Da je ova crvena klika u institucijama hrvatske kulture u stanju upropastiti baš sve, vidjelo se na jučerašnjem otvorenju izložbe Meštrovićevih skulptura i crteža u Gliptoteci, iz različitih fundusa, a pod zajedničkim nazivom Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića. Pametovati o Meštroviću nije potrebno, jer njegova djela sama govore za sebe. Da je ljudsko tijelo i lice, a ponajviše golo ljudsko tijelo u kiparskom umjetničkom djelu osnovni nositelj poruke, emocije, izraza i simbolike, jasno je samo po sebi. Sve drugo su improvizacije i objekti koji jednostavno nisu u stanju premostiti ni vrijeme svog nastanka, a kamoli vrijediti za buduća vremena. Erotika Meštrovićevog stvaralaštva nije uobičajena erotika, nego stvaralački eros i snaga koja se utjelovljuje u kiparstvu. A to je nešto što autori ove izložbe nisu u stanju pojmiti, pa su Meštrovića srozali na svoj prizemni nivo. Oni ne znaju da je golo tijelo osnovna inspiracija ali i medij gotovo svih kipara vrijednih spomena, pa se tome čude, kao picek glisti. Njihovi performerski istomišljenici na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu razmišljaju čak i o tome da treba ukinuti predmet crtanja akta, kao suvišan u „genijalnom“ svijetu suvremenih vizualnosti i ostalih primitivizama. Osnovni motiv, polazište i centar likovnog svijeta i promišljanja, ideal i okosnica, pa čak i medij kroz kojeg se likovno izražavalo je uvijek bilo i ostalo ljudsko tijelo. Onaj likovnjak koji to nije savladao, nije bio dostojan zvati se likovnim umjetnikom.
No, postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Sjećam se kako sam bila pozvana u atelje Dušana Džamonje potkraj njegovog života gdje mi je pokazao svoj najnoviji ciklus ženskih aktova, kojim se izgleda, naročito ponosio. Nažalost, nešto toliko likovno nemoćno i diletantski izvedeno sam rijetko vidjela, no on se ipak uspio probiti sa svojom pričom čavala i trajno sakriti svoje osnovne kiparske (i crtačke) nedostatke i mane. To je kod nas otvorilo vrata trendu ready-made i objekata u kiparstvu. Sada taj trend i njihovi glasnogovornici tumače – Meštrovića!
Interesantno, nikome nije palo na pamet paliti i gasiti svjetla u Umjetničkom paviljonu kada smo gledali Rodina, ali našeg vrhunskog Meštrovića se smije ovako ponižavati. Autorski trojac ove maloumne izložbene koncepcije (Barbara Vujanović, Zorana Jurić Šabić i Dalibor Prančević) drsko i bahato su odlučili da je za Meštrovićeva djela najbolje paliti i gasiti svjetla, kao da je fajrunt u prigradskom discu ili kafiću. Mnogobrojni ozbiljni posjetitelji su se u nedoumici sudarali i međusobno požurivali – jer su mislili da ih se tjera van. Osim toga, tim očito oskudno obrazovanim autorima izložbenog koncepta nije ni palo napamet da se izloženi crteži baš nikako ne mogu vidjeti u mraku. Toliko o osnovnom poznavanju struke. Navedeni trojac je uvažen i priznat, i dakako za ovakve performanse plaćen iz državnog proračuna, a mi se pitamo – tko im je dao dozvolu za ovakve katastrofalne propuste? I konačno, čime su oni zaslužili prtljati i debatirati o Meštroviću ako misle da nije dovoljno interesantan na svjetlu, nego u mraku?!
Dramatika je oduzeta skulpturama i postala samo drama i tragedija izložbe. Meštrović nije performer ili amater kao Labrović ili Frljić, on je vrhunski svjetski kipar, a ne predmet zabave i sirovi materijal za iživljavanje onih koji o pravoj umjetnosti očito nemaju nikakvog pojma. Zamislite situaciju da stojite ispred crteža na izložbi i netko vam ugasi svjetlo, pa morate čekati pet minuta da ga opet upali. Ispada da vam treba dobra tri sata, da pogledate izložena umjetnička djela zbog ometanja autora te sulude koncepcije. Naravno, televizija je snimala izjave su-autorice ove izložbe pod punim osvjetljenjem, a ne u koncepcijskom mraku.
Ingrid Runtić
HOP portal