Antun Babić komentar:
Na veliku žalost još uvijek je premalo intelektualaca, a još manje političara, u Hrvatskoj koji su svjesni što se u svijetu događa i kakve nas globalne i dramatične promjene čekaju u skoroj budućnosti. Realna politika tj. sveopća zaštita interesa nacionalnih država ponovno je glavni instrument u vanjskim i unutarnjim politikama svih onih država na svijetu koje imaju političare koji su sposobni, dobro informirani i imaju viziju.
Diljem svijeta, ne samo u Europi, države na svojim državnim granicama podižu ograde od betona ili bodljikave žice. Vraćaju se stare, ali daleko sofisticiranije, politike ograničavanja kretanja ljudi diljem svijeta. U nacionalnim interesima, bez velikih propitkivanja ukidaju se ili smanjuju ljudska prava, jer se to danas smatra očuvanjem nacionalnog interesa.
Članice EU nisu više spremna bezuvjetno provoditi diktat iz Bruxellesu
Članice EU kao što su Velika Britanjina. Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Grčka (svaka na svoj način) nisu više spremne bespogovorno slijediti diktate iz Bruxellesa. Nažalost, Hrvatska, koja ima najveće unutarnje neprijatelje i pravu petu kolonu nije još poduzela niti jedan pravi korak prema samoočuvanju i političkom neutraliziranju brojnih i različitih protuhrvatskih i prokomunističkih, ali i velikosrpskih, skupina i pojedinaca unutar države koje slobodno poduzimaju i rade što god žele kako bi do kraja unijele kaos u hrvatski društveni život, i čak izazvale pravi građanski rat (onaj verbalni je već odavno u tijeku). To nas vodi u sigurnu propast. Vidim kako neki komentatori pišu da ćemo se izvuči ako vratimo natrag kontrolu nad našom kulturom. Kako je to naivno. Vraćanje kontrole nad našom kulturom i kulturnim zbivanjima moguće je samo, kako je rekao pater Ike Mandurić, ako osvojimo vlast u Hrvatskoj, koja je još u rukama Udbe, komunista i jugoslavena svih boja.
Predsjednica je pokazala put
Iako se ponekad ne slažem sa svim njezinim potezima, što je normalno u demokratskom društvu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je nedavno u njezinom povijesnom pismu tj. odgovoru etnobiznismenu Miloradu Pupovcu pokazala put kako bi se trebali ponašati političari u Domljubnoj koaliciji i MOST-u, koji su na vlasti i koji su na sebe preuzeli odgovornost ne samo za vođenje nego i opstanak hrvatske države. Nažalost, naši političari, čast iznimcima, kao što je ministar vanjskih poslova dr. Miro Kovač i neki drugi, uglavnom su velike neznalice i nisu sposobni voditi Hrvatsku u ovim sudbonosnim vremenima. Ni, Predsjednica Republike nema dovoljno snažan tim pravih savjetnika, za domaće i vanjske teme. O tome više drugi puta.
Danas sam u hotelu u Munchenu gledao intervju Krzysztova Szczerskia, savjetnika za vanjsku politiku poljskog predsjednika, na BBC-jevom HARDtalku, koji vodi Stepehen Sackur, a koji je svojevremeno ogolio neznanje tadašnjih visokih predstavnika hrvatske vanjske politika, ministra vanjskih poslova prof. dr. Miomira Žužula i veleposlanika Joška Para, koji je još uvijek hrvatski veleposlanik u SAD-u. Taj intervju savjetnika za vanjsku politiku poljskog predsjednika na HARDtalku trebaju vidjeti svi hrvatski diplomati i svi ministri, naravno oni koji znaju engleski, jezik, da dobiju na uvid kako se znalački i vrhunsko profesionalno brane nacionalni interesi svoje države pred svijetom. Ma koliko je Sackur nastojao isporvocirati Szczerskia, inače u svijetu jako respektiran BBC-ijev voditelj nije uspio niti malo odvratiti ili zbuniti savjetnika poljskog predsjednika da nastavi izuzetno elekventno i na odličnom engleskom jeziku braniti interese i politike svoje zemlje i sadašnje poljske Vlade, uključujući i odluku da se ta Vlada obračuna s prokomunističkim novinarima u Poljskoj. To znači uzeti vlast u svoje ruke.
Iza napada na ministra dr. Zlatna Hasanbegovića nalazi se ogroman strah o konačnom razotkrivanju Udbaša i Udbaških doušnika u Hrvatskoj, ali zbog nečinjenja i o mogućem nestanku hrvatske države kakvu je danas poznajemo!
Udbaško- jugoslavensko- komunistički progon i hajka na novog ministra za kulturu u Hrvatskoj, dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, bez presedana su od uspostave samostalne hrvatske države – Republike Hrvatske 1991. godine. Tako orkestriran i neutemeljen svjetonazorski napad nije viđen u Hrvatskoj od 1971. i 1972. godine kada je komunistički zločinac Tito zapovijedio hrvatskim komunistima da izvrše brutalan progon tadašnjih hrvatskih disideneta, među kojima je bio i kasnije prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Dražen Budiša i mnogi drugi. Zamislite da se ti ljudi, koji vrše neviđenu hajku na ministra Hasanbegovića, ne samo na ideološkoj nego i na vjerskoj osnovi, sada nalaze na vlasti. Dr. sc. Hasenbegović bi možda bio i osuđen na smrt, ili najmanje doživotnu kaznu.
