Kasno sinoć Teleprompter je plasirao vijest dobivenu, očito, posredstvom jakih i provjerenih veza i potkrijepljenu dokazom pisanog haškog dokumenta haške optužnice protiv srpskih radikala koji se terete za kaznena djela podmićivanja, prijetnji, zastrašivanja i ucjena četvero zaštićenih svjedoka optužbe protiv notornog zločinca Vojsilava Šešelja, osumnjičenog za najteže zločine protiv čovječnosti. U svemu je daleko najvažnija pojedinost ime Aleksandra Vučića, kojega uz još jednog radikalskog stranačkog pravnika Zorana Krasića iz njihovog zajedničkog tima za obranu Šešelja u Haagu, Tribunal za ratne zločine optužuje za iste radnje zbog kojih Međunarodni sud pravde traži od Srbije izručenje još troje radikala i to bivše narodne zastupnice SRS-a Vjerice Radete, bivšeg SRJ ministra pravde iz devedesetih Petra Jojića i četničkog vojvode Jove Ostojića. Sad je svima zorno zašto Vučić danima uporno prkosi zahtjevu Tribunala da izruči svoje ratne suborce. Najprije, boji se da će ga oni, pritješnjeni dokazima pred sudom, također, prozvati, kao i Zorana Krasića za sudjelovanje u zločinačkim radnjama. To bi se dogodilo tim prije što bi, po zakonima mafije, svi oni na prvom saslušanju u Haagu odali i svoga glavnog saveznika u Beogradu Vučića, ako bi se našli iza rešetaka zahvaljujući suradnji s Haagom njihovog organizatora zajedničke zločinačke udruge. No, predao Haagu troje negdašnjih stranačkih kolega, ili i dalje sabotirao odluke Haškog Tribunala, Vučić je opet u bezizlaznoj situaciji, jer je njegovo ime ionako na listi petero osumnjičenih radikala za prijetnje, ucjene i podmićivanje svjedoka optužbe protiv Šešelja.
Premda je prema navodima novosadskog Telepromptera svi srbijanski mediji još prije godinu dana od Haaga zaprimili obavijest o tome da je Aleksandar Vučić na popisu osumnjičenih osoba za podmićivanje, priijetnje, ucjene i zastrašivanje svjedoka protiv Vojislava Šešelja, oni bezobzirno i bezobrazno taje tu istinu od srbijanske javnosti. U dopisu Tribunala proslijeđenog Srbiji pod oznakom strogo povjerljivo ( top secret ) i u nalogu za uhićenje Vjerice Radete, Petra Jojića i Jove Ostojića, spominju se na istoj razini krivnje i odgovornosti za kaznena djela nepoštivanja i ugroza suda i Aleksandar Vučić i Zoran Krasić. U vrijeme pisanja te haške optužnice iz 2008. godine, svi oni bili su članovi i visoki stranački dužnosnici Šešeljeve stranke SRS-a, s iznimkom četničkog vojvode Jove Ostojića, koji jedini među njima nije bio nikada narodni zastupnik ili srbijanski ministar, ali je kao četnički koljač djelovao na ratnom bojištu i bio u njihovom stranačkom poretku zadužen za fizičke ekzekucije ljudi. U haškom nalogu za uhićenje troje radikala, čemu se, kao njihov ratni suborac i današnji saveznik, protivi Aleksandar Vučić doslovno piše ovako:
“Ljubiša Petković pozvao je svjedoka 4 i pitao ga jesu li “kopilad iz Haaga” i svjedoka 3 uznemiravala. U 2008. godini ponovno je Ljubiša Petković predložio svjedoku 4 da postane svjedokom obrane i rekao mu kako će on i njegova obitelj biti proglašeni “izdajnicima” i da će imati problema u Srbiji ukoliko bude svjedok optužbe.” Ljubiša Petković je, također, rekao da će “dovesti svjedoka 4 na sastanak sa Zoranom Krasićem i Aleksandrom Vučićem, još jednim suradnikom u Šešeljevom timu za obranu i uvjerio ga kako će svi njegovi problemi ( očito aludira na rješavanje financijskih problema isplatom novca za mijenjanje iskaza pred sudom u Haagu ) biti riješeni. Svjedok 4 je to odbio.” U točki broj 8 optužnice iz Haaga, koja obuhvaća i ime Aleksandra Vučića, internetskim prikazom originala haškog dokumenta doslovno na engleskom piše: ” Ljubiša Petković also stated that he would bring witness to meet Zoran Krasić and Aleksandar Vučić, another lead associate on Vojislav Šešelj’s defence team and assured witness 4 that his redacted problem could be taken care of.” Također, u nalogu za uhićenje se navodi da je jednom svjedoku protiv Šešelja SRS preko Vjerice Radete mjesečno plaćala 500 eura. “Svjedok 1 dobivao je mjesečno uplate od 500 eura. Keš mu je dostavljan nakon poziva Srpskoj radikalnoj stranci,” stoji od riječi do riječi u izvješću Tribunala u Haagu. Dodaje se u priopćenju Trubunala i da je svjedok 2 redovito primao mjesečne uplate od Srpske radikalne stranke, te se navodi citat:” Kada je svjedok 2 pristao surađivati sa Šešeljevom obranom, Ljubiša Petković i Vjerica Radeta, između ostalih, redovito su ga posjećivali da ne bi odustao. U više navrata su ga odvraćali od suradnje s tužiteljem. Pod pritiskom je odustao i pristao na redovite isplate od SRS-a.”
