Srbija pompozno u dva dana 15. i 16. veljače obilježava kao dvodnevni blagdan svoj Dan državnosti poveznicom na Ustav dužine trajanja tetrapak pakiranja mlijeka iz 1835. godine. Taj Sretenjski ustav što su ga Srbi sami proklamirali u sklopu Osmanskog carstva potrajao je 33 dana, te je turskim dekretom iz Istanbula ukinut već 18. ožujka 1835, a ustavotvorac, učeni Srbin iz Austrije Dimitrije Davidović je naredbom Turaka istjeran iz službe zbog samovoljno proglašenog najvišeg pravnog akta protivno volji turske carevine. Niti jedna velika sila toga vremena nije priznala pravo Srbima na proklamiranje samozvanog Ustava, budući su Srbi još bili turski podanici i bili su obvezni poštivati odluke Porte. Pored Turske i Austrija i Rusija su bile izričito protiv samoproglašenoga srpskog Ustava, te su na to upozorili i Srbe kao turske vazale. Turcima je čak izaslanik ruskog cara Butenjev kazao kako je napisani srpski Ustav pisca Dimitrija Davidovića samo jedna jeftino prepisana kopija francuske – švicarske ustavne inačice, te kako su Srbi pokušali plagirati i redoslijed boja francuske zastave uz heraldičke oznake grčko – bizantskog znakovlja. Himnu Srbije u drugoj polovici devetnaestog stoljeća skladbao je opet jedan stranac u Srbiji i to osobno Davorin Jenko. Tri godine nakon ukinuća fantomskog Sretenjskog Ustava iz 1835. koji je napisao austrijski Srbin Dimitrije Davidović, s obzirom da u samoj Srbiji s manje od dva postotka pismenih Srba to tehnički nitko nije mogao izvesti, Turci su u dogovoru s Austrijancima i Rusima, odlučili podariti Srbima Turski ustav 1838. godine. Iz samog naziva ustava jasno su Srbima željeli naglasiti u čijoj državi žive. Sve ove povijesne činjenice u ova dva dana državnog blagdana svi srbijanski mediji sugestijom vlasti u Srbiji namjerno prešućuju. Zdrav razum ne može nikako pojmiti kako se jedan narod u suvremenoj Evropi može pozivati danas na međunarodno nepriznati i samoproglašeni pravni akt, donijet u vrijeme kad je Srbija bila samo pašaluk u sklopu turske imperije i kad je imala samo ograničenu autonomiju zahvaljujući takozvanom turskom hatišerifu, zakonu iz 1833, kojim su Turci dopustili Srbima izvjesnu kulturnu, prosvjetnu i crkvenu autononomiju. Također, tek od 1833. Srbi više nisu zakonski morali nositi turske crvene fesove na glavi. Ipak, priučeni i samouki srpski jezikoslovac Vuk Karadžić je kao mentalni i psihološki turski sluga samoinicijativno nosio turski fes i usred Beča, premda su Austrijanci znali da on nosi tursku kapu a propovijeda pred njima u Slovencem Jernejem Kopitarom znanstvenofantastične priče o Srbima tri vjerska zakona na Balkanu. Htio je kao potomak crnogorskih doseljenika u okolicu Loznice postati najvećim Srbinom, ali je uredno nosio tursku nošnju tijekom nekoliko desetljeća života u austrijskoj prijestolnici. Folklorni Turčin Vuk Stefanović Karadžić, premda u braku s Austrijankom iz Beča Vilhelminom nikad do kraja života nije uspio svladati njemački jezik. Svejedno, Srbi ga i danas smatraju vrhunskim filologom i rodonačelnikom suvremenog srpskog jezika. Taj lingistički antitalent imao je, usprkos svemu tome, još i obraza nijekati samobitnost hrvatskog jezika i putujući kroz hrvatske krajeve sustavno krasti hrvatske narodne riječi. Revno ih je godinama zapisivao, te su i nakon njegove smrti od nevjerojatno velikog broja posuđenih hrvatskih riječi i izraza potonji srpski lingvisti sklepali i izmislili srpski književni izričaj i srpski književni standard, iako znaju da to uveliko odudara od uobičajene srbijanske natuknice.
