Je li istina uvijek u sredini?
Svi mi smo čuli onu standardnu rečenicu:
„Istina je u sredini“, „Oboje ste krivi“ …
Na prvu takve izjave nam zvuče pravedno i ispravno. Pola popola, kompromis, konsenzus. Sve su to zamjenski izrazi za taj duhovni stav, za mentalnu lijenost kojoj smo svjedoci svaki dan.
Pogledajmo malo pobliže je li istina uvijek u sredini i koje su posljedice takvog pristupa realnosti i društvu.
Recimo da vi kao roditelj dolazite doma, djeca se svađaju i čupaju za kosu. Jedno dijete je izazvalo sukob, djeca to znaju, ali vi ne znate. Niste bili prisutni i nemate vremena istraživat.
Najjednostavnije je da presječete popola i djeci objavite da su oboje krivi i da se prestanu svađati.
Na prvi pogled pošteno i prihvatljivo. Vi postupate po načelu da je istina u sredini i ne želite preuzeti odgovornost za presudu, jer bi ta odgovornost značila odluku koju morate opravdati, možda biste izgubili previše energije .
Takve odluke su česte i one su odraz mentalne lijenosti, vi se ne želite upuštati u pronalazak motiva i tijeka konflikta, lakše je presjeći i odrezati. Vi ste osim toga neupitna instanca koja sebe postavlja u ulogu pravednog suca i režete jer je to pravedno.
Ako pogledamo u Sv. Pismo vidjet ćemo kako je to radio mudri kralj Salomon. On je uzeo mač i prijetio da će presjeći dojenče. Time je shvatio motive svađalica i spoznao da je jedina pravedna odluka dojenče dati pravoj majci, a drugu kazniti. On je ušao u povijest kao primjer paravednog rješavanja, neki ga krivo tumače pa nam serviraju laž da je pravedno prepolovljavanje i onda govore o salomonskom rješenju. Upravo suprotno je uradio Salomon. On je ispitao motive i spoznao da istina nije u sredini, da nisu obje majke isto majke i da bi bilo nepravedno dijete presjeći po pola.
Da vidimo što mi radimo kad kažemo da je istina u sredini. Mi onom djetetu koje je krivo kažemo da i dalje može tako nastaviti, jer ono je zadovoljno s dobivenim, a onom djetetu koje je nedužno kažemo da se pogrješka, sila i nepravda isplati, a poštenje i težnja prema istini je neučinkovita.
Takvim ponašanjem mi potičemo nepravdu i demotiviramo pravdu i moral. Zašto to radimo? Zato što smo lijeni tražiti uzroke i analizirati stvar.
Iz fizike znamo da je istina nekada i jedno i drugo, da može biti čak i u samoisključujućim pozicijama (kvantna fizika nam to pokazuje), a u društvu se ponašamo kao da je istina ili u sredini ili smao na jednom kraju. Ako nije na jednom kraju onda mora biti u sredini.
Na prvu pošteno, kad pogledamo malo dublje dubinski nepošteno, katastrofalno i moralno jako upitno. Samo zato jer smo lijeni i ne želimo se izlagati kritici.
Takvih ljudi imamo na milijune oko nas. To su oni pametni koji su uvijek za kompromis i uvjereni su da je to jedino pošteno rješenje. Ono je njihov prvi prijedlog. Takvi ljudi nisu često ni detaljno studirali modele ljudskih sukoba i načine rješavanja istih, oni režu prije nego su ispitali motiv i spoznali činjenice. Duhovna i mentalna lijenost, iako nam zvuče jako moralno i pošteno.
Prenesimo to na politiku i ove pregovore.
Odakle dolazi taj stav i koje su njegove moguće posljedice?
Taj stav je kombinacija nekoliko elemenata:
Prvo: duhovne lijenosti i nespremnsoti na konflikt, što zbog svoje nesigurnosti, što zbog neiskustva, što zbog nepodnošenja stres.
Drugo; uvjerenost da sam pošten, a drugi nepošteni i da ja imam pravo presuditi u ime naroda, čak i onda kad sam nejači u odnosu na druge. Mesijanski sindrom koji mi ne dopušta da svoju preuzetu ulogu dovedem u pitanje i postavim ju na učinkovitu razinu.
Treće: ovaj stav potječe iz tipično vjerskog pristupa problemima i osjećaja da svakim svojim činom moramo dijeliti pravdu, zastupati moral i istinu. Taj vjerski stav je prisutan kod vjernika neke formalne religije, ali i kod pristaša fašističkih i komunističkih religija. sudac je uvjeren da je pozvan širiti moral i pravdu.
Četvrto: ovakav stav proizlazi iz opće društvene klime po kojoj je nepotrebno istraživati uyroke i polazišta nepravde. Nema potrebe za ideologijom jer nas ona vodi daleko, a mi imamo drugih problema.
Vizualizirajte si majku, umornu i ljutu, a djeca se svađaju oko glupe jabuke. wink emotikon
Društveni pritisak, osobne predispozicije i činjenično konfliktna situacija dovode društvo u poziciju da postupa suprotno vlastitim interesima (obitelj).
Konflikt se proglašava nečim lošim, iako sve odluke dolaze iz konflikta, o tom drugom prigodom, sudac zauzima poziciju moralnog mesije i mentalnog lijenčine te presuđuje.
Pri tomu se ponaša kao neupitni moralni roditelj, on nudi djeci načelo:
„E sad ne ćeš ni ti ni on. Prestanite se svađati inače ću vas kazniti. Ovo je rješenje, ili uzmi ili ostavi“.
Djeca se ponašaju različito. Jedno je sretno jer je skužilo da nema kazne i istraživanja, a drugo se osjeća uvrijeđeno jer je očekivalo kakvo takvo ispitivanje uzroka i činjenica.
Posljedice za društvo su katastrofalne i nevidljive oku mnogih promatrača. Ovakav stil i rješavanje problema na ovaj način društvo čini još nepravednijim i još opasnijim za one koji pokušavaju raditi moralno i u interesu izbjegavanja konflikta.
Kad bismo se upustili u posao rješavanja uzroka, napravili malo dublju analizu, onda ne bismo rezali po pola i pozivali se na navodni vlastiti moral, nego bismo problem riješili kao Salomon i time ušli u povijest.
Ovako postajemo samo jedan od milijuna prepotentnih moralista koji svojim postupcima amoral i nepoštenje proglašavaju isplativim načinima ponašanja.
Za društvo katastrofalan razvoj.
Zato se dobro zamislite kad vam netko kaže da ne želi svađe i da mu je dosta prepirki. takva osoba nema moralnih podloga za svoj autoritet koji si preuzima. Ona jednostavno prelijena da bi se ozbiljno pozabavila konfliktom.
Tko izbjegava konflikte taj izbjegava život, a od takvih nemamo što naučiti za život!
Onaj tko konflikte rješava obmanom da je istina u sredini, taj čini zločin protiv vlastite obitelji ili naroda.
Vinko Vukadin