Boravak zamjenika ruskog premijera Dmitrija Rogozina u Beogradu nije obilježen samo teatralnim i uobičajenim laskavim izjavama između ruske i srbijanske diplomacije, nego i konkretnom ruskom političkom ponudom Srbiji. O tome zvanični mediji u Srbiji mudro šute, a javno se šturim prepričavanjem sadržaja ruske ponude Srbima očitovao tek proruski orijentiran internetski portal u Beogradu zvan “Slobodni mediji.” Oni slavodobitno u srpskoj maniri širenja optimizma bez pokrića iznose da je Dmitrij Rogozin s takvim otvorenim prijedlogom izašao najprije u razgovoru s ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem, te je naknadno u pisanoj formi, proslijedio formulirani i sročeni prijedlog i Šešeljevim učenicima Vučiću i Nikoliću. Unatoč tome što je proteklo nekoliko dana otkako imaju službeni primitak od njihove ruske subraće, Vučić i Nikolić nisu zvanično ništa odgovorili. Ali, s obzirom na njihova od ranije dobro znana proruska stajališta, nema nikakvog prijepora u javnosti Srbije kako je njihova šutnja znak odobrenja i općeg suglasja s ruskom idejom.I sve to uklapa se u sklad općih, ne samo ruskih, nego kako veli taj narečeni portal “Slobodni mediji” i američkih, ali i francuskih i talijanskih novih razmišljanja glede državnopravnog statusa odavno međunarodno priznatog Kosova. Na ovoj zimskoj vijavici što je zahvatila i Srbiju, izgleda je njezinim vječnim sanjarima u zbilji nedoživljene i nedosanjane velikosrpske tvorevine, najljepši ugođaj u iracionalnom snu otvorenih očiju. I tako kroničnom virozom oboljeli velikosrbi još na tome nesretnom portalu dodaju kako je došlo i do velike svađe u Europskom parlamentu između talijanskih i njemačkih zastupnika u svezi statusa Kosova. Talijani su po navodima srpskoga portala iznijeli primjedbu na priznanje neovisnosti Kosova, kao jednog od tajnog uporišta u širenju Islamske države diljem Europe, a Nijemci su se u EU usprotivili mišljenju talijanskih parlamentaraca, koji priznanje Kosova u debati u EU sad ocijenjuju pogreškom članica EU iz 2008. godine. I tako zaslijepljeni srpski narod i dalje živi u vlastitim slatkim iluzijama, kako se kotač povijesti može vratiti unatrag, te da će najutjecajnije zemlje svijeta promijeniti i pogaziti svoju odluku o priznanju neovisnosti Kosova. Lažne nade Srbima podgrijava i službeno priopćenje francuskih europarlamentaraca, gdje Francuzi, kao i Talijani kritiziraju priznanje Kosova kao pogrešnu odluku Zapada, te vjeruju da ono može opstati kao državni čimbenik samo dok ga bezrezervno podupiru Amerikanci. I onda slijedi i ono najžešće u srpskim vlažnim snovima, a vezano je za politička motrišta mogućeg kandidata republikanaca na sljedećim američkim izborima Donalda Trumpa. On je, na oduševljenje neobuzdanih i nekontroliranih Srba, navodno izjavio u svojoj kampanji kako će se kao eventualni novi američki predsjednik izravno uključiti u proces preispitivanja kosovske neovisnosti. I tako mitomanski balkanski narod i dalje griju uzaludne nade i o, kako oni već uveliko vele, nagovještaji skorog raspada EU i propasti Šengena. I o tome opet potanko elaboriraju kao o gotovoj stvari i pitanju trenutka.
