SRBI MORAJU VRATITI LUDOG VOJU ŠEŠELJA U HAAG

Svaki poziv Srbiji iz inozemstva o poštivanju međunarodnih normi civilizacijskog ponašanja izaziva pravu buru ogorčenih reagiranja najviših političkih dužnosnika u zemlji. Iznimke nije bilo ni danas kad se ministar u srbijanskoj Vladi Rasim Ljajić, ujedno i posebno zadužen u ime države za suradnju s Tribunalom u Haagu, javno očitovao glede neizbježne obveze Srbije o izručenju još samo formalnopravno neosuđenog teškog zločinca i masovnog ubojice Vojislava Šešelja. Drsko i bezobrazno, kako samo on to umije i zna u ovakvim i sličnim prigodama, Ljajić je zlouporabio današnje gostovanje u jutarnjem informativnom programu Televizije Pink i za vlastitu političku promociju. Kao samozvani Šešeljev, narodski kazano, drveni odvjetnik, stao je u obranu višestrukoga zločinca, prebacujući krivnju za sporost u izricanju presude isključivo na leđa Tribunala. Ljajićeva voljena zemlja bezumlja i bezakonja je, dakako, posve nevina kao tek rođeno dijete u kolijevci. I iz pozicije lažnog moralnog suca, Rasim Ljajić drži prodike Međunarodnome sudu za ratne zločine. S umišljene visine grčkog Olimpa dopustio si je luksuz komentiranja i prosuđivanja suda u svezi Šešeljeva slučaja. Samo je sveznalici Ljajiću poznato da je, kako reče i ostade živ, ” ovo već pedeset i peti puta da se Šešelju  dan presude u Haagu zakazuje, pa otkazuje, te da bi se konačna presuda trebala znati do ožujka 2016. godine, ali hoće li tako biti samo Bog zna, s obzirom na dosadašnju brzinu i učinkovitost suda.” Tko je i što je i kakav je to čimbenik samoproglašeni dijeljitelj pravde Ljajić da ocjenjuje rad suda u Haagu? Apsolutno nitko i ništa, ali svjestan da kao musliman iz Sandžaka, pretplaćen na ministarska mjesta u svim srbijanskim vladama u posljednjih petnaest godina, mora biti barem na riječima duplo veći srbijanski domoljub radikalskog formata, ne bi li i dalje zavrijedio povjerenje političkih poslodavaca Vučića i Nikolića.

Zato ne čudi i Ljajićev specijalni dodatak u njegovom osvrtu na odluke i postupanja Tribunala u Haagu. Uzeo si je za slobodu tumačiti i haški nalog za uhićenje bivših i sadašnjih viskokih stranačkih dužnosnika Šešeljeve SRS Vjerice Radete, Petra Jojića i četničkog vojvode Jove Ostojića. I opet je odgovornost svalio na sudske instance u nizozemskom gradu, a niti jednoga trenutka se nije stigao zapitati gdje je, kako i u čemu pogriješila Srbija. Nevješti manipulator Ljajić teško kontrolira slijed vlastitih izjava od prije samo nekoliko mjeseci i ovih najsvježijih vezanih za slučaj troje spomenutih srpskih radikala. Ne tako davno, glumio je zbunjenost, začuđenost, a nadasve i uvrijeđenost što se Tribunal uopće usudio pozivati Radetu, Jojića i Ostojića na saslušanje. Sad je okrenuo ploču, jer je u međuvremenu dobio nove savjete svojih naredbodavaca Vučića i Nikolića, te je brzo donedavnu zapaljivu retoriku gurnuo pod tepih. O istom slučaju, sad govori na posve drugi način i za promjenu, najprije veli da je srbijanska Vlada i prije godinu i pol dana znala za postojanje naloga za uhićenje troje Šešeljevih bliskih stranačkih suradnika, no ističe da su sve morali raditi u diskreciji, jer je stvar bila od povjerljivog značaja. I to je određeni pomak, jer do jučer je Ljajić govorio i lagao da Srbija nije imala nikkav službeni dopis, niti zvaničnu obavijest od Haaga o slučaju troje radikala. I sad Vučićev glasnogovornik Ljajić smjelo tvrdi kako su bili tobože iznenađeni reakcijom Haaga i njihovim traženjem izručenja troje radikala, jer je njihovim samim pozivom skinuta odluka o povjerljivosti!? Koga Ljajić pokušava raditi budalom, misleći da može nadlukaviti pametnije od sebe? Je li misli posrbica Ljajić da se Tribunal možda treba ispričavati Srbiji što od nje traži izručenje zločinaca? Ili možda u vlastitoj izgubljenosti u prostoru i vremenu u kojem živi, smatra da se Tribunal ne treba i ne smije miješati u vlastiti posao? Idealno bi za Ljajića, kao i za njegove šefove Vučića i Nikolića, bilo kad bi svi oni skupa mogli osobno upravljati, odlučivati i sami izricati sudske presude kao što to čine u Srbiji. Svima je dobro poznato da su i tužiteljstvo i sud u Srbiji izravno podređene institucije oholim i bahatim srbijanskim vlastima, a oni očito uobražavaju kako bi pod kontrolom trebali imati i međunarodne sudske institucije. I taj kaos što ga proizvode u srbijanskom pravosuđu neće biti dugoga vijeka, ako uopće kane ikad otvoriti poglavlja 23 i 24 u pregovorima s EU, usko vezanim za samostalnost i nesmetano funkcioniranje pravosudnog sustava.

