Biračko tijelo Srbije podijeljeno između dvije stranke luđaka Vučića i Šešelja

0
981
četnici trojica
Nastavak njihove politike

Premda se još uvijek ne zna točan datum održavanja općih parlamentarnih izbora u Srbiji, izvjesno je da glavnu riječ vode dvije stranke notornih zločinaca, kako u ratu, tako i u poraću. Vučićeva vladajuća SNS, iz koje je samo formalnopravno u vrijeme trajanja predsjedničkog mandata istupio

srbijanski predsjednik Nikolić, ima najniži rejting od 2012. godine. Potkraj prošle godine provedeno je nekoliko naručenih režimskih anketa, marketinških agencija koje tradicionalno podupiru svaku aktualnu vlast u Srbiji.  I prema tim izvorima bliskim Vučiću i Nikoliću, trenutačno raspolažu sa 34,6% podrške srbijanskih potencijalnih glasača. Na drugom mjestu su Šešeljevi radikali s 20,6% potencijalnih glasova, a od svih ostalih stranaka, samo bi Dačićev SPS s nešto više od 7,5% i Pajtićev DS s 6,5% glasova prešli zakonski izborni prag iznad 5%. Šešeljeva stranka u Vojvodini ima još i najbolji rezultat u najavi, zahvaljujući velikom priljevu srpskih  ratnih izbjeglica, što su se tamo trajno nastanile na ognjištima prognanih vojvođanskih Hrvata i djelomično i Mađara. Svi ti doseljeni Srbi glasovali bi, prema istraživanju, za četničkog vojvodu Šešelja, tako da je postotak ultranacionalističke SRS na razini Vojvodine 23,7%, što je manje od vodeće SNS za koju bi glasovalo 31,7% birača u Vojvodini. I dok radikali za naprednjacima zaostaju osam postotaka u Vojvodini, u glavnom gradu Srbije Beogradu razlika je veća i iznosi 33%:20% u korist SNS-a spram Šešeljeve SRS. četnik vučić
Ove suhoparne brojke govore malo, ali i mnogo. Očevidno, Srbi nisu odmakli u svome bolesnom velikodržavlju niti za milimetar od prvih izbora 1990. i uvođenja višestranačja u Srbiji. Ovakav razvoj situacije i stalno prelijevanje glasova srbijanskih birača uglavnom između nekoliko istih velikosrpskih opcija, oličenih kroz SNS, SRS i SPS, uz simbolično mali postotak za one, samo tek deklarativno orijentirane prozapadne snage oko DS-a, govore same po sebi koliko je Srbija daleko od civilizacijskih tokova. Ona nije niti pokušala pronaći alternativu kleptomanskom i grandomanskom nacionalnom programu Ilije Garašanina iz 1844. godine i nekažnjena za nevjerojatne ratne zločine iz devedesetih i sad preko svih svojih iole značajnijih stranaka pokušava Memorandumom 2 ostvariti u miru suptilnijim metodama ono što nije uspjela u bestijalnoj i brutalnoj vojnoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od 1991. do 1995. godine.
nikolić1Sve ovo moralo bi biti pravodobni signal upozorbe svim političkim čimbenicima u Hrvatskoj za maksimalnu pripravnost spram nepromijenjenih i zacementiranih političkih pozicija i stranaka i srbijanskog biračkog tijela, što slijedi takvu rulju velikosrpskih fanatika. Doduše, teški ratni zločinac Šešelj je prigodom subotnjeg gostovanja u emisiji na Studiju B, navijestio iz samo trenutačnih taktičkih razloga marketinške prirode, za njegove luđačke standarde, nešto blaži ton spram njegovih redovitih posezanja za teritorijem Hrvatske i BiH. Usredotočio se pretežito na temu Kosova i tu je spominjao neophodni srpski vojni i politički savez s Rusijom. No, njegov prividno mekši nastup je u funkciji pridobijanja još neodlučnih birača, što su sad u taboru Vučića i Nikolića. U biti oni se bore za duše istog dijela kronično oboljelih velikosrpskih pristaša i otuda Šešeljevo taktiziranje kao vrsta trika. Ne treba imati nikakvu iluziju da fetivi četnik Šešelj dok god je živ može pomisliti bilo što dobro o Hrvatima i Hrvatskoj, čak i onda kad u subotnjoj emisiji jednom i namjerno preskoči kao glavnu temu. Nastoji se predstaviti luđak na TV ekranu pred očima,također, gomile sumanutih sljedbenika  manjim crnim vragom nego što jest. No, kad bi se uspio dokopati vlasti, preko noći bi skinuo s lica nevidljivu masku što ju sad navukao preko glave. Šešelj je kao i Vučić i Nikolić toliko svjestan da je Hrvatska sad članica EU i NATO pakta, te ima, barem javno ne padaju na um ratni pohodi kao 1991. i 1992. Uostalom, to su redom ponavljali sva trojica velikosrbendi i Vučić i Nikolić i Šešelj, ali je još za koji mjesec i pravomoćno osuđeni ratni zločinac Šešelj uvijek naglašavao da će Srbi ubuduće učiti svoje nove naraštaje da su njihove zamišljene, fantomske zemlje tamo gdje je Šešelj zajedno sa svojim učenicima Nikolićem i Vučićem to maštao u vlažnim snovima ratnih devedesetih. Sad Vučić i Nikolić pod prismotrom svijeta šute o tome, ali su samo dogovorno podijelili kazališne uloge sa Šešeljem. I u tom kazalištu lutaka svoju ulogu ima i takozvana građanska oporba u Srbiji, pritajeno velikosrpski orijentirana na jedan lukaviji način, jer je tu jezgro srpske inteligencije. I oni često vode javne prijepore sa srpskim nacionalistima, ali to je tek optička varka i pokušaj srbijanskog  zavaravanja i podvale vanjskom svijetu da u Srbiji, navodno, ima kapitalnih političkih razlika.
