Iz krajeva današnje sjeverozapadne Bosne potječe glasovito hrvatsko srednjevjekovno plemstvo. Od slavnih hrvatskih velikaških rodova u vrijeme prije turske invazije možemo spomenuti tek one najznačajnije, s obzirom na nepregledni broj plemićkih obitelji iz tih krajeva. Izdvajaju se Babonići Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod današnjeg Bosanskog Petrovca. Zanimljivo, jedan je Kolonić tijekom srednjeg vijeka, uspio postati bečkim kardinalom. Tu su još i slavna plemstva Kobasića iz Brekovice, Šturlića, Jelačića, Farkašića, Alapića, Križanića, Kopčića, Korića, Nemčića oko Jezerskog. Pored toga, svoje posjede su na tome području imali i Frankopani oko Tržača, Keglevići kod Bužima, Šubići – Zrinjski držali su Ostrovicu, zatim Karlovići, Kružići i brojni drugi hrvatski velikaški rodovi. Vrijedni istaknuti da i značajan broj islamiziranih hrvatskih begovskih obitelji izravno potječe od hrvatskog plemstva. Tu možemo ubrojiti Poprženoviće, Bešireviće, Badnjeviće, Grošiće i Evlijiće. I veliki broj glagolskih listina iz tih oblasti, poglavito oko Bihaća, Krupe, ili župe Pseta, kako se Bosanska Krupa nazivala prije turske provale u te stare i povijesne središnje krajeve srednjevjekovne hrvatske države. Spomenimo i to da je na tim prostorima znanim i pod imenom Turska Hrvatska ili Donji krajevi, nazivom iz predturskog doba, ima i razmjerno veliki broj pronađenih arheoloških iskopina i ostataka latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića.Za ne povjerovati je da se danas Srbi i Bošnjaci prepiru na višestoljetnoj hrvatskoj zemlji u preotimanju oko teritorija koji ni jednima, ni drugima ne pripada ni po jednom povijesnom kriteriju. U dva je navrata, najprije nakon oslobodilačkih protuturskih ratova od 1683 – 1699, onda još jednom i poslije pripojenja Bosne i Hercegovine Austro – Ugarskoj, bilo za očekivati da se, ako BiH u cjelini, a ono barem povijesno hrvatsko područje banjalučke biskupije od Vrbasa do Une vrati pod okrilje Hrvatske. To je od Beča 1699, a posebno 1878. i tražio i Hrvatski sabor. No, to se, nažalost, nije dogodilo, a kako vidimo po današnjoj situaciji u tim stoljetnim hrvatskim područjima jezgre i utrobe stare hrvatske države, sve to je ostavilo dalekosežne negativne posljedice. Premda su velike svjetske sile samo verbalno podupirale hrvatska nastojanja o povratku tih prastarih hrvatskih krajeva u hrvatski državni okvir, sve je ostalo na suhoparnim proklamacijama, pogotovo tek proturječni stav anglosaksonaca potkraj devetnaestog stoljeća. I Englezi su,jednako kao i Francuzi toga vremena, odlično znali da je sve od Jajca, preko Banjaluke i Prijedora i do Bihaća, sve od pamtivijeka samo hrvatsko i ničije više. No,osim britanske proklamacije da Hrvatska i Hrvati na temelju povijesti tih krajeva imaju viralno pravo povratiti pod sve te krajeve, otete od strane Turaka i umjetno priključene Bosni, u praksi nije bilo koraka naprijed izrečenog priznanja velikih svjetskih sila da im je jako dobro poznato da je to stara hrvatska zemlja. Dojam je kako ni danas svjetska diplomacija nije puno odmakla od toga doba iz devetnaestog stoljeća. Svi materijalni dokazi o Donjim Krajevima, kasnije zvanim Turska Hrvatska, ili kako to od 1878. Srbi zovu svojim izmišljenim imenom Bosanska Krajina, leže u arhivama od Rima do Carigrada. Ali, sve to jako dobro znaju i na Oxfordu, Cambridgeu, ali i u Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji… I ne poduzimaju ništa konkretno da se povijesna nepravda prema Hrvatima tih golemih područja napokon ispravi.
