Kome smeta vodeći demograf dr. sc. Stjepan Šterc, profesor sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i zašto? Smeta komunističkim ostacima, jer je njegov otac dio Križnog puta.
“Politika” ne želi njega za ministra zbog njegovih zalaganja za demografskom obnovom, za veća prava žena u trudnoći, iste plaće ženama kada su na trudničkom dopustu, kao i kada rade?!
I tko to najviše napada? Ženske udruge. Suludo. Tvrde da profesor Šterc diskriminira žene?! Naravno da se iza tih laži krije udbaška panika od sina oca preživjelog partizanaski teror … Šterc je bio u minstrstvu za vrijeme Franje Tuđmana, zna najbolje taj posao i idealan je za taj posao, sustavno upozorava na demografsku obnovu i vrlo jasno i znanstveno rasčlanjuje srpske laži i njihovog korpusa, brojkama i činjenicama. Po svemu sudeći to je razlog zašto Šterc smeta.
Radi se o čovjeku koji jasno govori, precizno odgovara i nije nikada dvosmislen. Jednostavno otkriće među javnim osobama. Nije dio nikakvih afera, pošten i stručan. Ako kao takav nije dobar za preplaćene ženske udruge koje ne rade ništa, ne znači da nije bitan za naše društvo. Udruge ionako rade posao crvenih smutljivaca, koji su rastjerali narod preko granice. Podsjetiti ćemo na njegovo intervju iz portala Narod hr u kojem vrlo jasno iskazuje demografsku katastrofu našeg pučanstva.
Što nam kazuju analize demografskih promjena u razdoblju od 1910. (posljednji Habsburški popis), preko jugoslavenskih 1921., 1931., 1948., popisi 1971., 1981. i do popisa RH 2001. i 2011. godine?
Demografske su promjene, promatrane kroz sve navedene popise stanovništva, posebno zanimljive u Hrvatskoj jer odstupaju od klasične teorije demografske tranzicije ili teorije demografskih prijelaza, u okviru koje bi populacijska dinamika logično i nužno trebala slijediti ukupni gospodarski razvoj. Specifičnost Hrvatske je u tome što je u svom demografskom razvoju uvijek bila ispred gospodarskog (što nije pravilo u drugim zemljama standardnog demografskog razvoja), a to nam pak potvrđuje posebne utjecaje na hrvatsku populaciju koji nisu drugdje djelovali.
Nakon popisa stanovništva 1910. godine u svakom je daljnjem popisu stanovništva moguće bilo izračunati posredne i neposredne gubitke stanovništva uvjetovane iseljavanjima, izravnim ratnim stradanjima i gubitkom demografskog potencijala kroz smanjenu reprodukciju (također uvjetovanu iseljavanjima i ratnim stradanjima, gospodarskim nazadovanjem itd.). Dvije je stvari nužno za promatrano razdoblje naglasiti; prvo, Hrvatska je jedina zemlja u regionalnom okruženju imala depopulaciju ukupnog stanovništva u svim popisima nakon ratova u 20. stoljeću, ali u posljednjem među popisnom razdoblju 2001. do 2011. godine i drugo, Hrvatski se ukupni gubitci od početka 20. stoljeća do 2011. godine procjenjuju na 2 434 000 stanovnika ili čak na oko 57 % današnje hrvatske populacije. Ovakvi bi procesi i s tim intenzitetom razorili svaku populaciju, bez obzira na razinu njezine gospodarske razvijenosti i zato je danas Hrvatska praktički u demografskom slomu.
Ima li zanimljivosti, odnosno koje su bitne razlike u odnosu na kretanje broja stanovnika između Prvog i Drugog svjetskog rata?
Depopulacija stanovništva Hrvatske u popisu 1921. godine posljedica je ratnih izravnih i neizravnih gubitaka od oko 363 000 stanovnika (ratna stradanja, negativna migracijska bilanca, smanjena rodnost…), dok je već u mirnodopskom razvoju između 1921. i 1931. godine zabilježen ukupni demografski rast od gotovo 10 %. Smirivanje ratnih prilika, uz relativno i apsolutno visoku rodnost, odmah se odrazilo na demografsku revitalizaciju koja je potrajala do početka 2. svjetskog rata.
Kako nije zbog ratnih prilika bilo popisa stanovništva 1941. godine, relevantni podaci za usporedbe i procjene su nam rezultati popisa stanovništva 1948. godine u kojem je vidljiv po projekcijama ukupni (izravni i neizravni) gubitak stanovništva od čak 639 000 stanovnika! Taj je broj okvir za izračunavanje strukture gubitaka i potvrđivanje demografskog ostvarenog potencijala. Prema svim pokazateljima i trendovima u razdoblju od 1931. do 1948. (popisne godine) broj od 639 000 stanovnika (između 1931. i 1941. godine 397 800 stanovnika) najmanji je očekivani jer su uzete iste stope promjene, iako je bilo za očekivati i veći porast obzirom da je prosječni porast u tom razdoblju u bivšoj zajednici bio oko 15,9 % (u Srbiji npr. 18,8%). Naravno, u mirnodopskim uvjetima.
Kako su se na Hrvatsku odrazili demografski gubitci nakon Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata i na koncu Domovinskog rata (ne samo na hrvatsko pučanstvo, već i na ostale narode unutar hrvatskog prostora)?
