Tko god je pomno pratio brojna i burna reagiranja, kako u Hrvatskoj, tako i u hrvatskom okružju susjednih zemalja, na skandaloznu i veleizdajničku odluku Agencije za elektroničke medije u Zagrebu o zabrani emitiranja popularne i u hrvatskom narodu već kultne emisije Marka Juriča na televiziji Z1, uopće nije iznenađen i zatečen združenom i sinkroniziranom akcijom hrvatskih ljevičarskih sluga Beograda, ujedinjenih u patološkoj mržnji prema svemu što ima hrvatski predznak. I dok je Zagreb poslije sramotne odluke srbijanske vjerne sluškinje Mirjane Rakić o ukinuću autorske emisije Marka Juriča i oduzimanju frekvencije televiziji Z1, reagirao spontanim i masovnim prosvjedom preko deset tisuća gnijevnih i učinjenom nepravdom Marku Juriču ogorčenih Zagrepčana, ostao je i od hrvatskog bića odnarođeni bastion crvenih i ljevičarskih medija u Zagrebu i u Hrvatskoj, što i dalje svojim komentarima potpore srbokomunističkim promicateljima oživljavanja prepoznatljivog “verbalnog delikta” iz vremena otvoreno i neprikriveno igra ulogu vražjeg odvjetnika velikosrpskih ideja na tlu Hrvatske. U Hrvatskoj je moguće da javno i još nekažnjeno osvjedočeni i teški velikosrbin Aleksandar Stanković izigrava po tko zna koji puta lažnog moralnog suca, sad glede emisije Marka Juriča, ali i u svakoj drugoj prigodi, kad njegovi politički mentori u Beogradu osjete potrebnim da njihov ubačeni srbijanski novinarski mangup, po ocu s juga Srbije u smjeru bugarske granice, samozvano, oholo, prepotentno i bezobrazno, dijeli samoinicijativno prodike Hrvatskoj što je dobro, a što je zlo, što je istina, a što je laž.
Kad je to ljudska i moralna nakaza Aleksandar Stanković zavrijedio status samoproglašenog političkog analitičara da skupa s njegovom prezimenjakinjom, ali i srbijanskom zemljakinjom, Brankicom Stanković na promudžahedinskoj televiziji Al Jazeera, komentira bilo koji događaj u Hrvatskoj, koje se kao države u svakom javnom nastupu očito grozi, a hrvatski narod mrzi iz dna svoje mračne duše. Ni njegova sugovornica u televizijskom mostu Brankica Stanković svojim političkim stavom o Hrvatskoj i o Hrvatima nimalo se ne razlikuje od prezimenjaka joj Aleksandra u Zagrebu. No, narečena četnikuša, koju Srbi lažno promoviraju slobodnom i neovisnom novinarkom, za svoje bolesno izraženo antihrvatstvo ima i ozračje srbijanske sredine u kojoj živi i gdje su osjećaji nacionalne i vjerske netrpeljivosti glavni srbijanski brend pred svakim strancem koji kroči u Srbiju. Aleksandar Stanković, po očevom zavičaju, srbijanski Leskovčanin na još ne zadugo privremenom boravku i radu u Zagrebu ne bi smio imati tu vrstu privilegije neograničenog vrijeđanja zemlje i naroda gdje živi. To bi u normalnim uvjetima bilo temeljno polazište u prosudbi može li neki novinar ili medijski urednik pljuvati, narodski kazano, bunar iz kog pije vodu. Aleksandar Stanković otkako je zalutao pred kamere HRT-a, k tome još i kao autor i voditelj političke emisije Nedljeljom u 2, svojim bahatim ponašanjem i bizantskim prilazom svakoj političkoj temi, dokazuje kako bi ga u interesu ogromne većine televizijskih pretplatnika u Hrvatskoj trebalo maknuti s programa državne televizije. Ne plaćaju Hrvati TV pristojbu da bi fetivi četnik Aleksandar Stanković, skupa sa Sašom Lekovićem, Mirjanom Rakić i sličnim srbijanskim ekspoziturama i satelitima u Hrvatskoj mogao nesmetano širiti velikosrpsku promidžbu, sve pod prozirnom lažnom krinkom kozmopolita i kvazi borca za ljudska prava i demokraciju. Ako neostvareni boksač Aco Stanković doista i vjeruje da je njegova voljena Srbija raj na zemlji, što se onda ne odluči preseliti u Srbiju? Ionako joj svojim svjetonazorom prirodno i pripada. I u Srbiji bi propali boksač Stanković mogao raspredati beskrajno sa svojom veliksrpskom istomišljenicom
