Slaven Rukavina Predsjednik udruge ”Sve za dijete” Otvoreno pismo – na znanje svima Božićna zamolba
Poštovana Vlado Republike Hrvatske, poštovani Premijeru Tihomir Orešković, poštovana Predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović, poštovani gospodine Tomislav Karamarko, gospodine Milijan Brkić, gospodine Ladislav Ilčić, gospodine Božo Petrov… Poštovani kardinale Josip Bozanić, biskupe Vlado Košić, don Anđelko Kaćunko, monsinjor Želimir Puljić… Poštovani gospodine Vice Batarelo, gospodine Miro Kovač, poštovana gospođo Marijana Petir, gospođo Željka Markić…
Molim Vas da se bezrezervno, iskreno, beskompromisno i bez odgode zauzimate za prava hrvatske djece. Upravo stoga što je iznimno lako uvjeriti i sebe i druge da se prava djeteta trebaju i moraju poštivati (većina ljudi voli djecu), ona se, drage gospođe i gospođo, u stvarnosti ne poštuju. Tijekom izbora, iznošenja stranačkih programa, tijekom međustranačkih pregovora, kristalizacijom mandatara za mjesto premijera, nigdje nismo (mi, obični građani) niti riječ čuli o hrvatskoj djeci. Ni o njihovoj sadašnjosti, ni o njihovim ugroženim pravima, niti o njihovoj budućnosti. Prema mojim osobnim preferencijama, ali i težnjama sve ugrožene djece u Hrvatskoj, pitanje je to daleko važnije, ugrentnije i dublje čak i od pitanja ekonomskog i financijskog prosperiteta zemlje. Pitanje je to na koje odgovoriti mogu i trebaju isključivo i jedino samo oni o kojima, prije svih, trebate voditi brigu. Ugrožena hrvatska djeca. Sve dok i jedno jedino dijete pati, odgovor na to pitanje po Vas je negativan. Ne mogu Vas opravdati, ma kako plemenite, iskrene i domoljubne bile, Vaše pozitivne namjere vezane uz gospodarstvo, uz financijsku stabilnost i uz ekonomski prosperitet.
Nije (cijela) istina, da socijalna stabilnost obitelji i ljudi u Hrvatskoj potječe od novaca, jer kada se njih nema, nema niti socijalne stabilnosti. Barem sam tako, kao i većina običnih ljudi, shvatio tvrdnje iznesene u medijima. Kao Hrvati i katolici, velika većina nas, nije do krajnosti iskvarena kapitalističkim materijalizmom. Novac nam još uvijek predstavlja sredstvo, ne cilj. Većini nam je Bog važniji od novaca. A Bog je ljubav, poglavito ona koju osjećamo i gajimo u i prema našim obiteljima. Kada nam oni koje volimo bivaju ugroženima, ne štedimo novaca da im spasimo živote i zdravlje. Novac nam tada malo ili ništa ne predstavlja i život se svodi na esenciju ljubavi koju nam je Bog dao začećem. Nema novaca koji će nam zamijeniti one koje volimo, koji će nam zamijeniti Boga u kojeg se uzdamo kada molimo milost za voljene. Ne možemo govoriti o Hrvatima kojima je novac ispred obitelji. Nije, stoga, primjereno stavljati križ ispred Isusa samog, ili pak njegovu patnju ispred ljubavi kojom nas je blagodario kada nam je udahnuo život. Nije dobro niti prirodno gurati pitanje ekonomske stabilnosti zemlje ispred socijalnih pitanja. Ne može se govoriti o hrvatskoj ekonomiji, a da se prije nije govorilo o našoj djeci. Jest, bez ekonomske stabilnosti i prosperiteta nećemo moći o djeci skrbiti onako kako bi mi sami željeli. Ali ostaje činjenicom da to nitko nije promatrao iz kuta ugrožene hrvatske djece. Njih ste preskočili, kao da ih nema. Za sada, možda. A to nije dobro. Za sada. Ovo pišem nadajući se boljem. str. 2 od 4 Ostanimo i mi djeca, na trenutak i shvatimo ono što prvašići mogu sami zaključiti: naša sigurnost u sebe same, naša osobna stabilnost, naše raspoloženje, ono dnevno i ono trajnije, karakterno, sve što jesmo i što od sebe dajemo, sve to potječe iz naših obitelji. Ako znamo da novac nije ono što nas u našim obiteljima veže i sjedinjuje, nego božja ljubav usađena od začeća, onda znamo i priznajemo prave vrijednosti. Ako baš želite, najbolji radnici, najbolji vođe, najuspješniji poslovni ljudi i najučinkovitiji djelatnici upravo su oni koji potječu i nalaze svoju stabilnost u svojim obiteljima.
