Prema službenom izvješću “Reportera bez granica” ( “Reporters without frontiers” ) tijekom velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu smrtno je stradalo 75 novinara, foto – reportera i snimatelja. Ta brojka dobiva još veće razmjere uzme li se u obzir i 39 novinarskih i snimateljskih žrtava od 1991. do 2001. godine na prostoru Kosova. Glavnom značajkom svih ovih učestalih stradavanja ratnih i vojnih izvjestitelja može se u gotovo storpocentnim slučajevima uzeti nastojanje srpskog vojnog agresora da nevjerojatno velikim brojem fizičkih smaknuća pripadnika u svijetu poznate “sedme sile” ubije i sakrije istinu o uzrocima i posljedicama rata i da zauvijek zametne tragove zločina. Poslije provedenih istraga, što su u nekim iznimno zahtjevnim situacijama iziskivale i višegodišnje analize, utvrđeno je da je iza svakog od pojedinačnih ubojstava bila neizbježna vojna zapovijedna odgovornost, iza koje je neprijeporno stajala i volja tadašnjih srpskih političkih moćnika i gospodara rata, poglavito u samoj Srbiji. Otuda su i stizali svi nalozi za takve surove likvidacije na ratnom poprištu. Poludjeli Srbi su živjeli izvan svijeta realnosti, te su bili uvjereni kako će velikim brojem smaknuća novinara, utjerati onim preživjelim ratnim vojnim izvjestiteljima strah u kosti i primorati ih na dragovoljni odustanak od objektivnog, iskrenog i poštenog prikaza stanja na fronti. I kao i obično, Srbi su na koncu upali u stupicu koju su strancima izvana pripremali. Sve te podlosti i podmuklosti došle su ime brzo glave, a istina o Domovinskom ratu je još brže, zahvaljujući brutalnim potezima Srba prema novinarima, prodirala diljem svijeta.
Razmjerno najviše zločina ove vrste Srbi su napravili na Banovini. Ubijeno je toliko mnogo novinara na tom hrvatskom području da se stekao dojam da je tako veliki broj novinarskih žrtava pao još samo u Bejrutu. Prva žrtva srpske vojne odmazde bio je poznati i prokušani njemački novinar Egon Scotand. On je bio ratni vojni dopisnik lista “Sueddeutche Zeitung” i redovito je slao izvješća s bojišnice, koja svojom realnom sadržinom i odrazom stanja na terenu, nimalo nisu odgovarala pobunjenim lokalnim Srbima na Banovini i njihovim političkim nalogodavcima u Beogradu. I tako su zajedničkim snagama i presudili Scotlandu. Ubijen je na dan 26. srpnja 1991. godine na prilazu selu Jurkinac kod Gline. Mjesto i njegovu okolicu već su okupirali srpski odmetnici uz pomoć srbizirane samozvane JNA. Egon Scotland je smrtno ranjen u svome vozilu u pokretu i iskrvario je na putu ka bolnici. Za ovo ubojstvo po zapovijednoj odgovornosti, na temelju prikupljenih dokaza, tereti se jedan od glavnih vanjskih vođa pobune Srba na teritoriju Hrvatske Dragan Vasiljković, zvani kapetan Dragan. Njemu je u tijeku suđenje za masovna ubojstva i mučenja hrvatskih uhićenih vojnika i civila na jugu Hrvatske. Ali, za ovaj slučaj ubojstva Egona Scotlanda, taj srbijanski zlikovac nikad nije kazneno odgovarao unatoč svim priskrbljenim dokazima, što ga teško terete kao naredbodavca ubojstva novinara iz Njemačke.