Ne kuže još uvijek da je njima ekonomski, onda ubrzo i politički slom i brodolom najbliži upravo u državi Srbiji. To pokazuju svi ekonomski pokazatelji zemlje rekordnog javnog duga, koja se i dalje zadužuje nesmanjenim tempom i klizi u ponor. Srpska niska samozavaravanja Rusijom i Rusima je duga. Premda u Moskvi običan narod i nema nikakvu predodžbu tko su i što su Srbi, što pokazuju i najnovije ankete među Moskovljanima, koji Srbiju ne stavljaju ni među deset omiljenih, niti deset omraženih naroda na svijetu, Srbi i dalje žive u svome imaginarnom svijetu. Oni Rusi što su kao poslovni ljudi bili u Beogradu i obišli Srbiju uzduž i poprijeko, nemaju nimalo povoljno mišljenje o Srbima. Prije svega, Rusi što su imali poslovnih kontakata sa Srbima, svoju slavensku braću opisuju kao neradne, sasvim lijene ljude, pored toga još i sklone lažima i krađi. Rusi su se na djelu uvjerili ono što i bez njih jako dobro znamo o srpskim karakternim osobinama. Pojedinosti i o Srbima čuvaju Rusi u svome Institutu za genetska istraživanja u Moskvi. Ali, Rusima iz geostrateških razloga Srbija sad treba, makar i kao enklava usidrena i sa svih strana opkoljena zemljama što su već u EU i NATO paktu, ili kane postati sastavnim dijelom euroatlantskih organizacija u budućnosti. Rusiju u biti u Srbiji zanima najviše kupnja strateških energenata, a kupnjom NIS-a, državne srpske rafinerije nafte ispod svake ekonomski prihvatljive cijene, već su ispunili svoj glavni cilj. U suprotnom smjeru Srbija je u stanju trpjeti i niženja potcjenjivanja s ruske strane, sve u vlastitoj samoobmani, da će uz pomoć Rusa, prije ili kasnije, vojnički povratiti Kosovo.
I upravo je taj stav o neophodnosti bezuvjetne političke suradnje Srbije i Rusije, iznio u subotnjem premijernom intervjuu i još neko kraće vrijeme na uvjetnu slobodu pušteni ratni zločinac Vojislav Šešelj. On je na Studiju B, gradskoj televiziji pod paskom vladajuće Nikolićeve i Vučićeve SNS, poručio Srbima da samo uz vojnu pomoć Rusa u budućnosti Srbi mogu opet imati Kosovo u svojim rukama. I to dokonim i besposlenim Srbima godi čuti i zato štuju zle misli i nedjela, kako Šešelja, tako i dva njegova sljedbenika na vlasti u Srbiji. Srbijanski premijer Vučić je u nedjelju izjavio da sprema raspisati parlamentarne izbore na svim razinama. Kakav god bude rezultat tih izbora, koji bi se najvjerojatnije održali tijekom travnja ili svibnja, politički epilog izbora po pitanju vanjske velikosrpske politike imat će i dalje velikosrpske konture u svakom pogledu. Jer, sve su releventne stranke u Srbiji od uvođenja višestranačja i sve do početka 2016. bile na vlasti u nekom duljem razdoblju i nitkom od njih iz glave nije izlazila ideja velikodržavlja na račun susjeda. I zato je svatkom u srpskom okružju, naravno i Hrvatskoj, posve nebitno tko je na vlasti u Srbiji, jer u biti su svi redom deklarirani velikosrbi.
Međutim, tu i je ključ velike i neoprostive pogreške Zapada. Kad je hrvatska vojska bila u silnom i nezadrživom naletu i jurišu 1995. stigla i na dvadesetak kilometara južno od Banjaluke, proradilo je mešetarenje svjetske kalkulanstske diplomacije. Upravo su Amerikanci, točnije Holbruk, Kristofer i Madlen Olbrajt kombinacijom političkih ucjena i pritisaka, bešćutno zaustavili akciju oslobađanja povijesnog hrvatskog grada Banjaluke i drugih povijesnih hrvatskih prostora na kojima sad obitavaju Srbi, poglavito u zapadnom dijelu umjetne tvorevine Republike Srpske. Spasili su tada Amerikanci i njihovi saveznici u Zapadnoj Europi Srbe totalnog vojničkog poraza na svim crtama bojišnica. Drugačije bi se danas razgovaralo i ne bi danas srbijanske stranke u Beogradu iznova širile fanatično velikosrpstvo da su