Nije to moj radikalizam, jer sam ja cijeli svoj život bio politički demokrat pacifist. No, idemo malo zaviriti iza zavjese i pogledati u duboke i mračne tunele hrvatske prošlosti u vrijeme Titove Jugoslavije i komunizma da bi mogli zaključiti, barem što se mene tiče, o čemu se tu radi.
Prošli sam tjedan bio u Ljubljani na predstavljanju knjige Romana Leljaka koji je u toj knjizi – «Špiclji Udbe» tj. doušnici Udbe, objavio imena deset tisuća Slovenaca koji su u raznim gradovima i mjestima radili za Udbu. Iako je Slovenski državni arhiv otvoren za istraživanja još od 2006. sodine, s novim ograničenjima od 2014. godine, puno je ljudi moglo vidjeti tko je sve u Sloveniji radio za Udbu. Ipak, pojava Leljakove knjige u javnosti izazvala je žestoke reakcije Udbaša i komunista u Sloveniji, pa je Leljak u jednom trenutku, zbog osobnih pritisaka i prijetnji, čak bio primoran reći da će knjigu povući iz prodaje.
U Hrvatskoj je bilo najmanje 150 tisuća Udbinih doušnika
Zamislite što bi se tek dogodilo u Hrvatskoj kad bi ministar Hasanbegović donio odluku o otvaranju Udbinih i drugih dosijea u Hrvatskoj? Ako je u Sloveniji, prema Leljaku za Udbu radilo šezdeset i pet tisuća osoba, u Hrvatskoj ta brojka sigurno prelazi 150 tisuća doušnika. Možete li si uopće zamisliti koliko je danas velik strah kod tih Udbaša i njihove djece od otkrivanja njihovih imena u knjizi, recimo, povijesničara prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, ili nekog drugog pisca? Čak da se ne provede nikakva lustracija, njima se tresu hlače na samu pomisao da u nekoj knjizi ili novinama pročitaju svoje ime kao suradnika jedne od najzloglasnijih tajnih službi u svijetu, koja je ubila više svojih političkih protivnika u emigraciji nego bilo koja druga obavještajna služba u svijetu, čak više i od KGB-a. Ne zaboravimo da Udba još uvijek vlada Hrvatskom, ne samo u političkom nego i u gospodarskom pogledu. Oni imaju na raspolaganju milijarde eura i neće se libiti to iskoristiti da se zaustavi ono što se u Sloveniji dogodilo – javna objava popisa Udbaških doušnika.
Problem se dalje usložnjava s činjenicom da se u Leljakovoj knjizi nalaze i imena onih osoba koji se danas u Sloveniji gorljivo predstavljaju kao slovenski domoljubi. Nemam nikakve dvojbe da Udbaški doušnici nisu samo članovi SDP-a i HNS-a, nego članovi svih stranaka u Domoljubnoj koaliciji, kao i u MOST-u. Zato očekujem da ni ova Vlada neće dozvoliti ministru kulture Zlatanku Hasanbegoviću da ti dosjei budu dostupni istraživačima i povijesničarima u Hrvatskoj. Jednostavno, ministar Hasanbegović će od strane «viših sila» u Banskim dvorima, na Pantovčaku i u Hrvatskom saboru biti uvjeren da za tako nešto još nije vrijeme u Hrvatskoj, iako to većina hrvatskog naroda u Domovini i dijaspori očekuje i traži. Nisam ni ja za bilo kakvu osvetu ili sukob u hrvatskom narodu. Ali sve dok se ne dozna i objavi istina, mi ćemo biti bliži građanskom ratu, nego da se ta istina objavi. Kako to u Hrvatskoj obično biva, to će bit čudo koje će trajati tjedan ili dva dana i onda idemo dalje izgrađivati stvarnu demokraciju u Hrvatskoj.
Bez razotkrivanja i objave imena Udbaša Hrvatskoj prijeti nestanak
Europska unija nam nije ništa puno toga dobroga donijela i taj novi povijesni eksperiment nalaz sei u oybiljnoj krizi. Ipak hvala Bogu da se Hrvatska nalazi u Europskoj uniji, koja ne bi dozvolila vraćanje jedne komunističke diktature u Hrvatskoj, nakon što je propala komunistička Jugoslavija koja je bila od strateške i geopolitičke važnosti za velike zapadne sile. Da nije tako, ministru Hasanbegoviću i svima nama drugim domoljubima ne bi se dobro pisalo.
U zaključku valja također istaknuti kako do sada nezabilježen napad na jednog ministra u Vladi Republike Hrvatske nije potenciran samo iz ideoloških razloga nego i zbog razotkrivanja korupcije i sukoba interesa u Ministarstvu kulture u Hrvatskoj. Najglasniji su oni ljevičarski i projugoslavenski elektronski mediji koji su dobivali enorme sume novca od strane Ministarstva kulture u vrijeme Vlade Zorana Milanovića. Za uzvrat ti mediji su temeljito nastojali srušiti, ismijati i pregaziti sve hrvatske nacionalne, duhovne i moralne vrijednosti. Nije im uspjelo, pa im neće uspjeti ni smijeniti ministra Hasanbegovića, jer bi to bio i kraj sadašnje koalicijske Vlade u Hrvatskoj, a moguće bi dovelo i do smjene Tomislava Karamarku na čelu Hrvatske demokratske zajednice. Ali, duboko sam uvjeren, na tome će cijela priča i ostati, a samostalne hrvatska država bit će sve bliže svojem nestanku.
Antun Babić
U Munchenu, 18. veljače 2016.
HOP portal
