ANATOMIJA NACIONALNE IZDAJE FRANE CETINIĆA KOJEGA SU I NJEGOVE GAZDE IZ BEOGRADA ZABORAVILE
foto:Goranka Matic
Za točno mjesec dana biti će već deset godina otkako je hrvatski novinar Frano Cetinić (1947 – 2006 ) na drugome svijetu. Kako zub vremena čini svoje, nije zgoreg najprije u kratkim crtama podsjetiti na životopis dugogodišnjeg zamjenika glavnog urednika RFI (Radio France International ) u Parizu. Frano Cetinić, novinar, publicist i prevoditelj, rodom je iz Blata na Korčuli, odakle ga u vrijeme gimnazijskih dana put vodi u Dubrovnik. I nakon završene četverogodišnje gimnazije, Cetinić odlazi u Beograd, gdje 1966. upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog Sveučilišta. Diplomirao je i službeno postao akademski građanin 1971. godine, no već tijekom studije njega je duhovno za sva vremena opčinila srbijanska sredina i ta po njegove životne iluzije fatalna privlačnost i fascinacija Srbima i Srbijom potrajat će do kraja njegovoga života, okončanog u francuskoj prijestolnici Parizu nakon duge i izgubljene bitke s teškom bolesti. Zarana je Cetinić kao stipendist švicarske vlade, a po provjerenoj preporuci Beograda, dospio u Ženevu, gdje je 1977. i 1978. boravio na sveučilišnom institutu za visoke međunarodne studije. U to doba nitko ni u bivšoj Jugoslaviji, kamoli vani nije mogao zamisliti status stipendista, vanjskog suradnika, posebice stalno zaposlenog na bilo kom famoznom institutu društvenih znanosti. Dakako, već u startu, ni Frano Cetinić nije mogao biti iznimka od toga nepisanog pravila. Poslije Švicarske, on ponovno mijenja lokaciju i stiže u Francusku. U svome novom i ispostavit će se i trajnom životnom odredištu, Cetinić je opet dobio i stipendiju francuske Vlade u Visokoj školi za društvene studije. Po svršetku specijalizacije u Francuskoj, vraća se na kratko u bivšu Jugoslaviju. Ali, 1986. godine konačno je i za stalno preselio u Pariz. Tamo ga je čekao siguran posao i lagodno uhljebljenje na poziciji zamjenika glavnog urednika dopisništva RFI za bivšu Jugoslaviju. Glavni urednik i uskoro njegov nerazdvojni prijatelj i politički istomišljenik postao mu je Stanko Cerović, bliski srodnik Titovog odanog komunističkog suradnika iz Crne Gore Milovana Đilasa. Naravno, Cerović je samo na riječima bio gorljivi Jugoslaven, a u potaji teški velikosrbin rusofilske podloge, dok je Cetinić i te 1986. i sve do kraja života zatomio vlastito hrvatsko podrijetlo na račun imaginarnog jugoslavenstva. Srbima i njihovim uvijek budnim službama sigurnosti što su iznimno kontrolirale i nadzirale dopisnike informativnih medija iz inozemstva, ta njegova slabost i sklonost srbofiliji kroz oblande jugofilije nije promakla. I oni će to znalački kapitalizirati i u ratnim devedesetim, kada će Frano Cetinić kao Hrvat u Parizu preko valova RFI postati glavnim glasnogovornikom fašističke Srbije. Još 1989. svojim angažmanom u utemeljenju Jugoslavenskog odbora Europskog pokreta sam je poslao jasnu poruku Srbima da mogu u nastupajućem ratnom razdoblju računati na njega kao najpouzdanijeg saveznika. Milošević je upravo te 1989. godine ratničkim govorom i pokličem:”Ako ne znamo da radimo, znamo barem da se bijemo,” navijestio kako je početak rata samo pitanje trenutka. To kao da je ponukalo Cetinića da se makar na trenutak suoči s dubinom životnih zabluda o Srbima i o Srbiji. I zato je 1991. godine srpska uzdanica Cetinić u jeku srpskih agresorskih napada na Hrvatsku sudjelovao u osnutku Hrvatskog odbora Europskog pokreta. Kratko je trajalo razdoblje njegove posvećenosti hrvatstvu i Hrvatskoj. Jer, unutarnja psihološka borba životne srpske uzdanice sa samim sobom, poglavito nacionalnim i ideološkim opredijeljenjima završena je nakon manje od godinu dana njegovoga bitisanja i funkcioniranja u hrvatskom ozračju.
