HRVATSKO IME SPOMINJE SE U DOBA EGIPATSKIH FARAONA 3750. GODINE PRIJE KRISTA

PRVOTNO HRVATSKO IME SPOMINJE SE JOŠ U DOBA EGIPATSKIH FARAONA 3750. GODINE PRIJE KRISTA I SEŽE I DO CIVILIZACIJE PERZIJE PRIJE HRVATSKOG DOLASKA MEĐU SLAVENE U EUROPI I SELIDBE NA JADRAN 626. GODINE

Hrvati su nastali kao narod još u egipatskom dobu. Faraoni su u starom Egiptu ponekad podupirali jedne bogove i zabranjivali druge. Štovatelji boga Horusa, sina boga Osirisa i božice Isis, te svećenici Horusa su tada progonjeni i morali su spasiti živote napuštanjem Egipta, kao božji narod u pravcu današnjeg Afganistana, Irana i kurdskog dijela Turske. Na tim područjima su se stari Hrvati proširili i imali više kraljevstva i gradskih država. Hrvati su bili u današnjem Iranu prije nego što su tamo stigli brojni Perzijanci. S druge strane, Perzijanci su naseljavali brojna područja i imali dobar odnos sa starim Hrvatima: “Hu – urwatha.” Hrvati se spominju 3750. godine prije Krista. Još su i danas sačuvana imena naselja i gradova kao u Siriji (Arwata ), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati. U jednom rukopisu koji datira iz 1370. godine prije Krista, spominju se Hrvati i njihov jezik kao hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira Drugog i Darija Prvog, postoji istočna iranska provincija Harauvatyia i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti ( na grčkom Arahozija ), što spominju u starim zapisima dvanaest puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u drugom i trećem stoljeću prije Krista u zemljama Horoouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Arynas ( Arijci ) i Horites (Huriti ). Godine 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova. Lanac imena koji od trećeg tisućljeća prije Krista povezuje kavkasko – mezopotamsko – iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako: Huravat – Sarasvat – Aruvat – Harahvaiti – Harvat – Aurvat – Harauvatiš – Harauvatija – Harauvatim – Harauvat – Harahvat – Horohvat – Arivates – Horohvathos – Hrovatoi – Crvat – Harvat – Horvat – Hrva. U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik, ali i odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi danas svakako nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeve: Tugomirići, Bužani i druga plemena čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim imenima. Tamo su već odavno prije Krista u ranom Iranu i Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhe i hurati u kraljevstvima Haravatiya prije 2600 – 2323. godine, pa najvećem Huratina prije 2843. – 2578. godine prije Krista, te Hurrwuhi – Ehelena prije 3520 – 3268. godine prije Krista i najstarijem Hurrwurtu prije 4360 – 3710. godine prije Krista. U njihovim prijestolnicama – wesi stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedeset ranih banova i kraljeva, na primjer Bratarna Surina i Radomišt s ratnicima marjani i svećenstvom – yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina – Sawuška. Stari Hrvati upisivali su strane svijeta bojama, a po iranskom načinu. Bijela je boja označavala zapad, crvena jug, zelena istok, a crna sjever svijeta.

Sedmo je stoljeće nove ere i Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614. – 615. godine Salonu. Hrvati su tad još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. godine prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj četvrtog stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime, koje ih je pratilo tisućama godina unazad, jer se prvi puta spominje kao Harahwaiti iz 3750. godine prije Krista. U sedmom stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima radi novog slavenskog jezika Hrvata. Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana ( Harahvaiti i Harauvati ), pa na područje Armenije i Gruzije ( Hurravat i Hurrvuhe ), do Crnog mora s imenom Horoouathos i napokon na obalu Jadrana pod imenom Croati. U četvrtom stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku na području današnje Ukrajine, gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti Mezamera ujedinjuje s Bijelom ( zakarpatskom ) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku ( Velika Horvatiya ). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko – slavenski savez se raspada. POd pritiskom Avara Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana, gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su trebali oni stići negdje u drugoj polovici sedmoga stoljeća. Prema caru Herakliju, ipak su već 630. godine Hrvati otjerali Avare i Slavene s jadranske obale.

Danas, ipak, postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana i nisu smjela biti publicirana. Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoszy Blumenthal objavio je studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije 1918. godine daju primjer “vukovi”, bigot ( licemjeri), a Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze, nakon toga su ih i uništavali da se istina o podrijetlu Hrvata ne dozna. Ova se praksa primjenjivala od 198. pa do 1990. godine, a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom. Zato je četvoricu hrvatskih istraživača ubila jugoslavenska tajna policija. Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena Horoathos nalazi se na Tanajskim pločama, ispisane grčkim pismom iz 200. godine nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Obje ploče čuvaju se u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda, ili današnjim nazivom Sankt Peterburga. U prilog tome ide i više pismenih dokaza:

1) Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru – bani.

2) Arwatal iz Urkiša oko 2340. godine prije Krista dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog.

3) Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe – Šarmata – Bratarina.

4) Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500. godine prije Krista.

5) Tri staroperzijska klinopisa godine 530. prije Krista kralja Darija Prvog ( 525 – 486. godine prije Krista ).

6) Staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka Vivana vladaru satrapije Haravatiš u antičkom Afganistanu.

7) Sarmada kralj Surena ( 53 – 36. godine prije Krista ) uništava oklopnom konjicom 53. godine prije Krista brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Marko Kras.

8) Kralj Radomišt odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.

9) Sirijski biskup Zacharias rhetor 559. godine pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts ( Hrvata ) uz sjeverne obale Azovskog mora.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda

HOP portal