FRANCUSKI DRŽAVNIK I POVJESNIČAR ALFRED NICOLAS RAMBAUD SRBIMA OPISAO I OBJASNIO SJAJ TOMISLAVOVE KRALJEVINE HRVATSKE I VELIČINU HRVATA U POVIJESNOM SPAŠAVANJU SRBA OD NESTANKA S LICA ZEMLJE PRED NAPADOM BUGARA
Bivši srbijanski saveznici iz Drugog svjetskog rata Amerikanci i Englezi sad definitivno znaju koliko su ih Srbi svojim stoljetnim lažima vukli za nos. Do povijesnim spoznajama tko je tko i što je što na ovim meridijanima, dolaze postupno i Rusi. Već je na stupcima HOP portala bilo riječi o pisanju skupine suvremenih ruskih povjesničara predvođenih Aleksandrom Majorovim o povijesnoj Velikoj Hrvatskoj, kao i Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj na prostorima današnjih država Poljske, Češke, Ukrajine i Rusije. Rus Majorov napravio je odličan povijesni presjek i poveznicu s doseljavanjem Hrvata iz Perzije, odnosno današnjeg Irana na gore spomenute slavenske prostore, te je dokazao da Hrvati izvorno nisu Slaveni, premda su u novom slavenskom okružju Poljaka, Rusa, Čeha, Slovaka i Ukrajinaca, vremenom i Hrvati prihvatili slavenski jezik.
Danas, ne samo zahvaljujući Majorovu, nego i plejadi vrijednih mlađih povjesničara, otkrivamo desetljećima rukom Udbe, skrivane arhive o prvom spomenu Hrvata, starog naroda, poznatog još iz antičkog doba. Sad znamo i da prvi spomen Hrvata datira još od 3750. godine prije Krista. Znači, za Hrvate se znalo još u egipatskom dobu. Cijeli svijet je to znao, samo Srbi to još tvrdoglavo odbijaju priznati. Itekako je važno još jedno otkriće Rusa na području molekularne genetike, o čemu je ovdje, također, već bilo riječi. Tako, ne samo Amerikanci i Englezi, nego i tradicionalni srpski saveznici Rusi ulaze u tragove istine i suočavaju se s gomilom laži koje su im desetljećima i stoljećima servirali Srbi, misleći da tisuću puta ponovljena laž može postati istina.
Ipak, jedno remek- djelo francuskog državnika i povjesničara zaslužuje posebnu pozornost, jer osvježavanjem sjećanja na taj epohalni rad, otvaraju se oči i Francuskoj i Francuzima, kojima se Srbija tijekom prošlog stoljeća zarad velikosrpskog koristoljublja trudila nametnuti kao prijatelj i odani saveznik na Balkanu. Ono što je još davno napisao francuski državnik i povjesničar Alfred Nicolas Rambaud ( 1842 – 1905 ) u svojoj knjizi “L’ Empire Grec au dixieme siecle” (“Grčko carstvo u desetom stoljeću”), tiskanoj još 1870. godine u Parizu, samo svojom sadržinom potvrđuje da je srpski falcifikatorski trud izvrtanja povijesnih činjenica pao u vodu. Da sve po Srbe bude još bolnije, Rambaud svoja saznanja o ranim počecima moćne hrvatske kraljevine i gotovo neprimjetne Raške, preteče Srbije, sve do devetnaestog stoljeća nepoznate bilo kome na planetu pod današnjim imenom, temelji na znanstvenim spisima bizantskog državnika i povjesničara Konstantina Porfirogenita. Upravo se na DAI ( “De administrando imperio,” u prijevodu ” O upravljanju carstvom”) Srbi danas jedino i pozivaju kad pokušavaju umjetno posrbiti krajeve preko Drine i Dunava u smjeru hrvatskih prostora, odnosno preko planine Prokletija u pravcu današnje Crne Gore i Albanije, gdje je nekad bila izvorno smještena Crvena Hrvatska. I prije iznošenja povijesnih citata iz epohalne knjige Alfreda Nicolasa Rambauda, recimo još nekoliko značajki o tom znamenitom francuskom autoru. On je bio član Akademije moralnih i političkih znanosti od 1897, ali što je bitno istaknuti i član Srpske kraljevske akademije (što će reći da su Srbi još tada odlično znali za povijesnu istinu koju im iznosi, ali je do danas nisu htjeli prihvatiti i priznati), a bio je i profesor povijesti na Sorboni od 1881. godine, zatim na Sveučilištu “Universite de Lorraine”, a pročuo se i kao političar, budući je obnašao od 1896. do 1898. godine dužnost ministra narodne prosvjete Francuske. Evo, sad i nekoliko ključnih izvadaka iz njegove knjige ” L’Empire Grec au dixeme siecle:”
“Između Hrvatske kojoj je područje bilo na okupu, a kraljevtsvo bolje učvršćeno, i između Srbije koja još nije bila našla svoje središte, prednost u pitanju političke snage i civilizacije treba očevidno da pripadne Hrvatskoj. Ona se znala oduprijeti bugarskoj najezdi bolje od Srbije, a onda i osvajanjima Bizantskog carstva. Bolje od Srbije znala je ona da očuva stečenu blagodat kršćanstva i nije opet natrag pala u poganstvo u međuvremenu vladanja Heraklija i Bazileusa Prvog. Bolje od Srbije, znala je da se ukloni i opasnosti građanskoga rata. Pored toga, još i bliže moru i uglađenim narodima, Hrvatska doista stajaše u desetom stoljeću na čelu južnoslavenske civilizacije.”