Srbija se danas poziva na ustavnost iz 1835. godine, iako svaki pučkoškolac u Srbiji zna da je tad bila teritorijalno nazivana Beogradski pašaluk u okviru Turskog carstva, a istinsko međunarodno priznanje kao samostalna i neovisna država dobit će tek 1878. godine na Berlinskom kongresu. I tek od tada bi Srbi imali pravo pozivati se na ustavnost i državnost. Sve do tada je, uključujući i spomenuti mjesec dana postojeći “Ustav” iz 1835. godine bila obična smijurija. Ipak, te istine Srbe nimalo ne smetaju, te i dalje tjeraju po svom. Tako su primjerice, još 1989. godine potrošili silne novce za snimanje filma “Boj na Kosovu”, slaveći 600 godina od pada u tursko ropstvo, a do današnjega dana nisu snimili nijedan film o danu kad je Beograd definivno oslobođen od tih istih Turaka 1867. godine i kad je Marašli – Ali paša predao ključeve grada srpskom knezu Mihailu Obrenoviću. Nisu pomislili snimiti ni film o 1878. godini kad su dobili po prvi puta u povijesti suvremenog doba državno priznanje na spomenutom Berlinskom kongresu. Ovdje su razlozi malo jasniji, jer nema toga scenarista i redatelja koji bi u filmu ili seriji mogao preskočiti detalj o političkoj potpori Rusije u korist Bugarske, a na štetu Srbije, jer su se Rusi diplomatski zalagali da Srbi prepuste Bugarima cijelu južnu Srbiju, jer su tamo živjeli samo Bugari, koje su od 1878. do danas Srbi skoro sve posrbili. I ruski prijedlog u korist Bugara su ostale velike sile i usvojile 1877. i ozvaničile na San- Stefanskom kongresu. U povodu toga, dan nakon saopćenja odluke kongresa 1877. u Beogradu su izbili veliki antiruski prosvjedi, Srbi su porazbijalii i demolirali rusko diplomatsko predstavništvo u Beogradu. Diplomatski odnosi Srba i Rusa bili su na nultoj točki. Nezgodno je i neugodno Srbima filmovati događaje o tome, kao i gore navedenoj epizodi iz 1835. kad su Rusi podupirali preko carevog opunomoćenog zastupnika Butenjeva u Istanbulu ukinuće samoprogašenog srpskog Ustava iz 1835. ili kad je konzul carske Rusije u Beogradu Rofinikin ucijenjivao i uvjetovao u tajnim pregovorima s vođom Prvog srpskog ustanka Đorđem Petrovićem zvanim Karađorđe ( tako su ga prozvali sami Turci, kao “kara” ili crnokosi čovjek a on sam kao i svi Srbi prihvatili turski nadimak za Petrovića) rusku vojnu pomoć Srbima samo ako nakon moguće zajedničke pobjede u savezu s Rusima istjeraju Turke iz Srbije, ali da poslije toga moraju priznati ruskog cara za svoga novog vladara u Srbiji. Đorđe Petrović, prozvani Karađorđe, Rusima je grubo odbrusio rekavši da on vodi ustanak kako bi u slučaju pobjede samo on bio jedini gospodar u Srbiji, te da Srbi ne žele biti pod Rusima kao što su 500 godina bili pod Turcima. Tu je primljenu poruku ruski car odmah shvatio i Srbi su usred boja s Turcima bili prisiljeni mijenjati dotadašnju rusku vojnu zaporku. Rusi su automatski prestali slati Srbima pomoć u ljudstvu i naoružanju uz neuvjerljive isprike Srbima da se moraju usredotočiti na obranu svoje zemlje, jer ih je Napoleon opasno pritisnuo ofenzivom prema Moskvi 1807. godine. Srbi su bili prepušteni sami sebi, pa su Turci brzo ugušili ustanak. Đorđe Petrović ili Crni Đorđe, a na turskom jeziku Karađorđe, pred gnijevom Turaka željnih osvete i njegove glave na panju, pobjegao je u Rusiju, gdje je samo zahvaljujući donijetom kovčegu blaga na ruke ruskom caru dobio politički