Prvo je, dakle, pitanje obitelji. Pitanje ispred svih pitanja. U obitelji najvažnija su djeca, a njihovo je pitanje, kako bi oni sami rekli – najprvije. Zajedništvo unutar naših obitelji, zajedništvo naših obitelji, zajedništvo našeg naroda, povezanih božjom ljubavlju s djecom u središtu smisla naših života. Netko se drugi, poštovane gospođe i gospodo, godinama vrlo pomno, nacrtno i efikasno brinuo do krajnosti razoriti socijalnu stabilnost hrvatskih obitelji. Netko je ispleo mrežu vrlo gustih i ljepljivih niti unutar same srži Hrvatske, kroz naše institucije i javne servise građana. Netko je gasio svako svjetlo u hrvatskim državnim sustavima, svako svjetlo koje je gorjelo izgarajući vječnu božju ljubav, koju su mnogi zaposleni ponijeli sa sobom, iz svojih obitelji. Netko je zatrovao čitave generacije nedužnih ljudi, regrutirajući ih nasilno u svoje robove, ispirući im mozak i ucjenjujući ih utvarajući im da je najveće zlo koje im se može desiti – gubitak radnih mjesta i nemogućnost da se prehranjuju, ako se ne pokore. Obmanjeni, tako odmaknuti od Boga i suštine svojeg bitka (što uistinu jest najgore što im se moglo desiti), u strahu od materijalne propasti, horde još do nedavno normalnih ljudi pretvarali su se u zombije, poslušnike i pijune. Zadržali su svoja radna mjesta u državnim službama i odhranli svoju djecu. Izgubili su svako dostojanstvo u tijeku svojeg radnog vremena i nisu se više usudili pogledati u svoju izgubljenu dušu. Gorčinu prodane duše, izigrane božje ljubavi, nepravde koje su u ime nalogodavaca činili običnim ljudima, nosili su u svoje vlastite domove, a iz njih potom donosili osobno nezadovoljstvo. Spajajući ga s predinstaliranim nalogom za mržnju prema hrvatskom čovjeku, kako su utjelovili na svojim radnim mjestima, stvorili su najdublji razdor koji se ikada dogodio hrvatskom narodu. Danas Hrvati nemaju svoje institucije i javne servise koji bi im služili. Umjesto toga imaju progonitelje Hrvata koji služe čovjekomrzcima i hrvatomrzcima. Najveća podjela Hrvata, poštovane gospođe i gospodo, nije ona koju rado spominjete, na lijeve i desne, na naše i vaše, na žene i muškarce, na vjernike i nevjernike, na dinamovce i hajdukovce, na mamićevce i antimamićevce…
Danas (još uvijek) postoji hrvatski narod i postoji hrvatska država (državni aparat), kao dva odvojena tijela. Hrvatski je narod prirodno, Bogom dano tijelo i samo je po sebi sveto. Državni aparat odavno je (ponovno) odmetnuto (anti)tijelo, imela na hrastu hrvatskog naroda, crpeći mu zadnje snage, čvrsto ukorijenjena. Mortalna je to podjela. Da li je stvarno potrebno srušiti tisućljetni hrast ili ga pustiti da se isuši i sruši sam, da bi s njime odumrla i imela koja ga uništava? Možete li, poštovani, shvatiti božićne poruke mira iz Vatikana? Sada, kada slavimo rođenje Isusa Krista, slavimo rođenje djeteta. Božjeg djeteta, kao što je svako dijete božje. Možete li sada pažnju posvetiti djeci, u duhu naše vjere, u duhu nas samih. Možemo li se ujediniti, mi, obični ljudi, s Vama, vladajućima i odmetnutima od ljudi, zbog Njih? Zbog naše djece. Zbog sve hrvatske djece, rođene i one koja će biti rođena. Zbog ugrožene hrvatske djece. Kada ostane jedno ugroženo dijete u Hrvatskoj, ostat će odviše. Ne dozvolite da ove božićne poruke iz Vatikana prođu mimo Vas, tek konzumno i usput. U njima je sve što nam je potrebno. Sada, kada imamo hrvatskog Premijera Hrvata, kada imamo hrvatsku Vladu sačinjenu od Hrvata, kada još uvijek imamo hrvatski narod koji je dugo preživio sâm, bez svoje Vlade. Sada