Recimo još i to kako su u srednjem vijeku pod Hrvatsku spadale sljedeće plemenske župe: Gorička, Drežnička, Psetska, Lapačka sa sjedištem u Konobi, danas Rmanju,Humska oko Ripča i Unačka. Tamo se danas nalaze mjesta Unac, Drvar, Petrovac, Krupa ( negdašnji Pset ), Cazin, Vrnograč i napose Bihać, znan u vremenu prije Turaka i pod imenom Bišće. Srednjevjekovnoj Slavoniji u crkvenom pogledu pripadale su i mnoge župe današnje sjeverozapadne Bosne kao što su Dubička, Sanska oko današnjeg Prijedora, Mrenska oko Sanskog Mosta, Vrbaska oko Banjaluke i Gradiške i Glaška oko Prnjavora, kako se naziva u novije doba.Stoljećima je u vrjeme kad su ga većinski naseljavali Hrvati nosio ime Glaž. U crkvenom pogledu sve su ove župe spadale pod Zagrebačku nadbiskupiju. I kad je Bihać 1592. nakon duge i ogorčene bitke turskog napadača i hrvatskih branitelja, pao u turske ruke, ostao je o tome zapis, što su ga u svojoj arhivi pohranili Mlečani. Naime, mletački poslanik u svome izvješću duždu Bihać naziva glavnim gradom metropolitana Hrvatske, jer tu je vijekovima često zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrvatski podban. Tako je Bihać, isto kao i Jajce u hrvatskoj povijesti ostao zapisanim kao hrvatski stolni grad, a tim se epitetom može podičiti mali broj gradova. Srbi i Bošnjaci mogu danas krivotvoriti povijest tog područja stare hrvatske kraljevine u lažnoj nadi da će netkog ubijediti u svoje izmišljene stvari. Ali, nitko i nikada ne može osporiti da su to od iskona hrvatski krajevi u kojima se do dolaska Turaka govorio čakavski dijalekt ikavskog narječja, a u nekim rubnim područjima oko Bosanske Kostajnice, Bosanskog Novog, Bosanske Gradiške u uporabi je bio kajkavski dijalekt. Odlično se zna i kamo su se tijekom progona od strane Turaka kretale nepregledne kolone hrvatskih izbjeglica.
Primjerice, nakon pada današnjeg Bosanskog Novog 1557. pod Turke, Hrvati kajkavci toga kraja bježe pred naletom Turaka sve do okolice današnje Bratislave. I današnji živući potomci davno prognanih Hrvata iz današnjeg Bosanskog Novog, ili Novog Grada, kako ga sad prozvaše srpski osvajači, čuvaju uspomene na davne korijene hrvatskih predaka iz sjeverozapadne Bosne. Hrvatsko Zagorje isto tako je prepuno tijekom niza stoljeća izbjeglih Hrvata iz sjeverozapadne Bosne od Vrbasa do Une. I sve ove činjenice jako dobro znaju i Srbi, ali ih iz svoga opakog inata, od koga nema goreg zanata, uporno ignoriraju i tjeraju po svome. Kako se od njih i može očekivati neki napredak u razmišljanju kad su im među glavnim i najmudrijim glavama četničkog derneka u Banjoj Luci na njihovoj proslavi obljetnice osnutka Republike Srpske glavnu riječ vodili akademik srednjoškolskog obrazovanja Matija Bećković, te jedva svršeni učenik sarajevske gimnazije Emir Kusturica, potom voljom srbokomunističke vlasti u SFRJ, a danas i pročetničke u Srbiji, promaknut u rang prvorazrednog držanog redatelja i umjetnika u službi srpskog velikodržavlja. Ako su im to mudraci, kakvi li su tek onda glupaci među njima, kad im još nije jasno da vlastitu paradržavnu tvorevinu u Bosni šire na povijesnoj hrvatskoj grudi. I ne treba ih onda začuditi ako ih tako nekontrolirane i neobuzdane ponovno ne zadesi u budućnosti nova traktorijada i folk parada uz poznate pjesme srbijanske radio postaje iz Šapca i njihove emisije:”Pozdravi i želje slušalaca Radio Šapca.
” Upravo je tako u još samo fontani glazbenih želja Srba ideja o povezivanju njihove paradržavne tvorevine u BiH-u sa Srbijom. Stvarnost i bliska budućnost brzo će ih uvjeriti da su godinama samo lebdjeli u zraku i vrijeme im je spustiti se na zemlju nakon letjenja kroz oblake.
Dragan Ilić
