Kombinacijom rada i postignuća znanstvenika iz svih gore pobrojanih oblasti, dolazimo do fantastične slike o velikoj rasprostranjenoti zemljopisnih odrednica hrvatskog imena diljem zemalja u bližem i daljem hrvatskom susjedstvu, kao i o osobnim prezimenima hrvatskog izričaja i među današnjem muslimanskom i pravoslavnom pučanstvu, posebice u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Tako u raznim krajevima Bosne i Hercegovine, selima napučenim većinskim muslimanskim stanovništvom i prije početka rata od 1992 – 1995. pronalazimo veliki broj naziva mjesta izvornog hrvatskog imena, premda u njima već stoljećima žive islamizirani Hrvati, ili današnji Bošnjaci. U sarajevskom gradskom kotaru odavno je poznat lokalitet Hrvatin u kojem obitavaju isključivo muslimani. Kod Zvornika je prije nego su Srbi proveli etničko čišćenje islamiziranih Hrvata toga kraja, postojao zaselak Hrvatske njive. U mahali Kalesija blizu Tuzle nalazi se selo Hrvačići, a kod sela Čelići nadomak Brčkog je zaselak Hrvati. Istoimeni zaselak Hrvati pronalazimo i kod turskog Lukavca i Brnjičana, opet u zoni koja gravitira Tuzli. Otuda se južno od Lukavca pokraj Tuzle, pruža na jugu Repnik iznad koga je Hrvatsko brdo. U općini Gračanica na sredokraći puta od Doboja prema Tuzli je zaselak Hrvati kao dvije mahale sela Sladne i Babunići. U kotaru Gradačac u Posavini je zaselak Hrvatovići sela Donje Zeline. Izuzetno je poznata mahala Hrvati u Sokolovićima, rodnom selu vezira Mehmeda Sokolovića. Srpski povjesničari, majstori krivotvorina, pokušavali su svim silama zanijekati hrvatsko podrijetlo Mehmeda Sokolovića. Nastojali su ga oduvijek lažno prikazati Srbinom islamske vjere, premda i sami znaju da se Sokolović u Carigradu pred Turcima pismenim i usjmenim iskazom očitovao kao Hrvat islamske vjere iz Bosne. Srbima nije dostatno ni to što toponim zaseoka Hrvati rodnog mjesta Sokolovića sam za sebe svjedoči o etničkom hrvatskom korijenu naroda toga kraja, pa tako i Mehmeda Sokolovića. U općini Tešanj postoji naselje Hrvatinovići, a na jugozapadu općine Travnik smješteno je Hrvatsko brdo. I u svim ovim brojnim selima i zaseocima diljem Bosne stoljećima žive islamizirani Hrvati, nasilno zatomljenog nacionalnog osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu. Slična je situacija i sa mnogobrojnim antroponimima današnjih muslimanskih prezimena koja svojim nazivom jasno upućuju na hrvatski iskon. Neka od najčešćih takvih prezimena su među današnjiim muslimanima Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatinović, Hrvatović. Mnogi od njih, danas su, nedvojbeno, uzoriti pripadnici bošnjačkog naroda. I da povijesni apsurd bude veći ideolozi bošnjačke nacije za ime naroda Bošnjaka umjetno su odabrali izvorno hrvatsko i rimokatoličko prezime Bošnjak. Među nositeljima toga prezimena u cijeloj BiH je između 95%-99% Hrvata, dok preostali mali postotak čine Srbi i Bošnjaci, a vrlo vjerojatno su i ti malobrojni nekad bili Hrvati koji su prešli na pravoslavlje i na islam i promjenom vjere promijenili i naciju, sukladno balkanskim običajima. Brojne hrvatske obitelji prezimena Bošnjak iz cijele BiH su ratnih devedesetih kanile tužiti Međunarodnom sudu pravde Aliju Izetbegovića, Muhameda Filipovića i ostale njima slične kradljivce hrvatskog imena hrvatske tradicije. No, odustali su kad su shvatili koliko je spomenuti sud politički instrumentaliziran uz veliku dozu pristranosti u korist muslimanske strane.