šešeljNo,  sve to ne znači da svi oni iz reda SNS-a, SRS-a ili SPS-a, skupa s umjetnom oporbom kvazi zapadnjaka iz redova DS-a, SDS-a, LDP-a i njima sličnih ne razrađuju zajedničkim snagama Memorandum 2, kad im je još koncem 2012. godine stožer okupljanja bio tad još živući velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić. Samo su dogovorili novu strategiju kroz pokušaj izvoza takozvane srpske “kulturne revolucije” u renoviranom Memorandumu, kad im već u prvotnom Memorandumu nije prošla balvan revolucija kao preteča vojne agresije na sve hrvatske zemlje i prostore zapadno od Drine. Srbi su koliko sinoć, kao u pjevačkom zboru, na vaterpolskoj tekmi protiv Rusije, svi u jedan glas na tribinama Arene otpjevali rusku himnu s jednakim, ako ne i većim užitkom nego vlastitu himnu. Zbog sve jačeg zbližavanja Srba i Rusa na svakom planu, osobito zbog najave vojne suradnje Srbije i Rusije, očigledno je da Hrvatskoj nije potrebito intenziviranje bilo kakve gospodarske suradnje s Rusijom na većem  nivou od dosadašnjeg. Na poslovnim kontaktima s Rusima su inzistirali i Mesić i Milanović i Josipović, ali je to samo gubljenje vremena sa zemljom koja je Srbiju definitivno odabrala za svog jedinog i političkog i ekonomskog partnera na tlu bivše Jugoslavije. Hrvatska je i povijesno, ali i zemoljopisno, oduvijek dio Zapada. Srbije je svojim svjetonazorom oduvijek dio Istoka. Ne moraju nam to otkrivati srbijanski navijači pjevanjem ruske himne u Areni u Beogradu. To se zna od pamtivijeka i bez njihovoga skandiranja Rusima. Makar i svih tih jedanaest tisuća gledatelja nisu nikad u životu vidjeli Rusiju sem na razglednicama, oni je vole gotovo više nego svoju Srbiju. Ali, kad velike srpske rusofile upitate, gdje bi željeli poslati vlastitu djecu u inozemstvo na školovanje ili možda trajno preseljenje, masa tih jedanaest tisuća pjevača ruske himne bi uglas odgovola da preferira školovanje i život na Zapadu! I da sutra tih jedanaest tisuća Srba Putin pokuša besplatno dovesti, nastaniti i uposliti u Moskvi, oni bi to garantirano odbili. Žele Srbi zloupotrebljavati dobru volju, povjerenje i novce zapadnih investitora u Srbiji i istodobno i u Srbiji i svugdje u zapadnim zemljama izvikivati i slaviti ime Rusije, a psovati domicilne zemlje u Europi gdje žive i zarađuju za kruh. S druge strane, Rusija za sve godine od pada Miloševića s vlasti krajem 2000. pa evo do početka 2016. nije uložila ni centa u srpsko gospodarstvo, niti kani to učiniti u budućnosti. Očito je kako Srbija treba Rusiji samo kao politički i vojni satelit na Balkanu, kojim će dražiti srpsko okružje na sve četiri strane svijeta, uključeno u zapadne političke i vojne integracije. Jer, Srbe koji nisu poznati kao radišni ljudi, ionako gospodarstveni napredak zemlje u kojoj žive uopće ne zanima. Da je to tako, ne bi rukom lakonski odmahivali kao na posve nebitnu stvar to što su samo zemlje EU od kraja 2000. do danas upumpale u Srbiju preko milijardu eura investicija. Srbi bi radije živjeli od vode i zraka nego da rade. I tako je za njih kroz cijelo dvadeseto stoljeće radio netko drugi, najčešće hrvatski čovjek u bivšoj Srboslaviji, a navika obično postaje druga čovjekova priroda i zato će srpski neradnici i nezahvalnici uvijek zviždati na tribinama himnama naroda što imaju najveći broj tvrtki u Srbiji kao što su Hrvati, Nijemci i Talijani. I uvijek će zdušno pljeskati Rusima, Francuzima i Englezima koji su u usporedbi s drugim europskim zemljama investirali najmanje novaca da bi Srbima priuštili bolji standard. I zbog takve geste od srpskih neradnika će uvijek dobiti buran i gromki pljesak na otvorenoj sceni. Srbija je zbilja načudniji roman.
Dragan Ilić
iz Beograda