Fenomenalna i veličanstvena pobjeda Hrvatske nad Poljskom od 14 zgoditaka razlike ostat će zauvijek u pamćenju svih Hrvata na svijetu. U pravom sportskom trileru Hrvatska se probila u polufinale Europskog prvenstva u Poljskoj onda kad su u takav podvig vjerovali samo još oni najveći i nepopravljivi optimisti. Tko bi mogao predvidjeti ovakav senzacionalan rasplet i veličanstveni proboj “kauboja” u završnicu EP poslije uvjerljivog poraza u ogledu s tradicionalno najneugodnijim suparnikom Francuskom. Ali, nije kraj kad svi pomisle da je kraj, nego je stvarni svršetak onda kad završnu točku stave nesalomivi rukometaši Hrvatske. Sreća hrabre prati, ali sreću treba i zaslužiti. Osmijeh boginje fortune ukazao se Hrvatskoj nakon senzacionalnog trijumfa Norveške nad favoriziranom Francuskom. Vikinzi su s pet razlike nadvisili aktualne svjetske prvake i olimpijske pobjednike i rastavili prvog favorita turnira od sna objedinjavanja tri najveća reprezentativna naslova prvaka u rukometu. Onda je na scenu stupila i riječ uzela Hrvatska. Domaćin Poljska, željna afirmacije i pobjede pred svojih petnaest tisuća gledatelja u Krakowu niti jednog trenutka nije imala istinsku prigodu u srazu sa Hrvatskom. No, trebalo je svladati Poljake barem s 11 razlike da bi se uhvatio posljednji vlak za polufinale. I to su igrači hrvatske rukometne vrste izbornika Željka Babića ostvarili na fantastičan način. U poluvremenu je bilo plus pet za Hrvatsku, a u nastavku igre gledali smo rukometni kreščendo u izvedbi maestralnih hrvatskih reprezentativaca. Svi su odigrali za desetku i teško je izdvojiti samo jednog pojedinca koji je dao najveći obol trijumfu za antologiju rukometne igre i pravu trenersku postavku koja će ući u sve rukometne udžbenike svijeta.Reakcije rukometnog svijeta na nevjerojatni uspjeh nove generacije hrvatskih rukometaša obiluju osjećajima oduševljenja i ushita blistavom partijom Hrvatske. Svi elektronički i pisani mediji diljem Europe odaju priznanje Hrvatskoj kao rukometnoj velesili. Dakako, najzanimljivije od svih su reagiranja hrvatskih susjeda iz reda zemalja bivše jugoslavenske državne tvorevine. I dok su slovenski, makedonski, za njima i bosanskohercegovački i crnogorski mediji aplauzom i sa divljenjem ispratili plasman Hrvatske među četiri najbolje momčadi EP u Poljskoj, odjeci hrvatskog rukometnog trijumfa za anale u Srbiji se doživljava podijeljeno. Ovakav trenutak iznenadnog, tim i većeg slavlja Hrvata u rukometnom svijetu, upravo do kraja razotkriva jednu značajnu razliku srbijanskih medija u samom medijskom tretmanu i respektu rukometnog pothvata Hrvatske. Dobar dio sredstava javnog informiranja u Srbiji, kako se moglo i naslutiti prema njihovoj uređivačkoj i ispolitiziranoj koncepciji, jednostavno prešućuje cijeli događaj kao da se nije utakmica Hrvatska – Poljska ni odigrala, ili se to zbilo na nekom drugom planetu i u drugoj galaksiji. Kako se i moglo pretpostaviti u srpskom pokušaju ignoriranja stvarnosti prednjače srbijanski mediji koji su od devedesetih najviše i u političkom smislu zazivali ratne sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako na veliku sramotu državne televizije RTS, inačice HRT-a kao nacionalnog javnog televizijskog servisa, uopće ni u jednoj točki ili zarezu ne postoji bilo kakva vijest da se utakmica između Hrvatske i Poljske i odigrala, a tim stilom staljinističkog skrivanja informacija služi se i glavna i najstarija tiskovina u Srbiji, te i za “Politiku”, scenarista i redatelja svih političkih antihrvatskih akcija srbijanske dnevne politike dvoboj Hrvatske i Poljske nije niti jednim slovom spomenut u redivotom izdanju toga dnevnog lista. Isto tako žalosno zavidno, sujetno i ljubomorno hrvatski sportski podvig nad podvizima, postupaju i proruska izdanja Ringier Axel Sprienger grupacije, točnije “Blic”, “Alo” i “24 sata.” Premda im je poslodavac Švicarac Michael Ringier, svi oni dobivaju novce od njega, ali pisanjem sabotiraju i devalviraju njegovu uređivačku zamisao.