Već u proljeće 1992. godine, netom nakon prijema Hrvatske u Ujedinjene narode, Frano Cetinić se nepovratno vraća u svoje jugoslavensko i srpsko okružje, čijim je sastavnim dijelom bio još od davnog vremena sudjelovanja u prosvjedima beogradskih studenata iz 1968. godine, koje je u krvi ugušila Titova policija u sprezi s njemu najodanijim srbijanskim komunističkim dužnosnikom toga vremena Milošem Miniće. Ratna 1992. godina je ključna u profesionalnoj karijeri i u životu Frane Cetinića. Te godine kad je napokon zaustavljena brutalna srbijanska agresija na Hrvatsku, ustrijemila se Srbija već u travnju na Bosnu i Hercegovinu kao novi željeni ratni plijen. U Parizu je razvojem situacije na ratnim poprištima, uz suglasnost tadašnjeg državnog vrha Francuske i osobnog štovatelja i obožavatelja balkanskog kasapina Slobodana Miloševića u liku i djelu Francoisa Mitteranda, oformljena na nevjerojatan i neshvatljiv način takozvana jugoslavenska zajedinička redakcija RFI. Njezin glavni urednik bio je Stanko Cerović, a prvi njegov zamjenik Frano Cetinić, uz još cijeli tim stalnih suradnika, kako u Parizu, tako i iz zemalja tada već bivše Jugoslavije. Mnogo je novinara suradnika tijekom burnih ratnih godina prodefiliralo kroz RFI i njegovu na koncu 1999. godine propalu nemoguću misiju zajedničke hrvatsko – srpske redakcije, ali su iskustva pojedinih novinara suradnika s napadnom i nenormalnom pojavom srbofilije u političkim promišljanjima Frane Cetinića zbilja nesvakidašnja. Stjecao se dojam da se u svojim redovitim političkim izvješćima preko RFI Cetinić osobno i samoinicijativno trudio nadmašiti tek po potrebi srpske službe, naizgled, umjerenijeg, ali u biti tek danas pod stare dane do kraja razotkrivenog srpskog fanatika iz Crne Gore Stanka Cerovića. Sad je Cerović otvoreni pristaša slavjenoserba gdje god bili, napose i ruskog tiranina Vladimira Putina. Neprijeporno, bio je on to i za Cetinićeva života, ali je na znak i mig svoje centrale političke agenture u Beogradu to prešućivao, a Srbima fascinirani i zaluđeni poliglot i erudit Cetinić nije imao prirodnog dara prokužiti narav i misli čovjeka prvog suradnika. I tako Cetinića, posve nesposobnog u procjeni ličnosti Cerovića kojega je kao ubačenog agenta službe državne sigurnosti još osamdesetih uvodio u osnovne tajne francuskog jezika, činilo se u vlastitoj samoobmani da Hrvatima može tumačiti tijekom svih devedesetih da “samo srbijanska vlast ne valja, a Srbi su, inače divni ljudi.” Kako si čovjek može dopustiti takvu slobodu razmišljanja o tom “divnom i krasnom” narodu serijskih i masovnih ratnih ubojica, kad nije tijekom niza godina bio u stanju pravilno procijeniti ćud najbližeg suradnika na poslu, a držao ga je do kraja za jednog od svojih najboljih prijatelja.
