da je tadašnji direktor Studija B Dragan Kojadinović ikad bio oponent vlasti Slobodana Miloševića, kad je u vrijeme najvećeg lajanja na zvijezde devedesetih, od tog istog zločinca Miloševića dobivao vrhunske počasti i nagrađivan akumuliranim funkcijama u upravnim odborima nekoliko glavnih državnih poduzeća i divljih Miloševićevih banaka.

Ovaj izlet u prošlost oslikava ujedno i sadašnjost i nudi pravu poveznicu srbijanskih medija i srbijanske politike i u današnje vrijeme. Ništa Vučić i Nikolić nisu promijenili u odnosu na epohu vladavine Miloševića i Šešelja, samo su se donekle prilagodili novim uvjetima i možda izmijenili taktički redosljed poteza, ali u konačnici imaju iste ciljeve kao i njihovi učitelji i mentori iz devedetih. I stoga i ne čudi da je do prije nekoliko mjeseci Nikolić bio na rubu sudskih procesa protiv vlasnika Kurira Aleksandra Rodića, a sad taj isti beskičmenjak nakon novčane nagodbe s Tomislavom Nikolićem o prvom srpskom gedži i četničkom vojvodi piše prave hvalospjeve. Isti taj Rodić je do jučer u nebesa dizao Vučića, onda ga je nekoliko tjedana napadao, a od prije neki dan nakon pristupnih pregovora Srbije s EU, opet veliča i slavi Vučića i njegovu imaginarnu mudrost, koju samo novinarske prostitutke tipa Rodića mogu tako vidjeti. U Srbiji je moguće i da od Švicarca i vlasnika tvrtke Ringier Axel Springier, osobno MIchaela Ringiera svi novinari i urednici tobože prozapadno orijentiranog “Blica” primaju novčane donacije, naravno uz naputak, da i u uređivačkoj politici slijede standarde Zapada. No, Michael Ringier ih hrani, a oni ga ujedaju, ne za prst, nego sve do lakta. Na stupcima listova “Blic” i Alo” događa se repriza već viđenog u “Danasu” iz devedesetih. Primaju novce sa Zapada, a blate, gaze im pljuju zemlju i narod vlastitog poslodavca!? Naravno, sve to uz neizbježne ode radosti Rusiji i Putinu, iako im nije za takvo ulizivanje isplatio niti jednu rusku rublju. I to je moguće samo u novinarstvu Srbije. U jednom trenutku je morao reagirati i sam Michael Ringier kad je 2012. smijenio tadašnjeg glavnog urednika lista “Alo”, rusofila Antonija Kovačevića i postaviti novog čovjeka, lojalnog njemu koji je financijer lista. Ali, taj se epilog dogodio slučajno, samo radi osobnog interesa Borisa Tadića, tadašnjeg predsjednika Srbije. Kovačević je dobivao novac od Ringiera iz Švicarske da vodi koncpet i promidžbu stranke Tadića, dakle DS-a, a on je samovoljno i protivno ekonomskim i političkim interesima sponzora iz inozemstva na sva zvona hvalio Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića i njihovu tad još oporbenu SNS. Zasigurno, dao je ogromni obol njihovom dolasku serijskim novinskim difamiranjem Tadića, a površni poslodavac iz Švicarske nije sam obratio pozornost tko i kako troši njegove novce u Srbiji. I mogli bismo ovakve primjere beskrajno nabrajati. I u “Politici” je njemačka tvrtka WAC uložila silan kapital nakon 2000. godine, ali je razbojnička banda velikosrba predvođena posrbljenim Slovencem Darkom Ribnikarom, te njegovim najbližim suradnicima Ljubodragom Čudomirovićem i Milanom Mišićem, odradila svoj prljavi dio posla. Ne samo da su oni skupa sa svojim novinarima političke unutarnje i vanjske rubrike “Politike” opet, protivno interesima poslodavca i ulagača kapitala, bili na strani antihaškog lobija i do besvijesti branili haške bjegunce, nego su i pronevjerili silan novac. Uz to su uradili i utaju poreza. I kad su u WAC-u ušli u trag prevarama, podvalama isvim spletkama velikosrpske bagre, bilo je posve kasno. WAC je imao goleme dugove i brzo je digao sidro iz Srbije, usprkos tome što je za privremenog izvanrednog nadzornika u Beogradu