Na dan 10. kolovoza 1991. godine tragično je izgubio život 27-godišnji Gordan Lederer, snimatelj HTV-a. On je smrtno pogođen dok je obavljao svoju dužnost snimatelja na terenu. Mjesto Ledererove pogibije je brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, a njegov ubojica Srbin Milan Zorić pogodio ga je hicem iz snajpera. Prvotno je Milan Zorić pred Županijskim sudom u Sisku 1999. godine osuđen na zasluženu i primjerenu kaznu. No, uslijedila je Zorićeva žalba, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio preinaku pravomoćne sudske odluke Županijskog suda u Sisku. Obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rujna 2002. godine izazvalo je buru velikih i opravdanih negodovanja u hrvatskoj javnosti. Samo na temelju odredbe o primjeni zakona o oprostu četnički zločinac Milan Zorić je aboliran i nagrađen za čin mučkog ubojstva Gordana Lederera. Tada je službeno pripćeno da Vojni sud u Zagrebu obustavlja kazneni postupak protiv Zorića jer je na snagu stupio zakon o oprostu. Pravo i pravda su time izvrgnuti ruglu, a ovaj primjer skandaloznog nagrađivanja jednog notornog zločinca i ubojice s predumišljajem, zasigurno bi mogao ući u povijesne anale svjetskog beščaća u sudskoj praksi.Domovinski rat na području Banovine donio je prvoga rujna 1991. godine jednu posve proturječnu epizodu s tragičnim krajem po dvojicu ruskih novinara, što su čak obnašali i dužnost posebnih ratnih i vojnih dopisnika srpske strane. Tim više njihovo ubojstvo, što su ga počinili Srbi, dobiva i jednu dodatnu dimenziju. Dvojica Rusa koji su radili i za rusku državnu televiziju, ali i za privatnu TV Ostankino, iz Beograda su se potkraj kolovoza 1991. zaputili u Hrvatsku da naprave ratnu reportažu s lica mjesta i taj prilog puste i na ruskoj televiziji. No, Viktor Nogin i Genadij Kurinnoy su svoj zadnji novinarski posao obavili nakon razgovora s pripadnicima hrvatskih vojnih postrojbi u hrvatskoj vojarni. Nakon toga krenuli su na kobni i ispostavilo se, svoj posljednji put u pravcu okupirane Hrvatske Kostajnice. Kretali su se u vozilu s međunarodnim oznakama UN-a i Srbi u zasjedi su pomislili da su u pitanju Amerikanci, a ne njihovi prijatelji Rusi. Otvorili su Srbi paljbu po vozilu, jedan od dva Rusa je vikao i zapomagao dozivajući Srbe: “To smo mi, vaša braća Rusi!”, no bezumni i podivljali Srbi nisu vjerovali ni povicima i vapajima na čistom ruskom. Mislili su Srbi da je u pitanju neka provokacija na njihov račun i nesretni ruski novinari su zauvijek ostavili svoje kosti na Banovini. Kad su pomahnitali Srbi uvidjeli pretresom već ubijenih ljudi da u njihovim dokumentama stoji da su doista ruski novinari, uhvatio ih je paničan strah, te su dvije žrtve svoga bezumlja ugurali u vozilo koje su zapalili u pogurali ga daleko od puta i nekog mogućeg putnika namjernika u vrijeme ratnog sukoba hrvatske vojske i srpskih pobunjenika, podupiranih od strane tobožnje “savezne” vojske. Godinama je ruski novinar Aleksandar Mukušev istraživao cijelu pozadinu ovoga groznog ubojstva u režiji Srba. Napisao je u povodu toga i knjigu “Crna mapa” u kojoj daje čitavu rekonstrukciju ubojstva dvojice novinara, koje je osobno poznavao i bio blizak posebice s glavnim novinarom Viktorom Noginom. I premda je Mukušev na inzistiranje ruske Dume i Mihaila Gorbačova, pokrenuo istragu o krivcima i počiniteljima zločina još 1993. kasnije je sve stopirano nakon 2000. i dolaska na vlast istaknutoga srbofila Vladimira Putina. Sad već 62- godišnji Aleksandar Mukušev bori se preko dva i pol desetljeća za istinu o svojim stradalim kolegama, a vlasti nemiloardnog ruskog diktatora Putina svim silama zabranjuju distribuiranje njegove knjige u Moskvi. Jer, u