Psihopat Aleksandar Vučić krvničkim batinama gotovo zatukao bivšu suprugu Kseniju

Nikakvo iznenađenje, još manje senzaciju, ne pobuđuje objava oporbenog novosadskog internetskog portala Teleprompter da je neosuđeni ratni zločinac i masovni ubojica civila kod Jevrejskog groblja u Sarajevu 1992. godine Aleksandar Vučić svoju zlu i ubilačku narav iskazao i prema bivšoj supruzi Kseniji. Nju je mučki i gotovo na smrt prebio još u ljeto 2009. godine, ali su, evo,punih šest i pol godina Srbi to tajili. Kirurzi na klinici u Parizu 2009. godine jedva su joj spasili život. Ona je u intervjuu za list “Alo” 2009. godine izjavila da su joj srce i mozak radili na aparatima, a cijeli operacijski zahvat potrajao je punih deset sati. Sat vremena život joj je doslovno visio o najtanjoj niti. I morali su joj francuski kirurzi staviti novo, živo tkivo umjesto oboljelog. Posljedice svirepog i životinjskog prebijanja od voljenog joj supruga Aleksandra bile su toliko teške, da će ožiljke nositi do kraja života. I nije metafora reći da će Ksenija tu fizičku bol i duševnu patnju nositi i na duši i na srcu, jer je i bez figurativnog opisa najtežim batinama od strane njezinog tadašnjeg supruga i srce bilo prikačeno na aparate, kao i mozak. Ali, što sve to znači jednom bezdušnom i bezosjećajnom krvniku Aleksandru Vučiću? Ništa, jer takvi podljudi njegovoga tipa i nemaju grizodušje. Sva ljudska osjetila na tuđu patnju i bol kod takvih su odavno zakazala.

 Nema mjesta čuđenju što divlji čovjek kome ništa nisu značile tuđi životi i tuđe svetinje u ratu, ne štuje ni vlastitu obitelj u mirnodopskim uvjetima života u Srbiji. I što drugo očekivati od rođenog kolerika i sangvinika. Tako bi ga stručnom definicijom odredili u oblasti kriminologije s penologijom u pravnoj znanosti, koju je Vučić završio davno. Ironija života pobrinula se da zvanje pravnika dospije u šake čovjeka koji cijelog svog života poznaje i priznaje samo argument fizičke sile. Tako je bilo i kad se kao problematični maloljetnik tukao po novobeogradskim kvartovima, a u njegovom naopakom životu nastavio je fizičke obračune i kao huliganski pristaša beogradske Crvene zvezde. I sam se više puta hvalio poremećeni razbojnik Aleksandar Vučić kako je u više navrata prije i nakon tekmi Dinama i Zvezde u Zagrebu bio u pritvoru odlukom zagrebačke policije. Ubrzo je došao rat i svi znamo što je masovni ubojica Vučić činio tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I bilo je za pretpostaviti da će u tom stilu nastaviti kao dokazani agresivac i bandit i u braku s novinarkom Ksenijom Vučić. Njih dvoje je osobno upoznao bivši urednik “Studija B” Milorad Roganović i sam teški, ali pritajeni velikosrbin, što se devedesetih, po naputku svoga i Vučićeva tadašnjeg glavnog gazde Slobodana Miloševića, izdavao za lažnoga demokrata. Takvu mu je ulogu dodijelio politički nalogodavac Milošević, misleći da će i ta prevara trajati vječno.

Srbi, koliko god glumili ludilo pred vanjskim svijetom, odlično znaju da su teško vojnički i poraženi i poniženi za sva vremena u srazu s hrabrom i odlučnom hrvatskom vojskom. I sad miševi bježe s broda luđaka koji samo što nije potonuo. Zato štakora Vučića najviše i raskrinkavaju oni tek nešto manji štakori i gnjide među srbijanskim novinarima kao što su Milomir Marić i Predrag Popović. Obojica su afirmirani ratni huškači iz devedesetih i tek razočarani u konačni ishod velikosrpske borbe, nikako zapitani je li takav osvajački ratni pohod Srbije na sve hrvatske povijesne zemlje preko Drine imao bilo kakvog razloga. Ali, kad je veliksrpskoj bagri moralno preispitivanje bilo dio karaktera? No, barabe poput Milomira Marića i Predraga Popovića, potonjeg razaočaranog u Vučića samo zato što ga nije promaknuo u urednika svih medija u Srbiji, mogu biti najdragocjeniji svjedoci Vučićevih godinama skrivanih skandala i afera svih vrsta. To osobito vrijedi za Popovića, jer je godinama po vlastitom priznanju bio i Vučićev kućni prijatelj, te kao bivša dvorska luda, a sad lažni pokajnik, zna sve Vučićeve tajne. I ta, naizgled, spektakularna otkrića, udrobio je u tričavu knjigu, koju kao lažni Vučićev politički suparnik odlično prodaje u sluđenoj Srbiji. I tako taj ratnim porazom utučeni četnik Predrag Popović pribavlja najveći dio svojih prihoda, budući je odbačen i prezren u novinarskom okružju u Beogradu kao negdašnji glavni Vučićev satelit, ono što je danas Dragan Vučićević, urednik Informera.