Rasim Ljajić naveo je i činjenicu o zatvaranju Tribunala u Haagu do konca kalendarske 2017. godine. I premda je to krajnji rok aktivnog djelovanja Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, to ne znači automatski prestanak rada na započetim predmetima. Svi procesuirani slučajevi koji ne budu riješeni do tada predviđenoga roka postojanja suda, bit će preraspoređeni na sudska vijeća koja će odlučivati o nezavršenim postupcima. Nije točno istaknuo hoće li tako utemeljena sudska vijeća imati nacionalni predznak, te će onda sukladno vlastitoj volji i političkim interesima velikosrpske elite biti omogućeno da, primjerice, sud u Srbiji, po svome političkom hiru oslobodi svake krivnje i one očigledne i neprijeprorne izvršitelje najtežih zločina protiv čovječnosti. Takva bjelodana nagrada najtežih ratnih zločina u režiji države Srbije doista  bi i bilo u duhu i u stilu srbijanskog doživljaja i shvaćanja uloge suda i pravde, a zasigurno se i Ljajić nada takvom scenariju. Ali, faktor vremena nije saveznik željama Ljajića, pogotovo njegovih nalogodavaca iz vrha srbijanske četničke i zločinačke rulje što obnaša najviše državničke dužnosti. Jer, sigurno je kako će Tribunal daleko prije očekivanog zaključenja svoga rada, izreći konačnu presudu Šešelju. I još je izvjesnije kako će ta presuda imati i dalekosežnih posljedica glede umiješanosti Srbije u organiziranje vojnih i paravojnih postrojbi ratnih zločinaca. Nitko nije naivan povjerovati u srpske tlapnje o spontanom samoorganiziranju četničkih bandi po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao što godinama sustavno  spinuju i političari i mediji u Beogradu. Neposredno su za izricanje pravnog pravorijeka Šešelju vezani i slučajevi glavnih srpskih terenskih operativaca i izvršitelja političkih zapovijedi iz beogradske centrale. Ovo se u prvome redu odnosi na obnovljeni sudski postupak čelnicima srpske državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su bili neposredno pod paskom Slobodana Miloševića. Tko bi bio toliko lakovjeran i pomisliti da je bilo tko od njih imao bilo kakve ovlasti odlučivati i djelovati samostalno bez volje, znanja i prvenstveno moći odlučivanja političkog vrhovnika na Dedinju Slobodana Miloševića. I slučaj te dvojice monstruma Stanišića i Simatovića, kao i epilog suđenja generalu Momčilu Perišiću, te konačne presude Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, ali i Draganu Vasiljkoviću, kome se sudi u Hrvatskoj, imaju jednu najbitniju poveznicu. Izricanjem i objavljivanjem presude prvog u nizu svih njih, netom se povezuju u jednu cjelinu uloge, mjesta, vrijeme, način i politički i vojni cilj djelovanja svih njih odjednom. I kad se sve to posloži u jedan mozaik, onda se i zvanično i sudskim odlukama dobija slika jedinstvene velikosrpske fronte, kako u političkom, tako i u vojnom smislu.