Nije samo turski nož od srednjeg vijeka naovamo postupno i uporno potiskivao hrvatsko ime u Bosni u drugi plan. Nastavili su to nakon kratkotrajnog smiraja situacije po Hrvate u sklopu Austro- Ugarske, kroz cijelo dvadeseto stoljeće i Srbi. U razdoblju dvije Jugosalvije, na svojoj su koži brojni Hrvati izvan Hrvatske posebno osjetili kako je u praktičnom životu jedino i istinsko značenje svakog pojma Jugoslavije samo brutalna asimilatorska Srboslavija. Samo jednim velikosrpskim državnim ukazom iz daleke 1955. godine u tadašnjoj FNRJ je državnim dekretom preimenovana cijela niska naselja u Bosni i Hercegovini što su imali hrvatski prefiks ili recimo završni sufiks oznake katolički. Srbokomunisti su pod krinkom lažnog jugoslavenstva, bratstva i jedinstva zatirali tragove hrvatskog postojanja od pamtivijeka na prostorima Bosne i Hercegovine. Tako su stvarali sve preduvjete stvaranja svojevrsnog memoricida u svijesti naroda. Primjerice, u općini Tuzla zlonamjerno su Bradiće Hrvatske prezvali u Bradiće Gornje. U tuzlanskom kraju Breške Hrvatske i Breške Muslimanske spojene su umjetno u Breške s ciljem ukupnog povećanja postotka Bošnjaka – muslimana u odnosu na Hrvate. Takvih je primjera na štetu Hrvata, a u korist Bošnjaka ili Srba spajanjem sela ili promjenom općinskih granica bilo u izobilju. U općini Srebrenik selo Cerik Hrvatski postalo je samo Cerik, a Živinice Hrvatske su dobile novo ime Donje Živinice.Također, u granicama općine Živinice, Dubrave Hrvatske postale su Dubrave Donje, a Grabovica Hrvatska je nazvana državnom uredbom Grabovica Donja. Hrvatska Neuzina i Srpska Neuzina su objedinjene u Neuzinu. U općini Doboj veliko selo Makljenovac Hrvatski je pripojeno selu Makljenovac Muslimanski u jedinstveno selo Makljenovac, kako bi Hrvati izgubili tijekom vremena etničku većinu zbog migracijskih procesa uvjetovanih još u vrijeme prividnog mira od 1945. do 1992. kombinacijom ekonomskih i političkih pritisaka radi iseljavanja Hrvata i doseljavanja muslimanskih pridošlica, naravno, i uz povećan natalitet Bošnjaka – muslimana. Tako je bilo i drugdje po Bosni, ali znakovito je kako su se i u mirnodopskim uvjetima, bosanski muslimani politikom svoga vodstva širili na račun hrvatskih područja, poglavito u središnjoj Bosni i u sjevernoj Hercegovini. Rijetki su slučajevi kad su se htjeli zamjerati u to Titovo vrijeme njihovim tadašnjim titoističkim i jugokomunitičkim idolima Srbima na istoku ili na zapadu Bosne, gdje su živjeli pomiješani sa Srbima. I poslije je tijekom rata i nakon rata, muslimanski politički vrh sve do danas pronosio javno tlapnje o izmišljenom dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne. Da nije bilo vojne pomoći Franje Tuđmana bosanskim muslimanima 1992, ali i kad je bilo opet jednako bitno u završnim oslobodilačkim akcijama 1995. godine danas Bošnjaka – muslimana u BiH-u ne bi ni bilo. Srbi su ih ionako pola željeli pobiti, a pola zauvijek protjerati s vjekovnih ognjišta u Bosni i Hercegovini. Ne treba nam nedavna ispovijest i naknadna pamet senilnog Muhameda Fipovića, oca suvremene bošnjačke nacije u svezi te teme. I sam je skoro u jednom intervjuu sarajevskim medijima priznao nakon gotovo četvrt stoljeća šutnje kako su početkom 1992. Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić u Beogradu na tajnim razgovorima sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem dogovarali pakleni plan podjele BiH-a između Srba i Bošnjaka. Željeli su Hrvate zajedničkim snagama protjerati iz cijele Bosne i Hercegovine,sem zapadne Hercegovine uz dodate općine jugozapadne Bosne Tomislavgrad i Livno, koje bi, eto, taj tandem združenih fašističkih snaga ostavio Hrvatima da se mogu priključiti Hrvatskoj I ovim je javnim priznanjem pakta osovine Srba i Bošnjaka Muhamed Filipović upravo Bošnjacima nakon više od dva desetljeća otkrio ono što su svi Hrvati znali i bez njegovog otvaranja duše i srca pod stare dane. Samo, genocidni Srbi su brzo izigrali dogovor sa svojim muslimanskim potencijalnim saveznicima, te su zarana nakon papirnatog sporazuma pogazili riječ. Svojim su obožavateljima Bošnjacima, vrlo brzo Srbi dali do znanja da ih žele etnički očistiti jednako kao i Hrvate katolike. Tko s vragom tikve sadi o glavu mu se obijaju. Vrijednost te izreke znali su u susjedskim odnosima s Hrvatima ispoštovati tek malobrojniji Bošnjaci. Konkretno, u tuzlanskom kraju Obodnica Gornja, nekad Obodnica Hrvatska, Pasci Donji, a nekad Pasci Hrvatski, ili Riječani Donji, a nekad Riječani Hrvatski nisu doživjeli pogrom i prizore etničkog čišćenja, kakvo su Bošnjaci priredili Hrvatima u mnogim mješovitim područjima. I tako su i u godinama poraća Bošnjaci etničkim inženjeringom preuzimali i u uvjetima mira neke hrvatske krajeve šireg kruga općina Busovača, Novi Travnik i Jajce, premda Hrvati i danas u gradskim zonama tih gradića tvore etničku većinu. No, brojna su sela općina Travnik, Bugojno, Kakanj, Vareš, Zenica, Zavidovići, Konjic i Jablanica mijenjala etničku sliku hrvatske većine i u razdoblju od 1945. do 1992. godine. Znakovito je kako je najveći broj teritorijalnih promjena općinskih granica samo od 1981. pa do 1991. učinjen u općinama Zenica, Kakanj i Vareš, a nimalo slučajno uz spomenute tri općine još su i u gore isto navedenim općinama Travnik, Bugojno, Zavidovići, Konjic i Jablanica tijekom rata Bošnjaci napravili najveći progon i zločine nad Hrvatima. Ona administrativna papirologija mijenjanja granica općina, odmah nakon 1945, a posebno od 1981. do 1991. bila im je samo prva i pripremna faza rata, što će ga ranih devedesetih poduzeti protiv Hrvata. Nisu očekivali junački hrvatski otpor višestruko malobrojnijih Hrvata, te pakleni plan pravljen prije rata sa Srbima nisu uspjeli do kraja realizirati. Dakako, njih su Srbi tijekom Titove Srboslavije podlim i pokvarenim podvalama, lažima uz obilje spletki i intriga na račun Hrvata, uspjeli duhovno odvojiti i otuđiti od ostatka hrvatskog naroda. I tako srpskom rukom preparirani, sluđeni i do kraja obmanuti Hrvati islamske vjere bili su Srbima u ratu laka meta. U gornjem prikazu razvidno je kako su se Srbi u obje Jugoslavije, vođeni vlastitim urođenim koristoljubljem i srebroljubljem kao svojim nekarakternim crtama, trudili ovladatii njima strateški i taktički i u ratu i u miru najbitnijim industrijskim zonama, a to su područje Tuzle i okolice, gdje je rudnik soli, te Zenica i njezina željezara, kao i njoj susjedna rudarska mjesta od velikog inustrijskog značenja bogata rudnicima poput Vareša ili Kaknja, gdje je u razdoblju Titove Jugoslavije doseljen veliki broj obitelji srpksih rudara iz raznih krajeva države, kako bi postupno što više smanjivali udio Hrvata. To su činili i u gradskim oblastima Zenice i Tuzle, uz poticanje i stvaranje stalne klime nerazumijevanja na relaciji Hrvata i Bošnjaka, kako u zeničkom, tako i u tuzlanskom kraju.Tako su Srbi i u godinama i u desetljećima