Duga je i burna povijest rimokatoličke crkve u Srbiji. Koncem prošle 2014. godine obilježeno je devedeset godina od obnove rada Beogradske nadbiskupije 1924. godine, a u godini jubileja bila je još i stota obljetnica od potpisivanja Konkordata Vatikana s Kraljevinom Srbijom 1914. godine, uz nazočnost i potpise Konkordata najvišeg tadašnjeg političkog uzvanika Srbije kralja Petra Prvog Karađorđevića i s druge strane pape Pija Desetog u Rimu. Tim je svečanim činom reguliran položaj rimokatolika u Srbiji i ponovno uspostavljen rad Beogradske nadbiskupije. Ali, stoljeće nakon tog događaja, položaj rimokatoličke crkve u Srbiji je iznimno težak i statusno u Srbiji posve ugrožen. Premda je država Srbija još 2004. godine u vrijeme vladavine Vojislava Koštunice donijela zakon o restituciji imovine svim vjerskim zajednicama na teritoriju Srbije, taj se zakon u praksi provodi nejednako i krajnje selektivno. U tome je najviše oštećena rimokatolička crkva u Srbiji, kojoj je srbijanska država protuzakonitim mjerama konfiskacije imovine poslije 1945. godine, kao i nasilnim zaposjedanjem katoličkih vjerskih objekata nakon ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća, stavila do znanja da u Srbiji ima drugorazredni tretman, dakako, formiran na temelju nelegalnih i beskurpuloznih političkih odluka čelnika srbijanskog režima u Beogradu. Još je ratnih devedesetih srbijanski ratni zavojevač Slobodan Milošević drsko i bezobrazno odbijao i pomisao o zakonu o povratu crkvene imovine u Srbiji. Nije tajna da je to činio jer je znao odlično da je upravo rimokatoličkoj crkvi oduzet srazmjerno najveći broj posjeda u usporedbi sa svim drugim vjerskim zajednicama u Srbiji. Istu politiku spram rimokatoličke crkve u Srbiji, nastavili su nakon njega i svi naredni vlastodršci u Srbiji, sve do današnjih vladara Vučića i Nikolića.Prema provjerenim podacima Beogradske nadbiskupije, rimokatoličkoj crkvi država Srbija je vratila tek 14% potraživane imovine. Iz službenih srbijanskih izvora vladine Agencije za restituciju i prikupljanje podataka o oduzetoj imovini vjerskim zajednicama u Srbiji u razdoblju od 1945. do 2000. godine, ti se podaci ne podudaraju, te zvanična Srbija tvrdi kako je rimokatolička crkva imala u svome posjedu znatno manju imovinu od one koju prilaže u vlastitoj dokumentaciji, te da je postotak vraćene imovine rimokatoličkoj crkvi daleko veći. I sve čine Srbi u pokušaju prikaza lažnog stanja i bezdušne otimačine crkvene imovine RKC. U svojim amoralnim obrazloženjima odluka o odbijanju vraćanja zakonite imovine rimokatoličke crkve nekad se poziivaju i na odluke sudova iz titoističkog vremena, a nekad uz dozu cinizma na uspostavu novog nacionalnog i vjerskog fakticiteta u pojedinim područjima. Time pokušavaju pred očima cijeloga svijeta brutalno ozakoniti državnu pljačku i razbojništvo. Dug je popis nasilno oduzete imovine rimokatoličke crkve u Srbiji. Tu se nalaze, pored ostalih konfiskovanih vjerskih objekata i novonastale vojarne srpske vojske, groblja i privatne zaklade koje su zlom voljom srbijanske države preimenovane u objekte posve drugog sadržaja. Time je Srbija svjesno i sračunato unaprijed onemogućila bilo kakvu mogućnost fizičke restitucije brojnih objekata što su bili nekada u vlasništvu rimokatoličke crkve. Suočena s takvom situacijom, rimokatolička crkva u Srbiji je državi ponudila svojevrsnu zamjensku nagodbu. Ta vrsta zamjenske restitucije podrazumijevala bi ustupanje crkvi od strane države niza lokacija u Beogradu koje bi država Srbija trebala dati crkvi u zamjenu za one zaposjednute koje iz raznih subjektivnih razloga kao mjesta promjenjene namjene, nije u stanju vratiti rimokatoličkoj crkvi u vlasništvo. Tako je RKC od Srbije tražila zemljište vojarne “Vasa Čarapić”gdje je sad smješten dio garde vojske Srbije. Ako to nije izvedivo, crkva je državi dala još dva prijedloga za ustupanje zemljišta rimokatoličkoj crkvi. To je zemljište Vojnogeografskog instituta u ulici Mije Kovačevića i kod Vojnomedicinskog centra na Karaburmi u Sjevernom bulevaru. I sve ovo rimokatolička crkva nudi u zamjenu za stanove što ih je imala u centru grada u ulici Krunskoj na općini Vračar, za koje srbijanska država tvrdi da ih je, navodno, nemoguće fizički vratiti prvotnom crkvenom vlasniku, ali istodobno uporno odbija svaki prijedlog rimokatoličke crkve o zamjenskoj restituciji na nekoliko spomenutih mjesta na području uže i šire gradske jezgre.