je vrijeme sjedinjenja. Spustite se, poput Sina božjeg, među nas, ljude. Zagrlite našu djecu, osjetite str. 3 od 4 da živimo za njih. Osjetite da nas veže isti božji dar. Osjetite se nama, kao što uistinu i jeste, pa napokon budimo jedno. Pomognite nam sačuvati hrvatsku djecu, odgajati ih u duhu vjere u Boga, ljubav i obitelj, u vjeri u pošteni rad i bespoštedni trud. To smo mi, Hrvati, ma koliko nas pljuvali i sotonizirali. Ništa nas, kao takve, neće i ne može promijeniti. Ako je grijeh voljeti svoju obitelj, svoju djecu, svoj narod, svoje branitelje, svoju državu i Boga više od novca i materijalnog imetka, onda smo i pored toga što jesmo, samo griješnici. To ne znači da nismo marljivi, radišni i da ne težimo prosperitetu. To samo znači da smo gladni i žedni preliminarnog poštivanja naše djece, naših obitelji, naših branitelja, naše vjere i naše države. To nam vratite! I Vi nam se vratite! Neka opet postoje Hrvati u državi Hrvatskoj, u punom smislu tih pojmova. Neka, jednostavno, postoji Hrvatska i da pod tim svetim imenom Bog čuva sve nas. I našu djecu i našu Vladu i nas same. Molim Vas, u ime mnoge ugrožene djece u Hrvatskoj, među kojima je i moje dijete, očistite hrvatske institucije od progonitelja hrvatske djece i njihovih roditelja. Očistite nezakonje i samovolju mrzitelja Hrvata, protkanu uzduž i poprijeko hrvatskog sustava obiteljsko-pravne zaštite, uzduž pravosudnog sustava i posebice sustava socijalne skrbi. Osvijetlite urede javnih servisa građana Hrvatske, vratite slike Bogorodice u njih, što u prenesenom značenju, u vidu božje ljubavi i nasušno potrebite pomoći hrvatskoj djeci, hrvatskim obiteljima i braniteljima, a što u neprenesenom značenju, slikama malog Isusa, uz majku Mariju i oca Josipa, kao simbolom obitelji i ljubavi uopće. Neka one podsjećaju zaposlenike da su samo dio nas, da nas ista ljubav vodi. Molim Vas, štitite hrvatsku obitelj i ne dozvolite institucionalni progon svih onih koji svoje dijete odgajaju u duhu katoličke vjere i domoljublja. To se događa pred Vašim očima. Moje je dijete isključivo zbog toga proganjano od antihrvatskih institucija u svojem domu, u svojoj školi i svojoj okolini. Molim Vas, pored hrvatskih majki štitite i hrvatske očeve. Mi smo do krajnosti ponižavani u antihrvatskim institucijama, a naša sveta obaveza koju smo domovini dali kao hrvatski branitelji, smatra se otegotnom okolnošću i pogrdnom etiketom kojom nam otimaju našu djecu. To se događa pred Vašim očima. Moje je dijete proganjano samo i jedino stoga što svojeg oca voli (kako kaže, najviše na svijetu). Zbog toga je bezbroj puta do sada ispitivano u centrima za socijalnu skrb i u policiji. Ja sam proganjan samo i jedino stoga što beskrajno volim svoje dijete. Nismo jedini. Molim Vas očistite iz hrvatskog društva sve antihrvatske nametnike, koji nam sišu krv (novac, kojeg rado spominjete), dostojanstvo i volju, koji nas proganjaju da bi se mi sami sebe ni zbog čega sramili i bježali sami od sebe, ni zbog čega krivi. Očistite Hrvatsku od onih koji godinama nastoje zavaditi hrvatske žene s hrvatskim muškarcima, ističući, tobože, prava žena ispred prava djece i svih ljudi. Jedini njihov cilj je unijeti sjeme zla i razoriti hrvatske obitelji. To se dogodilo mojoj obitelji. Nismo jedini. Molim Vas, očistite iz hrvatskog društva antihrvatske lobije koji nas nastoje prikazati manje vrijednima od životinja, stavljajući prava životinja ispred naših prava i iznad ljudskih prava naše djece. Moje dijete je proganjano samo zato što je ljudsko biće.