prije svoje vojne agresije na BiH stvorili realne pretpostavke za izbijanje sukoba, ponajviše svojim stalnim i smišljenim i sračunatim zavađanjem Hrvata i Bošnjaka. Očevidno, naivni i lakomisleni Bošnjaci poslužili su im samo u početnoj i ponajprije i mirnodopskoj fazi kao oruđe protiv Hrvata. Tek u brutalnoj srpskoj agresiji većina Bošnjaka se barem donekle otrijeznila i shvatila da je bila Srbima desetljećima vrsta pokusnog kunića. No, zahvaljujući desetljećima sustavne antihrvatske promidžbe u režiji Srba, još uvijek je dobar dio Bošnjaka u zabludi o Hrvatima i o Hrvatskoj, kao i o ulozi i o mjestu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Posljedice duge i opasne srbočetničke i jugokomunističke indoktrinacije Bošnjaka od strane Srba ostavile su traga i oni su i dalje njihove velike žrtve i sad u miru. Uostalom, gledište prosječnog Bošnjaka spram uloge Srba i Srbije s jedne strane i Hrvata i Hrvatske s druge strane i sad je neobjašnjivo u sferi njihove ekvidistance i prema Hrvatima i prema Srbima. Radi potpuno nelogične političke propagande muslimanskih stranaka u BiH, običan puk, vjerujući i nasjedajući lažima vlastite političke elite i dalje rabi neprihvatljive, nedopustive i neprihvatljive kvalifikacije umjetnog izjednačavanja srpskog vojnog agresora i hrvatskog vojnog saveznika. Tek oni najobrazovaniji Bošnjaci su svjesni dubine i težine te opake laži, koja na dulji rok može biti temeljem novih nepotrebnih nesporazuma i nesuglasica sa Hrvatima koji su kroz povijest uvijek bili dobronamjerni prema Bošnjacima, samo oni, osobito posljednjih desetljeća to nisu cijenili na pravi način, niti su pokazivali iskrenu zahvalu Hrvatima. Da nije bilo vojne pomoći Hrvata iz BiH i Hrvata iz Hrvatske, Bošnjake bi njihovi u vlastitoj uobrazilji izmišljeni “prijatelji” i “dobri” susjedi Srbi istinski istrijebili i počistili s lica zemlje. I u hrvatskom slučaju ispalo je na kraju u stilu one narodne:”Pomozi sirotu na svoju sramotu,” jer Bošnjaci su na hrvatski kruh uzvratili kamenom.
Priča o hrvatskoj nazočnosti imena ljudi, nastambi i mnogih drugih zemljopisnih pojmova ne bi bila kompletna ako ne spomenemo i brojne nazive hrvatskih naseobina i u Crnoj Gori, ali zanimljivo i u Srbiji, te manjim dijelom i u Makedoniji i u Grčkoj. Sve ovo nam ilustrira činjenicu da su Hrvati izvorno bili toliko brojan i moćan narod koji je ostavio tragove svoga postojanja od pradavnih vremena sve od oblasti današnjeg Irana ili stare države Perzije na jugozapadu Azije, preko prostranstava današnjih država Poljske i Ukrajine na granici prema današnjoj Rusiji i u slivu velikih rijeka Dona, Dnjestra, Dnjepra i mnogih drugih. O tome podrobno piše, na sveopći očaj i beznađe Srba, i u epohalnom djelu ruskog povjesničara Aleksandra Majorova pod nazivom “Velika Hrvatska”, a obuhvaća razdoblje od IV do VI stoljeća prije seobe Hrvata na današnje hrvatske prostore 626. godine. On u svome djelu “Velika Hrvatska” spominje u posebnom poglavlju i Bijelu Hrvatsku, smještenu na jugozapadu današnje Poljske i u graničnom pojasu Poljske i Ukrajine. Uklopio je u jednu cjelinu i dokaze o dijelu hrvatskog naroda što je obitavao u Iranu, kao i na prostorima slavenskih država Poljske i Ukrajine. Srbe i postojbinu Srba znameniti ruski povjesničar nigdje ne spominje. Trebali bi Srbi nešto iz toga zaključiti i naučiti. Njegovom znanstvenom radu o prvotnoj pradomovini Hrvata priključuju se i ukrajinski i poljski povjesničari