toj knjizi Mukušev otkriva da je po iskazu Steve Borojevića – Ćuka, datom pred sudom tijekom postupka protiv okrivljenog, on izjavio kao pripadnik vojske pobunjenih Srba da je Ruse ubio Ilija Čizmić, pripadnik specijalne vojne postrojbe srpskih odmetnika u Hrvatskoj na tlu Banovine. Kao drugog krivca i pomagača Čizmića, svjedok Ćuk je imenovao Zdravka Matijaševića, kao i Čizmića, Srbina s Banovine. U međuvremenu, strogo kontrolirani srpski lakrdijaški sud je drugostupanjskom odlukom oslobodio prvookrivlejnog Iliju Čizmića svake odgovornosti, te on skupa s, također, pravno oslobođenim Zdravkom Matijaševićem danas mirno živi u takozvanoj Republici Srpskoj i to u Bosanskoj Kostajnici na samoj granici sa Hrvatskom. Pokvarenom i bezobzirnom Putinu ne znače životi dvojice Rusa što su ih davne 1991. godine upucali njegovi miljenici Srbi i on ne traži od Srbije da kazni počinitelje zločina zarad trenutačne političke igre Rusije i Srbije na širem planu. Ali, zato Sergej Lavrov i mnogi drugi ruski uzvanici samozvano drže slovo Hrvatskoj kako bi trebala postupati sa današnjim ostacima srpske pete kolone u Hrvatskoj predvođene maskiranim četnkom u bijelim rukavicama i lister odijelu Pupovcem i aboliranim, neobrijanim, masnobradim i masnokosim četnikom Stanimirovićem. Kad je nedavno pao ruski vojni zrakoplov na prostoru Bliskog istoka, malo je nedostajalo da Putin Turcima objavi rat zbog smrti ruskih pilota. Kada je na djelu dvostruko ubojstvo ruskih novinara na Banovini ratne 1991. godine, Putinu to ništa ne znači i Srbe samo tapše po remenu, ne hajući za smrt svojih državljana. Putin nije samo rastom kepec, već je ponajprije moralni patuljak, kojemu ništa ne predstavlja ni knjiga bivšeg zastupnika Dume od 1990. do 1993. Aleksandra Mukuševa i njegova knjiga na tu temu “Crna mapa”, promovirana i u Hrvatskoj. Svakog prvog rujna Mukušev dođe u Hrvatsku pokloniti se sjenima poginulih kolega i prijatelja Nogina i Kurinnoya, ali otkako je Putin od 2000. uzjahao na vlast u Rusiji, nema više posjeta ruskog izaslanstva da oda počast svojim ljudima ubijenim od ruke njihovih srpskih prijatelja.
Primjera gnusnih ubojstava novinara počinjenih od strane Srba u ratu u Hrvatskoj moglo bi se navesti još na tone. No, izdvojimo u ovom osvrtu još i tragediju jednog novinara iz Francuske i Švicarske, ponovno na Banovini. Dana 19. rujna 1991. Francuski novinar Pierre Blanchet je smrtno stradao kad je osobnim vozilom u kome se još nalazio kao suvozač i švicarski novinar Patrick Giganti, naletio na protutenkovsku minu. Specijalni izvjestitelj iz Francuske za medije na mjestu je ostao mrtav, dok je Švicarac Giganti teško ozljeđen, ali je preživio. Do današnjeg dana za ovaj suludi i sumanuti čin srpskih ratnih terorista i masovnih ubojica još nitko nije procesuiran. I da Srbi nikad nisu htjeli, niti željeli izvući bilo kakav poučak iz pobrojanih i opisanih likvidacija novinara, koje su redom sami namjerno i smišljeno sve poubijali, pokazuje i odgovor na novinarska brojna pitanja u Srbiji na temu stradavanja novinara u srpskim osvajačkim ratovima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Na upit: “Tko ih ubi?”, Srbi odgovaraju najčešće odvratno bezdušno i bez trunke temeljnog ljudskog suosjećanja s nevinim novinarskim žrtvama u ratu. Na sve to Srbi samo vele:”Ubi ih rat. Našli su se u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.” I kad netko nakon ovakvog gromoglasnog srpskog odgovora kaže da nema srpske kolektivne odgovornosti za sve ratove što su ih redom izazvali u bivšoj državi, takvu osobu bi samo trebalo priklljučiti popisu osoba balkanskog naroda koji srama nema.Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
