Najveće krivotvorine povijesnih činjenica Petrović je napisao u uvodnim poglavljima o prošlosti Srbije: “Od Jadrana do Morave” ( dinastija Vlastimirovića od IX do X stoljeća ), “Krunisane glave” ( dinastija Vojislavljevića u XI i XII stoljeću ), “Prethodnica Nemanjića” ( dinastija Vukanovića od XI do XII stoljeća ) i “Od Dubrovnika do Kavale” ( dinastija Nemanjića od XII do XIV stoljeća). Već u početnom dijelu Petrović iznosi gomilu laži pripisujući Srbima područja koja su tad neprijeporno u sklopu Kraljevine Hrvatske, dok se Srbi tad nigdje i ne spominju kao narod, a kamoli da na bilo kom zemljovidu ima države Srbije u vrijeme kad još nema ni naroda pod tim imenom. Ipak, Petrović je neumoran u prosipanju laži, pa veli kako je “prvu srpsku državu koja se prostirala od Save i Jadranskog mora, pa sve do Morave stvorio Časlav, Strojimirov unuk, NEGDJE poslije 931. godine, nakon što je pobjegao iz bugarskog ropstva.” Nenačitani, ali zato bahato prepotentni novinar Petrović već u ovom rečeničnom sklopu pokazuje zavido veliku razinu neznanja rabeći riječ “negdje”. Tom neodređenom riječi “negdje” nehotice je sam priznao kako i u nastavku teksta nema pojma o temi o kojoj piše. Onda veli da je Časlav poginuo u sukobu s Ugarima, opet “oko” 950. godine. Istina je da je bugarski vazal Časlav kojeg su Bugari nakon što su do nogu potukli Srbe u ratu, godinama bio bugarski zarobljenik, a koristeći kratkotrajne nemire u Hrvatskoj zbog međusobne borbe hrvatskih pretendenata za kraljevsko prijestolje, on je kao bugarski vazal na vrlo kratko vrijeme ovladao jednim dijelom današnje Bosne. No, čim se Hrvatska konsolidirala, brzo je hrvatski kralj istjerao bugarskog vazala Časlava iz dijela središnje Bosne, što velikosrbin Petrović, manirom rođenog lažljivca kalupa Dobrice Ćosića, potpuno prešućuje. Misli kao i svi Srbi njegovoga kova, da mnogo puta ponovljena laž može dobiti status istine. Ipak, enciklopedijsko neznanje lako ga je raskrinkalo u završnim rečenicama opisa “dinastije” Vlastimirovića, za čiju lozu niti jedan ozbiljni povjesničar nikad nije čuo. Ali, za Vlastimiroviće u nastavku svoga elaboriranja povijesti Marko R. Petrović veli ovako: “Teritorij kojim su vladali Vlastimirovići nije moguće precizno definirati.” On je “siguran” i on “zna” da mu je neki srbijanski kvazi povjesničar, tipa Čedomira Antića, dežurne budale i dvorske lude srbijanskog režima, prišapnuo, da su stanoviti Vlastimirovići uistinu postojali, jer bi mu, valjda, čitatelji trebali povjerovati na riječ. No, neznalica Petrović sam upada u zamku vlastitih spisateljskih spletki priznanjem da je nepoznat teritorij tada još nepoznate države pod imenom Srbija, jer kaže da je nemoguće precizno definirati njezine granice. Dakako, po zakonu fizike, ni iz čega ništa ne biva, pa tako i tad nepostojeća Srbija, umjesto tad postojeće Raške, čije ime Srbi namjerno izbjegavaju, ne može ni u snu imati obujam granica koji je Marku R. Petroviću u mašti i po volji. Dalje samo još produbljuje niz gluposti pisanjem na zadatu temu zaključnim rečenicama: ” Sa Bugarskom se graničila NAJVJEROJATNIJE kod grada Rasa, na zapadu je dolazila do neretljanske oblasti, na sjeveru se prostirala ka Savi, a sjedište joj se nalazilo NAJVJEROJATNIJE u gradu Destiniku, za koji