Svjetlana Dželalija-Kovačić svoje pismo započinje riječima:
“Zovem se majka. Zovem se samohrana majka, udovica hrvatskog branitelja. Zovem se majka, braniteljica. Ja sam Vukovarka, ponosna, prkosna, časna hrvatska žena. Gospodo, prošlo je već i previše vremena, u kojem ste imali mogućnost, ako ništa ono barem moralnu, očitovati se na zastrašujuće događaje u Vukovaru, koji na svu sreću nisu završili sa smrtnim ishodom. Naime, kako ste upoznati, trojica pripadnika srpske nacionalne manjine, kućnog odgoja ‘na vaš način’, naoružani i pijani, haračili su Vukovarom, tražeći žrtve na kojima bi se mogli iživljavati, a što su na žalost i učinili.”
“Mladića Tomislava Š. napali su i fizički zlostavljali, što vatrenim oružjem, teleskopskom palicom, cipelarili, prislonili pištolj u sljepoočnicu, verbalno ga ponižavali, a kada su se ‘ispucali’ – ostavili ga da leži na cesti i otišli.. OTIŠLI gospodo !!!! Tomislav je pristojan mladić, lijepo odgojen, izuzetan student. No, tu priča nije gotova, ta ista družba ‘ugroženih’ nastavlja svoj pohod Vukovarom, tražeći nove žrtve. Tada na cesti ugledaju automobil sa mladićima i jednom djevojkom… Izlaze iz svog auta, pištoljem udaraju po automobilu, galame, pokušavaju na silu otvoriti vrata automobila… PUCAJU..”
“U tom automobilu, sjedilo je i moje dijete. U tom automobilu bila su trijezna, uredna i normalna djeca. U tom automobilu sjedila su djeca logoraša srpskih koncentracijskih logora, djeca silovanih majki, djeca koja nikada nisu vidjela barem jednog od svojih roditelja, jer su ih u Domovinskom ratu poubijali srbočetnici – odgojeni upravo kao i ovi napadači. E sada gospodo, ja vas pitam, imate li vi djecu? Kako biste vi reagirali da je netko tako brutalno napao njih? Mi roditelji smo preneraženi i osupnuti. Znate li što proživljavamo i mi ali i naša djeca?”
“Što mislite, koliko je snage i upornosti bilo potrebno, da nakon svih tih muka koje smo prošli kroz rat, nametnuti nam rat, odgojimo svoju djecu da ne mrze, da budu kulturni, tolerantni mladi ljudi, bez želje za osvetom, bez ikakvih takvih primisli? Gospodo, u ovom gradu nije bilo ptica, u ovom gradu su srušili sve, u ovom gradu je ubijano, masakrirano…”
“Ovom našem Vukovaru vađena je utroba, pobijene su mnoge generacije, staro, mlado…nije birano, samo neka se ubije i uništi – neka se zatre sjeme.. Nakon svega toga, nakon svih tih strahota, smrti, razaranja, logora, progonstva, mi smo se odlučili vratiti u svoj grad.. Vratiti u ruševine. Odlučili smo na zgarištima, otvorenih rana, ranjene duše, sagraditi novi grad, novi Vukovar, vratiti ptice, pokušati vratiti i očuvati uspomene na vremena u kojima nije bilo zadaha smrti…”
“Oni su živjeli u tim ruševinama, u tom razorenom gradu, bez da su i prstom maknuli kako bi barem očistili smeće sa ulica. Ništa im nije smetalo, oni su ‘bili pobednici’ i to je to. Mogu samo reći kako ovaj opis govori sasvim dovoljno. No zanimljivo je kako tada, u tim vremenima našeg povratka, oni nisu bili ugroženi, nisu kukali, upravo suprotno – oni su mislili da vladaju i kako će im ‘majka Srbija’ za to osigurati vječni život u ‘srpskim zemljama’ i kako oni eto baš oni imaju tu sreću da žive u glavnom gradu te svoje Krajine. O tome vi doktore Stanimiroviću znate više nego itko, pa vas vjerojatno zato i ‘svrbi’ kada vas se prozove izravno od svjedoka, koji je kao liječnik znao što radite. Znao i pokazao prstom u vas – na vama je da se sada branite, dokažete kako to nije istina, ali nećete uspjeti, ma što god sanjali.”
“Još imate obraza vi njega tužiti! U taj isti moj Vukovar, vratili su se članovi obitelji ove iste djece koja su sada pretučena, napadnuta, na koju se puca… Vidite li vi koja je razlika između vas i nas? Mi svoju djecu nismo odgajali tako, iako smo mi onaj narod za kojeg su ‘vaši’ tražili salate – da mogu jesti Hrvate! Namjerno sam napisala ‘vaši’ misleći na one koji zajedno sa svojim potomcima eto postadoše ‘ugroženi’, jer u ovom mom gradu žive i pripadnici srpske nacionalne manjine, koja nije ‘ugrožena’ na vaš način. To su oni koji su branili Hrvatsku od ‘vaših’, oni koji ju smatraju svojim Domovinom i koji su časni i čisti ljudi, a koje vi kao predstavnik te iste manjine blatite i ponižavate”, te dodaje Dželalija-Kovačić da je svoga sina odgajala kao čovjeka ne kao zvijer, ne kao nekoga tko mrzi i optužuje Stanimirovića kao dogovornu osobu za zlo koje se događa u Vukovaru, za huškanje iz Sabora i dvostruke kriterije kojima se nešto proglašava terorom a drugo brani umjetničkim slobodama.
“Gospodo, mi roditelji napadnute hrvatske mladosti, naše djece koja ne mrze ali sve znaju, mi koji vjerujemo u pravnu državu, inzistiramo da se očitujete o ovom strašnom događaju, jer to je vaša dužnost i obveza. Prestanite glumiti pokondirene tikve, jer ne samo što na taj način vrijeđate inteligenciju i onih čiji kvocijent sobne temperature. Došao je kraj vašeg teroriziranja, došao je kraj zataškavanja svih zlodjela koja se podvuku pod tepih , jer eto mira radi…”
“U ovom gradu, u ovoj zemlji, živjeti i opstati mogu samo oni koji poštuju zakone ove države, oni koji imaju barem minimum civilizacijskih normi ponašanja i odgoja. Ja nikada ne bih mogla živjeti u zemlji koju mrzim”, ističe Dželalija-Kovačić i dodaje da nije dobro “dizanje zidova” i getoiziranje dva naroda.
hop PORTAL