Ima ljudi što nikad u životu istinski ne odrastu i ne sazriju kao osobe. Jedan od takvih rječitih primjera je i Frano Cetinić. O vrlo gorkim iskustvima rada s njim u ratnim uvjetima svjedoče i ispovijesti dvoje bošnjačkih novinara, što su dulje ili kraće imali suradnju s krugovalom RFI u Parizu. Radi se o novinaru i negdašnjem uredniku tjednika BH Dani iz Sarajeva Senadu Pećaninu i o dugogodišnjoj novinarki RFI u Parizu Jasni Šamić. Posebno je intrigantan slučaj Jasne Šamić, novinarke muslimanske vjere koja se već u vrijeme bjesomučne srbijanske vojne invazije na Hrvatsku u prostorijama redakcije odlučno svojim glasnim komentarima solidarnosti sa hrvatskom žrtvom i preciznom i jasnom definicojom srpskoga dželata, uredništvu redakcije dala do znanja da ne dijeli njihovo odvratno licemjerje u izjednačavanju osvajačkog i nepravednog srpskog naspram obrambenog i pravedno vođenog hrvatskog rata za slobodu i neovisnost. Takav hrabar stav koštao je otkaza, koji joj nisu izravno uručili ni Cetinić, niti Cerović, kao urednici dopisništva RFI, već glavni francuski poslodavac i glavni i odgovorni urednik cijele korporacije RFI. Dakako, Cetinić i Cerović su pri dali signal Francuzu, a on je potpisao otkaz Jasni Šamić nakon sedam godina neprekidnog rada za RFI, sve od 1986. do 1993. godine kad je najurena s posla kao politički nepoćudna. U prijeratno vrijeme pratila je kulturna zbivanja, s posebnim osvrtom na pojavne oblike pojačanog islamizma u kulturi Bosne i Hercegovine. I tu joj je temu osobno nametnuo kao glavnu u poslu urednik Stanko Cerović, taj javno deklarirani Jugoslaven, koji naglas nikad i nigdje sve do najnovijeg vremena nije pokušavao iskazivati netrpeljeivost prema drugim narodima i religijama. No, samo je čekao pravu prigodu da pokaže svoje pravo velikosrpsko lice. Ceroviću i njegovoj vjernoj sjeni Cetiniću, takva prilika ukazala se već poslije promocije Rypnikove knjige “Od Sarajeva do Vukovara,” koja je francuskoj javnosti trebala Srbe prikazati kao lažnu povijesnu žrtvu, sve od turskog doba njihovih doseljavanja na hrvatske povijesne i etničke prostore preko Drine, preko njihovih, navodno, teških patnji pod Turcima i Austrijancima i tako sve do današnjih dana.Jasnu Šamić su Stanko Cerović i Frano Cetinić vlasniku radija RFI Quai D’ Orsay opisali kao ekstremnog hrvatskog elementa u redakciji, koju treba što prije udaljiti s posla. Nije se uklapala u koncepciju redakcije, čiji su, kako sama svjedoči, pojedini novinari u vrijeme srpskog zauzeća i vojne okupacije Vukovara uz masovna ubojstva hrvatskih vojnika i civila na Ovčari, taj barbarski čin nazivali “oslobađanjem” Vukovara. Treba li uopće napominjati kako se srpska uzdanica i vječita životna lutalica Frano Cetinić, ne samo nije usprotivio takvim ratnim kvalifikacijama, nego se i sam oduševljeno pridruživao Ceroviću i ostalim Srbima u redakciji. Dodatni uteg Jasni Šamić u krajnje po nju nepovoljnoj i nesnošljivoj atmosferi u redakciji bila je njezina objava autorskog teksta u francuskom listu “Liberation,” gdje je još jednom Srbe označila kao jedine i isključive krivce za stradavanje, ogromnu patnju i tragičnu sudbinu Hrvata u Vukovaru 1991, zaposjednutom od strane zajedničkih snaga domaćih i uvezenih četnika i srbizirane JNA. U tu je vojsku desetljećima novce ulagala i Hrvatska i sve ostale republike, ali se ona i godinama prije rata sustavno već preobrazila u buduću srbijansku vojnu silu za provođenje najvećih zločina genocida viđenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Eto, jedna Bošnjakinja Jasna Šamić smjelo je i protivno volji bezdušne većine kolega na poslu, bila u potpunosti na Hrvatskoj strani, suosjećajući sa žrtvama Vukovara, Dubrovnika i ostalih hrvatskih gradova i sela diljem Hrvatske. Nasuprot njoj, Frano Cetinić, nepopravljivi srpski sluga, nije se niti jednom riječju preko valova RFI oglasio u obranu časti, ponosa i dostojanstva hrvatskih branitelja Dubrovnika, grada u kome je završio gimnaziju, tamo otvorio kavanu “Talir,” odakle je ubirao i novčane prihode od gostiju, poglavito dubrovačkih umjetnika i boema koji su vjerovali da ulaze u kavanu iskrenog i pravog prijatelja Dubrovnika i Hrvatske i ne sluteći dimenzije njegove povijesne i vječne izdaje hrvatskog naroda i sve u korist zakletog i osvjedočenog neprijatelja iz Srbije.