SAD, EU i NATO dopustile hrvatskoj vojsci da rat završi isto onako trijumfalno i apsolutno pobjednički kako su to, primjerice, učinili današnji srbijanski miljenici Rusi ulaskom u porušeni Berlin 1945. I Nijemci su nakon toga poraza vrlo brzo prošli kroz vlastito pročišćenje. Samo je slavno oružje hrvatske vojske moglo 1995. isto to napraviti i u Banjaluci, ali i u Beogradu, da su velike sile dopustile svršetak rata onako kako se to u vojnoj tradiciji i čini. Ovako srbijanska guja otrovnica je samo ranjena zvijer, što se regenerira i ima očito tisuću života. Za tako dugi opstanak ranjene srpske zvijeri zaslužni su i Amerikanci, ali i Englezi i Francuzi. Sjetimo se da su tek 1991. razbuktavanjem rata i širenjem velikosrpske agresije na Hrvatsku utemeljene tek tada zasebne hrvatske redakcije Glasa Amerike u Washingtonu, odnosno redakcije na hrvatskom jeziku u sklopu B.B.C. world servisa u Londonu, a obje su zbog financijskih poteškoća ugašene prije nekoliko godina. U Parizu su kao sastavni dio programa RFI ( Radio France International ) objedinjeno djelovale hrvatska i srpska redakcija, što je svojevrsni apsurd, posebice tijekom osvajačkog srbijanskog rata u Hrvatskoj. I takvo gledište francuskog uredništa RFI oslikava i službenu politiku Francuske tijekom rata. No, Srbi su svojim barbraskim postupcima u bezumnoj vojnoj invaziji na Hrvatsku, pokolebali i svoje stoljetne saveznike Engleze i Francuze. Najprije, Englezi su dugo držali srpsku stranu u ratu samo radi svojih sebičnih interesa na britanskom otočju. Plitko i površno su razmišljali da besprizorni srpski jurišnici vojnom silom hoće očuvati Srboslaviju, jednako kao što bi i oni Englezi to sutra, ustreba li, na sličan način pokušali napraviti silom oružja prema Škotima, Velšanima ili Ircima na sjeveru odlomljenog dijela irskog otoka, što su ga djelomično zaposjeli Englezi 1937. godine jer je Ulster bio i ostao najplodniji dio Irske. Zato danas i Španjoci radi Katalonije, Baskije ili Galicije formalno podupiru Srbe, iako se balkanskih kasapina groze svi katolički vjernici u Španjolskoj, kojima je još u živom sjećanju kako Srbi skrnave sve katoličke svetinje u Hrvatskoj. Iz istih razloga je usred rata i Francuska digla ruke od Srbije, koju je Mitterand na početku oštro branio u ranu jesen 1991. godine. Pored srpskog iživljavanja nad katoličkim bogomoljama u Hrvatskoj, Francuze je od bliskosti sa Srbima odvratilo i tadašnje vrlo hladno srpsko stajalište spram Italije. Zemlju na Apeninima, vjekovnog najvećeg francuskog prijatelja s kojima nikad u suvremenoj povijesti nisu ratovali, Srbi su kao i Njemačku nazivali najgirorim imenima, a osobito radi toga što je Vatikan smješten u srcu Italije. I Francuzi su reagirali u duhu izreke:” Neprijatelj mog prijatelja, ovdje konkretno Italije, postaje i moj neprijatelj, a to je Srbija.” Megalomanski narod s Balkana o tim finesama nije pravodobno razmišljao, kao ni onda kad su javno 1991. godine uputili iz Miloševićeva ureda pismo potpore ruskim komunistima okupljenim oko Zjuganova. To su detektirali Gorbačov i Jeljcin i Srbe su brzo otpilili kao osobne političke protivnike. U biti zločinačku srpsku politiku u ratu od 1991 – 1995. u Hrvatskoj i BiH-u podržavali su samo pojedinci i to iz osobnih, gotovo redovito materijalnih pobuda, tako da su ljudi toga kova kao Daniel Salvatore Schiffer, Peter Handke, Patrick Besson ili njima slični ostali tek egzibicionistima i političkim avanturistima, čije mišljenje u svijetu nitko nije ozbiljno shvaćao, jer nisu nikako mogli ni za svo blago ovoga svijeta obraniti ono što je neobranjivo. A, golemi srpski ratni zločini ostaju zanavijek neobranjivi pred očima civiliziranog svijeta.
Dragan Ilić
