Tri današnja događaja obilježavaju do krajnosti svu nemogućnost uspostave iskrenih i dobrosusjedskih odnosa Hrvatske i Srbije. Upravo su današnji oblikom različiti, no suštinom isti napisi u tri srbijanska medija oslikali dvoličnost i licemjerje srbijanske politike prema Hrvatskoj. U “Blicu” napada srbijanska novinarka Nataša Latković Hrvatsku što se, eto, usudila kao samostalna i neovisna država, postaviti pet uvjeta četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću, ako uopće kani doći u diplomatski posjet Zagrebu. I kao što već znademo Hrvatska od Srbije traži ostvarenje pet točaka i poteza koje Srbija mora povući kako bi do diplomatskog susreta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića i došlo u dogledno vrijeme. Hrvatski zahtjevi Srbiji u svezi su rješavanja pitanja nestalih osoba u ratu od 1991. do 1995, zatim povrat zaplijenjene hrvatske imovine u Srbiji, kao i povrat kulturnog blaga Hrvatske nestalog u ratu od 1991. do 1995, nakon srpskih organiziranih otimačina i razbojničke pljačke. Dakako, neizbježna je i dostava Hrvatskoj arhivske građe koju je, također, tijekom rata Srbija otela od Hrvatske, kao i utvrđivanje spornog pitanja granice dviju država na Dunavu u dužini od 145 kilometara. Sve ovo srpski list kojega financira šivicarsko – njemačka korporacija Ringier Axel Springier, ali čiji novinari suprotno volji vlasnika pišu jedino u korist proruskih i velikosrpskih ideja, naziva provokacijom i diplomatskim šamarom hrvatske diplomacije Beogradu. U optuživanju Hrvatske pridružuje se i, samo po Srbima, navodno umjereni Aleksandar Popov iz Novog Sada, ravnatelj centra za regionalizam. Njega osobito štuju i u redovima Srbima prodanih hrvatskih duša iz raznih mirotvornih udruga u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj. Kad je on takav, kakvi li su tek u promišljanju na istu temu oni zagriženi i zaguljeni velikosrbi. To se u Documenti i sličnim tragikomičnim udrugama diljem Hrvatske nikad nisu upitali. Nije smetalo ni Vesnu Pusić, niti Zorana Pusića, ili Žarka Puhovskog i Slavka i Ivu Goldsteina, što je gotovo dva i pol desetljeća na čelu Fonda za humanitarno pravo u Srbiji Nataša Kandić. To je žena koja sve vrijeme zastupa u Srbiji jedino prava i interese Albanaca i Bošnjaka, žrtava srpske agresije na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. No, kad je netko upita o hrvatskim žrtvama srpske agresije na Hrvatsku, kao i o Hrvatima stradalim od srpske ruke u Bosni i Hercegovini, onda iz nje progovori duh teške velikosrpkinje. Uostalom, ona Tuđmana i Gotovinu smatra ratnim zločincima, kao i hrvatske osloboditeljske vojnoredarstvene akcije Bljesak i Oluja. Hrvatske izdajice iz Documente i sličnih nebuloznih udruga za promicanje općih ljudskih prava, sloboda i demokracije ta spoznaja nimalo ne dira. Oni o Hrvatskoj i o domovinskom ratu i junacima hrvatskog rata za slobodu misle isto što i Nataša Kandić, dugi niz godina na čelu regionalnog REKOM-a, kojeg je financijski opljačkala, priskrbila sve zajedničke donacije zapadnih sponzora u svoj džep i na svoj devizni konto. Beskičmenjake iz Documente, što dragovoljno žele biti srpskim uznicima u ovo mirnodopsko doba i ta istina ne pogađa. Isto tako nije ih smetalo što su još u jeku rata znali da je Vesna Pešić, ratnih devedesetih, ali dugo i nakon 2000. čelnica Građanskog saveza Srbije, uvijek politički bila u dosluhu sa Šešeljevim radikalima. Lakomislene zapadnjake je okrenula oko malog prsta, glumeći lažno mirotvorstvo, a kad je hrvatski stijeg ponosno i pobjednički zavijorio petoga kolovoza na