Aco je pronašao jednu desničarku koja je potpisala peticiju protiv Hasanbegovića. Zove se Vitomira Lončar. Međutim, ta navodna desničarka je uvijek, i u izrazito mutnim ljevičarskim vodama izuzetno dobro prosperirala i ne samo da nikada nije oskudijevala, već se i jako dobro živi, za razliku od svih ostalih “slobodnjaka umjetnika” koje znam. Ona smatra da ljudi s “radikalnim uvjerenjima” ne bi trebali biti na čelu ministarstava i resora. Pri tome, niti jedna riječ Hasanbegovića nikada nije bila radikalna, već istinita – a gđa Lončar ustvari (osim odlaska na misu) i nema nikakva uvjerenja, osim onih okrenutih prema svom interesu.
Ona svejedno žestoko proziva Anu Lederer, novoimenovanu savjetnicu ministra Hasanbegovića zbog državne revizije HNK i isplaćivanja honorara samoj sebi. No, pogledajmo kako to rade Vitomira Lončar i njezin suprug Ivica Šimić u istom poslu. Poslovni prostor ASSITEJ-a (Svjetske zajednice umjetnika za djecu i mlade) kojeg koristi Ivica Šimić, suprug Vitomire Lončar i koji služi samo promociji njihovog kazališta Male scene, je do prije par godina koštao samo 3 kune po četvornom metru, a sada već 5, što je ozbiljna stavka za ovaj poduzetnički bračni par, pardon – za ASSTEJ, čiji je on predsjednik. Uz staž i socijalno, država Vitomiri Lončar i Ivici Šimiću plaća i telefon, struju, mentalne treninge, vodu, fotokopiranje, benzin, kozmetiku, popravke, ručkove, putovanja na kraj svijeta… Status samostalnog umjetnika sasvim sigurno ne pokriva takve troškove, nego samo staž i socijalno – znam iz vlastitog iskustva. Prihodi obitelji Šimić prije tri godine su iznosili preko milijun i pol kuna u godini, dakle otprilike dvjesto tisuća eura. No, oni su i dalje sirotinja – jer Lončar ističe da ima mirovinu od samo 2.100 kuna. Ipak, rashodi su im ogromni, budući da svojim glumcima i sebi samima isplaćuju honorare, pa su u navedenom razdoblju bili potrošili čak 1,793.902,86, i ostali u minusu od 200 tisuća kuna. Ministarstvo kulture dalo je suprugu Šimiću 2012. godine 250.000 kuna, a prijašnjih čak 300.000 kuna. Ne bi trebala prozivati Anu Lederer jer je upravo Vitomira ta koja je sama sebi isplaćivala honorare, primjerice – samo za jednu predstavu sebi i suprugu 2011.g. honorar od 177.000 kuna. Ne zaboravimo da se radi o predstavi za publiku od 18 mjeseci, čija se sposobnost koncentracije mjeri u minutama. Grad Zagreb je 2009.g. uplatio njihovom kazalištu za djecu čitavih 776.000 kuna, a zbog krize 2012.g. „samo“ 324.000 kuna. Crkavicu. Paralelno, lovu im daje i Ministarstvo kulture, i to za iste predstave. Ja primjerice, nisam dobila nikakav honorar od Ministarstva za svoju izložbu u inozemstvu, nego samo pokrivene troškove transporta slika, bez osiguranja, uz moje putne troškove, a sve skupa u visini od 5.000 kuna. Kaže Vitomira da u Maloj sceni oni sami sebe financiraju sa 64%, a država i Grad daju im oko 30 % – naravno plus jeftin poslovni prostor, porezne olakšice, plaćen staž, socijalno i sve gore nabrojeno, uz plaćene putne troškove za njihova brojna putovanja… Čini se da je „Bucka“ zaista vrhunski menadžer kulture; balkanskog tipa “za svoj džep”.
Također je nevjerojatno bahato kada Vitomira Lončar traži od ministra kulture da se predstavlja- njoj. Stvar je vlastitog egotripa čak ne izguglati Zlatka Hasanbegovića. Lončarica ima običaj slati sms-ove saborskim zastupnicima, kad se treba osigurati priljev novca, ali nema pojma tko je Hasanbegović u hrvatskoj kulturi. Njoj je „sloboda govora“ u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2 zagarantirana, Hasanbegoviću nije.
Vitomira Lončar je zagovornik „male kulture“ Hrvatske, pri čemu nema pojma da je ona uistinu velika, a ne mala. Malom su je napravile male individue kao što je ona sama koje su isplivale na površinu i zamračile opstanak onima koji su umjesto njih trebalipostati veliki. Ogromna su samo sredstva koja je ona dobivala, a premali je njezin doprinos scenskoj umjetnosti, koji se, ruku na srce, ipak svodi na film i ulogu Štefice Cvek, po kojoj ćemo ju zauvijek pamtiti.