kao što su Eugen Paščenko, Vojtovič, Nestor i mnogi drugi. I Srbi iz ovoga ne izvlače poučak kako svoje zamišljene prijatelje Ruse ne mogu lagati na duge staze i onako učinkovito kako su to sami smislili u svom laboratoriju laži.Srbi moraju znati da je konkretno, znanstveno dokazano kako je tipično hrvatsko prezime Horvat jedno od pet najčešćih prezimena u Sloveniji i u Mađarskoj, te isto tako vrlo zastupljeno i u Austriji, Slovačkoj i u Srbiji. Doduše, u zemlji niskog stupnja demokracije i uskraćivanja ljudskih prava i sloboda poznata modelsica iz Srbije Monika Horvat javno se hvali srpskim medijima da je Srpkinja, premda su joj i otac i majka Hrvati. Svima je jasno da ona tako govori jer se boji odmazde srpske sredine ako prizna da je Hrvatica i to više kazuje o takvoj sredini, nego o Moniki Horvat koja je životno i egencijalno ucijenjena u takvom okruženju potpuno onečišćenog kulurnog ozračja.
U samoj Srbiji ima i hrvatskih toponima sela iako u njima barem prema krivotvorenim popisima pučanstva stoljećima zvanično žive Srbi pravoslavne vjere. Ali, kako bilo kom razboritom čovjeku, slobodnomislećeg stava, netko sa strane može prodati rog za svijeću da je Hrvatsko selo ispod planine Avale iznad samog Beograda ikad bilo išta drugo nego selo naseljeno Hrvatima. Zato ga je knez Miloš Obrenović još u devetnaestom stoljeću raselio, a u prvoj polovici dvadesetog vijeka kralj Aleksandar Drugi Karađorđević je promijenio i naziv sela, samo da ga ne podsjeća kako su tu nekad živjeli Hrvati. Poznata su i dva sela Rvati. Jedno je u općini Raška blizu današnjeg Novog Pazara. Srbi tvrde da su u srednjevjekovnom gradu Rasu upravo smještenom u općini Raška utemeljili vlastitu prvotnu državu pod Nemanjićima za koje prešućuju istinu da su Hrvati. Kako će Srbi objasniti činjenicu da u srcu te prvotne Raške postoji vijekovima selo hrvatskog imena Rvati? I kako si mogu objasniti da istoimeno selo Rvati postoji i u općini Obrenovac kod Beograda? Na ta i brojna druga logična pitanja, onako šahovski rečeno matirani, odgovaraju sleganjem remena. Nemaju pojma Srbi ni otkud naziv sela Rvatska u općini Leposavić na sjeveru Kosova, kraju koji su uspjeli zadržati pod kontrolom u etničkom razgraničenju s Albancima. U valjevskom kraju, kao i pod planinom Rudnik kod Gornjeg Milanovca postoje dva sela istog imena Hrvati, a sam naziv svatkom odmah ukazuje o iskonu stanovnika tih krajeva, neovisno od toga kako se danas izjašnjavaju. Treba još spomenuti i dva sela istog naziva Hrvaćani na teritoriju genocidnog entiteta zvanog Republika Srpska. Postoje Hrvaćani u općini Prnjavor, gdje su i prije rata devedesetih živjeli Srbi, očito svi potomci posrbljenih Hrvata toga sela. Jer, da nije tako ne bi se ni selo izvorno zvalo hrvatskim imenom. Isto tako ima i selo Hrvaćani kod Kotor Varoša u blizini Banjaluke. Tamo su prije rata zajedno živjeli Srbi i Bošnjaci, jedni potekli kao što se vidi iz naziva mjesta, od popravoslavljenih Hrvata, a drugi od islamiziranih Hrvata. Danas tamo žive samo popravoslavljeni Hrvati, ili kako oni sami duboko vjeruju pravoslavni Srbi. I u Crnoj Gori je pregršt imena naseobina hrvatskog imena, iako u njima zvaničnim i krivotvorenim podacima nema Hrvata već stoljećima unatrag. Kod same Podgorice je dugo postojalo veliko selo Hrvatska Stubica. Podignuto je nakon legendarne bitke Crnogoraca protiv brojčano jačih i do zuba naoružanih Turaka. Po narodnom predanju Turci su u znak slave i