Da je ova crvena klika u institucijama hrvatske kulture u stanju upropastiti baš sve, vidjelo se na jučerašnjem otvorenju izložbe Meštrovićevih skulptura i crteža u Gliptoteci, iz različitih fundusa, a pod zajedničkim nazivom Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića. Pametovati o Meštroviću nije potrebno, jer njegova djela sama govore za sebe. Da je ljudsko tijelo i lice, a ponajviše golo ljudsko tijelo u kiparskom umjetničkom djelu osnovni nositelj poruke, emocije, izraza i simbolike, jasno je samo po sebi. Sve drugo su improvizacije i objekti koji jednostavno nisu u stanju premostiti ni vrijeme svog nastanka, a kamoli vrijediti za buduća vremena. Erotika Meštrovićevog stvaralaštva nije uobičajena erotika, nego stvaralački eros i snaga koja se utjelovljuje u kiparstvu. A to je nešto što autori ove izložbe nisu u stanju pojmiti, pa su Meštrovića srozali na svoj prizemni nivo. Oni ne znaju da je golo tijelo osnovna inspiracija ali i medij gotovo svih kipara vrijednih spomena, pa se tome čude, kao picek glisti. Njihovi performerski istomišljenici na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu razmišljaju čak i o tome da treba ukinuti predmet crtanja akta, kao suvišan u „genijalnom“ svijetu suvremenih vizualnosti i ostalih primitivizama. Osnovni motiv, polazište i centar likovnog svijeta i promišljanja, ideal i okosnica, pa čak i medij kroz kojeg se likovno izražavalo je uvijek bilo i ostalo ljudsko tijelo. Onaj likovnjak koji to nije savladao, nije bio dostojan zvati se likovnim umjetnikom.
No, postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Sjećam se kako sam bila pozvana u atelje Dušana Džamonje potkraj njegovog života gdje mi je pokazao svoj najnoviji ciklus ženskih aktova, kojim se izgleda, naročito ponosio. Nažalost, nešto toliko likovno nemoćno i diletantski izvedeno sam rijetko vidjela, no on se ipak uspio probiti sa svojom pričom čavala i trajno sakriti svoje osnovne kiparske (i crtačke) nedostatke i mane. To je kod nas otvorilo vrata trendu ready-made i objekata u kiparstvu. Sada taj trend i njihovi glasnogovornici tumače – Meštrovića!
U koji god kontekst autori stavljali ovu izložbu i kako je god nazivali, još uvijek se radi o skulpturama i kiparskim skicama velikog majstora Meštrovića, to je ono što su autori izložbe nažalost sasvim previdjeli. Naime, Meštrović je poznat upravo po svojoj posebnoj interpretaciji ljudskog tijela, karakterističnoj idealizaciji, odnosno simplifikaciji, ali i isticanju moćnih detalja lica, pokreta i suodnosa golog ljudskog tijela. Njegova djela su moćna, majestetična i sveprisutna, pa čak i kada ugasite svjetlo, čime su autori ove izložbe pokušavali valjda zazvati – erotiku. Velikog umjetnika kao što je Meštrović ne može se tumačiti u kontekstima kao današnje jednodnevne mušice umjetnosti – performere. S Meštrovićem nema tumačenja jer su njegova djela likovno dorečena i savršena u smislu da im se ništa ne može dodati ni oduzeti, pa tako ni tumačenje, a još manje sadržaj. No, ovoga puta, u silnoj kreativnoj želji, a potpunoj kreativnoj nemoći – autori (povjesničari umjetnosti) su se odlučili poigrati barem svjetlom i tamom na samom otvorenju izložbe.