azil. Jedino je tamo bio siguran da ga turski jatagan neće sustići i da će nositi glavu na remenima. Nije zadugo sačuvao glavu, jer je gostoprimstvo u Rusiji imao samo do 1817. godine. Tad se tajno vratio u Srbiju, dvije godine nakon što su Turci skršili i u krvi ugušili i Drugi srpski ustanak pod vodstvom Petrovićevoga kuma Miloša Obrenovića, kojem su Turci isto kumovali turskim nadimkom Kodža – Miloš i Srbi poslije pola tisućljeća robovanja Turcima već napola turskog mentaliteta, počeli u jednom trenutku i vođu drugoga neuspješnog ustanka nazivati nadimkom što su mu ga srpski gospodari Turci nadjenuli i nametnuli. Danas Srbi nepismenoga turskog vazala Miloša Obrenovića nazivaju Miloš Veliki, jer misle da im je veličinom poniznog služenja Turcima omogućio kakvu – takvu autonomiju izborenu kroz spomenuti Hatišerif iz 1833. godine. Onda su se osilili, umislili da su kao autonomni pašaluk u sklopu turske carevine država u državi i samovoljno su proglasili nepostojeći Ustav iz 1835. godine koji, evo i 2016. godine slave, iako ga nitko u svijetu ni 1835. godine nije međunarodno priznao kao legitiman. Poznato je kako je za samo za srpski pojam pametni, mudri, snalažljivi i vješti Miloš Obrenović fizički preživio nakon što su Turci slomili i njegov ustanak podignut u Takovu 1815. godine. Priveli su ga vezanih ruku pred noge turskog paše. Gladio je Miloš Obrenović turske tabane, što su Srbi i filmovali kao ljudsku veličinu u seriji o Vuku Karadžiću, ali i u posebnoj drami, snimljenoj o Milošu Obrenoviću i njegovome kumu Đorđu Petroviću, zvanome turskom Karađorđu. Turski vazal Miloš Obrenović u filmskome tumačenju glumca Aleksandra Berčeka, uz suze je zatražio milost od turskoga paše, kojega je igrao Ljuba Tadić da mu poštedi život i da mu oprost što se usudio podići Srbe na ustanak protiv turskih gazda. Turski paša je bio milosrdan i turski mač,što mu je bio za vratom, nije mu posjekao glavu. No, Turčin nije želio odmah i u cjelini prihvatiti zamolbu o poštedi života od strane srpskog pokajnika. Uvjetno mu je zagarantirao da ga Turci neće pogubiti jedino ako im dokaže pravovjernost i buduću pasju poslušnost ubojstvom svoga najbližeg suborca iz prvog, isto propalog srpskog ustanka Karađorđa Petrovića. Pristao je Miloš Obrenović na pogodbu s Turcima, te im je obećao isporučiti kumovu odsječenu glavu, koja će biti poslana sultanu u Stambol. Naravno, Karađorđe Petrović nije imao nikakve dojave o pregovorima Miloša Obrenovića s turskim pašom u Beogradu. Dapače, sastajao se kriomice s njim, daleko od očiju Turaka, razgovarajući u potaji na temu podizanja i mogućeg trećeg ustanka, jer su Srbe opet zagrijala lažna ruska obećanja kao i 1804. i 1815, a oba puta su Rusi pustili Srbe na koncu balade niz vodu i ostavili na nemilost Turcima. No, oni su se i dalje kleli i uzdali u Ruse kao pravoslavnu braću. U jednoj organiziranoj zasjedi u proljeće 1817. Karađorđe Petrović je ubijen i to na spavanju u sijenu seoske kuće. Ubio ga je, po nalogu kuma Miloša, drugi Karađorđev kum Crnogorac Vujica. Filmsku ulogu Karađorđa izvrsno je odigrao Marko Nikolić, jednako kao što je i lik Vuka Karadžića odlično interpretirao Predrag – Miki Manojlović, sa scenskim igrokazom gost na zagrebačkoj kazališnoj sceni proteklog tjedna. Kad je Miloš Obrenović, klečeći na koljenima pred turskim pašom donio u torbi krvavu odrubljenu glavu svoga kuma, Turčin mu je zaprepaštenim pogledom uzvratio riječima:”Nisam mogao vjerovati koliko