postavio i svoga čovjeka od najvećeg povjerenja Srđana Kerima, bivšeg makedonskog diplomata iz Skoplja. Štetu koju im je pričinila srpska gamad i đubrad, bilo je nemoguće sanirati i oni su digli ruke od “Politike.” Svi ovi podbrobno analizirani slučajevi iz raznih medijskih kuća diljem Srbije, zorno govore da je Srbija u medijskom pogledu, do daljnjeg zemlja bez nade, sve dok se kompletno ne promijene uredničke i direktorske garniture u medijima, što su četvrt stoljeća, kako se vidi, posvuda instalirani kao pijuni velikosrpske konstantne politike. I zato oni u svojim političkim komentarima i analizama, nikad ne dovode u pitanje samu pogubnu i katastrofalnu veliksorpsku ideju, nego samo razmatraju taktiku i strategiju njezine  provedbe. Mediji u Srbiji se ogledaju kao majmun u vlastitoj sjeni u napuklom zrcalu, cirkuzantski se smijući vlastitoj ljudskoj promašenosti, ali oni toga uopće nisu ni svjesni. Sve dok brojna inozemna politčika izaslanstva i razna politička povjerenstva na europskoj i svjetskoj razini, ne shvate da je iluzorno i posve beskorisno ovakvim skandaloznim medijima i još moralno opskurnijim ravnateljima takvih medija, davati bilo kakvu vrstu moralne i političke potpore u srazu s Vučićevim i Nikolićevim režimom, ne može biti nikakvog pomaka u medijskoj sferi u Srbiji, Napose, nije tu ni bitno, hoće li u pregovorima Srbije s EU ova goruća medijska rak rana Srbije biti gurnuta pod tepih, radi opet pogrešne prosudbe i strategije EU i gledanja kroz prste Srbiji, koliko je puno bitnije napraviti korijeniti rez u srbijanskom novinarstvu. Mase mladih, svršenih diplomiranih novinara u Srbiji je bez posla. Neznalice i politički poslušnici, vjerni podaanici svih srbijanskih režima, gore do pojedinosti opisanih, vedre i oblače i nadalje u Srbiji. I dojam je kako je pri ovakvom stanju stvari u Srbiji potrebito stati u obranu samo poimeničnih hrabrih, otresitih, časnih, poštenih i iskrenih novinara u Srbiji, a takvih usprkos svemu ima, samo u  sistemu krivo postavljenih novinarskih standarda, svi oni na margini. Ne trebaju novinari u Srbiji općenito i neimenovano zaštitu EFJ i njezinog predsednika iz Norveške, nego to strukovne novinarske udruge iz Europe i svijeta, uz spoznaju gore gorkiih iznesenih istina o političkoj zlouporabi novinarstva u Srbiji, trebaju samo ponaosob imenom i prezimenom ugroženih novinara u Srbiji, stati u zaštitu onih istinski ugroženih. Štura i nemušta, ali nadasve bezimena i bezlična priopčenja bez jasnog i glasnog imenovanja onih istinski ugroženih pojedinaca u novinasrtvu Srbije samo idu na ruku onim najbrojnijim slugama veliksrpskog režima u Beogradu. I zato je priopćenje krovne udruge novinara EFJ i njezinog predsjednika Bjerregaarda iz Norveške promašilo dvostruko, kako metu, tako i cilj. Moraju ubuduće precizno i točno imenovati imena i prezimena istinskih novinarskih stradalnika u Srbiji, kako bi odvojili žito od kukolja. Ovako sročenim priopćenjem, samo su uzeli s pravom u zaštitu novinare tek tri istinski ugrožene redakcije CINS-a, Krik-a i BIRN-a, ali što je s armijom drugih novinara koji trpe zlostavljanja i politička iživljavanja, ucjene, prijetnje i zastrašivanja najgore vrste od Vučića i Nikolića, a ima ih posvuda u gotovo svim redakcijama. Unatoč posvemašnjem discipliniranju medija, u svim redakcijama ni ovakav diktatorski fašistički režim Vučića i Nikolića nije uspio do kraja selektirati samo vlastite novinarske kadrove, tako da posvuda ima još puno onih koje bi EFJ kao krovna novinarska institucija morala uzeti u zaštitu jer oni su to svojom hrabrošću i istrajnošću u opiranju razbojnicima u vrhu vlasti u Srbiji, doista i zaslužili.

Dragan Ilić