Nadalje, Vitomira Lončar tvrdi da „kultura ne može ići na tržište u zemlji kao što je Hrvatska, jer je Hrvatska premala i nedovoljno razvijena“. Vitomira Lončar zagovara tradiciju, ali onu komunističku, u kojoj država i ostali donatori u potpunosti plaćaju kulturu, kao što je i kod nje slučaj. Ona ne vidi hrvatsku kulturu na svjetskom tržištu, jer na tom tržištu osim institucionalnih razmjena, bez potpore države ni sama ne bi uspjela sa svojim predstavicama. Kultura se u svijetu potvrđuje kvalitetom, i nije joj prijetnja nikakva globalizacija. Ustvari, Bucka implicira da je američki sistem financiranja kulture naspram (kako ga ona naziva) rusko-francuskom, u Hrvatskoj jednostavno nemoguć i nepoželjan. Želi li reći da Amerika producira samo šund, a Rusija kulturu visoke vrijednosti?!
Na kraju postaje jasno da je Vitomiri najvažnije poticati “suvremenu umjetničku praksu”, a manje ju zanima ono što ljudi zaista žele vidjeti i doživjeti u kulturi. Dakle, ona se drži tradicije kada se tiče ruske socijalističke prakse financiranja kulture u službi ideologije, ali ne želi suvremenu zapadnjačku praksu kulturne politike koja je oduvijek reagirala i na tržište. Jer, konačno, svi smo mi „korisnici“ te kulture. Ali budući da ne želimo gledati Labrovićevo spolovilo u javnosti ili Frljićeve gaće i sirovo meso, ti i takvi „suvremeni umjetnici“ morali su si osigurati primanja iz državnog budžeta, jer bi njihove budalaštine inače na tržištu doživjele fijasko i propale. Jesu li one suvremene samo zbog toga jer su se dogodile jučer ili zadnjih godina? Ako je tako, što je s nama ostalima? Mi živimo valjda u nekoom drugom stoljeću??? Upravo to ministar želi i promijeniti. Mi ostali, nas tisuće i tisuće, očito ne pripadamo kulturnjacima u koje je samu sebe ubrojilaVitomira.
Sudeći po „strasti koja se razvija između neprijatelja“, a u ovom slučaju gđa Lončar misli na Ljuštinu, koji joj je usprkos razmiricama prirastao srcu, ona vjeruje i u skrivenu ljubav između Karamarka i Milanovića. Kaže također da im obojici povijest neće oprostiti , i da će ih po zlu zapamtiti. Za njenu utjehu, povijest će ju najviše pamtiti kao Šteficu Cvek s Batom Životinjom u Grlićevim Raljama života.
Hasanbegović je samo pokazao da ne voli šund i da ga ne namjerava financirati, a ne da ne voli hrvatske suvremene umjetnike. Šteficu Cvek ne mora voljeti baš svaki hrvatski ministar kulture. Od američke edukacije na koju je išla nije naučila ništa, ali je spoznala da oni pojma nemaju. Lončarica valjda čeka na rusku edukaciju, budući da se radi o sličnim sistemima povlaštenosti i uhljebljivanja. Izdvaja Božu Biškupića koji joj je bio odličan mionistar. Nama likovnjacima manje, jer su mnogi od nas dobivali svoje izložbe samo tako da su poklanjali Biškupiću svoja umjetnička djela, ali to je valjda ta rusko-francusko orijentirana kulturna tradicija. Štefica Cvek se izbavila iz ralja života i osnovala gerilsku skupinu zajedno s Norom Krstulović i Snježanom Banović. Sve tri se u mnogim stvarima razlikuju, ali su složno protiv Hasanbegovića. Jer misle samo na sebe, a ne na hrvatsku kulturu.
Da je zaista htjela, mogla je upoznati i razgovarati s ministrom nedavno na premijeri dokumentarnog filma o Jean-Michel Nicolieru, vukovarskom heroju. Ali tematika tog filma za tako uzvišenu kulturnjakinju sigurno nije zanimljiva, pa ni dovoljno suvremena, ipak se radi o događajima koji su se zbili prije 25 godina. Ili čeka da ju ministar pohodi u njenom privatnom kazalištu i gleda predstave za djecu, kao što je učinio Aco jučer? Usput, Acu nije ovaj tjedan zanimala Lyliane Fournier, majka Jean-Michela, nego naša Štefica, naša Bucka – koja je kao bonus čak odglumila dio svoje dječje predstave u njegovoj emisiji.
Ingrid Runtić
HOP portal