U sljedećem ulomku iz svoje glasovite knjige Alfred Nicolas Rambaud, pozivajući se na pisanje Konstantina Porfirogenita, piše u svome djelu kako su Hrvati pod vodstvom kralja Tomislava spasili početkom desetog stoljeća fizičkog istrijebljenja i totalnog nestanka kao naroda. Evo i citata o tome:
“Što se tiče Hrvatske, i ona je sa svoje strane pridonijela da se održi ravnoteža na Balkanskom poluotoku. Ona je spriječila izvršenje sna cara Simeuna i proširenje Bugarskog carstva do Jadranskog mora. Ona je osujetila barbarsko istrijebljenje žiteljstva Srbije. Ona je dala zakloništa srpskim izbjeglicama. Ona je do posljednjeg čovjeka uništila, ako možemo vjerovati Konstantinu Porfirogenitu, bugarsku vojsku, poslanu protiv nje poslije osvojenja Srbije, a vođenu Alogoboturom. Hrvatske planine bijahu tvrđava nezavisnosti južnoslavenske protiv pohlepe Bugarske, koja se tada još nije bila poslavenila. Hrvatska na sjeveru, mnogo je više nego Drač na jugu, omela nasljednicima Simeunovim gospodstvo nad Jadranom.”
Konačno, Alfred Nicolas Rambaud pokazao se i kao kritični i objektivni povjesničar, koji je u trećem odlomku knjige iznio kritički osvrt na krive predodžbe Konstantina Porfirofenita o etničkom podrijetlu pojedinih europskih naroda. On se u pisanju knjige poziva na njega, no ne propušta naglasiti i zamjerke bizantskom povjesničaru. Za Srbe će biti posebno fatalna činjenica da se francuski državnik i povjesničar koji je živio na prijelomu XIX i XX stoljeća u vrijeme obje srbijanske dinastije Obrenovića i Karađorđevića, još u to daleko doba, Srbima citatom o hrvatstvu istočne Hercegovine i Crne Gore, dokazao posve objektivnim piscem povijesti. U tome osvrtu na pogreške Porfirogenita, Francuz Rambaud veli ovako:
“Ima više od jedne etnografske greške u djelima Konstantinovim. Od Mlečana pravi franački narod, a od Mađara Turke. On trpa u istu obitelj Gote, Langobarde i Avare. Izjednačuje Avare i Slavene. Protiv svjedočanstva misli da Neretljani, Trebinjani, Dukljani itd. pripadaju srpskoj rasi, dok su pop Dukljanin ( pravim imenom biskup Grgur barski ) i mletački ljetopisci sav taj kraj označili imenom Crvene Hrvatske spram Bijele Hrvatske ili sjeverne, pa i danas još Neretljani ili trebinjski seljak kaže za sebe da pripada narodu hrvatskom.”
Tako je u završnom poglavlju o popravoslavljenim i nakon toga i posrbljenim Hrvatima govorio i Srbima svjedočio jedan francuski uglednik, ujedno i član Srpske kraljevske akademije. No, Srbe ni u vrijeme Rambaudovih suvremenika Obrenovića, poslije i Karađorđevića, kao i ove današnje naraštaje Srba, istina očito nije zanimala kao životna kategorija.
Dragan Ilić
HOP portal