I kao u ispovijedaonici trivijalnog šou programa za plitkoumne zvanog “Veliki brat”, dojučerašnji Vučićevi novinarski doglavnici Popović i Marić postaju njegovi, samo naoko, najveći neprijatelji. Znaju oni da Vučićev brutalni i divljački postupak prema bivšoj zakonitoj supruzi neće izazvati u barbarskoj Srbiji veću moralnu osudu javnosti. Jer, nije rijedak slučaj da nedužne žene dobivaju u gradskom prometu svakodnevno batine od pomahnitalih srbijanskih siledžija u vozilima gradskog prijevoza. Rijetko kad netko od savjesnih i svjesnih putnika ustane u obranu fizički napadnutih i nerijetko tučenih žena pri gužvama na uzlaznom ili silaznom stubištu iz autobusa. I u takvom društvu poremećenih ljudskih vrijednosti, koje danomice i na javnom mjestu, podupire nasilje nad slabijim spolom, tipovi kao Marić i Popović iznose sve nepodopštine privatnog života prljavog političara Aleksandra Vučića, tek na razini vlastite osvete. Jer, da ih je kao svoje pobočnike novinarski udomio nedvojbeno bi do kraja života čuvali sve najrpljavije Vučićeve tajne. Stoga, njih dvojicu nikad ne treba tretirati kao dosljedne borce za pravdu i istinu, nego tek kao razočarane političke gubitnike. Bili su dio Vučićeva paklenog stroja, iz njega su ispali i nisu dostojni žaljenja. I može Milomir Marić, voditelj “Ćirilice”, inačice negdašnje emisije “Latinica” Denisa Latina na HRT-u početkom devedestih, nevješto izigravati protivnika Vučića, ali nitko ozbiljan tom političkom provokatoru, ratnom prijatelju i prijeratnog i ratnog masovnog ubojice Arkana, neće nikad povjerovati. Tako je Marić prilikom gostovanja Vučića u njegovoj autorskoj emisiji “Ćirilica” još 2007. godine montirao snimku državne televizije RTS i emisije političkog dijaloga pod nazivom “Upitnik.” To je premijerno emitirano 2007. godine, a glavna značajka dijaloga Vučića i njegovog stranačkog kolege iz tad jedinstvene Šešeljeve stranke SRS bila je burna rasprava oko jednog ubojstva, što ga je počinio, po iskazu Vučićeva sugovornika u studiju, pripadnik njihove, tada zajedničke stranke SRS. Radikal u studiju nije želio otkriti identitet ubojice, premda se Vučić radi toga vrlo uzrujao, kao da ga je osobno pogodilo. Znakovito je da nakon izrečenih javnih prozivki o najtežem kaznenom djelu ubojstva s predumišljajem, nitko u Srbiji nije proveo nikakvu istragu o tome, premda je Vučić djelovao u studiju kao vrelom vodom oparen i dojmilo se i neutralnom promatraču da je njegov sugovornik iz zajedničke im, zločinačke radikalne stranke aludira upravo na njega, izbjegavajući, uporno imenovati počinitelja neotkrivenog ubojstva. I u zemlji u kojoj je gomila nekažnjenih ratnih zločinaca opet na vlasti, uopće ne čudi, da je cijeli taj slučaj iz TV emisije “Upitnik” iz 2007. godine gurnut pod tepih. Vučić je vlastite morbidne porive ka ubojstvu ponovio samo dvije godine nakon toga žestokim prebijanjem tadašnje supruge Ksenije.

