Kad kažemo da se o nečem pregovara onda bi ti nešto trebala biti i tema pregovora.
Tako barem nalaže logika i teorija pregovaranja.
Naši budući vladari u kombinaciji sa starima nam tumače da su najbitnije reforme i da je to motiv i pregovaračka pozicija koja određuje sve drugo.
Urlaju o reformama kao da im o tome ovisi život.
No, da vidimo o čemu se kod nas stvarno pregovara. Iz javnih priopćenja je jasno da se pregovara o:
– o premijeru i njegovoj sručnosti ili partisjkoj pripadnosti
– o Predsjedniku Sabora
– o članovima vlade
– o podjeli ministarstava
– o … puno personalnih pitanja
Nisu sve iznijeli, ali sam siguran i o direktorima.
O čemu se ne pregovara?
– ne pregovara se o različitim stajalištima oko reformi općina
– ne vidim stavove oko lustracije
– nema stavova oko porezne reforme
– nema kačenja oko PDV-a
– ne prepiru se oko državnih službenika i otpuštanja
– nisam pročitao da je glavni problem neki zakon i da se ne mogu usuglasiti
– ne raspravljaju o ulozi sindiakta, monetarnoj politici, financiranju udruga itd…
Jednom rečenicom: nisam u pregovorima primjetio niti jednu jedinu temu koja bi ukazivala da se pregovarači gadno kače oko sadržaja bilo koje reforme. Kače se jedino oko pitanja Karamarko, Petrov, Zoki ili neki navodni stručnjak. Tu se kidaju glave i liju suze!
Očito Most i partneri pod reformama podrazumjevaju reformiranje pozicija, a ne sadržaja zakona i propisa koji državu uništavaju.
Moj skromni zaključak je da u ovom pregovorima reforme uopće nisu tema.
Da jesu onda bi bilo potpuno nebitno je li premijer stranačka ili nestranačka osoba, jer ako se dogovorimo koje ćemo reforme provoditi onda ih ima provoditi bilo koji premijer.
Vinko Vukadin