Brankicom Stanković o političkim temama na njihov zajednički gedžanski način. Imaju puno toga zajedničkog, te bi se mogli i družiti i češće viđati, a ne samo u TV mostu televizije iz Sarajeva u kojoj vedri i oblači Goran Milić, do rata 1991/92. glavni politički komentator beogradske televizije i dugogodišnji dopisnik iz New Yorka. Pod providnom maskom jugoslavenstva, odnosno prevedeno na razumljiv jezik srbofilije, Goran Milić je kao sin Titovog jugoslavenskog veleposlanika obišao cijeli svijet. Naravno, taj svršeni srednjoškolac koji je karijeru sagradio vječitim političkim koketiranjem i dodvoravanjem svatkom tko mu ponudi više novaca za novinarski angažman, mogao je kao rođeni beskičmenjak i dovesti i sučeliti u studiju dvije beznačajne i društveno marginalne osobe kakvi su Aleksandar i Brankica Stanković u Zagrebu, odnosno u Beogradu. Zato i lupetanje i laprdanje razotkrivenog srbijanskog čovjeka specijalne misije podrivanja Hrvatske i njegovim izrečenim bedastoćama na Al Jazeeri o “opasnosti od nekih deset do petnaest ustaških medija u Hrvatskoj”, ne treba doživjeti drukčije nego posljednje trzaje raskrinkanog srbijanskog političkog agenta u Zagrebu, koji se godinama lažno predstavlja kao “novinar.” I ako bude sreće propali boksač Aco Stanković uskoro će biti u Beogradu kao svom novom životnom prebivalištu, skupa s propalom studenticom glume i novinarstva Brankicom Stanković. Premnogo propalih studenata odjednom na malom i brisanom novinarskom prostoru, da sve to ne bi okrunili uz neizbježnu nazočnost i vrhunskog propalice u društvu matorih doživotnih srednjoškolaca u liku i (ne)djelu Saše Lekovića. Kad može studentima u Beogradu držati kao srednjoškolac seriju predavanja i ocjenjivati studente na Fakultetu medija i komunikacija kao da ima fakultetsku diplomu, što onda taj crnogorski prevarant srpskih nacionalnih i političkih ubijeđenja ne bi vlastite avanture nastavio kao ubačeni velikosrpski agent na čelu HND-a? Može li itko ozbiljan pomisliti da se nešto obratno može dogoditi u Beogradu, te da primjerice Boris Dežulović kao srbijanski plaćenik i poltron za svoje prljave zasluge Srbima dobije najvažniju predsjedničku funkciju krovne novinarske udruge? Ovo je pitanje retoričko, a odgovor znaju i malodobna djeca. Odlično su to oduvijek znali i hrvatski klasični izdajnici stare garde poput Igora Mandića ili Gorana Babića, ili u svijetu filma Srbima prodane duše Grlić, Zafranović, Brešan…Ovi mlađi kao što su Dežulović, Jergović, Frljić, Markovina, Jakovina, Margetić i njima slični izrodi i otpadnici od hrvatstva toliko su intelektualno ograničeni da ništa nisu uspjeli naučiti na primjerima svojih starijih idola orijunaškog kova, što su Srbima redovito služili za sprdnju i podsmijeh. Oni su se od Hrvata odnarodili, ali ih Srbi nikad do kraja nisu prihvatili, svjesni da prije ili kasnije mogu iznevjeriti jednom i njih. Uostalom, Goran Milić je najbolji primjer te skupine ljudi. Od slavjenoserba iz beogradskih dana, preko jugoslavenske depresije u ratnom Sarajevu 1992, kad je imao i fazu jugofilske i srbofilske morske bolesti u improviziranoj redakciji Yutela doslovno organiziranoj na brodu, te od izigravanja lažnog hrvatskog domoljuba dok je bio ravnatelj HRT-a,konačno do završne točke umirovljeničkog sramoćenja u jesen životnih godina u službi radikalno islamski koncipiranog programa Al Jazeere, prevalio je veliki i dug put, pokazavši da je nitko i ništa jer je po prevashodnom uvjerenju karijerist bez premca i bez ostatka.