poštovanja vojnog protivnika sami kumovali imenu sela. U jeku posvemašnje srbizacije Crne Gore tijekom cijelog prošlog stoljeća, taj je naziv uklonjen. Motiv Turcima za davanje hrvatskog naziva sela ostao je zapisan i u dokumentima koje i danas Crnogorci čuvaju i znaju i sami za istinu da su Turci hrvatsko ime selu dali jer su se svi crnogorski bojovnici nacionalno deklarirali kao Hrvati, ali iz Crne Gore, koju su sami Crnogorci prema turksim arhivama doživljavali kao posebnu i svoju državu, ali su nacionalno za sebe govorili da su Hrvati i da govore hravstkim jezikom, samo su pravoslavne vjere. To odlično znaju i današnji Srbijanci, jer i u bilješkama Sime Milutinovića – Sarajlije, dokazanog velikosrbina, stoji njegovo dramatično priznanje i spoznaja da se Crnogorci u jeku borbi s Turcima svi redom očituju Hrvatima pravoslavne vjere. I ovo krunsko znanstveno priznanje jednog srpskog kroničara toga vremena Sime Milutinovića Sarajlije pohranjeno je i stoji i danas u Beogradu svatkom znatiželjnom na čitanje u povijesnoj arhivi SANU-a. Dakle, Srbi odavno znaju i sami istinu, samo se prave blesavijim i luđim nego što jesu. U Crnoj Gori postoje i toponimi Rvacka, Hrvati, Hrvaši, Hrvatsko Brdo ili recimo Hrvatske livade kod Kolašina duboko u kontinentalnom dijelu Crne Gore. I sve ovo samo pokazuje i dokazuje kako je Crna Gora u cijelosti u davnini bila hrvatska zemlja, još od doba Duklje u ranom srednjem vijeku. Zanimljivo, današnji pravoslavni Crnogorci imaju najčešća preziimena hrvatskog predznaka gotovo ista kao i silamizirani Hrvati, ili danas svima znani Bošnjaci. Tako se i kod crnogorskih pravoslavaca mogu susresti imena i prezimena kao što su Hrvat, Hrvići, Hrve, Hrvačići,Arvati, Arvatovići i mnoga druga. I jednako kao i kod muslimana i kod pravoslavaca što potječu od bivših katolika, promjenom vjere, automatski je, prije ili kasnije, pogotovo pod prisilom i stranih zavojevača, došlo do promjene nacionalnog identiteta i postupnog odbacivanja hrvatstva. Hrvatski narod je takvim pogubnim procesima tijekom niza stoljeća izgubio iz svoga nacionalnog krila na milijune Hrvata pretopljenih u druge nacije i druge vjere. I daleko izvan povijesnih hrvatskih prostora u BiH-u i u Crnoj Gori, pronalazimo pojedine hrvatske toponime. U Makedoniji su sačuvana barem dva te vrste. Jedno je selo Hrvati u općini Resen, a drugo selo Arvati kod Bitole na granici ka Grčkoj. Ali, u samoj Grčkoj isto vrvi od prastarih hrvatskih toponima. Spomenimo samo onaj najinteresantniji Harvati na Peloponezu i u smjeru same Atene. I sve ovo je dostupno bilo na čitanje i svakom možebitno zainteresiranom Srbinu, primjerice u sveučilišnoj knjižnici “Svetozar Marković” u samom srcu Beograda. Tamo i usred velikosrpske agresije na Hrvatsku nisu Srbi sklanjali iz kataloga knjige kao što su “Hrvati do Peloponeza” i “Hrvati do Atene”, samo što ih istina ni onda, kao ni sada nije zanimala, a najmanje su na temelju znanstvenih dokaza pokušali promijeniti svoja kriva stajališta. Pravi im je ugođaj živjeti u carstvu vlastitih zabluda i samoobmana. Njima ništa nije značio ni epohalni, kratki, ali vrlo britki feljton hrvatskog akademika Ivana Supeka, objavljenom u beogradskoj “Politici” 1988. godine. Tamo je sad pokojni Supek argumentirano i iscrpno Srbima izložio gomilu znanstvenih dokaza da su Hrvati osnovali u prošlosti i Beograd, bijeli grad, kojemu su Hrvati i kumovali. Ništa to Srbe nije dozvalo pameti. Dapače, samo