U jednakoj teškoj situaciji je i Srijemska biskupija. Poznato je da se srpska metropola Beograd teritorijalno prostire na deset gradskih i čak sedam prigradskih općina. U crkvenom pogledu ima i onih općina što pripadaju i Srijemskoj biskupiji, odnosno Zrenjaninskoj biskupiji, jer grad Beograd, pored Šumadije, obuhvaća i neke dijelove Srijema i Banata. Tako je u vrlo tešku situaciju dospjela Srijemska biskupija koja je nekoliko godina vodila duge i bezuspješne sudske sporove sa srpskom državom oko vraćanja imovine u crkveni posjed. Sudovi pod izravnom političkom kontrolom srbijanske dnevne politike, donosili su, ne pravne, nego političke odluke i rimokatolička crkva je teško materalno oštećena. Jedan od najdrastičnijih slučajeva vezan je za nekad nadaleko poznato hrvatsko Kukujevci kod Šida. Tamo je do početka velikosrpske agresije na Hrvatsku živjelo 98% Hrvata i u razdoblju od 1991. do 1995. gotovo svi Hrvati su protjerani iz sela, iako su svi bili lojalni građani Srbije. U bivšim hrvatskim domovima sad žive Srbi doseljeni iz Hrvatske. Nasilnom etničkom promjenom strukture pučanstva u selu, staro rimokatoličko groblje je devastirano i vremenom zaraslo u korov. Unatoč potraživanju rimokatoličke crkve, Srbija tvrdoglavo i bespravno odbija vratiti groblje u posjed rimokatoličke crkve. Pritom, služe se prozirnim objašnjenjima i namjernom prenamjenom prostora groblja u svrhe posve drugog sadržaja. Uz to, Srbi, bez imalo srama, tvrde da je sad groblje ionako multikonfesionalno, jer se već dugo tamo sahranjuju i od devedesetih godina, doseljeni pravoslavni Srbi. Selo ranije i nije imalo pravosalvnog groblja, jer su u njemu živjeli stoljećima isključivo Hrvati rimokatolici. Po srbijanskom necivilizacijskom shvaćanju prava i pravde, u ovom slučaju nema nikakvog pravnog osnova za povrat imovine rimokatoličkoj crkvi, jer tvrde Srbi, kako groblja i ne mogu biti predmetom pravnog spora.