I zato je zbog svega gore iznešenog i opisanog Marko Jurič apsolutno u pravu. Javno je izrekao taj razboriti i obiteljski čovjek i otac četvero djece, tek jedan posve dobronamjeran savjet i korisnu upozorbu o onome što svi znamo da je poznato i vrapcima na grani kad je riječ o četničkoj suradnji i koketiranju sa SPC. Naravno, kad je jedan od glavnih sudionika prosvjednog marša Zagrepčana bio i novinar Velimir Bujanec, koji se kao i Marko Jurič odlikuje britkim, jasnim i točnim komentarima hrvatske političke zbilje, bilo je jasno da će se jato jugofilnih i srbofilnih predatora netom solidarizirati sa Mirjanom Rakić, Aleksandrom Stankovićem i gomili takvih nabijeđenih novinarskih partizanskih komesara kojima je vrijeme polako, ali sigurno odzvonilo u Hrvatskoj nakon posljednjih izbora. Čim sam zamijetio Bujanca u televizijskoj reportaži na čelu prosvjedne kolone u Zagrebu, odmah sam se sjetio davnog vremena iz polovice devedesetih. Tada mladi Bujanec svojim hrabrim i domoljubnim promišljenjem istog je trena detektiran u srbijanskom listu Telegraf kao budući veliki protivnik srpskog svetosavlja. Nisu Srbi još tada 1995. ili 1996. uopće krili u svome političkom osvrtu na pojavu Bujanca na političkoj sceni Hrvatske da nedvosmisleno drže stranu Stevana Mesića. Zapravo, Burduš je, očito preko svojih srpskih poveznica u Beogradu i naručio tekst protiv Bujanca u srbijanskom Telegrafu i sve to začinio svojim mini intervjuom Srbima kako ide “samoinicjativno Bujanec prekopavati i tražiti po grobnim pločama njegove pretke ne bi li hrvatskom narodu dokazao da on, dakle Stjepan, alijas Stevan Mesić nije Hrvat.” S Bujancem, ili bez njegovoga pregnuća u otkrivanju istine o potomku Idriza Ujdurovića, sam je Burduš Mesić, jednako kao i Ivo ili kako ga Šešeljevi radikali u Beogradu zovu Jovo Josipović, u svoja dva predsjednička mandata dokazao na djelu da se bori za političku stvar Hrvatskoj neprijateljski raspoloženog istočnog susjeda Srbije. Ali, činjenica da su Srbi još 1996. u Telegrafu itekako branili Mesića u političkom sučeljavanju s tada mladim Bujancem, samo još jednom ilustrira kako je i urednik Telegrafa i provjereni policijski doušnik Momčilo Đorgović imao obavijest da je Mesić srpski čovjek u Hravtskoj i da ga Srbi imaju razloga štititi kao svoga aduta u Hrvatskoj. Ali, nepune četiri godine nakon toga srpski agent u Hrvatskoj Stevan – Burduš Mesić postat će u dva uzastopna mandata i predsjednikom Hrvatske, kao najveća podvala hrvatskom narodu.