vi Srbi nemate ljudskog dostojanstva, časti, ali najviše nedostatka poštenja, iskrenosti i poštovanja najbližih. Mi Turci nikad ne bismo ljutom neprijatelju izručili glavu svoga suborca, kamoli kuma ili brata, sestre, roditelja, žene i djece. Vama Srbima ništa nije sveto. Nijedan naš neprijatelj s kojima smo stotinama godina ratovali nije izdao svog najbližeg kao što si ti učinio Miloše, samo da bi spasio vlastitu kožu. Pogotovo takvu izdaju svojih ljudi u borbi i predaju glava svojih ljudi nakon boja s nama nikad nisu učinili vaši susjedi Hrvati. Sad si slobodan čovjek, ali ti si čovjek bez ponosa, časti i dostojanstva i tvoj život ne vrijedi ni lule turskog duhana.”
Prokletstvo uzajamnog kumovskog klanja u Srba produljilo se od tad, pa u naredna dva stoljeća, sve do današnjih dana, kako u ratu, tako i u miru. Kako očekivati da jedan narod koji ne štuje ni svoje bližnje, ima imalo obzira i štovanja prema tuđim svetinjama i drugim narodima i državama u okružju? Tko ne voli svoje, još manje može voljeti tuđe i to Srbe krasi i danas. U znak osvete Karađorđevići su po sistemu oko za oko, zub za zub, svetili smrt svoga pretka Karađorđa, po čijem su nadimku narečeni Petrovići promijenili prezime u Karađorđeviće, a pobočnu rodbinsku dinastiju crnogorskog kralja Nikole Petrovića protjerali poslije 1918. godine iz Crne Gore sve do Italije, iako su znali da vuku korijen od zajedničkog pretka Đorđa Petrovića – Karađorđa. U borbi za tron Aleksandar II Karađorđević, kralj diktatorskih manira Kraljevine SHS, čak je svoga starijeg brata Đorđa, prvog pretendenta za prijestolje, poslao zdravog i pravog u nišku ludnicu, samo da bi ga eliminirao kao konkurenta u borbi za naslijedstvo na očevu tronu. Nisu samo jedni drugima oči vadili Karađorđevići i Obrenovići, nego su, eto, činili zla jedni drugima i unutar svojih dinastičkih familija. Kralj Aleksandar Obrenović, posljednji vladar te dinastije, protjerao je iz Srbije svoga oca i prethodnoga kralja Milana uz prijetnju i ucjenu da će ga ubiti, ako se pokuša vratiti na tron umjesto njega. Jedinog naprednog vladara iz obje zle dinastije, a to je bio knez Mihailo Obrenović, školovan u Beču, Srbi su mučki ubili iz stupice u šumi košutnjačkoj šumi blizu Beograda. Time su zahvalili svome vladaru koji ih je prvi u povijesti oslobodio od Turaka u Beogradu 1867. i dobio kao knez na samostalnu upravu grad od Turaka. Iako je Srbe želio opismeniti i oplemeniti kao bečki đak i okrenuti Srbiju u smjeru Zapada prema Austriji, upravo mu to Srbi nisu mogli oprostiti, te su mu sve zasluge zaboravili i poništili, jer ih je želio odvojiti od ruske zone utjecaja, od koje Srbi, barem u XIX stoljeću nisu imali ništa sem praznih obećanja. Kako god, Srbi i danas više slave i hvale turskog slugu i Mihailova djeda, razvratnog Miloša, koji je tukao nemilice vlastitu ženu, a kuma pogubio, kao i još brojne srpske glavešine, samo da bi njega Turci ostavili u životu. Bliži je Srbima srcu od jedinog normalnog njihovog suvremenog vladara kneza Mihaila i njegov otac kralj Milan, raspikuća i kockar novcem iz srpske opustošene državne kase koja je morala izmirivati njegove kockarske dugove u Parizu, Beču i Zurichu, ali i isplaćivati Bugarima ratne reparacije nakon srpskog vojnog poraza od Bugara 1885. na Slivnici kad je on poveo srpsku vojsku na teritorij države Bugarske da im otme komad zemlje, pa je doživio težak vojni poraz, jednako kao i srpski suvremeni vožd Slobodan Milošević