vrhu kninske tvrđave, srbijanska narikača lažne borbe za ljudska prava u Srbiji i u famoznom regionu, odlučila je skinuti masku s lica. Netom nakon Oluje, Vesna Pešić je u novosadskom tjedniku “Svet”, glavnog i odgovornog urednika novosadskog Hrvata Roberta Čobana, izjavila kako je Knin okupirala hrvatska vojna sila, ali čvrsto vjeruje da će ga Srbi jednog dana povratiti u svoje ruke, a ona, ako treba i padobranom iz zraka sletjeti sa Vukom Draškovićem u Knin da uveliča srpsku proslavu. Evo, prođoše i više od dva desetljeća od srpske medijske najave vojničkog uzvrata nepobjedivoj hrvatskoj vojsci, a pusti snovi Srba odoše u fontanu glazbenih želja. Ostaraše i dođoše i blizu ili preko sedamdeset ljeta i Vesna Pešić i Vuk Drašković, kao i Nataša Kandić i tek malo mlađi Vojislav Šešelj, a od prijetnji Hrvatskoj praznom srpskom puškom ne bi ništa. Hrvatska peta kolona iz Documente, sve od Zorana Pusića, preko Domagoja Margetića, pa do Eugena Jakovčića, zna i za istinu da je podrijetlom Cincarka Vesna Pešić kao mlada studentica 1968. kao posebno zadužena udbašica, tijekom Studentoskog protesta cinkala kolege i kolegice tajnoj Titovoj policiji. Mnoge nevine, nedužne i krvnički premlaćene studente ta opaka i podla gospođa u poodmaklim godinama ima na svojoj nečistoj savjesti. Bila je jedna od najupornijih i najtvrdoglavijih srbijanskih mladih komunista na Sveučilištu iz davne 1968. Čak je samoinicijativno slala dopis Titu da Sveučilište u Beogradu nakon ugušenih demonstracija preimenuje u “Crveni radnički univerzitet Carl Marx.”Takav prijedlog je odbacio kao nesuvislu zamisao čak i sam komunistički tiranin Tito, jedan od najvećih serijskih i masovnih ubojica dvadesetog stoljeća. Hrvatskim izdajicama su Nataša Kandić i Vesna Pešić mjerilo uspješnosti i političke sposobnosti, te u vlastitoj izgubljenosti očekuju da ih još netko u hrvatskom narodu slijedi i podijeli njihovo oduševljenje dvijema srbijanskim vješticama.Glavna novinska vijest dana o sve izglednijoj srpskoj kupnji ruskog naoružanja nije nitkog iznenadila. Ali, to nitkog ne može i ne smije u Hrvatskoj ostaviti ravnodušnim, jer Srbija tim potezom stavlja svima javno i do znanja da se i u budućnosti neće odreći svojih velikodržavnih apetita spram hrvatskog teritorija. Tako srbijanska tiskovina “Večernje Novosti” pod izravnom kontrolom Vučićevog bliskog prijatelja Ratka Dmitrovića, nekad prijeratnog dopisnika “Politike” iz Zagreba, prenosi vijest iz Moskve Rusija razmatra mogućnost isporuke Srbiji sredstava protuzračne obrane i lovaca MiG 29. To je saopćio predstavnik federalne službe Rusije, zadužen posebno za područje vojnotehničke suradnje s inozemnim ruskim partnerima. Srbija je naročito zainteresirana za kupnju ruskog sustava protuzračne obrane tipa “Tor”, “Pancir” i “Buk,” kao i za već gore navedene lovce MiG 29, što obznanjuje i ruski medij Sputnjik. I bez imalo diplomatskog uobičajenog okolišanja i političkih fraza, Rusi ističu kako žele Srbiju naoružati jer je smatraju svojim glavnim strateškim partnerom u mnogim sferama. Hrvatskoj poslije ove srpsko – ruske igre otvorenim kartama, ostaje da najozbiljnije razmisli o ponovnom zakonskom vraćanju služenja obveznog vojnog roka. Samo takva hrvatska odlučnost može Srbe zajedno s njihovim saveznicima Rusima spustiti na zemlju i ohladiti ih od osvajačkih pretenzija prema Hrvatskoj. Očito, ni Srbe, niti Ruse ne impresionira činjenica što je Hrvatska članica EU i NATO pakta, te Hrvatska mora dodatno povesti računa o poboljšanju vlastitih vojnih potencijala iz preventivnih obrambenih razloga.
