Nisu prošla niti dvadeset i četiri sata nakon opširnog intervjua Ivana Ćurkovića zagrebačkom Večernjem listu, a svi srbijanski novinski i internetski portali preplavljeni su valom neviđene pakosti, zlobe i mržnje spram višegodišnjega sportskog uglednika i dužnosnika u srpskom sportu. Fašistički nastrojeni Srbi, sudionici njihove pokrenute polemike u svezi Ćurkovićeva očitovanja Hercegovcem, Hrvatom i katolikom, nesprestano upućuju najteže moguće uvrede i prijetnje 72-godišnjem čovjeku, a internet su usmjerili u svrhu obračuna najgore vrste. Nema dvojbe kako je Srbija, sve od Vučićeva glasila Informer, te preko ništa manjeg zla Kurira, zatim Večernjih Novosti, Blica, internetskih portala kao što je Telegraf i zaključno s dvije lažno umjerene i “regionalne” televizije N1 i B92, pokrenula pravu lavinu na nedužnog čovjeka s mogućim nepredvidivim i nesagledivim posljedicama po opstanak Ivana Ćurkovića u Beogradu i na tlu Srbije. Njega se u nacističkim komentarima čitatelja spomenutih portala tretira i kvalificira državnim neprijateljem Srbije, otpadnikom od društva, izdajnikom, plaćenikom i špijunom, uz neizbježnu srbijansku spiku kako je za njih svaki Hrvat, pa tako i Ćurković u duši ustaša. Ivan Ćurković bi poslije ovakvog gedžovanskog i čobanskog rafala diskvalifikacija ličnosti mogao imati ozbiljnih ugroza po osobnu sigurnost, jer ne treba dvojitii kako Srbi u brojnim medijima istoga dana i po zapovijedi iz jedinog političkog centra moći u zemlji ne rade ništa slučajno.Po svemu sudeći rođenog Mostarca i dušom i srcem Hrvata i katolika iz Hercegovine u Beogradu i u cijeloj Srbiji nema tko ozbiljno uzeti u zaštitu pred hajkom koja je vjerojatno ovakvim medijskim blaćenjem tek u početnoj fazi. Registriranih hrvatskih udruga u cijeloj Srbiji je čak 38, ali nažalost sve su tako brojne u stvarnosti po utjecaju i moći u društvu usitnjene, umjesto da budu ukrupnjene. Samo u Srijemu djeluje 7 hrvatskih udruga. Ali, ono što je puno bitnije od brojnosti je skromna i nedostatna financijska moć radi ozbiljnog društvenog angažmana hrvatskih organizacija na tlu Srbije i Vojvodine. Radi usporedbe položaja obespravljene hrvatske manjine u Srbiji i povlaštene srpske manjine etnobiznismena Milorada Pupovca u Hrvatskoj, recimo samo jedan pouzdan podatak ekonomske kategorije. Konkretno, kad bi se ovoga časa svi najbogatiji Hrvati u Srbiji i Vojvodini zajedničkim novčanim sredstvima povezali glede osnutka jedne privatne hrvatske banke u Srbiji, ne bi mogli sakupiti novaca za registraciju banke. Ovaj sumorni provjereni podatak potječe iz izjave čelnika Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici od prije dvije godine. Može se uzeti mjerodavnim i danas, jer ekonomska situacija Hrvata u Srbiji u međuvremenu nije poboljšana. Opće je poznato u svijetu da ekonomska sila povlači automatski za sobom i političku moć i time i zavidnu ulogu u kreiranju društvene zbilje. To vrijedi posvuda u svijetu, pa su takva mjerila društvene preraspodjele moći jedne etničke zajednice na snazi i u Srbiji. Stoga, u ovome trenutku ne preostaje ništa drugo, nego da u slučaju nastavka i intenziviranja srbijanske medijske harange na Ćurkovića, država Hrvatska uzme u zaštitu tog čovjeka, što je u životu prvenstveno zadužio sportskim pregnućem njemu osobno nezahvalni srpski sport, što kroz NK Partizan, što kao predsjednik Olimpijskoga komiteta Srbije.