devedesetih u napadu na Hrvatsku. Jedina je razlika u tome što su velike sile zasluženo primorale Srbiju da plati ratnu štetu Bugarskoj nakon 1885. godine, dok poslije vojničkog poraza Srbije od Hrvatske u ljeto 1995. današnje velike sile nisu naredile Srbiji da isplati ratnu štetu Hrvatskoj, kao što je oduvijek običaj ratovanja, upisan i u Međunarodno pravo da agresor i gubitnik mora pobjedniku i branitelju platiti ratne reparacije. Ako nema novaca, onda to mora kompenzirati teritorijalno. Očito je da Srbi 1885. nisu uspjeli velikim silama podvaliti lovačku priču da vode “građanski rat” u Bugarskoj i na bugarskoj zemlji, kao što preko dva i pol desetljeća današnjem čovječanstvu prodaju maglu da su u Hrvatskoj vodili “građanski rat”, ali na hrvatskoj zemlji. Očigledno, Srbi se u realnom životu često saživljavaju s refrenom pjesme iz stare srbijanske humorističke serije “Pozorište u kući.” Tamo glavni glumac, nedavno preminuli Vlastimir – Đuza Stoiljković pjeva u najavi i odjavi svake nove epizode: “Volim i ja pozorište, ali ne u svojoj kući.” Kad su došle ratne devedesete Srbi su svoje “pozorište” pretvorili u horor najveće strave i užasa, daleko od svojeg doma, kao što i pjevaju u seriji, koju i danas u Srbiji smatraju legendarnom, a koja se najviše i podsmijeva srbijanskom vjerolomnom i prijetvornom duhu. No, Srbi tu svoju manu doživljavaju kao vrhunsku vrlinu, te i danas uživaju u čestim reprizama te legendarne serije, koja ih je sama najviše izvrgla ruglu scenarijem i režijom srpskog pisca i redatelja.
Tradiciju međusobnih smaknuća na relaciji kumova kao političkih vođa Srbi su nastavili sve do današnjih dana. Sjetimo se kako je Slobodan Milošević fizički likvidirao svoga vjenčanog kuma Ivana Stambolića, koji mu je i ustupio vlast u unutarnjem komunističkom obračunu u Srbiji 1987. godine. I u znak zahvale Milošević je preko plaćenog ubijice Milorada Ulemeka – Legije naručio ubojstvo svoga kuma 2000. godine na Fruškoj gori, upravo u onom času kad je doznao da Stambolić kani postati njegovim protukandidatom za mjesto predsjednika države na oporbenoj udruženoj listi. I kao i u daleko vrijeme Miloša Obrenovića i Đorđa Petrovića i u tom se slučaju pokazalo kako je već stoljećima, sve tamo od pojave Rašana hrvatske krvi, a u srpskoj historiografiji “čistokrvnih” Srba Nemanjića, pa sve dramatičnih kumovskih svađa i razlaza Vuka Draškovića i Vojsilava Šešelja, zaključno s najnovijim zapletom u trokutu trojice kumova Šešelja, Nikolića i Vučića i danas ostala ista duhovna matrica u Srba kao i 1817. kad je Miloš Obrenović Turcima izručio odsječenu glavu kuma Kara- Đorđa Petrovića, ili kad su u svibnju 1903. godine Petar I Karađorđević uz pomoć Nikole Pašića iz egzila u Moskvi, kao i zavjerenika sa Dragutinom Dimitrijevićem – Apisom na čelu sabljama na komade sasjekli kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin i raskomadana tijela bacili s vrha kraljevske rezidencije na obližnju ulicu. Englezi su se zbog toga brutalnog čina, izvedenog u stilu starovjekovnih ili srednjevjekovnih smaknuća zgrozili i prekinuli diplomatske odnose sa Srbijom 1903. godine. Srbi su engleskom otpravniku poslova u Beogradu govorili da se ne trebaju ničemu čuditi i za bilo što Srbe osuđivati, jer su poručivali Englezima kako je to posve normalan epilog stogodišnjeg sukoba dvije zavađene dinastičke struje. K tome su Englezima dodali Srbi i bizarnu usporedbu srpskog dinastičkog sudara s okončanjem rata engleske “bijele” i “crvene” ruže dvije sukobljene otočke dinastije u srednjem vijeku. Englezu nikako nije bilo jasno kako Srbin uspoređuje sedamnaesto i početak osamnaestog stoljeća sa početkom dvadesetog stoljeća i ostao je zgranut i bez odgovora.