se PRETPOSTAVLJA da se nalazio u istočnom dijelu te Srbije.” Novinski papir sve trpi, posebice ako Marko R. Petrović piše u srbijanskom dnevnom listu profila tabloida stilom zahodskog toaletoida. Riječi najvjerojatnije i pretpostavlja se u citiranim rečenicama autora teksta, same pokazuju kako čovjek ne vlada materijom o kojoj piše, niti osjeća težinu napisanih laži kad spominje izvjesni grad Destinik, kojeg ni sam ne može naći u starom mjestopisu, a sam nije u stanju ni približno definirati u kom se to dijelu istočne “Srbije”( pod znakovima navoda jer autor teksta nema pojma da je tad postojala samo Raška, ali nikako Srbija ) nalazi taj lokalitet. Ne samo novinari, nego i srpski doktori povijesti pišu doktorske studije povijesti rabeći neodređene riječi “možda”, “vjerojatno”, “negdje”, “nekako” i tako u nedogled kad nemaju nikakvih povijesnih orisa o tragovima postojanja Srba i srpske državnosti u krajevima na koje su bacili oko i poželjeli ih krivotvorenjem povijesti pripisati Srbima. Nikad ne navode podatke u kom bi se europskoj povijensoj arhivi, knjižnici, institutu, fondu, zbirci, muzeju, legatu štogod od svega na što ciljaju da je navodno srpsko to zbilja moglo potkrijepiti znanstvenim dokazima. Tko god je išao u školu odlično zna da se u doba hrvatskih kraljeva Hrvatska graničila s Bugarskom na Drini, gdje je i kralj Tomislav vodio i dobio bitku protiv Bugara kod današnjeg Zvornika, a tadašnjeg Zvornika. Bugari su nakon lakih pobjeda nad Rašanima, precima današnjih Srba, vodili tri rata protiv Hrvata i sva tri izgubili. To je ono što se pouzdano zna i što je povijesno dokumentirano obilnom povjesnom građom, samo što jedino Srbi to ignoriraju i odbijaju to znati kao činjenicu. Da su s tim saznanjima o hrvatsko – bugarskim ratovima upoznati, vjerojatno bi s manje entuzijazma širili povijesne demagogije i mitomanije o svojoj lažnoj veličini.
U poglavlju “Krunisane glave” Marko R. Petrović vladavinu starog plemstva Vojislavljevića rane Crvene Hrvatske u Duklji gramzivo, pohlepno i beskurpulozno svojata kao dio povijesti tada nepostojeće Srbije koja se pod tim imenom javlja tek u XIX stoljeću nakon dva neusjpešna srpska ustanka protiv Turaka. Najpoznatiji srpski suvremeni povjesničari specijalizirani za srednjovjekovlje kao što su Sima Ćirković, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić, Jovanka Kalić, Relja Novaković i mnogi drugi pojam Srbin u srednjem vijeku opisuju na temelju pisanja povelja srednjevjekovnih vladara Srbije, primjerice cara Dušana, samo kao socijalnu odrednicu, preciznije kao status potlačenog i obespravljenog čovjeka u Raškoj. I u latinskkim analima toga doba zabilježeno je značenje pojma “Servus domini” kao doslovno “sluga pokoran.” I sad Marko R. Petrović slugama pokornim hoće lažno frizirati znanost uljepšavanjem slike o potomcima sluga Serva, kako su opisani i u mletačkim i u franačkim analima. Dukljani Vojislavljevići nisu ništa drugo nego pobočna grana slavne hrvatske dinastije Trpimirovića, a ništa drugo i ne mogu biti jer je u vrijeme jedinstvene Kraljevine Hrvatske hrvatski kralj osobno imenovao upraviteljima pojedinih autonomnih oblasti u sklopu Hrvatske kao što je to u drugoj polovici XI stoljeća bila Duklja, lokalnim provincijskim vođama ljude