Da bi dokazali svoju navodno veliku dobrodušnost spram rimokatoličke crkve, Srbi još navode i primjer rimokatoličkog groblja u Srijemskoj Mitrovici. Srpski sud ističe da je na tome primjeru država Srbija izašla pravno u susret isključivo rimokatoličkoj crkvi na račun svih drugih konfesija kojima po istom osnovu i zahtjevu povrata imovine groblja, tvrde izvori iz srpskog suda, nikad i nigdje nisu pozitivno riješili zahtjev. I da bi poduprli svoje neodržive tvrdnje, idu i korak dalje, pa dodaju da je spomenuto crkvi vraćeno groblje u Srijemskoj Mitrovici, sad i tako neaktivno, te je, prema srpskom tumačenju, promijenilo svrhu postojanja, pa je sad više kulturno dobro nego groblje. U pitanju je monokonfesionalno rimokatoličko groblje. Rimokatolička crkva je izgubila na desetine neravnopravnih sudskih sporova pred pristranim upravnim sudom Srbije, koga pravno utvrđivanje istine uopće nije zanimalo, jer je i tako svi sudovi u Srbiji na svim razinama funkcioniraju samo kao produžena ruka i ispostava zločinačkog režima Vučića i Nikolića.Tek u jednom sudskom sporu rimokatoličke crkve i države Srbije, Visoki kasacijski sud, kao najviša sudska instanca, stao je barem privremeno na stranu pravde i riješio spor u korist RKC. No, to je bilo samo privremeno riješenje, jer je drugostupanjskom odlukom u dodatnom žalbenom postupku, taj isti sud poništio vlastitu prvostupanjsku odluku. Novom i pravomoćnom odlukom i Visoki kasacijski sud je stao na stranu pljačke i organiziranog državnog terora nad rimokatoličkom crkvom u Srbiji. Oni su drugostupanjsku, po crkvu odbijajuću odluku, obrazložili priložene validne dokumentacije od strane crkve koja dokazuje njezino pravo na posjed. Zanimljivo, tom istom besramnom sudu, taj izmišljeni razlog tobožnjeg nadostatka dokumentacije, nije smetao prigodom donošenje prve pozitivne presude u korist rimokatoličke crkve. Ovdje je bjelodano da je naknadno u ponovljenom postupku, u sudski proces prste umiješala kriminalizirana srbijanska država, te je crkva ostala kratkih rukava u sudskom sporu sa mafijaškom državom. Agencija za restituciju crkvenog zemljišta tvrdila je u obrani svoga stava pred sudom kako ona zakonski nije bila dužna pribaviti dokumentaciju o izvornom vlasništvu crkvenog posjeda.Koja onda svrha i cilj postojanja takve agencije? Na to pitanje, naravno, Srbi izbjegavaju odgovoriti i lažno spočitavaju rimokatoličkoj crkvi izmišljenju krivnju i navodni nedostatak materijalnih dokaza o pripadanju zemljišta. Da bi potkrijepili svoje laži, Srbi još dodaju da papira o dokazivanju pravnog pripadanja posjeda i tako ne može ni biti jer je spomenuti posjed rimokatoličke crkve oduzet 1947. godine u vrijeme komunističke agrarne reforme. I kako je posrijedi zemljište ispod tadašnjeg zakonskog minimuma od deset hektara, to je sadašnjem “demokratskom” sudu Srbije to dostatan argument za sudsku odbijenicu. Tu se još pozivaju na navodno staro pismo tamošnjeg župnika iz 1947. godine, iako je svakome jasno da je to pismo u ondašnjim političkim uvjetima staniviti župnik u korist komnističke države mogao napisati samo pod jakom prisilom i teškom ucjenom. Svejedno, Srbima je i to navodni neoborivi sudski dokaz.
Isto tako je pravno apsurdna situacija i banditsko ponašanje srbijanske države glede slučaja imanja poznatog srijemskog grofa Vladislava Pejačevića De Veroicizi. On je bio austrougarski veleposjednik u Hrvatskoj i u Srijemu, koji je u njegovo vrijeme u cjelini spadao pod državu Hrvatsku.Grof Vladislav Pejačević je bio veliki narodni dobrotvor i za sobom je ostavio iznimno veliku zakladu. Njegova najpoznatija zaostavština je Rumska katolička zaklada za siromahe. Ona je bila privatno vlasništvo grofa Pejačevića, te je to Srbima dostatno kao sudski dokaz za odbijanje zahtjeva rimokatoličke crkve da joj se vrati u posjed grofova zaklada. Srbi bezobrazno tvrde kako spomenuta zaklada grofa Pejačevića kao njegova osobna i privatna imovina nikad i nije bila u vlasništvu crkve, te joj se po tome i ne može vratiti. To što je služila za prihvat siromašnih, poglavito katoličkih vjernika, o kojima je prvenstveno skrbila, za Srbe ništa ne znači. Po nakaradnom pravnom tumačenju srpskoga suda, ispada da su spomenuti katolički vjernici zapravo bili neki anonimni Marsovci ili Eskimi ili vanzemaljci bez imena i prezimena, a ne pripadnici rimokatiličke crkve i nacionalno pretežito Hrvati uz manji broj Mađara i Nijemaca. U svemu tome, Srbi još potežu u prilog svojim besmislenim tvrdnjama kazivanje opet jednog župnika, ovog puta rumskog župnika, koji je svojedobno pismeno tvrdio, prema labavim i providnim i zlonamjernim srbijanskim gledištima, da crkva nije utemeljitelj zaklade nego privatno lice, grof Vladislav Pejačević. Što je po suludim obrazloženjima srpskog instrumenaliziranog suda bio ionalno vjerski grof Pejačević ako ne Hrvat i rimokatolik? Da i on možda prema iskrivljenim i deformiranim stajalištima srpskog suda nepravde, nije, također bio neki vanzemaljaca iz druge galaksije, kao što su to pokušali pripisati i katoličkim vjernicima? U svezi sudskog spora oko pravnog nasleđa posjeda grofa Vladislava Pejačevića, rimokatolička crkva je izgubila dva montirana i kafkijanska spora sa srbijanskom državom pred njezinim oruđem u vidu upravnog suda. No, pravni zastupnik biskupije pokrenuo je i treći tužbeni zahtjev glede povrata treće grofove parcele, koja nije bila predmetom prva dva izgubljena spora, a koja je neobitno bila u vlasništvu crkve. To se i papirološki lako dokazuje i taj sudski postupak je još u tijeku.