Srbima je ostalo nejasno kako Englezi ne shvaćaju veličinu osvete krvi njima svetog vođe Karađorđa. Mislili su da su Englezi mutavi i neobavješteni, te da ne znaju da ubijeni Kara – Đorđe Petrović nije moralno bio kao žrtva svoga kuma ništa bolji čovjek od svoga kuma, čije je ubojstvo naručio da bi izvukao živu glavu pred Turcima. Karađorđe je bio pokvaren, zao i podmukao čovjek kao i njegov kum Miloš koji mu je došao glave. I Karađorđe je kao i Miloš ubijao, ili čak i osobno brutalno tukao najbliže suradnike, suborce i srpske glavešine i hajduke koji su se skupa s njim borili protiv Turaka. Bio je okrutan i svirep i prema malodobnoj djeci. Jednom je u bijesu naredio da se jednom dječaku za kaznu odreže spolni ud, samo zato jer je odbio njegovu zapovijed. Prema vlastitoj ženi bio je isto surov kao i njegov kum Miloš. Mogu Srbi uporno nijekati da genetski nisu 49% Turci, premda je te podatke potvrdio i beogradski institut za DNK analize u Vinči kod Beograda, a to su pohranjeni dokazi i u desetinama DNK instituta u Evropi, Americi i Australiji. No, ono što je puno tragičnije po Srbe, to je da su Turci ušli mentalno pod kožu Srbima po pitanjima svakidašnjeg života. Srbi danas poput Turaka ne trpe manjinske narode i ine vjere u svojoj zemlji i ne toleriraju nikako tuđi jezik, običaje, tradiciju i kulturu na svome području. Prema svim manjinama u Srbiji isto se ponašaju Srbi kao što to čine Turci u Turskoj prema Kurdima, Armenima i Grcima koje nisu stigli protjerati ili asimilirati. I to je Srbima još gora turska ostavština od dokazanog miješanja krvi. U kontekstu svega ovoga možemo shvatiti i današnje i najsvežije srpsko ili ponašanjem preslikano srpsko prkošenje svijetu. To je ono što Srbi zovu srpskim inatom kao najgorim zanatom. Kao što su Turci danima uporno tvrdili da nisu srušili ruski zrakoplov, tako i Tomislav Nikolić Srbima danas poručuje da Srbija ne mora poštivati pravno potpisani sporazum u Bruxelessu s Albancima, jer, veli, da je svijet u pregovorima pristran u korist Albanaca. Turcizam u vođenju politike Srbi ispoljavaju i glede slučaja notornog zločinca Šešelja, koji se i sad javno ruga svim žrtvama rata, stradalim zahvaljujući njemu i njegovim najbližim suradnicima Vučiću i Nikoliću. Duhovni politički ofarbani poturčenjaci Vučić i Nikolić tako pišu pismo sudu u Haagu, gdje traže odgodu izručenja Šešelja Haagu poslije srbijanskih izbora koji još nisu ni raspisani. U međuvremenu, Tribunal u Haagu je izvijestio i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da Srbija već odbija politički surađivati sa sudom u Haagu, ali Srbi za to ne haju. Istodobno, Tomislav Nikolić izjavio je za dnevni list “Danas” da Srbija i ne mora nikad ući u EU ako joj je prvi i posljednji uvjet ulaska u članstvo EU priznavanje neovisnosti Kosova. Već danas, ne čekajući povratni odgovor iz sjedišta EU, Nikolić je najavio službeni i izvanredni posjet svome velikom prijatelju i srpskom današnjem pokrovitelju Vladimiru Putinu u Moskvi. Iz ovog dugog prikaza povijesnog vremeplova amoralnog načina vođenja politike od strane sprskih političara samo u posljednjih dvije stotine godina, razvidno je da to ne traje samo posljednjih nekoliko desetljeća, kao