Revolucionarni moral zakašnjelih staljinista

0
1055

stanio i linićHrvati su navodno jako moralna skupina ljudi. Nema naroda u kojem se toliko priča o moralu kao kod nas. Na sve strane se naturaju moralni sirotani koji ispunjaju svoje imovinske kartice s olovkom koju su našli u kanti za smeće jer su toliko pošteni da nemaju ni za olovku.

Hrvatima je očito implantiran duochip. Jedna strana je jugofašistička logika da je dobar čovjek onaj koji za sebe stalno tvrdi da je moralan, te onaj drugi dio, navodno katolički, ali potpuno krivi moral da je siromaštvo isto što i poštenje.

Tako naši budući i prošli ministri, koji imaju samo neki stančić, stari auto marke klio i materinu preslicu, nose zakrplejne čarape i jedva sastavljaju kraj s krajem, ispunjaju kartice koje se pokazuju narodu zbog pečata o poštenju, a pošten je onaj koji je kartičarski najsiromašniji.

No, nisu samo ministri i sekretari takvi. Ima ih na sve strane u narodu, a najglasniji su umiveni staljinisti.

To je ona sorta ljudi koja stalno viče da su drugi bogati i da su krali, Oni svako malo traže kažnjavanje navodne krađe u privatizaciji.

Njihova logika je zanimljiva. Viču na privatizaciju i traže poništenje privatizacije, dakle vraćanje i oduzimanje manje više otetoga ili nepošteno stečenoga.

U većini slučajeva ti siti ljudi graknu i reže kad se spomene da bi država, narod, morala vratiti Crkvi i drugima ono što su komunisti oteli 45.

U tom slučaju njihova potreba za vraćanjem staje i oni pojašnajvaju da je Crkva stoljećima nešto oduzimala narodu.

Onda imamo poštene hrvatske nacionaliste koji bi vratili Crkvi, ali nebi recimo Židovima ili možda, ne daj Bože, Srbima.

Lepeza argumenata je uvijek izrazito kreativna, a sve završava u držaljki koja ih povezuje, a to je poruga svakoj pravnoj dražvi i kakvom takvom objektivnom društvenom moralu.

Ukradeno je ukradeno, a država nepravde mora ispraviti, ako želi biti okvir za pošteno življenje.
Naravno da se u povratu imovine Židovima gotovo erotskom snagom pare ogavni antisemitizam i optuživanje Židova za sve zlo s jugofašističkim militantnim nastojanjem NDH prikazati kao nehrvatsku državu. Ta naoko neobična sprega hrvatskih antisemita i jugofašista, koji ne žele priznati da je RH sljednica NDH, dobro dođe onima koji uživaju u dvaput otetome.

Fašisti i komunisti, ista sorta, svoje pravo na otimačinu tumačili su uvijek navodno višim cilejvima i primjenjivali sve to selektivno.

Selektivna pravda je za državu ubitačna i u svojoj biti je ona najgora nepravda jer se zlo provodi pomoću svih državnih poluga pritiska. Otimačina postaje državan logika, država se pretvara u lonac za one blizu njega, a narod se odmiče od svojeg navodno vjerskog odgoja i osjećaja da Božja pravda mjeri svakome istom mjerom.

Kod nas je običaj da se moral primjenjuje po matrici jake selektivnosti.

Selektivnost ide tako duboko da za svojeg člana političkog klana pričamo da je poštenjačina, čak i onda kad mu je imovinska kartica toliko sramotno siromašna da bi je se zasramio svaki iole pošten čovjek koji je išta u životu radio.

Ta selektivnost ide tako daleko da bismo ukidali novce udrugama, ali ne svojima, da bismo vratili Crkvi, a ne Židovima, da bismo ostali u otetim crkvenim stanovima po Palmotićevoj jer mi smo zastupnici revolucionarnog morala obojenog u plavo ili crveno.

Previše su ovaj narod koštale otimačine i jugofašistički mentalitet da bismo mogli okrenuti novu stranicu selektivnog poštenja i reći da je to ideološko pitanje.

Jedino što Boga molim ovih dana je da nas poštedi stručnjaka koji nemju ni za poštenu olovku kojom bi ispisali da nisu sirotinja nego ljudi koji su poštenim radom uspjeli stvoriti i materijalno kvalitetno stanje za svoju obitelj i društvo.

No, sve se bojim da ćemo opet imat previše lažnog morala i jako siromašnih ministara koji za sitnu plaću rade za narod.

Ne bojim se da im narod ne će porvjerovat. Narod je naučio da je navodno siromaštvo isto što i poštenje, pa je za lukavog političara najjednostvnije narodu reć da nema ništa, da je siromašan.

Perfidna đavolska metoda obmane koja funkcionira samo onda kad ljudi ne cijene tuđi rad i očekuju da čovjek bude njihov rob.

A upravo takvi ne plaćaju radnika koji pošteno radi jer je normalno u državi da je poštenje isto što i siromaštvo. Radnik se pita kako je moguće da ga netko ne plaća, a nije svjestan da svojim pristupom po kojem je siromaštvo isto što i poštenje, po kojem je otimačian ponekad opravdana , da tim mentalnim pristupom on uzpodržava društvenu klimu u kojoj uspjevaju oni koji se vozaju u kliju, a francusko vino iz zlatnih čaša piju.

Vjerniku je moliti se, a nama ne nasjedatin na trikove.

Vinko Vukadin