koji su bili u najbližem krvnom srodstvu s Trpimirovićima. Uostalom, to pišu čak i Srbi na svojoj wikipediji u odsjeku povijesti, ali novinara Marka R. Petrovića istina ne zanima, nego samo širenje velikosrpske promidžbe, te nigdje i ne navodi da je jedan od najpoznatijih vladara Duklje kralj Bodin hrvatske krvi i izravni potomak hrvatskih Trpimirovića. Ujedno kralj Bodin je i pradjed Stefana Nemanje, te je vrlo lako iz ovoga kronološkog niza zaključiti da su svi Nemanjići zapravo Hrvati. Čak su i taj detalj sami Srbi, doduše, uz svoju ogradu, “kao jedno od povijesnih tumačenja”, indirektno priznali u svome izdanju wikipedije kako Nemanjići jesu Hrvati, svi redom, od Stefana Nemanje kao utemeljitelja dinastije, preko Svetog Save, pa do cara Dušana. Srbima je to vlastito otkriće još jako bolna spoznaja, te se i novinar Petrović izbjegava suočiti u tekstu s istinom. U carstvu laži lebdi i tako mu je draže i lagodnije.
Dinastiju Vukanovića koju autor teksta “Sve srpske države” smješta u XI i XII stoljeće kao prethodnicu Nemanjića, kao i već spomenute Vlastimoroviće, moguće je svrstati u rubriku srpskih mitova i legendi nastalih narodnom predajom. Sam Marko R. Petrović ovako opisuje podrijetlo Stefana Nemanje:” PRETPOSTAVLJA se, naime, da je otac Stefana Nemanje bio Zavida, kojeg pojedini stariji povjesničari poistovjećuju sa nekim od posljednjih Vukanovića.” Ako se nešto “pretpostavlja”, onda znači da sam tekstopisac nije nimalo siguran u istinitost onoga što piše, pogotovo što dodaje kako “pojedini” ( ne kaže imenom i prezimenom koji su to pojedini povjesničari ) navodnog Zavidu smatraju jednim od posljednjih Vukanovića. Ako su narečeni Vukanovići doista bili dinastija, što onda i pod kakvim povijesnim oklonostima, počev od Stefana Nemanje mijenjaju prezime u Nemanjići, umjesto da i dalje nose prezime Vukanovići? Za ovo jednostavno pitanje velikosrpski novinar Marko R. Petrović ne nudi nikakvo objašnjenje u svome članku, ali jamačno “zna” da su “Vukanovići vladali Raškom od kraja XI do početka druge polovice XII vijeka.” Ulaz u najstariju povijest osnutka država i naroda nikako ne godi današnjim Srbima, jer rasplitanjem klupka povijesti i sami dolaze do otkrića koja su bolna i teška u demantiranju njihove lažne veličine. Novinar Petrović ovdje odjednom spominje Rašku koja je povijesno starija od Srbije, ali je zaboravio da je u uvodnom poglavlju o Vlastimirovićima “Od Jadrana do Morave” pisao samo o Srbima i o Srbiji, iako ih pod tim imenom uopće nema u to daleko vrijeme. Falcifikator povijesti, novinar Marko R. Petrović sam je upao u klopku vlastitih podmetanja rečenicom:”Njen rodonačelnik je Vukan, kojem je Rašku na upravljanje povjerio dukljanski kralj Bodin, nakon što je ovu oblast preoteo od Bizanta.” Eto nama odgonetke svih srpskih zagonetki. Kao što su i gore navedeni Vlastimirovići bili u IX i X stoljeću samo bugarske sluge, potom i vazalni vladari u ime bugarskog cara bez stvarnog posjedovanja zemlje Raške pod svojom kontrolom, takav je slučaj i s izmišljenom “dinastijom” Vukanovića. Veli Petrović da je dukljanski kralj Bodin svojom voljom povjerio Rašku, a ne nikakvu Srbiju, na upravljanje. Iz toga logično proizlazi da je kralj Bodin iz Duklje nasljednice Crvene Hrvatske, kao crvenohrvatski