što to neki misle. Naravno, Srbi su toga itekako svjesni, ali za svoje političke predvodnike po pravilu biraju loše ljude sa časnim iznimkama, a kada slučajno i takav pošten Srbin dođe do vlasti brzo ga sami smijene ili ga čak i fizički zauvijek uklone iz života. Zato im i nije u interesu investirati novce u snimanje povijesnih serija, gdje bi srpskom gledateljstvu morali objasniti zašto su Rusi kroz cijelo devetnaesto stoljeće bili daleko od savezništva sa Srbima, zašto su podupirali Turski a ne Sretenjski nepostojeći i nepriznati ustav koji Srbi praznuju i ove 2016. godine u dva dana 15. i 16. veljače i zašto su Rusi podržavali Bugare u ratu protiv Srba i tražili od Beograda da Sofiji vrati zaposjednute bugarske krajeve. Također, nelagodno je Srbima filmovati da je i Napoleonova Francuska otvoreno držala tursku stranu kad su Srbi podigli svoj prvi protuturski ustanak 1804. godine. Napoleon je Turcima nudio i ljudstvo i naoružanje u suzbijanju srpskog ustanka. Neprijatno je Srbima filmovati i englesku politiku prekida diplomatskih odnosa Londona i Beograda iz 1903, kad su to Englezi napravili u znak protesta nakon brutalnog pogubljenja dotadašnjeg kraljevskog para Obrenovića. Jer, svjesni su i u srpskoj produkciji i filmske i političke kinematografije da bi u slučaju televizijskog dugometražnog prikazivanja ovih povijesnih događaja sami Srbi počeli razmišljati o lažima kojima su desetljećima kljukani o svojim saveznicima iz Drugog svjetskog rata Francuzima i Englezima, a shvatili bi da su im Rusi tek sad u vrijeme Vladimira Putina po prvi puta postali stoprocentni politički saveznici. Ranije su ih Rusi uvijek imali u vidu, ali su ih čuvali u pričuvi na Balkanu zarad svojih dugo prvih aduta Bugara na strateški Rusima važnom Crnom moru, kao i Bjelorusiji i Ukrajini koje su Rusima uvijek bile prvi prioritet. Danas je u izmijenjenom odnosu snaga u svijetu po prvi puta Srbija najbitnija zemlja Rusiji, no Srbi koji politički ovise od ruske volje ne smiju se zamjerati svojim ruskim mentorima i podsjećati ih da njihov odnos prema Srbiji nije uvijek bio blistav. I zbog svega toga najbezbolnije je Srbima prikazivati na televiziji jeftine reality show zabave primjerene ljudima ispranog mozga, ili tko zna koju po redu reprizu dogodovština obitelji sa srbijanskog sela u Pomoravlju u režiji glumca Radoša Bajića. Iz ovog dugog prikaza vremeplova neraščićenih računa srpskih dinastija i njihovih kumova do današnjih dana, zaključujemo da je ta vjerolomost odnosa Srba jednih naspram drugih, reflektirana i na vjerolomnost u politici prema susjednim narodima i državama i u današnjici, napose prema Hrvatskoj. I kako je to ostala konstanta i trajni odraz u politici Srbije, tim prije s takvim susjedom Hrvatska ni u doglednoj, niti u dalekoj budućnosti ne bi smjela tražiti nikad više bilo kakve političke poveznice, tim više što narod i država opisane grozne i turobne prošlosti i sadašnjosti nitkom ozbiljnom ne može i ne smije biti uzor i ideja vodilja, pa ni Srbima zaluđenim i opčinjenim hrvatskim ljevičarima, koji ovu srpsku zbilju uopće i ne poznaju. Hrvatska je bolja, uspješnija i naprednija od Srbije i treba se ugledati i mjeriti sa sebi ravnim zemljama svoje prirodne, zemljopisne i povijesne srednjoeuropske regije. Tu Srbija ni svojom prošlošću, kao ni sadašnjošću ne spada kao zemlja tipičnih balkanskih navika, tradicija, običaja i kulture.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