I tu će se odmah nakon javnog izricanja presuda postaviti i pitanje pravne odgovornosti Srbije za otpočinjanje i vođenje osvajačkog rata s ciljem pripojenja golemih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine Srbiji. Zna se kako su Srbi pod krinkom nepostojećeg “građanskog rata” u bivšoj Jugoslaviji željeli razvodniti očitu i jedinu vlastitu krivnju za izazivanje rata. To je i bila i ostala mantra svih srpskih mainstream medija. Tako rasplinuta odgovornost, koju bi prema srpskim zamislima, ponijela ravnopravno i hrvatska žrtva i srpski agresor, imala je za jasan politički cilj, podvaljivanje vanjskom svijetu kukavičjeg jaja da su u Hrvatskoj dvije strane, a u Bosni i Hercegovini tri sukobljene strane jednako krive i onda sukladno tome i jednako odgovorne za rat i sve posljedice koje proistječu iz tako namjerno krivo postavljenog uzroka samoga rata. Misle Srbi i dalje da prema mašti gedže Dobrice Ćosića, srpskog veleuma i glasovitoga tumača srpskog neprevaziđenog talenta laži i krađe, da tako mogu cijelom svijetu doskočiti. No, prevarili su ovoga puta sami sebe, jer njihove višegodišnje igre laži, podvala i prevara dolaze pred međunaordnu naplatu, a tu je onda posve sporedno je li, primjerice, sud u Haagu, prije nekoliko zaprimio obavijest o zahtjevu odvjetničkoga tima Stanišića i Simatovića o njihovom puštanju na privremenu slobodu sve do početka novoga suđenja, ili možda taj zahjtev nije stigao u propisanom roku. Bitna je suština, a to je kaznena odgovornost srpskih poćinitelja zločina u ime Srbije, a ne neka pravna forma. U pravu vrijedi sadržina, a ne samo oblik, na čemu kao sporednom radi zamagljivanja stvari i izbjegavanju vlastite ogovornosti inzistiraju Srbi.Tu je stvar, pravnički rečeno, vraćena u restitutio in integrum, odnosno, vraćena je stvar u prijašnje stanje i sudi im se u novom postupku od samoga početka na veliki očaj i nevjericu brojnih Srba koji su se ponadali da će prvostupanjska nelogična i neodrživa odluka o njihovom oslobađanju od svake krivnje ostati vječna i zauvijek jedina i pravomoćna.Sigurno je kako bi obojica udbaških dželata Stanišić i Simatović bili presretni kad bi mogli vremenski dočekati neku sudsku parodiju u Beogradu, gdje bi unaprijed znali oslobađajuću presudu, neovisno od sastava sudskog i žalbenog vijeća. Taj film njih dvojica neće gledati uživo, a tako bi im to godilo kao i svim onim velikosrpkim političarima u Beogradu u čije ime su njih dvojica i njima slični ološi i hulje i ubijali i masakrirali Hrvate i ostalo nesrpsko pučanstvo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. U nedostatku pravoga objašnjenja sve ubrzanijeg tempa Tribunala u Haagu, koji posao privodi kraju, srbijanski mediji, po svome običaju, potenciraju opet formu, a ne naglašuju srž suđenja. I tu žudnju za zamjenom uzroka i posljedica iskazuju još jednom i u svezi Šešeljeva suđenja, te navode u Večernjim Novostima kako je predsjednik Haškog Tribunala Karmel Ađijus odlučio zamijeniti tri suca iz sastava Apelacijskog vijeća, jer je dosadašnjoj trojici sudaca iz peteročlanoga sudskog vijeća četrnaestoga i petnaestoga prosinca 2015. godine završen mandat. I to je Srbima udarna vijest koja preplavljuje sve medije, a nikako i nikad, ne postave si pitanje o nedužnim i nevinim žrtvama srbijanskog velikodržavlja iz ratnih devedesetih. Još manje pomišljaju preispitati vlastitu svijest i savjest i napose i odgovornost u tom ratnom desetljeću srbijanske vojne agresije na susjedne države i narode u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. I tako možemo lako ustvrditi da je današnja Srbija nalik Njemačkoj u razdoblju između dva svjetska rata. I kao što je prije dolaska na vlast njemački firer volio pričati o ekonomskom propadanju Njemačke bez ikakvog osvrta na prijeratne i poratne uzroke takvog stanja Njemačke posliej Velkoga rata od 1914 – 1918, i kao što je blagoglagoljivo govorio o nadasve potrebitoj socijalnoj pravdi i jednakosti za sve u Njemačkoj, po istom receptu današnji srbijanski firer Aleksandar Vučić iste takve teme podastire i Srbima u Srbiji. I kad koncem ožujka dogodine napokon stigne taj dan “D” za Šešelja, bit će to istodobno i dan odluke o političkoj sudbini Aleksandra Vučića. Nije teško nazrijeti već toliko puta viđeni srpski igrokaz za domaću i svjetsku javnost. Šešelj će gotovo sigurno preko noći nestati negdje u dubini Srbije i postati, samo naizgled, nedostupnim, nedohtvatljivim i neuhvatljivim za sve srbijanske službe državne sigurnosti koje će imati na papiru napisani nalog za njegovo uhićenje i izručenje Haagu. Za to vrijeme Šešeljev duh sa sjekirom će lebdjeti iznad glave cijele Srbije, a ona će postati njegovim dragovoljnim zatočenikom, kao što je to, uostalom već i bila Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću, ali nikakve pouke kolektivnog narodnog ispaštanja radi skirvanja morbidnih ljudi, jasno je nije izvela.I tad će glumiti ludilo redom svi vladajući, ali najvećim dijelom i oporbeni političari u Srbiji, čak i oni što budu deklarativno iskazivali potrebu njegovog privođenja pravdi. Jer, svi oni odlično znaju da im svima njima savršeno odgovara što dulje Šešeljevo skrivanje i hajdukovanje u tim budućim skrovištima po Srbiji. Misle oni kako bježanjem od trenutka izricanja presude Šešelju, od toga neminovnog čina mogu pobjeći zajedno s njim i ponovno suočavanje s istinom o ratnoj prošlosti Srbije i ulogom i Šešelja i njih samih kao njegovih ratnih i poratnih suradnika saučesnika, prebaciti na sporedni kolosijek. Tu nema Srbima toliko željene teorije zaborava, za kojom bi najradije posegnuli kad bi i druge mogli ubijediti u to. Takvi ratni zločini nikad ne zastarijevaju i ne zaboravljaju se, a kaznena odgovornost srbijanske države za sudjelovanje u  osvajačkom ratu u ulozi vojnog agresora, prije ili kasnije, također, mora doći na dnevni red. Istina je voda jedna duboka.

Dragan Ilić