I danas kad možemo pročitati i letimičnim pogledom vidjeti imena i prezimena brojnih novinara, komentatora i suradnika srpskih Novosti Milorada Pupovca, primjećujemo jednu bizarnu pojavu. Glavni urednik lista i njegovoga internetskog portala je Hrvat Ivica Đikić, a među kolumnistima su i Boris Dežulović, Srećko Pulig, Viktor Ivančić i Marinko Čulić. Među brojnim suradnicima nalaze se i imena i prezimena raznih hrvatskih autora jeftinih novinarskih uradaka velikosrpske kampanje. Pored ostalih, svoje potpise u Pupovčevom propagandnom biltenu ostavljaju i Dejan Kožul, Igor Lasić, Jerko Bakotin, Tena Erceg, Hrvoje Šimičević, Davor Konjikušić, Vladimir Jurišić, Goran Gazdek, Dragan Bošnjak, Damir Radić, Marko Pogačar, Bartul Čović i Jelena Miloš. I da ništa ne bude slučajno na tome dugom popisu su i Milan Gavrović i Tomislav Jakić, svojedobno u vrijeme komunizma voditelji i urednici zagrebačkog TV dnevnika, kada im je kolegica na poslu i osobna prijateljica bila i do danas ostala Mirjana Rakić. Fino su raspodijelili uloge u promicanju velikosrpskih interesa u Hrvatskoj. Ona je glavna u Agenciji za elektroničke medije, a njih dvojica baljezgaju na Pupovčevom četničkom portalu. Kako svi ti hrvatski ljudi što pišu kolumne, intervjue, vijesti i izvješća, veličajući Milorada Pupovca i njegovu subraću, ne pomisle barem ponekad kako nema niti jednog srbijanskog novinara u Srbiji, još i nacionalnom pripadnošću Srbinom da je ikad napisao ijedan tekst, kamoli komentar u glasilima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i u Vojvodini. Dapače, o obespravljenim Hrvatima u Srbiji i Vojvodini skrbe isključivo Hrvati i hrvatski novinari u Srbiji. Nitko srbijanskim novinarima u Srbiji ne brani, niti ih spriječava da objave tekst, radijsku ili televizijsku reportažu u medijima hrvatske manjine, ali Srbi to jednostavno ne žele i neće, jer svi srbijanski novinari sustavno ignoriraju posvemašnje probleme hrvatske zajednice u Srbiji. Lako je zaključiti da plejada hrvatskih novinarskih suradnika srpskih Novosti u Zagrebu radi u korist štete hrvatske države i hrvatskog naroda kojem pripadaju. U ratnoj agresiji Srbije na Hrvatsku srbijanske avionske bombe i topničke i tenkovske granate nisu imale u gađanju odabir ciljeva. Samo vječiti mazohisti u obličju današnjih hrvatskih novinarskih spisatelja mogu živjeti u zabludi da ih nekim čudom nisu okrznule takozvane “pametne bombe.” Imaginarne “pametne” bombe što biraju ciljeve nisu usavršili ni Amerikanci, a gdje će o nečem pametnom prosuđivati Srbi, makar se radilo i o tehnologiji za masovno ubijanje ljudi, što njih kao narod, naravno oduvijek privlači. Na koncu, svi hrvatski ljevičarski dušebriznici briga manjinskog srpskog naroda u Hrvatskoj, neka si postave lako pitanje zašto nitko i nikada u Srbiji među samim većinskim Srbima, nije reagirao na niz nepravdi činjenih Hrvatima u Srbji i Vojvodini, naročito u posljednjih dvadeset pet godina? Je li se bilo koji Srbin u Srbiji stavio u obranu jednog od utemeljivača i obnovitelja kulturno umjetničke udruge “Ilija Okruglić” i društva “Tin Ujević” u Zemunu Stipe Ercegovića. Tom filmskom djelatniku, po vokaciji redatelju, ratnih devedesetih šešeljevci su demolirali i do kraja uništili dućan u vrijeme kad su 1993. plaće u zemlji ratnog agresora na Hrvatsku i BiH iznosile deset njemačkih maraka, a pričinjena šteta je bila deset tisuća maraka. I nakon provedenog policijskog očevida, cijeli slučaj su Srbi gurnuli pod tepih, a pravda je za Ercegovića ostala mislena imenica u Srbiji. Ili, tko je i kad u Srbiji u ratu ili poslije u poraću stao u zaštitu bivšeg lidera DSHV-a u Subotici Bele Tonkovića, kojem su Srbi u Subotici podmetnuli 