Nije jedino u Hrvatskoj. Molim Vas lustrirajte ponajprije one institucije koje su neposredno dužne štiti prava djece, poput ureda pravobranitelja/ice za djecu i centara za socijalnu skrb. Oni ne čine ono što im je Zakonom povjereno i naloženo, nego se protuzakonito zauzimaju za prikrivanje zlostavljanja djece, za izvrtanje činjenica koje svjedoče zlostavljanju djece i još pogubnije, djecu potrebitu pomoći zlostavljaju i sami. Jako mi teško pada saznanje o bilo kojem djetetu koje je zlostavljano, ali je činjenica da će maleno romsko dijete koje se požalilo na maltretiranje okoline (možda opravdano) osvanuti u svim medijima, dok će iste antihrvatske institucije prikrivati zlostavljanje hrvatskog djeteta, prijetiti represijom ukoliko se roditelj s time javi medijima, okretati činjenice protiv str. 4 od 4 samog djeteta te ga naposljetku i same zlostavljati bezbrojnim (pre)autoritativnim ispitivanjima, zbunjivanjima i napadanjima. Tako je proganjano i maltretirano moje dijete. Nije jedino. I to ne prestaje. Molim Vas, oslobodite nas antihrvatskih utjecaja u medijima, jer se svakom poštenom i pravom Hrvatu, kakva nas je ogromna većina, život smuči do krajnosti, kada vidi i čuje što su nam mrzitelji svega hrvatskog učinili od rodne zemlje. Mediji, koji imaju ogromnu moć, u vlasti su antihrvatske vlade, štoviše, do danas su postali teško naoružanje u njihovim rukama. Mediji moraju promicati hrvatskog čovjeka, oplemenjivati njegov rad i vjeru, pomoći u pozitivnom odgoju hrvatske djece. Meni se, kao Hrvatu i urednom platiši RTV pristojbe, prijeti da se medijima ne smijem obraćati. Nisam jedini. Molim Vas oslobodite građane Hrvatske ropstva i strahovlade, jer smo počeli sumnjati u sebe same i nerazumijevati same sebe, kada se netko od nas podigne i zavapi, kada istupi javno. To se i meni dogodilo. Ne jednom i ne samo meni. Branitelje u Markovoj crkvi trebali smo svi braniti. Hrvat se više nikada ne smije bojati biti Hrvatom i u strahu od represije pognute glave hodati svojom državom. Svaki Hrvat mora dići svoj glas onda i kada smatra da je potrebno, otvoreno i sigurno. Ja sam višestruko mučki bio kažnjavan isključivo zbog toga što sam dizao svoj glas u ime ugrožene djece, a najmučkije mene i moju obitelj kažnjavaju danas. Nisam jedini.
Molim Vas, oslobodite Hrvatsku sotonizacije kakvom nas je u svijetu mimo naše volje i naših htijenja prikazivala antihrvatska vlada. Molim Vas, oslobodite Hrvate institucionalnog progona samo zbog toga što su Hrvati i ne odriču se sebe samih, svoje obitelji, vjere, naroda i države. Molim Vas, oslobodite nas institucionalnog podmetanja antihrvatske vlade na svjetskoj razini, poput poljudskog kukastog križa i ćiriličnih ploča, da bi se Hrvati svijetu lažno prikazali nacijom jednoumnih luđaka. Molim Vas da institucionalna podmetanja antihrvatske vlade na nižim i osobnim razinama ne promiču neprimijećene, a kada Vam na to netko ukaže, molim Vas da ga zaštititite. I da nešto učinite. Mrzitelji svega hrvatskog zlouporabljaju naše institucije i ustanove, preko njih nam otimaju djecu i proganjaju nas unedogled. Sedam me se dugih godina nastoji lažno prikazati zlostavljačem, nezakonito, nasilno, pokvareno, da bi mi se oduzelo moje najsvetije – moje dijete i moja obitelj. Nisam jedini. Molim Vas, donesite nam mir. Pored toga da ste to dužni učiniti, Vi to možete, a nakon dugo vremena, u srcu osjećam da ljudi u novoj Vladi to žele. Oslobodite nas progona, pomognite nam da živimo u miru i dostojanstvu. Prospreritet će sam po sebi doći, poglavito stoga što sada imamo Vas, hrvatsku Vladu. Hrvat je vrijedan čovjek. Samo mu treba od njegovih vlastitih dozvoliti da se ponovno osjeti čovjekom. U ime sve ugrožene djece u Hrvatskoj, želim Vam blagoslovljen Božić!
U Novalji, 25.12.2015. godine
S poštovanjem, Slaven Rukavina Predsjednik udruge ”Sve za dijete”