Jednako loše uspomene na kratkotrajnu suradnju sa RFI nosi i Senad Pećanin iz travnja 1999. godine. Na dan drugoga travnja 1999. godine Frano Cetinić je nervoznim i uzbuđenim glasom iz Pariza telefonirao Pećaninu u Sarajevo i u telefonsku slušalicu mu sručio trenutačni otkaz bilo kakve dalje novinarske suradnje i dopisivanja iz Sarajeva za RFI. Otvoreno srbovanje Cetinić više nije niti pokušavao suspregnuti u razgovoru s Pećaninom. Spočitavao mu je dvije stvari kao neopsrostive grijehe u poslu. Najprije, Cetinić je Pećaninu naglasio da ne može staviti u naslov komentara “Sandžački Bošnjaci”, jer veli Cetinić, nema Bošnjaka u Sandžaku kao što, dodaje on, nema ni “Šumadijskih Dalmatinaca.” Smišljeno je izbjegao reći ono što mu je i bilo na umu, a to je da u njegovoj mašti uopće nema Hrvata u cijeloj Srbiji. Ali, “Jugoslaven”, u biti tek po pravom osjećaju Srbin katolik s Korčule, nije propustio naglasiti Pećaninu da Srbi kao manjina, dakako, svuda postoje na svijetu, kao u kovčežiću za Srbe sve i svuda, neke vrste naputka za svježe posrbice Cetinićeva kova. Ipak, bolesnog srbofila Franu Cetinića je najviše pogodio još jedan dosjetljivi Pećaninov naslov u svezi zračne akcije “Milosrdni anđeo” nad Srbijom u rano proljeće 1999. godine. Pećanin je udario naslov “Lepa sela lepo gore,” upravo na srbijanskoj ekavici s očitom dosjetkom na istoimeni karikaturalni srbijanski ratni film redatelja Srđana Dragojevića s Draganom Bjalogrlićem u ulozi glavnog filmskog junaka. Htio se bešćutni Dragojević tim filmskim projektom u službi Miloševićeve promidžbe na filmskom platnu lažno predstaviti, vjerovao je, neupućenom gledateljstvu i na Zapadu tobože tankoćutnom osobom. No, brzo je pročitan u namjeri uzaludnog pokušaja izjednačavanja srpskog agresora i bosanske žrtve. Taj film je već poslije premijerne izvedbe od zapadnih kritičara ocijenjen na pravi način kao pokušaj srbijanskog filmog reklamiranja državnog fašizma. I danas se srpski osuđenici u Haagu redom hvale da im je to najomiljeniji srpski ratni film iz devedesetih. Zanimljivo, te 1999. tijekom NATO uredovanja nad nebom Srbije, nisu se više mogli suzdržati ni Cetinićevi beogradski gospodari. Svom silinom obrušili su se na Pećanina, što se,eto, on, kao “glupi Bosanac”, kako su ga definirali, usudio stilskom figurom u komentaru našaliti na račun Srbije. Nije ih smetalo kad su Dragojević i ekipa i Sarajlijama usred rata pokušali podvaliti i emitirati tamo film, gdje im hoće kazati da su napali sami sebe i da ni o čemu ništa ne znaju. U napadima i osudama Senada Pećanina posebno su se istakli lažni mirotvorni aktivisti iz Beograda, koji više nisu morali izigravati maskenbal. Bio je to trenutak da svi srbijanski mediji i svi srbijanski političari djelom pokažu da su svi listom uz Miloševića i Šešelja. Izuzetno su se na Pećanina ostrvili promotori lažnog srpskog novinarskog europejstva TV B92, dnevni list “Danas”, te politički tjednik “Vreme”, kojem je svih ratnih devedesetih Frano Cetinić bio vanjski suradnik iz Pariza. U tom je tjedniku jedan od glavnih političkih komentatora bio i prepotentni Stojan Cerović, dvije godine stariji i rođeni brat Stanka Cerovića, urednika RFI i prvog Cetinićevog kolege u Parizu. Stojan Cerović koji je tijekom ratnih devedesetih usred Srbije ispisao na tone komentara osude Miloševićevoga režima, razotkrio se kao i cijela redakcija tjednika “Vreme” nakon hrvatskog munjevitog Bljeska i gromovite i silovite Oluje 1995. godine, a 1999. bila mu je u verbalnom napadu i