Državna agencija za restituciju u Srbiji na temelju vlastite dokumentacije tvrdi da je rimokatolička crkva od 2004. godine podnijela 467 zahtjeva za povrat imovine. Od toga broja, 252 zahtjeva su sudski riješena, pri čemu je 127 odbačeno, a 125 dobilo pozitivinu sudsku presudu u korist rimokatoličke crkve, koja potražuje od države Srbije oko 3 396 hektara zemljišta i 113 865 kvadrata objekata. No, povjerenstvo Vlade Srbije za prikupljanje podataka o oduzetoj imovini vjerskih zajednica u Srbiji u razdoblju od 1945. do 2000. godine ima posve drukčiju dokumentaciju o veličini imovine RKC u Srbiji. Oni tvrde kako je na temelju podataka bivših općinskih sudova iz komunističkog vremena i po njihovim zemljišnim knjigama rimokatoličkoj crkvi u Srbiji oduzeto 974 hektara zemlje, a ne 3 396 po crkvenim podacima, premda prema izvodima iz srpskog državnog katastra brojka iznosi nešto više, točno 1105 hektara. I prema naopakoj i zlurado smišljenoj srpskoj računici, kroz restituciju i zamjensku restituciju država Srbija je, tobože ispala još i velikodušna prema RKC u Srbiji. Jer, Srbi navode da su vratili u posjed katoličkoj crkvi više od 724 hektara zemljišta i 22 551 kvadrat objekta. Uz to, uz odbačene zahtjeve, odbijene, ili uz obostrani odustanak strana riješene, regulirano je prema nebuloznom srbijanskom shvaćaju pravde 45% pravnih zahtjeva RKC. U ovakvoj situaciji potpune obespravljenosti i sustavnog omalovažavanja, vrijeđanja, potcjenjivanja i ignoriranja svih pravnih potraživanja rimokatoličke crkve od strane države Srbije, crkva se riješila obratiti za pomoć Vatikanu, ne bi li konkretnim političkim metodama priveo podivljalu Srbiju makar zrnu razuma. Vučiću i njegovim resornim ministrima, rimokatolička crkva se ionako nema razloga posebnono obraćati, jer se od takvih zlikovaca unaprijed može očekivati samo negativan odgovor. I zato RKC ovaj skandal u režiji zločinačke balkanske države mora internacionalizirati. Nema drugog izbora, jer država koju vode neosuđeni ratni zločinci poznaje i priznaje u duhu primitivnog dijela svijeta samo jezik sile i uvažava jedino oblik strahopoštovanja kao jedini vid respekta grupe ili pojedinca u ljudskom rodu koji im je poznat na njihovoj razini razmišljanja zaostale plemenske zajednice, zatvorene u vlastitu školjku i odbojnu prema drugim narodima i civilizacijama. I zato je u ovom slučaju Vatikan na pravom mjestu da nekontroliranu i neobuzdanu Srbiju dovede u red. Srbi se imaju razloga plašiti burne reakcije i glasa Vatikana i zato je za očekivati da će iz straha od protumjera Vatikana, konačno prestati s bjesomučnim progonom i neopisivim i neviđenim zlostavljanjem i iživljavanjem nad rimokatoličkom crkvom u Srbiji, kao i nad njezim vjernicima na tlu Srbije.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