Jači i veći udarac elementarnom shvaćanju čovjekoljublja od Vučićevih brutalnih batina njegovoj bivšoj supruzi predstavlja njegov posjet “Sigurnoj kući” u Beogradu. Prvog tjedna nakon Nove godine Vučić je u razgovoru sa štićenicima Sigurne kuće, licemjerno i demagoški poručio kako Srbija neće i ne može biti sigurno utočište za nasilnike u obiteljskom domu, posebice za one što silu primjenjuju prema djeci i ženama. Ustvrdio je dvoličnjak i kako nasilnici nisu jači od države, te da će im ona to dokazati konkretnim mjerama. Da nije žalosno, bilo bi smiješno, kao što bi bilo i tragikomično da su talijanski mafijaši sa Sicilije u Chicagu dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća osobito tijekom blagdana, kao što to u tjednima prije i poslije Božića i Nove godine radi Vučić,upućivali poruke lažnih humanitaraca i boraca za ljudska prava i slobode. Čak ni Lakiju Lućanu ili Al Kaponeu nije padalo na pamet javno se predstavljati onim što nisu kao što to neumorno radi Vučić. I serijske svjetske ubojice i  najveći okrojeli mafijaši dvadesetog stoljeća nisu se kanili svijetu krivo predstavljati onim što nisu i pribavljati oreolu lažnih narodnih svetaca. U tome je i njih dvojicu sicilijanskih mafijaša i ubojica planetarnih razmjera uveliko nadvisio Aleksandar Vučić. Ne može požar gasiti onaj što ga je prouozročio u ratu, a i u poraću dolijeva ulje na vatru. I spomenuti sicilijanski mafijaši su početkom Drugog svjetskog rata nudili usluge dobre volje državi Italiji. Fašistički duče Benito Mussolini usrdno ih je primio na razgovor, ali je ljubezno odbio njihovu ponudu o diobi vlasti. Nema podjele vlasti između kriminogene političke klike i mafijaškog podzemlja. Ta je podjela plijena bila samo u Miloševićevoj Srbiji devedesetih, te kratkortrajno i u Đinđićevo doba od kraja 2000. do ožujka 2003. Zato je i likvidiran, jer ni nakon 2000. godine nove, tobože, demokratske vlasti nisu napravile otklon od suradnje s mafijom, pogotovo to ne čine od 2012. godine kad su se na tron vratili Miloševićevi i Šešeljevi učenici. I povijest se uistinu nekad ponavlja po istom scenariju, čak i na udaljenim podnebljima. I u Italiji dučea Mussolinija i u Njemačkoj firera Hitlera, bila je sveopća državna promidžba o svjetskoj zavjeri protiv Talijana, odnosno Nijemaca i dvije države s tisućljetnim tradicijama. I mnogi su Nijemci i Talijani bili žrtvama te ratne propagande. Isto sasvim preslikano su ponovili Srbi u ratu, uvjeravajući vlastiti puk da se cijeli svemir urotio protiv “nebeske” Srbije. I Srbi su kao kronično i u prosjeku nepismeni i neobrazovani u te laži vjerovali i više nego nekad Nijemci ili Talijani. Ali, oni su se brzo dozvali pameti i razumu nakon 1945. i te su zemlje poodavno ustrojene kao europske i svjetske demokracije.

 U srbijanskom talogu i poplave od preklani ostave za sobom blato. I tako je iz tog blata kao njegov komad iznikao i Aleksandar Vučić. On je moralno smeće od čovjeka i gad koji se fizički iživljava i nad ženom što mu je podarila uskoro punoljetnu djecu. Svejedno, ni radi toga nije imao nimalo svijesti dok je rukama i nogama premlaćivao. I da bi monstrum Vučić bio do kraja dosljedan sebi, nakon uspjele operacije Ksenije u Parizu, još je nervno rastrojeni Vučić svojoj Kseniji poručio da je “poslije operacije izgledom mlađa od cijele familije!?” Takvu vrstu morbidnog crnog humora i mogu imati sadisti kojima niti najbliži ne znače ništa, a kamoli drugi narodi iz sudjednih država u čijim je smaknućima na bojištu i sam Vučić sudjelovao kao četnički dragovoljac kod Sarajeva 1992. godine. I ta izopačena duhovitost je i dio mentalnog sklopa Vučića. Samo je cinik njegovoga profila nakon političkih likvidacija novinara Ćuruvije i političara Đinđića mogao javno za govornicom srbijanskog parlamenta izjavljivati kako “obojici mobiteli više ne funkcioniraju jer su im se duboko pod zemljom potrošile baterije!?” Aleksandar Vučić je u ratu bio surovi progonitelj, ne samo katolika, nego i muslimana. Često se voli lažno predstavljati kao veliki pravoslavni vjernik. U zbilji nema većeg Turčina od njega, iako se cijeli život trudi očitovati glavnim protivnikom islama. Njega ne razotrkivaju samo svjedoci njegovih nedjela novinari Marić i Popović, koji ga je uzaludno molio da barem pred njim ne vrijeđa i ne maltretira njegovu tadašnju suprugu Kseniju. Aleksandar Vučić odaje se i sam priznanjem pred kamerama srbijanske državne televizije iz 2008. Tad je samouvjereno izjavio da njega supruga Ksenija nikad ne smije pitati gdje, kad, s kim i zašto izlazi i zašto se s nekim sastaje, bilo poslovno, bilo privatno, niti ga smije upitati kad se vraća doma. S druge strane, on si uzima za pravo kontrolirati nju kada, gdje i s kim izlazi vani, makar se u gradu  i sa školskim drugaricama. I premda ni Ksenija, poznata kao svačija i ničija djevojka još u školi “Drinka Pavlović” u Beogradu nije ni sama u smislu vjernosti suho zlato, teške batine, čije će tragove nositi doživotno, zasigurno nije zaslužila od svoga nekoliko godina mlađeg muža. Iz straha od dodatnog ugroza od Vučića, ona ga je nakon operacije u Parizu nevoljno pohvalila kao pokajnika koji joj želi brz oporavak. No, već nakon tajnog razvoda s Aleksandrom 2013. godine Ksenija je porukom preko svoga twitter naloga: “Ne diraj me”, izravno kazala Vučiću da ga se ne boji kad više nisu u braku. Unatoč teškim batinama iz 2009. i razvodu sa Ksenijom 2013. godine Vučić nije do kraja zaboravio na Kseniju, ali ni ona njega. Postavio je Aleksandar svoju bivšu životnu ljubav Kseniju za glavnu urednicu informativnog programa TV Pink, na kojem je glavni ravnatelj njegov čovjek Željko Mitrović.