U prilog srpsko – ruske sve intenzivnije suradnje u svim oblastima ide i najavljeni prodor ruskih medija na srbijansko tržište informacija. Rusi kane proširiti svoju zonu utjecaja u Srbiji investiranjem u dvije televizije, pokretanje jednog novinskog izdanja, te osnutkom jedne novinske agencije. Za sve to Vladimir Putin je ovlastio svoga najbližeg medijskog stručnjaka Konstantina Malofejeva. On je lani još u travnju mjesecu bio specijalni gost najvišeg srbijanskog političkog vodstva kao čelnik brojnog ruskog izaslanstva u Beogradu.Nazočio je tom progodom prenošenju svetog ognja iz Izraela u Srbiju. No, taj proturječni ruski tajkun, čija se privatna tvrtka “Marshal Capital” nalazi na crnoj listi SAD-a, ima u Srbiji kao Putinov čovjek iz sjene, prije ulogu političkog nego gospodarskog misionara. Čovjek kome su američke vlasti zabranile ulaz na vlastiti teritorij u Srbiji je prihvaćen raširenih ruku. Desna ruka u akciji kupnje srbijanskih medija njemu je Bogoljub Karić, polupismeni priprosti Srbin, rodom iz Peći i još od vremena diktatora i ratnog zločinca Slobodana Miloševića, afirmirani novokomponirani srbijanski kačamak bogataš. Sa svojom brojnom braćom taj Srbin Karić, po majčinoj liniji i čovjek židovske krvi je još devedesetih novcem opljačkanim od srbijanskih građana, kao povjerljivi Miloševićev čovjek, osnivao privatne banke u Srbiji, ali i u Rusiji, privatna Sveučilišta po Srbiji pod imenom “Braća Karić”, kao i privatnu televiziju, opet pod istim imenom “Braća Karić.” Kad je zbog financijskih makinacija činjenih i preko granica Srbije, dospio poslije 2000. godine na Interpolovu crvenu tjeralicu, od podignute optužnice pred srbijanskim sudom tadašnjih, tek naoko, demokratskih vlasti u Srbiji, pobjegao je u Putinovu Rusiju, gdje je imao ogromni prebačeni kapital, što ga je dijelio i sa ruskom mafijom. I kad su se Vučić i Nikolić u svibnju 2012. godine domogli vlasti u Srbiji, odmah je Nikolić državnim ukazom abolirao Karića od kaznene odgovornosti. Srbi su odustali od suđenja bjelosvjetskom prevarantu i kradljivcu, koji je svojdobno uz suglasnost Miloševićevih i šešeljevih učenika što danas vladaju Srbiejom, oformio i vlastitu političku stranku “Snaga Srbije.” To je bila brojem članova i glasača beznačajna stranka, ali s prefiksom u narodu znane “majmunske” stranke, čiji je smisao dodavanje nekoliko stranačkih mandata vladajućoj brojnoj stranci, ako im sutreba u slučaju potrebe stvaranja postizborne koalicije. Iz istog razloga postoje i danas u službenom registru Srbije i na desetine i stotine stranaka Karićevog profila. Bogoljub Karić već je kupio kablovsku televiziju TV Nova za područje Srbije i to preko ciparske tvrtke “Andriphot Limited,” vlasnika Mariosa Fotiousa, državljanina Cipra. No, Karić je službeno demantirao tu vijest kao netočnu novinarsku interpretaciju. Ostaje neprijeporno kako Rusi zahvaljujući poveznici Malofejeva i Karića žele cijeli informativni program dvije buduće televizije na tlu Srbije podrediti promidžbi Putinove dnevne politike, poglavito na vanjskom planu. Glede toga, odlučili su reemitirati na dvije već zamišljene i unaprijed investirane ruske televizije u Srbiji, politički program ruske televizijske TV postaje “Russia Today.” Njihov program engleskom jeziku u Beogradu već godinama kao propagandni program srbijanskom pučanstvu emitiraju oba najveća kablovska operatora u Beogradu kao što su KDS pošte Srbije i SBB. Sad sve to dobiva novi zamah i još veće i jače širenje zone ruske medijske zone u Srbiji. Prvi ruski korak medijskog još jačeg upliva u Srbiji mogao bi biti vezan za kupnju Prve Srpske televizije. Ona je sad kao i B92 u rukama grčkog biznismena Teodora Kirjakua, no vjerojatno bi se u trokutu zajedničkih poslovnih i političkih odnosa i veza Rusije, Srbije i Grčke, na koncu Rusi nagodili s Grkom. U svjetlu svega iznijetog i potanko objašnjenog ostaje posve nerazumno i ljudskim umom i razumom, nevjerojatno demontriranje takozvane Radničke fronte u Zagrebu. Neovisno od toga što ihe je, barem prema izvješću srbijanskog internetskog portala Slobodni mediji, bilo oko tisuću na Markovom Trgu u Zagrebu, zaprepašćujuće je da danas u eri razvijenog sustava telekomunikacija, ta skupina životno