Interesantno, nikome nije palo na pamet paliti i gasiti svjetla u Umjetničkom paviljonu kada smo gledali Rodina, ali našeg vrhunskog Meštrovića se smije ovako ponižavati. Autorski trojac ove maloumne izložbene koncepcije (Barbara Vujanović, Zorana Jurić Šabić i Dalibor Prančević) drsko i bahato su odlučili da je za Meštrovićeva djela najbolje paliti i gasiti svjetla, kao da je fajrunt u prigradskom discu ili kafiću. Mnogobrojni ozbiljni posjetitelji su se u nedoumici sudarali i međusobno požurivali – jer su mislili da ih se tjera van. Osim toga, tim očito oskudno obrazovanim autorima izložbenog koncepta nije ni palo napamet da se izloženi crteži baš nikako ne mogu vidjeti u mraku. Toliko o osnovnom poznavanju struke. Navedeni trojac je uvažen i priznat, i dakako za ovakve performanse plaćen iz državnog proračuna, a mi se pitamo – tko im je dao dozvolu za ovakve katastrofalne propuste? I konačno, čime su oni zaslužili prtljati i debatirati o Meštroviću ako misle da nije dovoljno interesantan na svjetlu, nego u mraku?!
Prilikom ulaska Hrvatske u EU, u Muzeju primijenjene umjetnosti je bila izložena Caravaggiova slika Večera u Emausu iz Milanske pinakoteke. To je bio svojevrstan poklon (u smislu troškova všemjesečne posudbe), ali i osobita pažnja ukazana Hrvatskoj, novoprimljenoj članici EU, od strane Italije. Važno je napomenuti da je ta počast koju je Italija dosad ukazala jedino Hrvatskoj i niti jednoj drugoj zemlji – bila poništena sramotno lošim osvjetljenjem Caravaggiove slike. Slika je bila toliko loše osvijetljena, da doslovce nije postojala niti jedna točka s koje se moglo vidjeti to remek-djelo slikarstva bez odsjaja! Osobno sam o tome razgovarala s ravnateljem muzeja Miroslavom Gašparovićem kojemu je osvjetljenje bilo „vrhunsko“. Još uvijek mi je neugodno kada se prisjetim kako su talijanski diplomati, visoki gosti i uzvanici bili posluženi najjeftinijim vinom na samom domjenku. Knjigu o toj slici, izloženoj po prvi i zadnji put u inozemstvu, dobila sam par mjeseci kasnije gratis. Budući da naša diplomacija nije pokazala prevelik interes na vrijeme ju plasirati na tržište i u knjižare, Talijanski kulturni centar dijelio ju je besplatno, samo da se riješi zaliha. Potpuni promašaj. Da nam daju suho zlato, hrvatski crveni političari, gospodarstvenici i diplomacija ne bi bili u stanju od toga stvoriti dobit, nego sve upropastiti.
Meštrović je suho zlato naše kulture i umjetnosti u kiparstvu. Ovom izložbom ga se uspjelo unakaziti, a ne promovirati. Prostor Gliptoteke u kojem su izložene male skice, kao i veliki odljevi nije adekvatan, kao ni sam postav. To vam je kao da gledate naizmjence minijature i ogromne zidne slikarije u istoj prostoriji. Sve izgleda nasumično i nagurano, bez ikakvog obzira prema pojedinim djelima. Situacija je bila dramatično pogoršana naizmjeničnim isključivanjem i uključivanjem osvjetljenja.
Dramatika je oduzeta skulpturama i postala samo drama i tragedija izložbe. Meštrović nije performer ili amater kao Labrović ili Frljić, on je vrhunski svjetski kipar, a ne predmet zabave i sirovi materijal za iživljavanje onih koji o pravoj umjetnosti očito nemaju nikakvog pojma. Zamislite situaciju da stojite ispred crteža na izložbi i netko vam ugasi svjetlo, pa morate čekati pet minuta da ga opet upali. Ispada da vam treba dobra tri sata, da pogledate izložena umjetnička djela zbog ometanja autora te sulude koncepcije. Naravno, televizija je snimala izjave su-autorice ove izložbe pod punim osvjetljenjem, a ne u koncepcijskom mraku.
Ingrid Runtić
HOP portal