Za pristaše nekog imaginarnog regionalizma koji iluzorno postoji u redovima zabludnjelih hrvatskih ljevičara, spomenimo jednu, po orjunaše fatalnu činjenicu. Dnevni list “Danas” od devedestih pod patronatom Sorosa nigdje nije želio zabilježiti podatak da se utakmica uopće odigrala. To glasilo niskoga tiraža, što pokušava osvojiti svojim pretežito ozbiljnim političkim komentarima pozornost umjerenijih prozapadno orijentiranih Srba, upravo je ovim primjerom pokazalo svoje pravo i mračno lice. No, često sve ovisi od volje samo jednog urednika rubrike. Dok je glavni urednik sportske rubrike bio beogradski Makedonac Luka Spasovski, oni su stalno i korektno obavještavali o svim hrvatskim sportskim dostignućima. Ali, sad je glavna urednica sportske rubrike ostrašćena i samo javno prikrivena velikosrpskinja Olgica Nikolić i stvari stoje posve drukčije. Orjunaše iz redova SDP-a u Hrvatskoj posebno će rastužiti istina da famozna regionalna N1 sa regionalnom ispostavom za Srbiju nigdje nije registrirala vijest o odigranoj utakmici. U istoj maniri postupile su i dvije regionalne sportske dalekovidnice poput Arene sport, regionalnog studija u Beogradu, odnosno beogradskom ispostavom njima konkurentske dalekovidnice Sportklub, kao i Eurosporta za Srbiju. Neka bude dobar poučak prokušanom TV komentatoru Ivanu Blažičku da nije uputno radi bilo kakve dodatne zarade, surađivati sa Sportklubom. Jer, glavni ravnatelj programa te televizije u Srbiji, čija je regionalna centrala u Sloveniji je teški ii provjereni antihrvatski usmjen čovjek Nemanja Simeunović. On je prvi čovjek od povjerenja i posebnog zadatka Slovenaca, idejnih začetnika Sportkluba, budući je njegov stric svojedobno trenirao još sedamdesetih i osamdesetih NK Maribor, a brat od strica Simeunovića bio je i vratar slovenske nogometne repke. Tko god nijei dokazani velikosrbin, a radi kao novinar u redakciji Simeunovića, ostaje uvijek neisplaćen za svoj rad. I otac Nemanje Simeunovića, negatora i ignoranta pobjede Hrvatske nad Poljskom je bio i ostao ogorčeni neprijatelj Hrvata i Hrvatske. Dok je taj sad umirovljeni novinar Miodrag Simeunović godinama bio na čelu sportskog lista “Sportski žurnal”, izdanja Politikine kuće, svaki hrvatski sportski uspjeh je u novinama redom prešućivan, u najboljem slučaju naveden kao najsporednija vijest u dvije ili tri rečenice. Tako je bilo i 2003. kad je Hrvatska postala prvakom svijeta u rukometu, ili kad je Hrvatska dvaput bila olimpijskim pobjednikom u rukometu 1996. i 2004. godine. Koliko je novinarska obitelj Simeunovića antikatolički nastrojena ilustrira i detalj iz 2005. godine. Tad je TV prijenos dočeka rimskoga pape u redakciji gledao novinar talijanskog podrijetla Ferdinand Margarino. Jedan boksački građen Srbin Vadislav Bratić smatrao je kako Talijan ne smije gledati doček rimskog pape samo zato što on osobno mrzi sve katolike svijeta, te mu je naredio stišati ton na televiziji. Ovaj se nije dao zastrašiti i prepasti tom naredbom, a onda ga je iznenada Bratić, bez ijedne riječi upozorbe napao i silovito izudarao šakama i to na radnom mjestu. Taj divljak kao Simeunovićev pulen za takav napad na kolegu na radnom mjestu