Ali, bolesni nasilnik i paranoidni šizofrenik Aleksandar Vučić je u, izgleda, doživotnom braku sa svojom voljenom Srbijom. I ta njegova dijagnoza neliječenog psihijatrijskog slučaja poprima šire društvene posljedice. Najprije, njegova psihijatrijska bolest, u kojoj mu se često priviđaju i izmišljene akcije njegove fizičke likvidacije, nije opasnost samo po Srbe i po Srbiju. To je još i najmanje bitno, jer narod u kome polovica na izborima glasuje za mentalnog bolesnika kao svog predvodnika, samo potvrđuje da narečena dijagnoza nije samo Vučićevo vlasništvo. I zato u pripravnosti moraju biti svi srpski susjedi, osobito Hrvatska kad za pravoslavni srpski Božić taj neliječeni psihopat i manijak Aleksandar Vučić u živoj emisiji u jutarnjem programu TV Pink prijeti Hrvatskoj raketnim sustavom kojime će, kako sam veli, vrlo brzo Rusija naoružati svoju miljenicu na Balkanu Srbiju. Danas je Dmitrij Rogozin Srbiju i zvanično nazvao jedinim ruskim političkim saveznikom i partnerom na Balkanu. I sve to nam govori da bolesni i divljački postupci Aleksandra Vučića i njegovih ministara i koalicijskih partnera, odražavaju duh većinske, posve oboljele Srbije. I zato je oboljeli Vučić i pravi politički zastupnik i izdanak iz legla naroda, što se davno pretvorio u kolektivno oboljelu rulju, daleko od razine civiliziranih europskih naroda. I zato i ne čudi da za lidera biraju čovjeka koji status žene i majke dvoje djece u obitelji shvaća na temeljima Šerijatskog istočnjačkog zakona. Vrlo vjerojatno je na kušnjama u sučeljavanju s njegovom zlom i nasilničkom ćudi i sadašnja supruga Tamara, rodica crnogorskog premijera Mila Đukanovića. I to što se orodio s Đukanovićevom rodicom, Vučiću ništa ne bi smetalo da jednog dana udari i na Crnu Goru, premda ga mediji u Srbiji neuvjerljivo predstavljaju bliskim Đukanovićevim suradnikom. Uostalom, kad je u povijesti organizacije bilo koje mafije svijeta mafijašima ikad išta bilo sveto? Vezivao bi ih, unatoč sicilijanskoj prisegi zvanoj “omerta” tek puki materijalni interes dok tlače, ucjenjuju, otimaju i ubijaju nevine ljude. I kad ostanu na koncu sami, onda se nemilice uzajamno istrijebljuju. To je fino i potanko opisao i Amerikanac Loren Karter u knjizi o razvitku sicilijanske mafije. Knjigu je prevedenu na srpski tiskala kao nakladnička kuća državne srbijanske tiksovine “Politika” prije ravno dvanaest godina. I Vučić koji po Zapadu nevješto prosipa vlastito tobožnje oduševljenje vrijednostima protestantskog svijeta, dušom i srcem ostaje u svome mentalnom sklopu mješavina talijanskih i ruskih mafijaša, premda karakterom i temperamentom najviše sliči balkanskoj inačici Turčina, ponajviše u odnosu prema ženama. U ratu je, vođen njemu omiljenom školskom štivu Njegoševog “Gorskog Vijenca” i sam sudjelovao u akciji suvremene istrage poturica, kako je to sam slavodobitno godinama uzvikivao. No, najjači duh istočnjačke azijske nazadnosti leži upravo u njegovom biću zlotvora u ljudskom obličju.

Dragan Ilić