zalutalih i izgubljenih ljudi, organizira skup pod nazivom “Izdajnik sam.” Srbijanski portal Slobodni mediji, koji je koliko jučer likovao nakon besramnih izjava Vedrane Rudan, oboljele osobe olovno teškog pogleda i sa vijeđama podignutim do temena i sve do vrha Sljemena, sad ustupa medijski prostor za šaku jada ljudi koji su izgubili orijentir u prostoru i vremenu. Srbe je posebno dojmilo što je skupina tih nesretnika i pobornika komunizma i kretenizma izvikivala parole kako ih “nova Vlada Hrvatske neće silom natjerati da mrze Srbe.” Ima li itko od tih, kako Srbi prenose tisuću ljudi ( možda i samo nekoliko stotina znajući za srpske igre brojkama ) doma računalo i umije li itko od tih izgubljenih ljudi u prostoru i u vremenu pročitati reagiranja Srba na njihove izljeve nježnosti i ljubavi prema zakletom neprijatelju iz Srbije? Zasigurno, ta tužna skupina ljevičarskih fanatika je politički potpuno nepismena. Srbi, kakvi god bili i ostali primitivci, kao što smo mogli vidjeti i iz opisa velikosrpskih aktivnosti dvije navodno srbijanske ljevičarske aktivistice Vesne Pešić i Nataše Kandić, ostaju prije svega svjesni pripadnosti vlastitoj naciji. I tako nema razlike između srbijanskih ljevičara i desničara po nacionalnom pitanju. Oni su prvo Srbi, a onda iza toga može doći na red sve ostalo. Cirkus s prosvjedom Radničke fronte u Zagrebu lako je objašnjiv iz kuta srpskog uništavanja svega hrvatskog, prije svega hrvatske nacionalne svijesti i na samom tlu Hrvatske. Hrvatski ljevičari okupljeni oko SDP-a i njezinih satelita kao spomenute Radničke fronte i sličnih udruga, zatomili su nacionalne osjećaje, kao da su, narodski kazano, tikve bez korijena. Zato se Srbi u svojim internetskim komentarima, uglavnom smiju njhovim porukama. Za pojavu te fantomske Radničke fronte glavni je krivac SDP sa svojom anacionalnom politikom, a mladi se posvuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj ugledaju na ponašanje starijih. Kad bi im i stariji iz redova SDP-a dali primjer istinskog hrvatskog domoljublja, ne bi ni ta malobrojna skupina zavedenih prosvjednika bila sad na životnoj stranputici i ne bi radili budale od sebe pred očima svijeta i na oduševljenje srbijanskih čitatelja internetskog portala Slobodni mediji. Srbijanci se ne mogu načuditi da mogu postojati takvi ljudi što ne vole vlastiti narod i državu u kojoj žive, pa makar se radilo i o bijedno maloj skupini onih što su politički potpuno zastranili i otišli na krivi životni kolosijek. Ovakvih cirkuskih točaka neće više biti kad SDP i sve stranke ljevice u Hrvatskoj jednom napokon shvate da se ljevica u Hrvatskoj ne smije ubuduće razlikovati od hrvatske desnice po pitanju očuvanja nacionalnog i državnog identiteta. Kad stariji ljevičari u SDP-u to prokuže, onda i njihovi sljedbenici iz redova mladeži neće na Markovom Trgu raditi gluposti. Ljevica i desnica se svuda u svijetu razlikuju u pogledima rješavanja, ponajprije ekonomskih i socijalnih pitanja u društvu, ali nigdje nema da ljevica pod znak pitanja dovodi državni suverenitet i integritet vlastite zemlje i naroda. Ovakve pojave u Hrvatskoj posljedica su i proizvod djelovanja orjune i komunista u prvoj i drugoj Jugoslaviji, na djelu poznatije po ciljevima i svrsi postojanja pod neslužbenim nadimkom Srboslavije.I glavni je cilj Srboslavije i bio u postupnoj nacionalnoj, vjerskoj i napose duhovnoj asimilaciji i Hrvata i svih drugih nesrpskih naroda te zemlje. I samo radi toga i u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, ima svuda pojava i mladih naraštaja slavjenoserba, jer je to rezultat stoljetne politike srbizacije svih tih prostora i zemalja od 1918. do 1991. To nije lako otkloniti u brzom roku ni 25 godina nakon raspada bivše države pod političkom paskom Srba. No, to je proces koji će se neminovno odigrati s pozitivnim ishodom definitvnog otklona i povijesnog odmaka od srbofilije i srboslavenstva. Jer, u biti svi oni što u svim ostalim bivšim jugoslavenskim republikama, danas redom samostalnim državama, plaču i nariču za Jugoslavijom, svjesno ili nesvjesno pate za Srbijom. Kad bi bilo tko od njih došao živjeti u Srbiji, u rekordno kratkom roku razočarao bi se u svoje srbijanske idole.
Dragan Ilić
HOP portal