Demografski gubici u sekundarnoj fazi postaju izravni uzroci nepovoljnih demografskih kretanja i struktura i jako su ubrzali negativne procese i demografski slom Hrvatske. Prihvatimo li, za sada, izravne i neizravne gubitke vezane za navedene ratove (363 000, 639 000 i 482 000) i tomu dodamo silinu iseljavanja s početka 20. stoljeća, šezdesetih godina istog stoljeća i recentnog razdoblja na razini gotovo 950 000 iseljenih, dobivamo faktor koji je za oko 62 % smanjio ukupni broj stanovnika u odnosu na današnju populaciju. Istovremenu je zbog svega toga u Hrvatskoj nakon 1945. godine rođeno po procjeni čak 669 000 manje. Takav udar na demografsku sliku nije moguće izdržati pa zato sad imamo sve moguće demografske pokazatelje negativne.
Je li točan podatak da su Srbi po popisu 1991. godine bili jedini narod koji je bio naseljen u gotovo svim općinama nekadašnje zajednice? Kako je do toga došlo?
Podatak je točan i to ne gotovo nego su bili registrirani u popisu 1991. godine u svim administrativno-teritorijalnim jedinicama bivše zajednice. Rezultat je to unutrašnjih migracija koje su bile vezane za zapošljavanje u državnim i javnim službama, gotovo kao koncept svojevrsne kontrole. Dominacija jednog naroda u ključnim službama je uostalom, pored ostalog, bio i pokretač raspada iste te zajednice.
Zašto su se u bivšoj državi statistički samostalno vodila naselja sa srpskom etničkom većinom i sa samo nekoliko stanovnika u njima?
Svakom naselju u administrativno-teritorijalnoj podjeli pripada i određeni teritorij po katastarskoj i gruntovnoj osnovi i nije postojalo pravilo niti se mogla uočiti zakonitost kroz korelaciju broja stanovnika i površine, osim više naselja-veća površina, a znamo kako je kontrola teritorija u osnovi svih sukoba i ratova.
Mogu se pronaći tvrdnje da je 1921. godine na teritoriju današnje Hrvatske živjelo 20 % Srba iz podatka o broju pravoslavaca. Je li taj podatak točan s obzirom da je metodologija popisa pučanstva najmanje pogodovala Hrvatima (tražeći da se izjasne o govornom, a ne materinskom jeziku, a pravoslavci su se izjašnjavali u pravilu da im je govorni jezik srpskohrvatski)?
Taj je podatak također točan i svedeno na današnji teritorij Hrvatske vjerojatno je to i bio najveći udio Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske u svim popisima. Međutim, navedena je metodologija popisivanja uvjetovala taj odnos jer nije logično njihovo relativno smanjivanje između 1921. i 1931. godine na 18,5 % ukupnog stanovništva Hrvatske. Takav pristup u popisima stanovništva također je dokaz potrebe umanjivanja broja Hrvata i mogli bi ju podvesti pod neizravne gubitke hrvatske populacije kroz povijest. Usporedivši proces s trendom porasta Srba u Hrvatskoj u kasnijem mirnodopskom razdoblju moguće je zaključiti kako je u toj 1921. popisnoj godini njihov udio bio manji za oko 50 000, a udjel u ukupnom stanovništvu između 17 i 18 %.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata vlakovima se iz Hrvatske preseljavaju cijela sela u Slavoniju, Baranju, Srijem, Vojvodinu (o čemu je snimljen i film Vlak bez voznog reda). Dio njih se time praktično iselilo iz Hrvatske, a posebno je to vidljivo nakon osamostaljenja.
Koliko je Hrvatska izgubila stanovnika u tim prisilnim migracijama? Što se događalo i dogodilo s njemačkim i talijanskim pučanstvom?
Migracije koje navodite mogli bi podvesti pod humana preseljavanja, kao i ona koja su usmjerena prema gospodarski razvijenijim područjima i matičnim populacijama, a sva ostala uvjetovana agresijom na RH npr. kao prisilna. Koncept kolonizacije Vojvodine je bio veliki, ali su konačni njezini rezultati i utjecaj na kretanje ukupne hrvatske populacije bili zanemarivi. Procjenjuje se kako je tada (od 1945. do 1948. godine) Hrvatsku napustilo oko 7 000 Hrvata i oko 20 000 Srba, što je i očekivani smjer migriranja prema matičnoj populaciji. Prije toga u prisilne bi migracije mogli uključiti emigraciju Nijemaca i Talijana iz Hrvatske, ali ih treba svesti na logičke brojke, a ne govoriti o nekoliko stotina tisuća prisilno iseljenih iz Hrvatske kojih u popisima stanovništva prije rata nije niti bilo, kako bi se na neki način time prikrili ukupni gubitci u Hrvatskoj (posebno Hrvata) u ratu i poraću. Nijemaca je 1931. godine bilo oko 100 000, a Talijana oko 6 200, a u poslijeratnom popisu 1948. Nijemaca 10 144, a Talijana 76 093, s tim kako se u popisu 1948. dio Nijemaca vjerojatno izjasnio kao Jugoslaveni, Hrvata, Srbi…, pa se može procijeniti kako je prisilna emigracija Nijemaca iz Hrvatske do popisa bila vjerojatno na razini oko 70 000 ljudi. Migracijsku pak bilancu Talijana jasno pokazuju rezultati popisa 1948. godine.
Igor Drenjančević pripremio za Hop portal