nije kazneno odgovarao. Napadnutom Margarinu su slomljene i naočale, a od brutalnih udaraca zamalo mu je bio ugrožen i očni živac. Istjeran je batinama iz redakcije gdje je nakon više od deset godina rada dobio teške batine u znak zahvale za dugogodišnju novinarsku suradnju. Miodrag Simeunović je naručio taj napad i poručio batinašu Vladislavu Bratiću da prebije za dvije glave nižeg Margarina. Tako se samo u Srbiji moglo dogoditi da jedan urednik batinama otpusti s posla časnog i poštenog čovjeka, a batinaša nagradi jer je žestoko istukao čovjeka koji im je svima smetao i nacionalno i vjerski. Da sve bude još morbidnije, taj naručitelj batina Simeunović svoju rođenu majku je u posljednjem trenutku spasio i izleiječio samo zahvaljujući Margarinovoj vezi i preporuci da se bolesna starica obrati njegovom prijatelju i vrsnom kardiologu na jednoj privatnoj klinici. Simeunoviću ništa nije značila životna usluga Margarina u liječenju njegove majke. Uzvratio je na to naručivanjem teškog prebijanja svoga dobrotvora Ferdinanda Margarina. Za tu velikosrpsku novinsku špilju taj incident nije slučaj bez presedana. Jer, na EP za odbojkaše u Rimu 2005. izvještač “Žurnala” Igor Jagličić, Hrvat po majci, ali istaknuti i dušom nepopravljivi velikosrbin po podrijetlu oca Srbina, u Italiji se htio potući s talijanskim odbojkašem Mastragelom, te su intervenirali i karabinjeri, ali skandal međunarodnih razmjera je ostao zabilježen.
Sad je u tom inkriminiranom listu “Sportski žurnal” malo drugačija klima nakon odlaska Simeunovića u mirovinu. I zato je sad urednica rukometne rubrike i bivša rukometašica beogradskog Radničkog Svetlana Vujčić mogla napisati i tekst i komentar o sjajnoj pobjedi Hrvatske nad Poljskom od 37:23. Sad joj je to dopušteno, ali dok je bilo Simeunovića u redakciji, ta novinarka crnogorskog korijena nije smjela objaviti izvješća s finala tnih natjecanja gdje sudjeluju hrvatski rukometaši. Srpska tragikomedija je utoliko veća što im je godinama u zaglavlju naslovnice lista stajalo ovako:”Novine koje čitaju čitatelji svih nacija, konfesija i ideoloških opredijeljenja.” No, to je bila samo prozirna maska za naivne, a oni što su imali prigodu čitati izvješća urednika nogometne rubrike toga sportskog glasila Zorana Stojadinovića, lako su mogli uočiti kroz njegovo tužno oplakivanje sudbine hrvatskih suparnika na SP u Francuskoj 1998. i u Austriji i Švicarskoj 2008, da se dojmilo kako će briznuti u neobuzdan plač od tuge i žalosti. I tako je i Šapčanin Stojadinović, vječiti neženja i latentni peder, ostao ucvijen i neutješan poslije hrvatske nogometne bronce u Francuskoj 1998. ili hrvatskog četvrtfinala na EP 2008. godine. Naročitu zavist, pakost i obijest imao je kad je Hrvatska na spomenutim turnirima dvaput tukla Njemačku, te se tužno i plačno u komentarima pitao što tako što ne može u nogometu napraviti i Srbija. Također, i Žurnalov konkurentski dnevni list “Sport” igorira odigravanje rukometnog susreta Hrvatske i Poljske. Ništa čudno i neobično od redakcije u kojoj su tijekom ratnih devedesetih na radnom mjestu višak slobodnog vremena popunjavali crtanjem zemljovida velosrpskih granica, a imali su i veliki broj