prozivci Pećanina samo dodatni šlag na torti. Tko god umije slušati pozorno toga vještog akrobatu riječi i političkog egzibicionista, mogao je prepoznati kao prikrivenog velikosrbina još od 1991. do 1993. godine. Više puta je tad gostovao u političkim debatama na oporbenoj gradskoj televiziji Studio B u Beogradu. I svaki puta je isticao kako on privatno u svojim kolumnama u “Vremenu” osuđuje velikosrpski nacionalizam, ali kao čovjek i lojalni Srbin u Srbiji neće i ne može zaboraviti što je to kategorija javnog interesa. E, taj javni interes je u prijevodu misli toga povremenog sveučilišnog profesora psihologije, borba za jedinstvenu srpsku ideju velikosrpstva tkanjem na dva razboja. Jedni su to u ratu činili i danas u miru čine otvoreno, a Stojan je kao i njegov mlađi brat Stanko Cerović to činio na jedan podmukliji i vještiji način. On i njemu slični brojni novinari i urednici “Vremena”, “Danasa” i TV B92 najviše su do propasti parasrpske tvorevine u Hrvatskoj i djelolomičnog srpskog sloma i poraza u dijelu Bosne, napadali Srbe. Kad im je ratna sreća okrenula leđa 1995. onda više nisu imali što glumiti. Počeli su tad pobrojani “prozapadni mediji” u Srbiji prozivati za progon Srba samo Hrvate i Bošnjake. Olako su zaboravili što su malo prije toga govorili. Krivnju za takav srpski luksuz snose sigurno i George Soros, koji su sve to vidjeli, ali nisu ništa poduzeli, nego su prevrtljive i vjerolomne lažne srbijanske “zapadnjake” pumpali novcem sve dok Milošević nije svrgnut s vlasti 2000. godine. Da su na Zapadu ozbiljnije promišljali, shvatili bi da im vrijedi investirati u neku posve drugu garnituru ljudi. Ovako, umjesto neprikrivenog i notornog zločinca Miloševića, došla je hrpa raznih pritajenih i zamaskiranih velikosrba tipa Koštunice, Tadića i sličnih i nikakvog pomaka nije bilo. Razmjerno veliki obol svemu tome dali su i opisani negativci, samo formalno deklarirani prozapadno orijentirani Srbi, u svojoj srži ništa manje teške srbende od šešeljevaca i ostale četničke bande koja i danas vlada Srbijom.
Na samom kraju jako je bitno spomenuti i možda krunu svih izdaja Frane Cetinića spram hrvatskog naroda. Čim je počelo konačno, premda mnogo godina zakasnelo zračno bombardiranje Srbije potkraj ožujka 1999. godine Frano Cetinić je tijekom tri mjeseca zračnih napada NATO pakta na Srbiju, počeo u Parizu pisati srpsku rodoljubiivu ratnu prozu. To je posrbica i srpska uzdanica Cetinić poslije tri mjeseca stalnih akcija NATO-a nad nebom Srbije srceparajuće pretočio u knjigu pod patetičnim naslovom “Nazovi NATO radi umorstva.” Bilo je duhovno posrbljenom i odavno asimiliranom Cetiniću više nego jasno da Srbi zauvijek gube Kosovo, čije je stanovnike Albance u nazočnosti kolega u RFI u Parizu nazivao divljim i barbarskim plemenom kojega Srbi moraju protjerati. Od čovjeka koji se oduševljavao izmišljenim srpskim ratnim bojevima protiv Turaka i Austrijanaca i sve preko partizanije i četništva u oba svjetska rata, drugo se nije ni moglo očekivati. I završio je životni put prerano s navršenih tek 59 godina života sad već pomalo daleke 2006. godine. Samo godinu dana prije njega u Parizu je umro Stojan Cerović, već spomenuti novinar i urednik tjednika “Vreme” iz Beograda. Imao je svega 56 godina kad je završio ovozemaljski život. Pokušao se izliječiti od raka na klinici u Francuskoj, gdje je posljednje mjesece života proveo u stanu, točnije maloj vili od sedam soba, njegovog rođenog brata Stanka Cerovića, kome je država SFRJ kao svome namješteniku i