nekoliko godina nakon objave Supekova feljtona u “Politici” Srbi upravo povijesni hrvatski Biograd ili kako se sad službeno naziva Beograd, pretvorili u glavnu ratnu i evo sad i poratnu protuhrvatsku političku utvrdu u okruženju. Srbi su izgleda nepopravljivi jer neće pogledati povijesnim istinama u lice. Ali, će zato tako nametljivo propagirati da su Karađorđevići ili izvorno dinastija Petrovića podrijetlom Srbi, premda su svjesni da lažu. Jer, Karađorđevići potječu od albanskog plemena Keljmendi doseljenog u Šumadiju. I za Obrenoviće, originalne Vlahe tvrde Srbi da su zapravo Srbi. Eto, nisu samo od Hrvata ukrali i prisvojili dinastiju Nemanjića, nego su od Albanaca oteli Karađorđeviće a od Vlaha iliti današnjih Rumunja Obrenoviće.Hvale se kako imaju tri narodne dinastije a u biti nemaju niti jednu vlastitu dinastiju. Diče se i da je srpska slava isključivo srpski običaj, a taje da taj običaj njeguju i razmjerno velike albanske i grčke obitelji. Svojataju i ćirilicu kao ekskluzivno srpsko pismo, no svatko željan znanja i prave istine o povijesnom vrelu ćiriličnog pisma može pročitati pravu istinu o tome na glasovitom portalu hercegovačkih Hrvata iz Mostara. Na portalu Hercegbosna.org doslovno i u obimnoj i dokumentiranoj povijesnoj građi piše kako su varijantu ćirilice ili još i zvane bosančice rabili Hrvati u nekim dijelovima BiH-a i o tome nema povijesnih protimbi. Čak je i nadaleko poznati hrvatski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić koristio bosančicu ili oblik hrvatske srednjevjekovne ćirilice. Problem Srba je da nisu imali srednjevjekovnih knjiga, niti pisaca i u mnogim vremenima i nakon srednjeg vijeka. Tako i nemaju načina dokazati vanjskom svijetu svoje tlapnje. No, zato će samo na sebi svojstven način Hrvoja Vukčića Hrvatinića proglasiti gotovo svi bezočni srpski povjesničari Srbinom katolikom, samo zato jer se potpisivao Bosančicom iliti srednjevjekovnom hrvatskom ćirilicom koja je u nekim dijelovima BiH-a tad bila u uporabi. Doduše, današnju ćirilicu, kao i ekavso narječje Srbi nisu nikako mogli dobiti od Hrvata nego od Bugara, pod kojima su robovali u većem dijelu ranog srednjeg vijeka, netom nakon što su sami Rašani samovoljno napustili hrvatsko kraljevstvo u sklopu kojega su bili od 626. do 822. godine. Od Grka su Srbi posudili Vlastarevu sintagmu, od koje su napravili prijevod i kompilaciju Dušanova zakonika. Eto, od svatkog pomalo i od svatkog ponešto, te se nadaju da od laži i krađe nešto i ostane kao “istina.” Tko laže, taj i krade, a tko laže i krade, taj i ubija. I toga su itekako svjesni davno islamizirani Hrvati, današnji Bošnjaci, kao još tako davno popravoslavljeni Hrvati, današnji Crnogorci. I da nemaju za susjede ratobornu Srbiju i gotovo trećinu deklariranih Srba i potencijalnih rušitelja Bosne i Hercegvine i Crne Gore, oni se i jedni i drugi moraju okrenuti u bližoj ili daljoj budućnosti Hrvatskoj, makar iz ekonomskih razloga, ali i radi opstojnosti vlastitih država. Jer, od Srbije će uvijek imati ugroza i vječitih prijetnji svake vrste. Vrijeme radi za Hrvatsku i samo treba pričekati da u jednom povijesnom trenutku Bošnjaci i Crnogorci sami priđu državi Hrvatskoj, jer pred naletom divlje Srbije oni drugoga izbora i nemaju, ako uopće žele fizički opstati. Srbija je nepovratno izgubila stratešku prednost i značaj koju je imala u okruženju, samo voljom i pogrešnom politikom velikih sila u proteklih stotinu godina.
Dragan Ilić