DALEKI PRECI HRVATA IMALI SU KRALJEVSTVO HARAUVATIJU U PERZIJSKOM CARSTVU I KRALJEVSTVO HURAVAT EHILAKU U GORNJOJ MEZOPOTANIJI A HRVATSKE MIGRACIJE I NASEOBINE U STAROM VIJEKU IŠLE SU OD PROSTORA ZAKAVKAZJA I SVE DO RIJEKE IND U INDIJI
Polazište hrvatskih korijena homo sapiensa iz Afrike, Jafetida, Praindoeuropljana, Dinarida i Hrvata – Dinaraca do današnjih Hrvata prožeto je velikim migracijama i ratovima u kojima su mogli opstati samo rijetki narodi koji su bili jedinstveni, a kasnije oni koji su spoznali vjeru u jedinoga pravog Boga. Hrvati – Dinarci razvili su se na području današnji država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i zapadne Srbije u podneblju u kojemu je vladala surova klima, velike temperaturne razlike između ljeta i zime i samim tim su stekli mogućnost privikavanja drugačijim klimatskim uvjetima. Otapanjem leda na sjeveru Europe Dinarci – Hrvati napučili su se gotovo po čitavoj Evropi i s pravom ih možemo nazvati homo europeanus. Njihova migracija išla je prema Starom istoku u današnju Tursku, Kurdistan, Armeniju, Iran, čak do Indije, a njihov panj, kako je napisao istaknuti akademik Mirko Vidović, bio je i ostao u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Još i danas naša planina Dinara ima imenjaka u srednjem Iranu ( Dinar – Kuh ) s vrhom od 4976 metara, a u Afganistanu, također, postoji planinski masiv Dinara (Tahti – Dinarh ) s vrhom od 3270 metara.
Prva država prvobitnih Arijaca ili Arijaca (Staroiranaca koji su sebe prvobitno nazivali Arijanci po medskoj pokrajini Ariji ) prostirala se na zapadu od Sredozemnog mora do na istoku 3180 kilometara duge granice i rijeke Ind u Indiji. Na sjeveru je staroiranska država dosezala obale Crnog mora, a na jugu do Omanskog i Perzijskog zaljeva. Ukupno je zauzimala pet milijuna kvadratnih kilometara, a sastojala se od šest velikih kraljevina: Baktriš ( Baktrija ) – sjeveroistočna kraljevina, Harauvatija ( Harauvatiš, Hrvatska ) – istočna kraljevina, Parthava ( Partha ) – središnja sjeverna kraljevina, Parsa ( Perzija ) – središnja južna kraljevina, Madžar ( Medija ) – zapadna kraljevina i Elam ( Huvaja, Susiana ) – jugozapadna kraljevina.
Istočni Arijci, stanovnici Harauhvatije su se prema vedskom sanskritu nazivali Sarasvati, a negdje 2000. godine prije Krista Sarasvati mijenjaju ime u staroiranski Harauvati. Harauvatija ( Harauvatiš ) je bila na najudaljenijem području migracije Hrvata – Dinaraca u sjevernoj Indiji uz rijeku Sarasvati oko 3750. godine prije Krista. Glavni grad kraljevine Harauvatiš ( Hrvatska ) bio je grad Harauvati, gdje se danas, nakon više od pet tisućljeća vide ruševine toga grada. Nakon što je rijeka Sarasvati presušila i na tom mjestu je danas pustinja Thar, Harauvati ( Hrvati, čakavski Harvati, kajkavski Horvati ) odlaze na zapad, danas područje Afganistana, dijela Kurdistana i sjevernog Irana gdje osnivaju kraljevstvo Harauvatiju ( Haravaitiju ), dok drugi dio Harauvata odlazi u Zakavkazje, odnosno današnji Kurdistan i gornju Mezopotaniju ( Irak ). Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara u Afganistanu, gdje se i danas nalazi selo Harvacija, poznato po pletenim uresima kakvi se rade u Istri i na otoku Krku.