1992. dinamit pod automobil. Za pokušaj ubojstva Tonkovića nitko i nikad nije odgovarao, jer srbijanski MUP nije ozbiljno ni pokušavao ući u trag počinitelju kaznenog djela. Slučajevi dva sveučilišna profesora Vladimira Vodinelića i Ive Viskovića još su drastičniji, jer niti jedan od njih nije, za razliku od Tonkovića i Ercegovića, bio angažiran politički u hravtskim strankama i udrugama u Srbiji. Bili su i ostali ubijeđeni Jugoslaveni. Svejedno, kod Srba su imali jednak tretman u ratno i poratno vrijeme kao i da su se deklarirali kao Hrvati. Viskoviću, profesoru na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu, koji je nakon 2000. jedno vrijeme bio i veleposlanik Srbije u Berlinu, tijekom devedesetih Srbin i profesor Pravnog fakulteta Dragoljub Paunović otvoreno je kazao:”Što ćeš ti kod nas kao član GSS-a (Građanskog saveza Srbije ), kad imaš stranku Bele Tonkovića u Subotici, pa idi kod svojih Hrvata?” Primjer Vladimira Vodinelića, profesora Građanskog prava na beogradskom Pravnom fakultetu je s još težim posljedicama nego što je bio po Viskovića. Jer, Srbin Paunović je samo htio izbaciti kao etnički nepoćudnog Viskovića iz stranke, što je jasno, također teška diskriminacija.Ali, Vodinelić je mogao proći puno gore od Viskovića i ostati samo zbog hrvatskog podrijetla bez posla i ujedno i jedine egzistencije. Na njega se obrušio velikosrbin Oliver Antić, njegov kolega i profesor na fakultetu. Želio mu je preoteti katedru i preuzeti glavno mjesto predavača i Građanskog prava, iako je već bio šef katedre za čak dva predmeta na katedrama za Naslijedno pravo i Obligaciono pravo. Uzgred, Šešelj i Vučić su ga kao aktivnog člana njihove SRS gurali i progurali potkraj devedesetih i na mjesto dekana fakulteta. Protivno svim zakonskim regulama sadašnji savjetnik Tomislava Nikolića obnašao je istodobno dužnost dekana fakulteta, ali i protuzakonito bio u isto vrijeme šef katedre na čak tri predmeta na fakultetu. Vučiću se Antić odužio tijekom studija sadašnjeg premijera Srbije naručivanjem unaprijed znanih ispistnih pitanja i serijskim lažiranim desetkama u indeksu, a vodio je računa i o Šešelju, kad ga je kao dekan fakulteta političkim dekretom ustoličio za profesora na Pravnom fakultetu od 1997. do 2000. godine. Dakako, kao dugogodišnji izvršitelj najprljavijih radnji u korist fašističke bande Oliver Antić je danas desna ruka Tomsilava Nikolića, koji ga u ime prijašnjih njegovih zasluga za njega, Šešelja i Vučića planira za novog srbijanskog veleposlanika u Lisabonu. Kad je beskurpulozni Antić na bezočan način skupljao potpise peticije kolega profesora na Pravnom fakultetu o izbacivanju iz nastave, time i sa posla Vladimira Vodinelića, veliki broj predavača Srba, četnički orijentiranih, stavio je potpis podrške Antićevoj peticiji. Nitko od srbijanskih profesora nije stao u obranu svoga kolege, niti je službeno protestirao. Samo su bili suzdržani u glasovanju kad je i otpuštanje Vodinelića s posla došlo na dnevni red sjednice vijeća fakulteta. Samo je nekim čudom opstao, jer su glas podigle neke građanske udruge izvan fakulteta. Ali, pokušaj njegovog deefinitivnog progona, kao i u slučajevima i još nekoliko opisanih teških kušnji po još trojicu istaknutih Hrvata od ugleda u Srbiji, ostao je bez ikakve reakcije osude bilo koje utjecajne političke stranke u Srbiji. O tome bi trebali porazmisliti hrvatski novinarski suradnici Pupovčevih Novosti, nesvjesni činjenice da bi ih sve redom, koliko sutra njihov poslodavac Milorad Pupovac, sve sa svojim mentorima iz Srbije popio brzo kao gutljaj vode, samo kad bi mogao i čim bi mu se ukazala prva zgoda za tako što.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