povjereniku za jugosrpsku promidžbu još 1978. u vrijeme diktatora Tita, kao djetetu palog partizanskog borca i rođaku Milovana Đilasa, osigurala smatbeni raj na zemlji u gradu svjetlosti. Kroz Pariz je lutao kao kroz najveću tamu, ne znajući ni riječ francuskog. TV B92 posrbljenog Hrvata iz Šapca Verana Matića, koji je prije faze mirotvorstva od veljače 1992. cijele ratne 1991. veličao srpske zločine četničkih hordi u Hrvatskoj u tjedniku “Srpska reč” Vuka i Danice Drašković,kao i tjednik “Vreme” tiskali su u zajedničkoj nakladi “Samizdata B92” bljutavo i ogavno štivo Frane Cetinića “Nazovi NATO radi umorstva.” Danas tu bezvrijednu knjigu jeftine ratne propagande prokaženog zločinačkog srbijanskog režima iz devedesetih nema tko kupiti u Srbiji, čak ni na iznimno povoljnim akcijama sniženja i prodaje knjiga ispod najniže cijene preko internetskih aukcija i portala Kupindo i Limundo. Takva reakcija Srba je posthumno najbolji odgovor i posthumni nokaut Cetiniću. Najmanje ga cijene oni za koje je život dao u svojoj 59. godini života. I bilo bi čudno da je drugačije, jer tko bi mogao zamisliti da se danas, primjerice, u Iraku ili u Libiji na veliko i u rasprodatim tiražima prodaju knjige pisaca koji veličaju Sadama Huseina i Moamera El Gadafija, a svakako Milošević je zločinac na njihovoj razini. Nisu samo dva brata Cerovića primjeri dvoličnosti i prijetvornosti u ratu srbijanskih novinara i naoko njihovih objektivnih ratnih izvjestitelja. Bilo ih je mali milijun i u miru poput pokojnih Aleksandra Tijanića i Bogdana Tirnanića, do još živućih i dobro držećih Vanje Bulića, Mirjane Bobić – Mojsilović, Duške Jovanić, Gordane Suše i ima ih toliko da je u nabrajanju jedino sigurno to da će se dobar dio nezasluženo previdjeti i preskočiti, a svi su ujedinjeni bili i ostali u velikosrpskoj misiji. Danas su okolnosti nešto drukčije. Nema rata kao devedesetih i Vučiću i Nikoliću nisu lažni novinarski mirotvorci potrebiti kao nekad Miloševiću i Šešelju, kojima su služili pred Zapadom kao ukrašena srpska fasada i dekor pred svijetom, kako Srbija, tobože, ima i proeuropsko i pitomo lice. Današnjim naraštajima, osobito mladeži zvuči nepojmljivo da je jedan polupismeni srbijanski prevarant Aleksandar Tijanić, kao srednjoškolac mogao u karijeri postati generalnim direktorom u dva uzastopna mandata državne televizije RTS, prije toga i TV Politika, potom i privatne TV BK ( Braće Karić ) njegovog zemljaka s Kosova, točnije iz Peći Bogoljuba Karića. Taj je srbijanski tajkun, što krije i niječe židovske korijene po majčinoj lozi, također, jedva srvšeni srednjoškolac, jednako kao i svršeni šabački gimnazijalac Veran Matić, ravnatelj TV B92. Bogoljub Karić je devedesetih iz svoga džepa financirao prorežimski list “Demokratija”, gdje je glavna urednica bila njegova školska kolegica i osobna prijateljica Ljubinka Milinčić. Nakon lažnih srbijanskih “promjena” potkraj 2000. godine tu Ljubinku Milinčić su nove “demokratske” vlasti nagradile diplomatskim agažmanom u Rusiji. Prva je od srpskih diplomata dobila vjerodajnice od Rusa i tamo je obnašala dužnosti pri veleposlanstvu Srbije i u vrijeme Koštunice, poslije i Tadića, brižno čuvajući pohranjeni Karićev kapital što ga je u Srbiji uz pomoć Miloševića oteo od srbijanske sirotinje. U ovom trenutku, Ljubinka Milinčić, kao pravovjerna svim srbijanskim režimima, nalazi se na poziciji glavne i odgvorne urednice Putinovog izrazito propagandnog političkog internetskog portala Sputnjik sa sjedištem dopisništva u Beogradu.