Hrvatska sa novom i državotvorno orijentiranom Vladom treba uzeti u obranu čovjeka kome Srbijanci neprestance od ratnih devedesetih spočitavaju kako mu je rođeni brat Branko poginuo 1992. godine u Mostaru braneći kao hrvatski dragovoljac rodnu grudu. Ne propuštaju pritom naglasiti kako oni točno “znaju” da je pokojni Ivanov brat Branko živio do početka rata u beogradskom naselju Voždovac, te se otuda dobrovoljno uputio na mostarsku bojišnicu, gdje je poginuo u postrojbama HOS-a. Nitko nije do danas precizno utvrdio je li Srbi poslovično lažu o beogradskom prebivalištu pokojnoga Branka Ćurkovića, ali nitko nikad nije u srbijanskoj javnosti demantirao od 1992. godine do danas da on izgubio život kao hrvatski branitelj Mostara u sukobu sa srbočetničkim agresorom predvođenim zločinačkom JNA i njenim glavnim zapovjednikom, generalom i ratnim zločincem Momčilom Perišićem. Taj je zloglasni srpski general imao devedesetih pod paskom službi državne sigurnosti i organiziranu razbojničku bandu u Beogradu. Na njezinom čelu bio je Perišićev nećak, kriminalac poznat srpskom MUP-u pod nadimkom “Popar,” a za glavne suradnike u iznudama, ucjenama, prijetnjama nedužnim ljudima, odabrao je, također, sinove četničkih koljača iz Šešeljeve SRS i Karadžićeve SDS stranke iz Nevesinja u istočnoj Hercegovini i Nikšića u Crnoj Gori. Ta banda rođaka i sinova ratnih zločinaca terorizirala je nesmetano uz potporu kriminaliranog srbijanskog MUP-a pošten svijet, otimala novce ljudima uz prijetnje smrću, krivotvorila fakultetske ocjene i lažne diplome na Ekonomskom, Pravnom i Višoj poslovnoj školi u Beogradu. No, pravi im je specijalitet bio savršeno krivotvorenje osobnih iskaznica i lažnih putovnica, a povrh toga kao kruna radnji najtežeg kriminala trgovina drogom, nedozvoljenom nabavkom oružja i otmicama i ubojstvima ljudi. Za ta najteža kaznena djela bila je u Perišićevom paklenom stroju zadužena obitelj Spremo od četničkih ubojica iz Nevesinja Glavni egzekutor radnji bio je stanoviti Gradimir Spremo iza Nevesinja, čiji su otac i stric bili najprije aktivni članovi i lokalni dužnosnici SPO Vuka Draškovića u Nevesinju, da bi se onda tijekom rata prebacili radi jačeg materijalnog interesa u SDS Radovana Karadžića. Državni terorist, reketaš i kriminalac Gradimir Spremo nikad nije odgovarao za zlodjela, teška doživotnog zatvora. Jer, Perišić ga je uz organiziranu zločinačku državu Miloševića i Šešelja uposlio i kao suradnika i doušnika beogradske policije, s kojom je dijelio novce opljačkane od nevinih ljudi po Srbiji. I kad su mu bratića uhitili Mađari na graničnom prijelazu Srbije i Mađarske kod Horgoša zaplijenom falcificiranih putovnica, taj je brzo pušten na slobodu od strane srbijanske mafijaške vlasti iz devedesetih, jasno je kako i zašto. Kad bi kojim slučajem Momčilo Perišić za sve ovo odgovarao pred sudom i u posebnom i neovisnom postupku od ovoga za sudjelovanje u najtežim ratnim zločinima, dobio bi zasigurno između dvadeset do trideset godina zatvora. Ali, u talogu od države kakva je Srbija taj teški zločinac Momčilo Perišić imao je i svoju registriranu stranku utopljenu u takozvani oporbeni DOS, što je oborio Miloševića na izborima u listopadu 2000. godine. Nitkom od lažnih demokrata u sklopu DOS-a nije smetao kriminalni i ratni i poratni dossier Perišića, kao i još jednoga generala s kombi strankom, pokojnoga Obradovića, seksualnog manijaka što je na radnom mjestu u stranci pokušao silovati tajnicu stranke, gospođicu Nestorović. Ni on za taj gnusni čin nikad nije kazneno odgovarao u Srbiji. Treći vojno-policijski pik u DOS-u bio je i Miloševićev i Đinđićev ministar policije Valjevac Mihajlović. Srbijanski sud nikad nije želio istražiti utvrditi njegovu odgovornost i eventualnu spregu za mafijaškim zemunskim klanom koji je likvidirao 2003. tadašnjega premijera Srbije Zorana Đinđića. Ne mora se naročito istakntuti da su sva trojica, dakle, redom krvnici i mafijaški šef policije i podzemlja Mihajlović, te dvojica ratnih zločinaca u generalskim odorama Obradović i Perišić imali stranke ljevičarske socijaldemokratske orijentacije i predznaka kamuflirane socijalne ponude brzog ekonomskog oporavka sluđenim građanima Srbije.