Harauvati ( Hrvati ) koji su naselili zapadnu Mezopotaniju ( Irak ), zemlju rasadnicu starih naroda i sjevernu Siriju, osnovali su oko 1700. godine prije Krista državu Huravat Ehilaku (hrvatsko kraljevstvo ), poznatu i po drugim nazivima kao na primjer Naharina, Hanigalbat ili zemlja Mitani. Zanimljivo je da je egipatski faraon Tutmozis morao plaćati danak hrvatskom kraljevstvu, dok je faraon Amenofis IV koji je uveo monoteizam s bogom Atomom, nekadašnjim bogom sunca u Egiptu, bio sin hurittske ( prahrvatske ) princeze i kćerke hurittskog cara Duzrata. Anemofis IV koji je promijenio ime u Ehnaton III, što znači, “onaj koji se moli Atomu,” svakako je bio pod utjecajem jednobožačke religije mazdeizma, a mnogi ga poistovjećuju s Mojsijem, jer je u približno isto vrijeme kada se Jahve ukazao Mojsiju, u vidu plamtećeg grma koji ne izgara, usnuo san u kojem mu se ukazalo nepoznato božanstvo među šapama sfinge u Gizi i zahtjevalo od njega da štuje jednoga pravog Boga. To kraljevstvo došlo je kao savezna država u sastav Hattskog ( Hittitskog ) Carstva u 14. stoljeću prije Krista u kojemu se jedna država zvala Hattina. Hittiti ( Hatti ) su bili poznati graditelji s arhitekturom i kiparstvom u kojemu se nalaze oblikovani elementi tropleta. Njihovi stilizirani reljefi u vidu krilatih lavova, bikova i raznih drugih natpisa su preko Medije ušli u Perziju, gdje i danas postoje velevrijedna umjetnička sačuvana djela. Iz Hattine je bio i vojskovođa židovskog kralja Davida i uz pomoć proroka Natana na samrti je nagovorio kralja Davida da svome sinu Salamonu ostavi izraelsko prijestolje koje je kralj David već namijenio svom najstarijem sinu Adoniju od žene Hagite. Tako se dogodilo da je od Hattitkinje ( Hrvatice ) Bat Sebe nastalo Davidovo potomstvo iz kojega će se za nešto više od tisuću godina roditi Isus Krist.
Zanimljivo je da su Hatti prvi na prostore Starog istoka donijeli čelik s područja današnje Bosne i Hercegovine, što im je omogućilo bolju vojnu učinkovitost jer je oružje od čelika kudikamo ubojitije od dotadašnjeg oružja od bronce i bakra. Čelik je prvi puta proizveden u Glasnici nedaleko od Sarajeva, a prije Hatta su ga prvi upotrijebili Dorani (Antički Makedonci su podrijetlom Dorani, a Doranin je bio i Herodot ) negdje oko 1200. godine prije Krista, koji također potječu iz hrvatsko – dinarskog podneblja. Iz istog podneblja potječu i Kelti i Gali kao preci zapadnoeuropske skupine Gaelika, zatim Breuki preci Britanaca, Katari preci francuskih Katara, Agrijani preci Angra, Japodi koji su naselili jug Italije, Skordisci preci današnjih Škota koji su s prostora Podunavlja odselili na zapad Europe, dok su Arvati, Nerentani sa srednje obale Jadrana i Cerauni po kojima je nazvana Crvena Hrvatska, ostali na prostorima hrvatskih zemalja. Dorani su s moćnim oružjem krenuli na jug i stvorili buduću grčku civilizaciju. U arhitekturi su poznati po čuvenim grčkim stupovima, a i osnivači su grčkih gradova Atene, Knososa i Mikene. Homer u “Ilijadi” spominje plavokose brončane ljude koje naziva Danajcima, osvajače starih prostora Grčke, u stvari ljude s obala rijeke Dunava. Zadnji hattski vođa zvao se Ukromir. Otuda je jasnije kako se uobičajio završetak osobnog imena kod Hrvata: Branimir, Krešimir, Zvonimir… Ukromira su zarobili Rimljani, a država je prestala postojati. Hattina se nalazila u zapadnom dijelu današnje Sirije pokraj Tiberjadskog jezera, na kojemu je Isus Krist učinio svoja najveća čudesa, stišavanje vjetra, čudesno hranjenje pet tisuća ljudi s dvije ribice i dva kruha, čudesni ribolov, hodanje po vodi i druge nevjerojatne pothvate.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