vladar hrvatske Duklje, dio svoje hrvatske i katoličke Duklje napučene isključivo Hrvatima, predao na upravu sebi potčinjenom velikašu Vukanu. Još i pojašnjava Marko R. Petrović kako je kralj Bodin iz hrvatske katoličke Duklje preoteo Rašku od Bizantinaca.I kako je, shodno srednjevjekovnom kanonu, jedna oblast utapanjem u jedno državno obličje i u crkvenom pogledu dijelila istu vjeru, zaključak je kako je katolička i hrvatska Duklja pod kraljem Bodinom samo vratila Rašku pod okrilje rimokatoličke crkve. Tu suštinu, dakako, autor teksta Marko R. Petrović namjerno preskače u svome članku. I sad je svatkom zorno kako se i zašto Stefan Nemanja rodio u katoličkoj zemlji Duklji, gdje je kao i njegovi potomci i sinovi Vukan, Stefan i Rastko ( Sava Nemanjić ) kršten na Ribnici kod današnje Podgorice po katoličkom obredu. Marko R. Petrović u poglavlju o Vukanovićima spominje često da su oni nosi naslov župana, što je originalna hrvatska titula iz srednjeg vijeka i na prostoru jugoistoka Europe nema nigdje župana i županija osim u hrvatskim krajevima. Tako se povijesno zalutalom Marku R. Petroviću omaklo prizanje da je i utemeljitelj navodne dinastije Vukanovića sam Vukan prvi raški župan i tako sve do posljednjeg velikog župana iz reda Vukanovića a to je Tihomir, rođeni brat Stefana Nemanje, koji je i sam kao prvi rodonačelnik nove dinastije Nemanjića, također, bio nositelj izvorne hrvatske titule velikog župana. Nastala je bitka za prevlast dva brata iz dinastije Vukanovića, a to su bili Tihomir i Stefan Nemanja. Kao što pojašnjava i novinar Marko R. Petrović, stariji brat Tihomir u borbi s Nemanjom oslanjao se na pomoć Bizanta, ali je unatoč vojnoj potpori Bizantinaca izgubio bitku od Nemanje kod Pantina na Kosovu. Eto još jednog srpskog priznanja tko je bio i što je bio Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava u čije se svetosavlje Srbi danas kunu kao da su sami vlasnici pravoslavlja u cijelome svijetu. Stefan Nemanja je imao podršku Zapada i Rima u borbi s bratom, što je i za očekivati budući je, kao što i znamo i sam kršten kao rimokatolik, što je bio i njegov rođeni brat Tihomir, premda je u grčevitoj borbi za političku prevlast zatražio i dobio vojnu pomoć Bizanta, jer su se dvije kršćanske crkve Zapada i Istoka žestoko nadmetale za primat na jugoistoku Europe, te i Duklja i Raška nisu bile iznimke. U ovome poglavlju je najvažnije primijetiti da je hrvatska katolička Duklja sve do pojave Nemanjića koncem XII stoljeća, točnije 1189. u potpunosti držala Rašku pod svojim nadzorom. To neposredno otkriva i Marko R. Petrović u svome tekstu, a kako je Duklja kao izvorna Crvena Hrvatska tada još čvrsto čuvala jezgru hrvatskog nacionalnog bića, proistječe da su Rašani, preci Srba, bili samo autonomna regija hrvatske katoličke Duklje, od koje su politički ovisili kao njezin sastavni dio. Glasoviti povjesničar fra Dominik Mandić u svome povijesnom djelu “Hrvati i Srbi dva stara i različita naroda,” jasno je precizirao pretke Nemanjića. On ističe da je dukljanski i starohrvatski kralj Bodin na svome dvoru imao dvorjane ili latinski kazano palatine, Marka i Vukana, obojicu katolike i Hrvate iz hrvatske i katoličke zemlje Duklje na prostoru današnje Crne Gore. Otuda je razvodno da su svi Nemanjići