uposlenih Srba pridošlih tijekom rata iz Bosne i Hrvatske. Rat je odavno završen, ali njihova mržnja prema svemu što je hrvatsko traje vječno. Tragikomično je što su i u jeku svojih najjačih antihrvatskih ispada u novinarskim komentarima tijekom niza godina i desetljeća na naslovnici lista držali napis JSL – Sport, ili u prijevodu kratice “Jugoslavenski sportski list” – Sport. Njihov način pisanja oduvijek je govorio kako oni njihovu u zaglavlju glasila proklamiranu Jugoslaviju doživljavaju tek drugim imenom proširene Srbije. No, tako su se Srbi ponašali i u drugim oblastima života. Zanimljivo je kazati i da i četvrta sportska televizija u Beogradu S.O.S. ( Sve o sportu ) kanal, što prati mahom zbivanja u srbijanskom sportu, nije dolsovno nigdje u vijestima objavio da je Hrvatska pobijedila Poljsku 37:23 i plasirala se u polufinale EP u Poljskoj. I tu nema razloga čuđenju, ako se zna da je utemeljitelj te televizije Dragiša Kovačević, rodom iz Gornjeg Milanovca, čovjek koji je tijekom rata bio u bliskom kontaktu sa svojim prijateljem i zločincem Arkanom, kao i sa cijelom generalskom svitom generala srbizirane takozvane JNA. Čak je i rodica generala Milana Gvera bila ratnih devedesetih zaposlena u Kovačevićevoj redakciji kao vanjska suradnica, kasnije i stalno zaposlena novinarka. U toj je redakciji jedan od glavnih novinara i košarkaški urednik Vladan Tegeltija, vatreni šešeljevac, koji je osobno organizirao bojkot svih izvjestitelja bosanskohercegovačkih medija u Beogradu kad su igrali u kvalifikacijskoj utakmici za SP 2006. Srbija i BiH i kad su Srbi bakljama gađali i teško ozlijedili skupinu navijača iz Bosne. Tegeltija, školski druga Aleksandra Vučića iz gimnazijskih dana škole u Zemunu od devedesetih radi dodatno i za tajnu policiju, gdje cinka kolege s radnog mjesta, ali i šire i izvan svoje matične redakcije. Špijun šestog odjela nikad rasformirane tajne policije je još jedan novinar te “sportske” televizije zvane S.O.S. To je nogometni novinar Miloš Topalović, sin srbijanskih gastarbajera u Njemačkoj. Kad je nakon serije vrijeđanja svoga šefa na poslu Dragiše Kovačevića, otpušten sa spomenute S.O.S. televizije, skrasio se ponovno u četničkom listu “Sport”, gdje je nekad davno polovicom osamdesetih i počeo karijeru. I tamo je svoj među svojm četnicima. U tom novinarskom četničkom leglu zvanom list “Sport” ratnih devdesetih potpuno neovlašteno i mimo svake kontrole stanoviti Srbin Mirko Vojvodić sa sobom je nosio na posao do vrha napunjen pištolj. Držao ga je taj razulareni Srbin u ladici stola i svakog trenutka ga je mogao izvaditi i upotrijebiti bilo kome tko s njim uđe u raspravu bilo koje vrste. To je povremeno i činio, ali taj kriminogeni lik u svojstvu urednika automobilske rubrike nikad i nitkom nije odgivarao za serijske prijetnje. Uostalom, njegov kolega i urednik automobilizma u “Sportskom žurnalu” tukao je bjesomučno i tajnicu redakcije pred svima na radnom mjestu, ali i on za taj fizički napad na kolegicu nije nikad kazneno odgovarao. U divljoj džungli zvanoj Srbija takvi izgredi se i toleriraju i time potiču i novi fizički napadi na radnom mjestu bez ikakvih posljedica po nasilnike.
Napokon, dolazimo do završnog dijela posvećenog onim redakcijama koje su objavile u Srbiji izvješće i komentar hrvatskog rukometnog trijumfa u Poljskoj. To su TV B92, internetski portali Telegraf i Mondo, sportski internetski portal Mozzart sport, te dnevni listovi Kurir, Informer i Večernje Novosti, kao i kragujevački internetski sportski portal Sportske.net. Nisu svi pobrojani na isti način ispratili veliku hrvatsku pobjedu. Kako se i očekivalo zajedljivi i bolesno zavidni su u redakciji Večernjih Novosti, gdje je ravnatelj Ratko Dmitrović, prijeratni velikosrpski dopisnik Politike iz Zagreba. Njegovi sportski novinari objavili su dva opširna izvješća s utakmice Hrvatske i Poljske uz internetske komentare čitatelja, koji variraju od čestitki Hrvatskoj, pa do nevjerice i čuđenja, ali uz vrlo malo omalovažavanja pobjede Hrvatske. Ali, teška srbenda Dmitrović nije odolio kušnji i izazovu meča velikih emocija. U drugom osvrtu na dvoboj on u naslovu potencira kako je bivši hrvatski as Nikša Kaleb svoju sreću usporedio samo još s oduševljenjem koje je imao 1995. poslije hrvatske pobjedničke i oslobodilačke vojnoredarstvene akcije Oluja. Tu se četnik Dmitrović nije mogao suzdržati od vlastitih frustracija i kompleksa, te je Kaleba za takvu izjavu osudio najtežim riječima.Neka pati Dmitrović Ratko ako ga smeta, bit će Hrvatska opet i rukometni prvak svijeta. Najviše afirmativnog prostora hrvatskoj pobjedi daju mediji gdje glavni urednici nisu Srbi. Tako je glavni urednik sportske redakcije B92 Crnogorac Miloš Šaranović, na sportskom portalu Mozzartsport opet još jedan beogradski Crnogorac Dušan Latković, kao i Crnogorka u dnevnom listu “Sportski žurnal” i bivša aktivna rukometašica i negdašnja reprezentativka SFRJ Svetlana Vujčić. Tom popisu dodajmo i ime urednika sportske rubrike Kurira Milana Raševića, koji redivoto ljetuje u Hrvatskoj i pred svima u redakciji govori kako su Hrvati mnogo civiliziraniji i bolji narod od Srba. Iz ovoga svega lako ćemo shvatiti da izvještavanje Srba o pobjedama i uspjesima Hrvatske ovisi prvenstveno i jedino od političkih uvjerenja urednika svakog medija ponaosob i to im je jedini kriterij u izvještavanju. Za sam kraj spomenimo i jednu negativnu preobrazbu urednika sportske rubrike “Blica” Igora Velimirovića. Kad je početkom devdesetih stigao u Beograd na studije iz rodnog Mojkovca, svi u redakciji su znali da je veliki dinamovac, jer mu je obitelj u bliskim vezama s bivšim prvotimcem “plavih” Čedomirom Jovićevićem i njegovim sinom Igorom, a obojica su nastupali za Dinamo. No, boravkom u Beogradu Igor Velimirović se tijekom niza godina sve više udaljavao i od Dinama i od Hrvatske i sad je zakleti i teški velikosbin, iako je u mladosti bio nešto posve drugo, kad je kroz rodni Mojkovac ulicom nosio i Dinamovu i hrvatsku zastavu, čega se danas ne želi sjetiti, kamoli netkom priznati da je bio i na popisu registriranih dinamovaca izvan Hrvatske preko Rafaela Sindika, vođe podružnice dinamovaca u Tivtu. Ovaj današnji Igor Velimirović to bi želio zaboraviti, jer ga je u takvu prosudbu ubijedila i sva njegova prosrpski orijentirana najbliža obitelj, te je čovjek sa vlastitim zaturenim i postisnutim mišljenjem sad prihvatio biti velikim navijačem Zvezde i promicateljem srpskih ideja. Takav će sutra, ustreba li, začas prihvatiti i neku novu i treću varijantu, te će se onda truditi da zaboravi i svoje epizode srbovanja i bodrenja Zvezde. Spomenimo još i glavnu značajku o velikom broju pozitivnih reakcija i pohvala običnih srpskih diskutanata preko spomenutih portala na adresu reprezentacije Hrvatske. To je nešto sasvim novo u odnosu na brojne prijašnje istupe srbijanskih sportskih fanova i djeluje kao pozitivno i prijatno iznenađenje i osvježenje, jer navikli smo godinama na potpuno suprotna reagiranja Srba na pobjede hrvatskih sportaša.
Dragan Ilić