Aleksandar Tijanić, ne samo da je vedrio i oblačio srbijansim novinarstvom kao prvi pobočnik svakog vladara u Srbiji, nego ga je jugosrpska služba državne sigurnosti infiltrirala kao lažnog novinarskog disidenta u Ljubljani, Splitu i u Zagrebu. Polovicom osamdesetih bio je suradnik ljubljanske “Mladine,” zatim se pod pseudonimom kao Ratko Sarić potpisivao u tekstovima objavljivanim u “Slobodnoj Dalmaciji,” da bi posao ubačenog srpskog agenta i provokatora okrunio kao prijeratni dopisnik zagrebačkog političkog tjednika “Danas.” U to vrijeme u “Danasu” je glavni urednik bio Mirko Galić, tijekom ratnih devedesetih angažiran i kao dopsinik Hrvatske radio televizije iz Pariza. I sve ovo potanko izloženo, najprije o životnom putu i u smjeru izdaje hrvatskih nacionalnih interesa, uludo potrošene negativne energije pokojnog Frane Cetinića treba prvenstveno biti poučak nekim danas mladim ili, barem relativno mladim kao što je, primjerice povjesničar Dragan Markovina i mnogi poput njega. Ali, Markovina je najbolja paralela slučaju Cetinića, jer i njegova obitelj po ocu Roku vuče porijeklo s Korčule. Posve sluđeni još malodobni Dragan Markovina se i danas u svojim nezrelim javnim nastupima hvali kako je sa svojim vršnjacima pjevao pjesme u slavu Jugoslavije dok su u rano proljeće 1992. postrojbe srpskih generala Perišića i Kukanjca najjače granatama tukli po Mostaru. Pjesma radosti Jugoslaviji nije rasplakala četničkog agresora u odorama takozvane JNA. Bolesno naivni i nedozreli Dragan Markovina i danas vjeruje da u Srba ima zbilja razlike između četnika i partizana, kao što mu se u Mostaru pod srpskom topničkom opsadom pričinjavalo da Srbi prave razliku između petokrake i kokarde. Da su htjeli, mogli su izmisliti Srbi i neki treći ili i četvrti znak na kapama, ali iste političke i vojne ciljeve imali su i 1992. godine kao što ih svi Srbi dijele i danas 2016. godine. Roku Markovini, Draganovom i Damirovom ocu, ujedno i beogradskom studentu FDU ( Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu ) Srbi i generali Kukanjac i Perišić nisu bili jasni ni 1992. godine kad je imao preko 45 godina života. Razmišljanjem djeteta je pregovarao sa zlikovcima, očekujući da dragovoljno povuku topništvo i srbiziranu JNA i četničke dragovoljce čak i iz Nikšića daleko izvan dometa grada. Milutin Kukanjac je Roku Markovini poručio da želi eliminirati vojnom silom sve Hrvate i Bošnjake iz Mostara,a njegovu bi obitelj kao vjernu i lojalnu Srbima poštedio i ostavio da žive u Mostaru. Tek tad je Roku Markovini proradio zakrečeni mozak, ali je tek prije nekoliko godina kao već star čovjek i umirovljanik u jednom intervjuu u Splitu priznao životne zablude o Srbima i o Srbiji, te je četnike počeo nazivati pravim imenom četnika i nikako drugačije. Ovdje bi bilo kudikamo značajnije da iz cijele priče o zemljaku Markovina s otoka Korčula Frani Cetiniću nešto korisno nauči Dragan Markovina dok mu je još na vrijeme da ispravi najteže životne pogreške. Nastavi li dosadašnjim putem jednoga dana kada ni njega kao i svih nas smrtnika ne bude na ovome planetu Dragan Markovina može biti siguran samo u to da njegova sabrana djela krivotvorene novije povijesti u Srbiji nitko neće čitati, kao što već danas nitko u Srbiji ne želi čitati djela njegovoga suvremenika Frane Cetinića, čak ni kao besplatnu literaturu velikosrpske promocije. Davnim raspadom bivše zemlje i ustrojem novih država, srpska potreba za plasiranjem likova kao što je bio prodana hrvatska duša Frano Cetinić, svedena je na promociju prosrpski orijentiranih pripadnika nacionalnih manjina što žive na teritoriju Srbije. Ne znači to da Srbija izvana ne bi tražila i pronalazila nove Cetiniće, ali sad je u financijskoj oskudici za takve pothvate. I tako bi i Draganu Markovini i srbofilima poput njega moralo biti jasno da im je uzalud pomagati izvana Srbima u pokušaju obrane njihove neobranjive krivnje za ratove. Jer, da Srbi, prije svega načitani ljubitelji knjige u Srbiji i sami vjeruju u Vučićeve i Nikolićeve tlapnje o srpskoj ratnoj nevinosti Cetinićevu knjigu danas ne bi hvatala prašina i paučina na policama. Jednaka sudbina možebitnih budućih kvazi povijesnih djela Dragana Markovine čeka sutra u Srbiji i nemonovno završava u ropotarnici povijesti.
Dragan Ilić
HOP portal