Nema dvojbe kako je višestruki ratni i poratni zločinac Aleksandar Vučić napokon dolijao i blizu je dan kad će pred međunarodnim sudom za ratne zločine stati kao pred Bogom pred ispovijed. Svjestan je on da mu haški sud nije isto što i srbijanski sud i tužiteljstvo, gdje on skupa sa četničkim vojvodom i još samo formalnopravno neosuđenim ratnim zločincem i ubojicom hrvatskih civila u selu Antin u Slavoniji Tomislavom Nikolićem, dirigira kao u cirkuskoj predstavi i gdje je istodobno sam i glavni tužitelj i vrhovni sudac, dakako i šef kriminogene policije u mafijaškoj državi Srbiji. Vučića više od svega brine i spominjanje imena negdašnjeg radikalskog kolege Ljubiše Petkovića u spomenutim sudskim spisima iz Haaga. Nakon umjetne podjele radikala na izvornu radikalsku i aktualnu naprednjačku struju u ljeto 2008. godine, taj gore opisani Vučićev čovjek za glavnu vezu s ucijenjivanim svjedocima optužbe protiv Šešelja, iznio je u proteklih osam godina hrpu kompromitirajućih stvari u srbijanskoj javnosti protiv Vučića. Naravno, sve to nikad ne bi taj bivši KOS-ovac i časnik jugosoldateske objelodanio da su Vučić, Nikolić i njihova ekipa ostali na okupu s radikalima i poslije 2008. kad su se samo fiktivno razišli iz taktičkih razloga obmanjivanja javnosti u Srbiji, ali i u svijetu. No, Petkovića i njemu nedostatno informirane radikale o očigledno tajnom sporazumu Šešelja s NIkolićem i Vučićem o osnutku pričuvne radikalne stranke pod lažnim imenom takozvane napredne stranke, fingirani razlaz dvije skupine radikala iz 2008. godine ponukao je da javno u knjizi “Haške muke,” do kraja u znak osobne osvete razobliči dojučerašnjeg stranačkog kolegu Vučića. Upravo je Petković čovjek koji je je kao bivši pripadnik KOS-a svojim intervjuima u kojima opisuje Vučićevo lažno predstavljanje javnosti Srbije, ali i van njezinih granica, postao velika opasnost po njega. Tako je Petković prvi obavijestio narod u Srbiji da je Vučićev biološki otac albanski novinar Fahri Musliju, a ne Anđelko Vučić. Isto tako, Petković je predočio javnom mnijenju kako Vučić patološki laže i izmišlja niz lažnih obiteljskih žrtava u Drugom svjetskom ratu od hrvatske ruke u okolici Bugojna. Petković je prvi doznao, a to je stanoviti Srbin Trifković iz sela Čipuljići kod Bugojna, prvi susjed Vučića u selu, potvrdio i u razgovoru i za neke hrvatske i srpske medije, kako je kompletna obitelj Vučića dragovoljno prešla na katoličku vjeru, te da nitko od Vučića nije stradao u Jasenovcu. Aleksandar Vučić je 25 godina na, upravo toj izmišljenoj priči o nepostojećim obiteljskim žrtvama u Jasenovcu, sve do danas gradio u Srbiji image jednog od malobrojnih potomaka gotovo cijele “poklane obitelji”, uključujući i sve najbliže srodnike. Pouzdano je utvrđeno i provjereno da nema niti jednog Vučića iz sela Čipuljić kod Bugojna na listi ubijenih Srba u Jasenovcu. Aleksandar Vučić već dva i pol desetljeća sustavno obmanjuje i laže cijeli svijet da su mu ustaše pobile na desetke članova uže i šire i obitelji i tim koncentriranim i beskrajnim lažima pokušava naći nemogući alibi za vlastitu životnu mržnju prema cijelom hrvatskom narodu.
Svijet danas ne bi imao problema ni sa Vučićem, ni sa Nikolićem, niti sa Šešeljem, ili bilo kojim drugim procesuiranim ili još neosuđenim srpskim ratnim zločincem iz devedesetih, da su hrvatskoj vojsci Amerikanci, ali i Englezi i Francuzi, početkom kolovoza 1995. godine dopustili da rat dovede do samoga kraja onako kao što je to jednom prigodom već izvela hrvatska vojska, doduše kao sastavni dio austro- ugarske armije u Prvom svjetskom ratu. Podsjetimo, čak je i srbijanski internetski portal Telegraf o tome pisao potkraj 2014. godine u povodu stote obljetnice od briljantne vojne pobjede hrvatske vojske nad srpskom. Dana drugoga prosinca 1914. godine hrvatska 104. pučkopješačka brigada s tri bojne i skupina “Petrovaradin” s devet bojni je vojnički zauzela Beograd i potisnula srpsku vojsku iz grada. Sljedeće tri ratne godine Beogradom je u ime monarhije Austrougarske upravljao Hrvat. Prvi hrvatski vojnik koji je drugoga prosinca 1914. godine stupio nogom na beogradsko tlo bio je Vukovarac Leopold Hirt, poručnik u pričuvi. U povodu toga događaja zapovjednik 5. vojske Splićanin i general Liborius Von Frank uputio je u ime cijele vojske i brzojav caru Franji Josipu o hrvatskoj vojničkoj pobjedi nad srpskom vojskom i zauzeću Beograda. Srbi iz tog davnog događaja do današnjeg dana nisu izvukli nikakav poučak, te i danas izazivaju istu sudbinu kao i 1914. godine. Ponavljači povijesti tako učiteljicu života doživotno ponavljaju, umjesto da se jednom već otrijezne i prestanu svakodnevno varničiti i poticati izazivanje novih ratnih sukoba. I iz bliže i iz dalje povjesti još nisu naučili da uvijek u srazu sa hrvatskom vojskom ostaju kratkih rukava.
Dragan Ilić
HOP portal