Ovaj malo dulji iskorak u stanje sigurnosnih vojnih i policijskih službi u Srbiji nije bio naodmet u poglavlju priče o slučaju Ivana Ćurkovića. Jer,mehanizam združenog djelovanja mafije, policije i policijskih i vojnih obavještajnih službi u kriminogenoj državi Srbiji i danas je na istoj razini kao devedesetih, podrobno opisanih u gornjem ulomku kroz akcije tajnog mafijaškog klana Momčila Perišića u Beogradu. U ovome trenutku Hrvatska najprije treba provjeriti, u startu, čini se najbitniju srbijansku tvrdnju o Ivanu Ćurkoviću, vezanu za sudjelovanje njegovoga pokojnog brata Branka u postrojbama HOS-a u Mostaru. Srbi još od 1992. godine optužuju Ivana Ćurkovića da u Beogradu izdržava obitelj stradalog brata u borbi sa četničkom bandom u Hercegovini. Jednostavnim uvidom i provjerom registara branitelja HVO-a i HOS-a u Mostaru, lako je doći do istine. Ispostavi li se to točnim, tim više Ivan Ćurković zaslužuje pozornost i zaštitu hrvatske države, ali ne samo kao brat poginulog hrvatskog borca i domoljuba, nego i radi svojih zasluga. On se zauzimao i javno u Srbiji da Rijeka dobije organizaciju prestižnog sportskog natjecanja kao što su Mediteranske igre, Srbi u svojim objedama na račun Ćurkovića u prljavom tjedniku TABLOID Milovana Brkića dodaju da je on još od devedesetih donator jednog malog amaterskog nogometnog kluba u Hrvatskoj u Zaboku, a ne mogu mu nikako zaboraviti da je tijekom mandata od tri i pol godine na poziciji predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije, javno apelirao na srpske sportaše da prestanu provocirati svijet dizanjem tri prsta u zrak, te da se okanu provokativnih napisa na majicama s imenom Kosova. Zbog toga ga i danas kao stranog plaćenika u Srbiji etiketira Vučićev lažni suparnik novinar Predrag Popović, što je 1991. iz Osijeka utekao u Beograd kao otkriveni četnički element i Šešeljeva ubačena protuha u Slavoniji. Ne zaboravimo da je Ivan Ćurković i nositelj najvišeg odličja države Francuske što se po posebnim zaslugama u određenoj sferi životnog stvaranja dobiva u zemlji potomaka Gala. On je više od dva desetljeća dobitnik francuske legije časti i iznimno cijenjen i u krugovima UEFA i FIFA, gdje se kani i kandidirati za člana krovne nogometne asocijacije u svijetu. Nema dvojbe da bi eventualnim njegovim izborom za člana FIFA i hrvatski nogomet imao koristi, jer je već rečeno da je u više navrata Ćurković iskazivao želje i za promicanjem interesa hrvatskog nogometa, barem u onoj mjeri koliko mu to dopuštaju mogućnosti jer živi u Srbiji. Nakon Davora Šukera u UEFA, Hrvatska bi u Ivanu Ćurkoviću u FIFA dobila još jednog značajnog zastupnika vlastitih nogometnih interesa u svijetu. Kako god, taj iskreni hrvatski domoljub koji ni nakon četiri i pol desetljeća života u Srbiji nije zaboravio svoj zavičaj u Mostaru, kamo odlazi svake godine, kao i postojbinu predaka iz okolice Livna, uistinu je osoba vrijedna osobitog štovanja. On je nakon hrabrog, odvažnog i gordog isticanja hrvatstva u intervjuu za Večernji list, preko noći medijski u Srbiji razapet na križ. U takvoj situaciji niti jedan čovjek na svijetu ne može biti spokojan i bezbrižan. Jer, materijalno izvrsno situirani Ivan Ćurković svjestan je da u takvom scenariju priređenom od države Srbije, njemu materijalno bogatstvo ne može jamčiti nikakvu osobnu sigurnost. Pored ostalog, Ćurković je dio svoga kapitala investirao u građevinske tvrtke u Italiji i Francuskoj. U nereguliranoj i nedefiniranoj situaciji poslovanja u zemlji u kojoj živi, nije ni pomišljao uzalud baciti novac u prazno u Srbiji. Ako bi Ivan Ćurković idućih dana i tjedana dospio u nevolju, hrvatska država bi trebala stati iza njega.
Dragan Ilić
DOPISNIK IZ BEOGRADA
HOP PORTAL