Hrvati, svatkom onom tko razumije osnovnu suštinu. Za ne povjerovati je koliku količinu laži koristi novinar Marko R. Petrović u označavanju granica nepostojeće države Srbije još nepoznatog naroda Srba u doba dinastije Nemanjića. Tako Petrović besramno laže kada kaže da se u doba Dušanovog carstva Srbija “prostirala od Mačve i Dunava na sjeveru, do Korintskog zaljeva na jugu, odnosno od Dubrovnika na zapadu do granica današnje Srbije i Egejskog mora kod Kavale na istoku.” Srbija, odnosno Raška, čijeg se imena Srbi sad odriču, težeći da srpsko ime rastegnu u što dalju prošlost gdje imenu Srba nema traga, nikad sve do devetnaestog stoljeća nije vladala Mačvom na sjeveru, kao što to podvaljuje srbijanskim čitateljima prevarant Marko R. Petrović. Mačva je u vrijeme Nemanjića, pa i njihovog najvećeg vladara cara Dušana bila dio Kraljevine Ugarske, a u njoj su živjeli pomiješano Mađari i Hrvati, koji su kasnije tijekom povijesti toga kraja posrbjeni i popravoslavljeni. U XIII i XIV vijeku nema niti jednog Srbina u Mačvi. Nadaleko je poznato da Srbi posežu za Dubrovnikom i da razvijaju desetljećima i stoljećima bajke braće Grimm da su Dubrovčani još od srednjega vijeka bili Srbi katolici. Kad ih netko upita čime to mogu dokazati te tvrdnje i gdje je to, tko, kada i kako zapisao, samo odgovaraju šutnjom. Nema ni na jednom zemljovidu Dubrovnika u sastavu tada nepoznate i fantomske Srbije, koju u suvremeno doba srpski novinari, političari i povjesničari sve češće u najstarijim povijesnim spisima umjetno upisuju u noviju povijesnu građu Srbije umjesto Raške za koju se tad jedino znalo da je ležala kao zemlja pod tim imenom na današnjem području Srbije. Povijesno mlada nacija Srba i države Srbije, ustrojene pod tim imenom tek u devetnaestom stoljeću, ima unutarnju potrebu stalnog preotimanja tuđe povijesti kako bi umjetno produljili vlastito povijesno trajanje koje je uistinu povijesnim mjerilima još vrlo kratko. Otuda i gomila izrečenih i napisanih budalaština Marka R. Petrovića da je u to daleko vrijeme, nepobitno hrvatski Dubrovnik čakavskog dijalekta, sve skupa s Korčulom, Mljetom i Pelješcem, isto čakavskim govornim područjem u to daleko doba srednjeg vijeka, “srpski”, jer se to tako Srbima prohtjelo, pa misle da su njihove žarke želje dostatne za ispunjenje povijesnih krivotvorina. No, zla kob ovakvih srpskih medijskih laži i provokacija je u sustavnoj indoktrinaciji naroda u Srbiji, prije svega mladeži, kojoj novinari poput Marka R. Petrovića, te povjesničari kao što je Čedomir Antić ili političari poput Aleksandra Vučića, serviraju ovakve izmišljotine radi dodatnog pranja mozga. Samo napravom poput nekog eliminatora mozga, moguće je skužiti novinarskog terminatora Marka R. Petrovića koji svojata i grčku Kavalu u Egejskoj Makedoniji, a od ozemlja današnje Grčke poželio je na jugu te mediteranske zemlje i sve do Korintskog zaljeva na jugu. Ako ima Grka što u grčkom veleposlanstvu u Beogradu čitali ovu novinarsku škrabotinu Marka R. Petrovića i još i vjeruju da su Srbi Grcima pravi prijatelji, a vrijedi i obratno, onda tim Grcima pored takvih prijatelja Srba, što posežu u “Blicu” za zemljom Grka kao svojom, istinski neprijatelji i nisu potrebni.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal